Slaveni u davnini/Poglavlje 2

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Slaveni u doistoričko doba Slaveni u davnini: —  Bugarski ili grčki Slaveni
autor: Tomislav Maretić
Hrvati i Srbi


[30]
II.

Bugarski ili grčki Slaveni.

Otkle što doznajemo o bugarskijem ili grčkijem Slavenima? — Prve vijesti o njima. — Vrijeme poslije Prokopija. — Slaveni u vizantijskoj službi. — Slaveni i Avari. — Slaveni i irački narodi. — Slaveni u grčkijem zemljama ispod Dunava. — Slavensko širenje i po drugijem zemljama grčkoga carstva. — Bugari. — Njekoliko riječi iz najstarije bugarske istorije. — Krštenje bugarskoga kneza i njegova naroda. — Živovanje Slavena po Heladi i Peloponezu. — Narodnost današnjijeh Grka. — Imena bugarskijeh ili grčkijeh Slavena. — Plemena bugarskijeh ili grčkijeh Slavena. .— Kojim su jezikom govorili bugarski ili grčki Slaveni?


Kako su bugarski ili grčki Slaveni sve od vremena, kada su se pomolili u istoriji, stajali u neprestanom dodiru s istočnorimskijem ili grčkijem ili vizantijskijem carstvom, tako nije čudo, što su vizantijski pisci dosta pomno pratili njihova kretanja i bilježili ih u svojim istoričkim djelima. S narodima zapadne Evrope nijesu bugarski ili grčki Slaveni imali gotovo nikakva posla, za to sredoviječni pisci zapadne Evrope i ne znaju malo ne ništa o njima. Tako dakle štogod znamo o ovom slavenskom ogranku, sve gotovo znamo iz vijesti vizantijskijeh pisaca. Ne može se reći, da se u vizantijskoj literaturi nalazi vrlo mnogo zabilježeno o bugarskijem ili grčkijem Slavenima; pače treba znati, da su vizantijske vijesti dosta nepotpune i krnje, ali pored svega toga ipak ih ima toliko, [31]-da možemo uhvatiti priličnu sliku o onom dijelu Slavena, oko kojega ćemo se sada zabaviti. Najznatniji vizantijski pisci, kojih nam djela služe u ovom poslu, jesu ovi: Prokopije Ćesarejac (pisao oko god. 550), Menandar (pisao oko god. 600) Teofilakt simokatski (pisao oko god. 630), Teofan (pisao oko god. 810).

Kada se poslije smrti hunskoga cara Atile (god. 454) [21. brzo razasulo hunsko carstvo, onda je za sve narode istočne Evrope nastalo novo vrijeme, jer je nestalo strašne hunske sile, koja je tako pritiskivala izokolne narode, da se nijesu mogli ni micati. Tako su i Slaveni prema koncu petoga vijeka mogli misliti, kako će se i kamo će se širiti. U Atilino su vrijeme Huni sjedili u današnjoj Ugarskoj medju Dunavom i Tisom i otud nasrtali na zemlje sad istočnoga, sad zapadnoga rimskog carstva. Iza Atiline smrti nije više medju Hunima bilo čovjeka, koji bi ih sve znao ujediniti, za to ne mogoše odoljeti navalama podjarmljenijeh plemena, ostaviše Panoniju i vratiše se natrag u južnu Rusiju na crnomorske obale, gdje se brzo trag zatro njihovu imenu.

Njekoliko godina iza toga javljaju nam se u istoriji prvi glasovi o slavenskom micanju, tako da ne može biti sumnje, da slavenski pokret stoji u uzročnom savezu s propašću hunske sile. Na početku VI. vijeka veliki je dio Slavena sjedio u zemljama, koje danas zovemo: istočni Erdelj, Vlaška i Moldavija. Mora se dopustiti kao mogućnost, da su Slaveni u tijem zemljama sjedili još u vrijeme hunskoga gospostva. Pače nije nemoguće ni nevjerojatno, da su upravo Huni učinili što navlas što nehotice pokret medju Slavenima, jer kad su se Huni iz južne Rusije pomakli u Ugarsku, onda je u razmještaju naroda južne Rusije moralo nastati promjena. Onaj dio Slavena, koji je na početku VI. vijeka sjedio u pomenutijem zemljama, bio je razdijeljen u dva plemena; jedno se pleme zvalo Sloveni, a drugo Anti, ili kako su ih Vizantinci zvali: Σκλαβηνοί (Σθλαβηνοί) i Ἄνται. Sloveni su bili zapadno pleme, a Anti istočno. Ne možemo ni iz [32]daleka odrediti granice izmedju Slovena i Anta, kada su se nalazili u rečenijem podunavskijem zemljama, ali još je pored toga i druga neprilika. Iz Prokopijevijeh na ime vijesti izlazi, da su i Slaveni i Anti življeli u njegovo doba u pomenutijem zemljama, a drugi pisac, i to poznati nam već Jordan ili Jornand javlja, da su Anti (»Antes«) prebivali izmedju Dnjestra i Dnjepra, a Sloveni (»Sclaveni«) u prostoru izmedju Dnjestra i Visle. Kako se dakle vidi, Prokopije se dosta razlikuje od Jordana. Moguće je, da Jordanova bilješka vrijedi za zadnje godine V. vijeka, a Prokopijeva za prve godine VI.; i ako tako rečemo, onda možemo izravnati protivnost medju tijem dvjema piscima, koji su življeli u isto vrijeme.

A sada ćemo pogledati, kako su se Sloveni i Anti udarali s grčkijem carstvom. Oni su mirovali sve do početka vlade cara Justinijana I., koji je zavladao god. 527., a počevši od te godine provaljivali su u većim i u manjim četama preko Dunava tražeći tamo novijeh postojbina te sijekući i harajući što im se god oprlo. Justinijan je činio što mu je bilo moguće, da odvrati varvare i da ih ne pusti preko Dunava, ali se brzo pokazalo, da grčko carstvo nema sile zapriječiti Slavenima prijelaz preko Dunava. Malo je koja godina prošla, da ne bi varvari prelazili Dunava i plijenili po Mesiji, Trakiji i Maćedoniji. U Prokopija se o tijem provalama nalazi dosta bilježaka, a nama ih nije nužno navoditi. Bit će nam dosta zapamtiti, da su te provale bile Grcima velika božja pedepsa, jer su Slaveni pustošili i ubijali kao najgrozniji varvari. Jednoć — bilo je to god. 550 — osvojiše Slaveni pomorski trački grad Toper iza duljega podsjedanja. Tada poklaše ništa manje nego 15 tisuća muškinja, a djecu i žene odvedoše u roblje. Teško je i preteško bilo onijem jadnicima, koje su odlazeći ispod osvojenoga grada uhvatili; svakoga su ubili, ali groznijem načinom; njeke bi žive naticali na kolje, drugima bi glave smrskavali, a treće bi žive palili. Slično su radili i inače, kada su dolazili u pohode tužnijem Grcima! Odovud vidimo, da nemaju pravo oni, koji drže i govore, da su stari Slaveni bili [33]narod ne znam kako bezazlen i dobroćudan. Iz Prokopija — pisca, koji zaslužuje, da mu se vjeruje — vidimo, da se Slaveni u ratno doba ni malo nijesu razlikovali od najstrašnijih varvara srednjega vijeka. U mirno su doba istina bili Slaveni prema svakomu vrlo gostoljubivi, ali ako hoćemo biti pravedni, i mnogi su drugi primitivni narodi vrlo gostoljubivi; pa za to ipak ne možemo za svaki gostoljubivi narod reći, da je golubinje ćudi, kako mnogi misle o starijem Slavenima. Vidjet ćemo, da su polapski Slaveni znali biti grozno okrutni protiv Nijemaca (ne smije se dakako smetnuti s uma, da ni Nijemci s njima nijesu bili bolji), a njekoja slavenska plemena po Rusiji bila su, kako pripovijeda Nestor (i to ćemo pokazati), u svojim običajima i životu strašni divljaci, te su bili malo bolji od ljudoždera. Tko sve ovo uzme na um, taj će uvidjeti, da u istinu dobro i plemenito srce i meku ćud daje samo prosvjeta, a dok je narod varvarski, dotle je on uvijek sklon na svakakve strahote i nečovještva. Ni Slaveni ne čine u tom obziru izuzetka! Ne smijemo biti u svojoj objektivnosti pretjerani, nego nam valja reći, da u starijeh pisaca vizantijskijeh ima vijesti, koje govore o Slavenima kao o čeljadi u svojim domovima mirnoj i pitomoj. Za to ćemo reći, da su u starijeh Slavena nečovječna djela i ratne grozote pripadale medju rijetkosti i dogadjale su se u časovima, kada su se Slaveni kao zaboravili. Znamo, da se mogu često zaboraviti i prosvijetljeni narodi pa počiniti u ratnoj obijesti, što im se kasnije grsti; a kamo li se ne će zaboraviti varvari!

Prokopijeve bilješke dopiru do god. 552. Pisci, koji nastavljaju Prokopija, pripovijedaju manje o slavenskijem provalama; provale su u drugoj polovini VI. vijeka bivale rjedje, ali prestale nikako nijesu. Za što su sada manje prelazili Slaveni preko Dunava? Za to, jer ih se veliko mnoštvo već naselilo u prvoj polovini VI. vijeka po Mesiji. Maćedoniji i Trakiji. Tako ih je dakako bilo manje u zemljama Dunavu na sjeveru. Prava, i jedina je u opće svrha slavenskijeh provala na rečene zemlje bila ta, da ondje izvojuju sebi zemljišta i da se tamo stalno [34]nastane. Zadnjih godina VI. vijeka vladao je u Carigradu čestiti car Mavrikije (od 582 do 602). Videći on, da je Slavena već dosta u grčkoj zemlji, i znajući, kako je svaka nova slavenska provala carstvu ubitačna, odluči upokoriti Slavene na njihovom zemljištu, da više ne budu mislili na prelaženje preko Dunava. Nješto je takvo bio pokušao već Justinijan I., ali bez uspjeha. God. 592. opravi car Mavrikije svoga vojvodu Friška u Dakiju t. j. u zemlju iznad Dunava, gdje su sjedili Slaveni i Anti, da tamo pritisne varvare. Slaveni se po svoj prilici nijesu nadali, da će im Grci iskazati čast i posjetiti ih u njihovoj zemlji! Upravo onda, kada je Prisk prešao preko Dunava, spremao se slavenski jedan knez sa svojim četama, da prijedje u Mesiju. Taj se knez zvao Radogost (u Teofilakta: Ἀδράγαστος). Prisk navali iznenada ob noć na Radogosta i razbije mu vojsku, tako da je sam knez jedva živ utekao. Prisku dodje u šake velika množina sužanja, koje sve dade opraviti u Carigrad kao za svjedočanstvo caru Mavrikiju, kako je njegova vojska vojevala s varvarima. Još posluži sreća Prisku, te i drugoga jednoga slavenskoga kneza iznebuha zaskoči i satare mu vojsku, a kneza sama ulovi živa. Kako se taj knez zvao, to je doduše zabilježio Teofilakt, ali tako nerazgovijetno, da se ne zna, kako mu je bilo pravo slavensko ime, u Teofilakta na ime stoji Μουσώκιος. — Car Mavrikije postane nješto nezadovoljan s Priskom i pošalje na njegovo mjesto svoga brata Petra, da bude vrhovni zapovjednik carskijeh četa u neprijateljskoj zemlji. I Petar je sretno vojevao sa Slavenima, ali samo iz početka, kada mu je pošlo za rukom nadvladati vojsku kneza Prvogosta (Πειράγαστος), ali poslije se Petru samomu trebalo braniti, kada su se Slaveni prikupili i stali udarati na Grke. Carska je vojska tako vojevala na varvare u njihovoj zemlji s većom ili manjom srećom sve do smrti cara Mavrikija.

Prokopije pripovijeda, da je Justinijan I. poslao protiv Slavena, da im put zapriječi, svoga vodju, kojemu je ime zabilježeno : Χιλβούδιος. Mi držimo, da je griješkom kasnijih [35]prepisivača X napisano mjesto M i da se onaj vizantijski vodja zvao Μιλβούδιος t. j. slavenski Milbud (koje je pravo slavensko ime). Da je taj čovjek doista bio Slavenin, toga ne veli Prokopije, ali na drugom mjestu pripovijeda o njekakvom lukavom Antu, koji se takodjer zvao Χιλβούδιος t. j. Μιλβούδιος (Milbud). Dakle je onaj Justinijanov vojvoda imao slavensko ime i bio je za cijelo Slavenin. Drugi jedan Vizantinac spominje po imenu trojicu Slavena, koji su vojevali u grčkoj vojsci protiv Persijanaca god. 556. Oni su se zvali: Dobrojezd (Δαβράγεζς), Vsegrd ili Svegrd (Οὐσίγαρδος) i Svarun (Σουαρούνας). Vizantinac (Agatija) za Dobrojezda izrijekom veli, da je bio Ant, za Svaruna, da je bio Slovenin, a za Svegrda ne veli, kojega je naroda bio sin, ali je bez ikakve sumnje bio ili Slovenin ili Ant, jer mu je ime čisto slavensko. Teofilakt veli, da je one sužnjeve, koje je iz varvarske zemlje vojvoda Prisk slao u Carigrad, vodio njekakav Tatimir. I ovo je za cijelo Slavenin, jer mu to svjedoči ime. Onako važan posao mogao se povjeriti samo dosta velikomu časniku, dakle je Tatimir (Τατίμερ) morao biti časnik vizantijske vojske. Ako još svemu ovomu dodamo, što Prokopije piše, da su se i Sloveni i Anti u veliku broju nalazili u četama slavnoga vizantijskog vojvode Belisarija, kada je vojevao u Italiji protiv istočnijeh Gota (god. 537—547), — onda je svakomu jasno, da nijesu baš svi Slaveni bili ratari, nego da su gdjekoji rado za novce služili u vojsci grčkoga cara. U spomenutijem bilješkama imamo ujedno dokaz, da su pojedinci medju Slavenima morali biti ljudi razumni, dok su bili prikladni za časnička mjesta u vizantijskoj vojsci (Dobrojezd i Svegrd bili su takodjer časnici).

Ovdje je najljepša prilika, da progovorimo njekoliko riječi o tobožnjem slavenstvu samoga grčkoga cara Justinijana I. Često se čita kojegdje, da je Justinijan I. bio Slavenin i da mu je slavensko ime bilo Upravda; njegov otac da se zvao slavenskijem imenom Istok, sestra i mati Viljenica, njegova ujna (žena cara Justina) da se zvala Ljupkinja. [36]Sve se ovo doduše nalazi u jednom izvoru, ali je taj izvor vrlo sumnjiv, tako da mu se ne može ništa vjerovati; rečena slavenska imena u njemu jesu nječija izmišljotina ili patvorina iz novijega vremena. Osim toga sva 4 navedena imena čudno su načinjena, jer im nema potvrde medju pravijem narodnijem slavenskijem imenima, kojih je veliko mnoštvo sačuvano do danas, a još ih je više bilo u prošla vremena. Prokopije i drugi vjerodostojni stari izvori ne vele ništa, da bi Justinijan I. bio slavenske krvi, a kad je tako, onda mi danas nemamo nikakvoga prava brojiti ga medju Slavene. On je po svoj prilici (kao i ujak mu Justin) bio rodom Ilir, tako da se današnji Arbanasi možda imaju pravo ponositi njime, a Slaveni nikako.

Medju najgnusnije varvarske narode srednjega vijeka idu bez sumnje Avari. Dosta ćemo imati prilike u ovoj knjižici njih spominjati, a ovdje ćemo reći njekoliko riječi o njihovu dolasku u Evropu i njihovu dodiru sa Slavenima. Avari su bili narod turske krvi. Zloglasno se njihovo ime prvi put spominje oko god. 450. u djelu Vizantinca Priska. Onda su oni sjedili još daleko na istoku, njegdje oko Volge. Od tada prolazi 100 godina, da se za Avare ništa ne zna, i istom oko god. 558. nalazimo ih po vijestima vizantijskijeh pisaca Menandra i Teofilakta u krajevima izmedju Dona i Dnjepra. Dakle su se očevidno za 100 godina pomakli dobrano na zapad slijedeći smjer, što su ga slijedili i drugi asijski varvarski čopori prije njih i poslije njih. Primaknuvši se Avari Dnjepru gledali su prijeći tu rijeku i ići sve dalje na zapad. Ali na tom putu nagaziše na slovensko pleme Ante, koji su nam već poznati. Razumije se po sebi, da su Anti imali dosta jada pretrpljeti od hajdučkijeh Avara, a nješto je o tom zabilježio i Menandar.

Ako su se Anti trpeći avarski zulum tješili poslovicom : »svaka sila za vremena«, nijesu se prevarili, jer već oko godine 563. nalazi istorija Avare daleko od Anta i to u srednjoj Ugarskoj. Možda bi Avari prije ili poslije sami bili pošli u [37]Ugarsku, u zemlju, koja je i druge varvare primamljivala, ali onda ih pozvaše na pomoć Langobardi, koji su se bili zapleli u boj protiv svojih neprijatelja Gepida, s kojima su se bili smrtno omrazili. I Langobardi i Gepidi bili su germanska plemena; Langobardi su u navedeno vrijeme življeli u južnozapadnoj Ugarskoj, a Gepidi su bili njihovi istočni susjedi. Avari dodju na poziv Langobarda i obore se zajedno s njima na Gepide, koji ne mogoše odoljeti udruženoj strašnoj sili i jadno izgiboše, tako da im se poslije toga brzo trag zameo. Pošto su Gepidi uništeni, valjada bi se Avari onda zaratili sa svojim saveznicima Langobardima, jer bi brzo moralo nastati pitanje: tko će biti gospodar Ugarske, da li Langobardi ili Avari? Ali do boja nije došlo, jer su se Langobardi već god. 568. iz Ugarske iselili u gornju Italiju. Tako zavladaše Avari Ugarskom i podjarmiše sva izokolna plemena.

Anti su se dakle oslobodili ljutih svojih dušmana, koji ih iz Ugarske nijesu mogli tlačiti, jer su bili odviše od njih udaljeni. Za to pokušaše Avari uharačiti Slovene, koji su im bliže bili, jer znamo, da su Anti bili istočno pleme, a Sloveni zapadno. Piše Menandar, kako je avarski hagan (ili knez) Bajan poručio slovenskom knezu Dobrencu (Δαυρέντιοϛ: u Menandra), neka mu se s dobra preda i pošalje harač, jer drukčije može znati, šta ga čeka. Rečeni Dobrenac nije bio kukavica, koji bi se odmah preplašio, pa odgovori avarskijem poslanicima ove riječi, koje mu još i danas služe na čast: »Nitko se nije rodio niti ga sunce grije, koji bi nas mogao podjarmiti! Mi smo navikli zapovijedati drugijem narodima, a ne drugi nama; toga ćemo se i od sele držati, dogod bude bojeva i mačeva!« Čuvši te viteške riječi avarski poslanici, stanu vikati i prijetiti u ime svoga gospodara, a Sloveni se na to razgoropade i učine, što ne bi smjeli učiniti: ubiju poslanike. Avarski se hagan dakako vrlo razgnjevi i da mu je bilo moguće, bio bi odmah krenuo na Slovene i kaznio ih, ali se bojao poraza. Čekao je njekoliko godina, da iskali srce na njima, dok napokon ne dočeka godine 578. priliku. Te je [38]godine krenulo veliko mnoštvo Slovena preko Dunava u grčke zemlje, i tada dodje hagan u slovensku zemlju pa je nemilo opustoši i zarobi što se dalo zarobiti. Nema se misliti, da je tom vojnom hagan podjarmio Slovene, jer svuda kasnije vidimo Slovene slobodne kao i prije.

Mogao bi tko upitati: jesu li zemlje ispod Dunava: Mesija, Maćedonija i Trakija u VI. vijeku bile prazne, da su Slaveni njih izabrali za cilj svojih kolonizacija, a ako nijesu bile prazne, kakav su narod Slaveni ondje našli, jesu li ga uništili ili rastjerali? — Najprije moramo reći, da na ova pitanja nalazimo za čudo malo upute u vizantijskijeh pisaca onoga vremena, i tako su naučnjaci današnjega vremena prisiljeni svakako se pomagati, da malo razjasne ona pitanja. Osim Carigrada i njegove okolice, za tijem osim Helade ili Grčke u užem smislu, gdje su življeli čisti Grci ili Heleni, sav ostali dio balkanskoga poluostrva bio je prije dolaska Slavena naseljen trima glavnijem plemenima, koje se svako cijepalo u njekoliko sitnijih ogranaka. Ona su tri plemena bila: Tračani, Iliri i Maćedo-Epiroćani; Tračani su bili najveće pleme i obuhvatali su istočni dio balkanskoga poluostrva; Iliri su sjedili u sjeverozapadnom dijelu, a s pojedinim svojim ograncima dopirali su ća u Italiju, Dalmaciju i Panoniju; Maćedo-Epiroćani sjedili su u južnozapadnom dijelu balkanskoga poluostrva. Ova su tri pomenuta plemena bila medju sobom srodna od prilike onako, kako su medju sobom danas srodni slavenski narodi. Današnji se Arnauti ili Arbanasi dijele u dva plemena, od kojih se jedno, i to sjeverno, zove Gegi, a južno se zove Toski; oni su prvi potomci starijeh Ilira, a drugi su potomci Maćedo-Epiroćana. Kako se dakle vidi, nijesu Slaveni istrijebili onijeh dvaju plemena, koja su pri njihovu dolasku sjedila na zapadnoj strani balkanskoga poluostrva. Ali ni Tračana nijesu istrijebili, jer su se Tračani sklonili većinom u brda, tamo se bavili stočarstvom i očuvali svoju narodnost. Slaveni su im dali ime Vlasi. Ovi su Vlasi t. j. potomci starijeh Tračana bili u vrijeme slavenskoga naviranja romanizirani, t. j. [39]već su bili izgubili prvu svoju narodnost i jezik i pretvorili se u varvarske Rimljane. Pošto su ne miješajući se mnogo sa Slavenima njekoliko vijekova medju njima boravili, počeli su se prvijeh godina XIII. vijeka listom seliti u zemlje Dunavu na sjeveru, gdje su prebivali Dačani i Geti, koji su takodjer bili od iskona tračke krvi, ali su poslije rimskoga osvojenja Dakije (t. j. istočne Ugarske i drugijeh zemalja sve do Dnjestra) romanizirani. Današnji su dakle Rumunji izišli od smjese romaniziranijeh Geta, Dačana i onijeh tračkijeh (vlaškijeh) plemena, koja su se u XIII. vijeku onamo doselila ispreko Dunava.

Rekli smo, da su Mesija, Maćedonija i Trakija bile na koncu VI. vijeka već pune Slavena; i poslije toga pomalo su još dolazile nove gomile. Ali se sav narod slavenski nije preselio preko Dunava; neznatna ih je manjina ostala i bila kasnije stisnuta odasvud Rumunjima. Ostatak Slovena držao se sve do početka XIX. vijeka u Erdelju, a onda je iščeznuo medju Rumunjima. Taj je ostatak govorio posebnijem jezikom, koji je najbliže stajao današnjemu bugarskomu jeziku. O njihovu je jeziku (u koliko je poznat) pisao Miklošić, kako znadu oni, koji se bave slavenskom gramatikom. Po Miklošićevu primjeru najbolje je rečene iščeznule Slavene zvati: dački Sloveni, a njihov jezik dačkoslovenski. Da se s kojom nesrećom dogodilo, te da su izgubljena sva istorička djela vizantijskijeh pisaca, koja govore o Slovenima, mi bismo ipak posve sigurno mogli zaključivati, da je njegda moralo biti u Dakiji Slavena poradi pomenutijeh dačkijeh Slovena, a da ih je bilo veliko mnoštvo, to bi nam dokazivala mnogobrojna topografička imena po današnjoj kraljevini Rumuniji, koja su očevidno slavenskoga izvora; n. pr. Dragašani, Radovan, Gradištea, Prisičeni, Stanišesci, Sokola itd. itd.

Poslije cara Mavrikija (602.) već nijedan grčki car nije na to mislio, kako će očuvati od Slovena i od Anta Mesiju, Maćedoniju i Trakiju. Te su zemlje bile za grčko carstvo već kao izgubljene, jer se od početka vlade Justinijana I. pa do konca VI. vijeka toliko mnoštvo Slavena razlilo po tijem [40]zemljama, da bi bio svaki trud uzaludan, kad bi se nastojalo prognati Slavene ili novijem gomilama put zapriječiti, koje su još prelazile preko Dunava. Politika je dakle vizantijske države od početka VII. vijeka mogla samo ta biti, da se nastanjeni već Slaveni što više pritegnu pod vizantijsku vlast.

Dosta se u sačuvanijem izvorima govori i poslije cara Mavrikija o bojevima izmedju Grka i Slavena, ali svuda se imaju misliti domaći t. j. po vizantijskijem zemljama nastanjeni Slaveni. Mi ćemo te bojeve samo u njekoliko riječi spomenuti. God. 626. za vlade junačkoga, ali ne svagda sretnoga Heraklija činilo se, da je prijestolnici carstva došlo posljednje vrijeme. Tada su se stvorili grozni Avari pred Carigradom, a došli su, da ga osvoje. Kako je bilo pri srcu jadnijem Grcima, možemo lako dokučiti, kada pomislimo na avarsko divljaštvo i na to, da su osim Avara i Persijanci prijetili carstvu propašću. Velika se sreća ipak nasmijala Grcima i spasla im grad, a s njim i državu. Avari na ime nijesu došli sami pod Carigrad, nego su se s njima udružili i Slaveni; jedan je dio Slavena natrkivao na grad s Avarima s kopna. U malom njekakvom okršaju podje Grcima za rukom uništiti veliki broj slavenskijeh ladjica, tako da se mnoštvo Slavena potopilo. Koji su se plivanjem spasli, njih dade hagan posmicati držeći, da su svojom nevaljalštinom skrivili sami svoj poraz. Kada vide ostali Slaveni, što se to radi s njihovom nevinom braćom, odustave avarsku vojsku i razidju se kud koji. Na to bude usilovan avarski hagan maknuti se ispod Carigrada. Tako su Slaveni izbavili prijestolnicu istočnoga carstva i hrišćanstva iz propasti. Oni Slaveni, koji su došli u društvu s Avarima pod zidove carigradske i poslije izišli iz toga društva, bili su grčki Slaveni t. j. sinovi onijeh Slovena i Anta, koji su se kroz VI. vijek nastanili po grčkijem zemljama ispod Dunava. Kako je Slavenima mnogo stalo da osvoje Carigrad, vidi se iz toga, što je po moru plivalo i mnogo ženskijeh tjelesa i to slavenskijeh žena, koje su sa svojim muževima bile krenule na Carigrad.

[41]

Nije poznato, kako je došlo do saveza avarsko-slavenskoga, ali je sigurno, da su Slaveni bili prema Avarima posve slobodan narod, dok su na jednoć ostavili Avare na cjedilu, kad im je već bilo dosta njihova društva. Pod Carigradom su bili Slaveni jedan jedini put i to god. 626. s Avarima, kako smo sada vidjeli. Tijem su češće dolazili Slaveni pod jedan drugi grad grčkoga carstva t. j. pod Solun ili Tesaloniku. Uz vrijeme od kakvijeh 100 godina (počevši njegdje od konca VI. vijeka) pokušali su Slaveni šest puta osvojiti taj grad, ali je gradjanima svaki put pošlo sretno za rukom osloboditi se pogibije. Opisi ovijen podsjedanja nalaze se u grčki pisanom životu sv. Dimitrija, koji je bio zaštitnik solunski. Ovi Slaveni, koji su dolazili pod Solun, bili su takodjer već nastanjeni ispod Dunava, samo ih dakako još nije prosvjeta toliko obasjala, da im srce ne bi bilo željno grabeža. Slaveni su po Mesiji, Maćedoniji i Trakiji življeli isto onako, kako su njegda življeli iznad Dunava t. j. nijesu dotle dotjerali, da bi imali jednu ili više država, već je svako pleme življelo posve samostalno pod patrijarkalnom vladom svojih knezova ili vojvoda, koji su imali vlast samo u vrijeme rata, a u mirno doba slabo je tko za njih i pitao. O pisanijem zakonima nije bilo ni govora, nego je narod sam sudio po svojim običajima. Prvi put nam se pod god. 657. spominje Mesija (a možda i Maćedonija) pod imenom Slovenija (Σκλαβινία u Teofana), ali ovo ime ne znači državu slovensku, jer je nije bilo, nego samo zemlju, gdje žive Sloveni. Rečeno ime bilježi Teofan ondje, gdje javlja, kako je car Konstant II. prodro s vojskom u slovensku zemlju, i mnogo Slovena odveo u roblje, a druge pokorio. Vidi se dakle, da je grčka državna vlast po malo počela varvarima odolijevati.

Do sad smo vidjeli, kako su Slaveni poplavili Mesiju, Maćedoniju i Trakiju, a to su u glavnom one zemlje, gdje još i danas žive potomci naseljenijeh starijeh Anta i Slovena, na ime današnji Bugari (Mesija je zemlja današnjih Bugara iznad Balkana, Maćedonija i Trakija jesu ispod Balkana, ova na [42]istoku, ona na zapadu). Ali dosta veliki dio Slavena pokušao je i drugdje sreću, ne zna se, da li više od puste želje za potucanjem ili za to, što im je bilo malo zemljišta medju njihovom braćom, koja su se već bila naselila po navedenijem zemljama. Menandar piše, da su već god. 578. Slaveni harali Heladu ili Grčku u užem smislu; on do duše ne veli, da se nješto Slavena po Heladi naselilo, ali o tom ne ćemo sumnjati, dok znamo, da su i poslije navedene godine dolazili Slaveni u Heladu i po njoj se širili; dakle su oni Slaveni od godine 578. bili kao prva četa naselicâ, iza koje su imale druge doći.

Oko 589. godine provali u Grčku, pa i u sam Peloponez veliko mnoštvo Slavena i stalno se tamo nastani. Pod god. 615. piše jedan latinski izvor, da su Slaveni osvojili Heladu, a to drugijem riječima znači, da su se Slaveni raširili po svoj Heladi. Ali još nijesu prestali Slaveni navirati u Heladu. Kada je u VIII. vijeku dvije godine zasopce bješnjela strašna kuga po Heladi i veliko mnoštvo ljudi pomorila — bilo je to god. 746. i 747. za vlade cara Konstantina V. Kopronima — onda je u opustjele zemlje došlo toliko mnoštvo Slavena sa sjevera, da se Helada pretvorila u slavensku zemlju, ili da govorimo riječima Konstantina Porfirogenita, (koji je o tom ostavio bilješku): sva se grčka zemlja poslavenila i povarvarila (ἐσθλαβώθη πᾶσα ἡ χώρα καὶ γέγονε βάρβαρος).

Tko prvi put uščita ove riječi, upitat će u čudu: a gdje su danas Slaveni po Heladi? Ako ih je u VIII. vijeku bila puna Helada, kamo su se djeli do današnjega dana? Danas tamo opet žive Grci, kako su življeli od pamtivijeka, a Slavenima nema ni traga. Mi ćemo o tom govoriti kasnije (pod br. 31.) jer da sada o tom govorimo, odviše bismo se udaljili od dogadjaja, koji su na redu, da se o njima govori.

Još je nješto malo Slavena zanesla sudbina ća u Malu Asiju, ali ne daleko, nego posve blizu današnjih Dardanela ili staroga Helesponta. Piše nam na ime Teofan, da je car Justinijan II. Rinotmet god. 687. zavojštio na Slavene u njihovoj zemlji Sloveniji (Σκλαβινία) pa poslije vojne preselio njih veliko mnoštvo [43]u Malu Asiju u okolicu Opsikija. Koliko ih je mnoštvo bilo, možemo otud prosuditi, što je medju njima ljudi za boj bilo 30 tisuća. Prevario se Justinijan II., ako je mislio, da će mu ovi preseljeni Slaveni biti vjerni. Oni ga iznevjeriše u vojni protiv Arapa. Onda se car tako rasrdi, da je odlučio poubijati sve Slavene, koje je bio preselio u okolicu Opsikija. Mnogo ih je istina posječeno, ali svi opet nijesu izginuli, jer Konstantin Porfirogenit još u X. vijeku spominje maloasijske Slavene u okolici Opsikija i daje im ime Slavisijani (Σθλαβησιανοί). Poslije Konstantina Porfirogenita nema više nigdje traga maloasijskijem Slavenima.

Budući da treba Bugare od Slavena u staro doba oštro razlikovati, za to ćemo i mi istom sada nješto progovoriti o Bugarima, pošto nam je poznato, kako su Slaveni došli u spominjane zemlje grčkoga carstva.

Rekli smo, da su Slaveni življeli rascijepani u posebna plemena i da državne uredbe nijesu poznavali. Dokle bi oni ostali u tom vrlo primitivnom stanju, da su bili sami sebi ostavljeni, to je teško reći. Jedna je stvar sigurna, da Slaveni grčkoga carstva nijesu sami osnovali države, nego su to istom učinili Bugari. Tko su bili ti Bugari? — Oni nijesu posve nov narod, koji bi se iznenada bio stvorio od njekud iz Asije u Evropi. Pod br. 3. pomenuti Nijemac Zeuss tvrdio je, da su Bugari potomci Huna, za koje smo rekli (br. 21.), da su poslije propasti Atilina carstva krenuli natrag u južnoruske stepe. Ni tu nijesu mirovali, već su bijesno udarali na zemlje grčkoga carstva. U šestom ih vijeku Prokopije zove Huni (Οὗννοι), a Jornand Bulgari, dakle se vidi, da su Huni i Bugari isto. Pače i pisac X. vijeka Konstantin Porfirogenit veli na jednom mjestu: Huni ili Bugari. Krvi su bili stari Bugari turske kao i Avari i kao današnji Osmanlije, Kirgizi, Jakuti i njegdašnji Pečenezi, Polovci, Kozari.

Dobro je zapamtiti, da su u staro doba bila dva bugarska ogranka, jedno su bili zapadni, a drugo istočni Bugari. O zapadnijem ćemo odmah malo više govoriti, a o istočnima će [44]biti dosta ovoliko reći: Njegda su (recimo u VI. vijeku) jedni i drugi Bugari življeli u blizini jedni drugima, a poslije su se rastavili. Istočni su se Bugari pomakli na sjever u krajeve oko današnjega grada Kazanja i tamo osnovali jaku državu, koja se dugo držala, dok nije u XIII. vijeku propala poslije ljutijeh bojeva s Rusima i s Mongolima. Još se i danas u kazanjskoj guberniji nalazi selo Bolgary, kojega je ime siguran trag njegdašnjim Bugarima, koji su tamo življeli. Ovi su Bugari (istočni ili povolški t. j. koji su življeli uz Volgu) bili od god. 922. Muhamedove vjere.

Zapadni se Bugari odvojiše god. 678. za uvijek od svoje braće, krenuše prema Dunavu, prijedjoše ga i prešavši ga naidjoše na Slavene, koji su ispod Dunava već odavna življeli kao u svojoj pravoj domovini. Bugare je doveo njihov knez Asparuh. Bez sumnje je iz početka bilo krvavijeh okršaja izmedju Slavena i novijeh pridošlica. To je posve naravna stvar kod onako ratobornijeh i surovijeh naroda, kakvi su onda bili i Bugari i Slaveni. Ali se nijesu dugo krvavili i brzo su se mirno nagodili. Bugarima kao vojničkomu i konjaničkomu narodu (ta svi su Turci dobri konjanici!) trebalo je u novoj zemlji prostranijeh pašnjaka, a Slavenima su opet kao vrsnijem i marljivijem ratarima potrebna bila polja. Tako Bugari i Slaveni nijesu jedni drugima mnogo smetali, oni su se mogli lako slagati i jedni drugima biti od koristi. Bugari su unesli medju Slavene nov elemenat, kojega oni nijesu prije poznavali, na ime državni život: Bugari su osnovali državu, a Slaveni su se u nju po malo prikupljali. Vrhovni je knez bio dakako Bugarin, ali su po narodu bili razasuti sitniji knezovi slavenske krvi. Osim toga su bez sumnje već od prvoga vremena sjedili Slaveni u vijeću vrhovnoga kneza. Godine 812. nalazimo, da bugarski knez Krum šalje grčkomu caru poslanika, da uglavi mir. Poslanik je bio bez sumnje Slavenin, dok se zvao slavenskijem imenom Dragomir. Kada su Slaveni uvidjeli, da će po njih mnogo bolje biti, ako se udruže s Bugarima, i kada su Bugari objeručke primili Slavene u svoje [45]društvo, onda je već bugarska narodnost počela iščezavati u slavenskoj. Da je do toga došlo, tomu će osim saveza i prijateljstva slavensko-bugarskoga biti glavni uzrok, što je Slavena bilo na broju mnogo više nego li Bugara. K tomu bismo dodali, da su Bugari kao Turci i kao neznabošci jamačno imali svaki (bar imućniji) po njekoliko žena. Kako je pravijeh Bugara bio razmjerno malen broj, tako nije moglo mnogo biti ni pravijeh Bugarkinja, i s toga su Bugari bili usilovani uzimati slavenske žene. Ove su Slavenke rastakale po malo, ali sigurno, bugarsku narodnost, jer kako same nijesu znale bugarskoga jezika, odgajale su i svoju djecu u slavenskom jeziku. Na taj se način moglo dogoditi, da su sinovi kojega pravoga Bugarina govorili već slabo bugarski (koliko su od oca naučili), a unuci su govorili samo slavenski ne razumijući ništa bugarski.

Mogao bi tko pomisliti, da je veća slavenska kultura učinila, te se bugarska narodnost izgubila, — ali bi se varao, tko bi tako mislio, jer su Slaveni stajali u kulturi isto tako nisko kao i Bugari. Ta otkle Slavenima viša kultura, kada su bili neznabošci, kada nijesu imali pisma ni državnijeh uredaba! Istina je, kojoj se ne može ništa prigovoriti, da kulturniji narodi rastaču narodnost nižijeh u kulturi naroda, samo je naše tvrdo uvjerenje, da se slavenska kultura nije nalazila medju uzrocima, koji su bugarsku narodnost rastočili.

Bugarski knez Omortag imao je oko godine 820. tri sina, koji su se zvali slavenskijem imenima: Vojin, Zvanic i Malomir. Ova slavenska imena govore rječitije nego išta drugo, da se prvijeh godina IX. vijeka već i bugarska kneževska porodica počela slavizirati. Oko god. 852. postade bugarskijem knezom Boris. Ovo je ime pravo slavensko, a ne bugarsko, kako je mislio Šafařík; Вoris je na ime pokraćeno od Вorislav, kako su stara srpska imena Hranis, Vladis pokraćena od Hranislav, Vladislav. Je li knez Boris još govorio bugarski, to nam nije poznato, ali njegov sin i nasljednik slavni Simeun držao se već za pravoga i korjenitoga Slavenina, dok je ne samo podupirao [46]slavensku književnost, koju su u njegovu državu prenijeli učenici sv. Metodija iz Morave i Panonije, nego je i sam slavenski pisao, a za bugarski jezik sudeći po svemu, što nam je o njemu poznato, nije Simeun mario upravo ništa. U vrijeme ovoga vladaoca uveden je u službu božju slavenski jezik, a za bugarski nitko nije ni pitao; u bugarskoj se državi lijepo razvijala slavenska književnost, a bugarskoj nema ni spomena. Iz toga možemo zaključiti, da je već na početku X. vijeka (u vrijeme Simeunovo) bugarska narodnost posve ili gotovo posve nestala, a ostala samo slavenska.

Bugarskoga je naroda već odavna nestalo, ali ime je sačuvano do danas, jer kako se današnji slavenski narod oko Balkana zove Bugari, tako se zove on već mnogo vijekova, dakle su Slaveni i Bugari pretočeni u jednu narodnost kao uz njekakvu pogodbu, kao da su Slaveni rekli Bugarima: vi ćete nama dati svoje ime, a mi ćemo vama dati svoju narodnost!

Znamo, da je Bugare doveo na njihovu novu postojbinu knez im Asparuh. Njekoliko godina poslije dolaska Bugara pokuša grčki car Justinijan II. okrenuti pod svoju vlast ne samo Slavene, već i Bugare, ali mu ne podje posao za rukom. Poslije se pomiri i sprijatelji Justinijan II. s bugarskijem knezom Terbelom, koji je bio Asparuhov nasljednik. Ovaj je Terbel bio Justinijanu na pomoći, kada je nakon prognanstva od 10 godina opet nastojao dokopati se carskoga prijestolja i doista ga se opet dokopao (god. 705). Zacarivši se Justinijan na novo zavadi se opet s Bugarima, ali na svoju nesreću, jer mu Bugari god. 707. razbiju vojsku pri Anhijalu na obali Crnoga mora. Terbel je vladao do god. 720., a poslije njegove smrti šute vizantijski izvori kao po dogovoru o Bugarima, tako da o njima 40 godina ništa ne doznajemo. Uzrok će toj šutnji biti, što nije bilo nikakvijeh bojeva izmedju Bugara i Carigrada, a za nutarnje su bugarske poslove vizantijski pisci slabo marili. God. 762. poubijaju Bugari sav svoj kneževski rod (bila je to njekakva revolucija) i postave za kneza [47]mladjahnoga i junačkoga Teleca. Ali ni Telec se nije navladao ni nanosio glave na ramenu, jer je opet druga revolucija njega ubila. Još je njekoliko godina bjesnio u bugarskoj državi razdor, koji je silu krvi polokao. Pravijeh uzroka bugarskijem nemirima ni njihova razvoja ne možemo reći poradi oskudice istoričkijeh vijesti. Vrijedno je zapamtiti, da se u vrijeme tijeh nemira preselilo preko 200 tisuća Slavena preko Crnoga mora u Malu Asiju oko rječice Artana blizu Bospora. Kasnija sudbina tijeh preseljenika nije nam poznata kao ni uzrok, za što su se preselili. Možemo samo misliti, da su uzrok bili pomenuti nemiri. Bugarski knez Cerig sretno je vojevao protiv cara Konstantina V. Kopronima, ali je poslije pobjegao iz Bugarske u Carigrad i tamo se krstio. Njegov je nasljednik bio Kardam, koji je takodjer bio sretne ruke u vojnama s Carigradom. Od Kardamova nasljednika Kruma zadrhta godine 811. čitavo carstvo, kada je on hametice porazio vojsku cara Nikifora I. u jednom balkanskom klanjcu. Medju mrtvima našlo se i tijelo samoga cara Nikifora; Krum dade od careve lubanje načiniti čašu i srebrom je okovati, pak je iz nje pio on i njegovi gosti, kada je bila kakva čast. Krum je ostao strašan Carigradu sve do svoje smrti (oko god. 820.) Njegov nasljednik Omortag ili Mortagon nije vojevao s Grcima, nego se zapleo u razmirice s franačkom državom.

Poslije Omortaga vladao je Boris, koji nije imena proslavio slavnijem bojevima kao njegovi preteče, ali je opet vrijedan velike slave, jer se oko god. 865. krstio sa svojim velikašima, a poslije njega krstio se po malo i narod. O tom vele važnom dogadjaju pripovijedaju Vizantinci veoma malo, tako da je naše znanje o tom posve slabo. Sigurno je, da je Boris sa svojim narodom primio krst od vizantijskijeh sveštenika. Kratko vrijeme iza krštenja naveli su Borisa politički razlozi, da se preda pod vrhovnu crkvenu vlast rimskoga pape Nikole I. Ali rimski se dvor nije dugo veselio novoj svojoj tečevini, jer za njeko vrijeme pribije se Boris stalno uz carigradsku patrijaršiju, koja se od tada držala za vrhovnu crkvenu [48]vlast nad Bugarskom. Boris je na krstu primio hrišćansko ime Mihajlo, jer se tako zvao tadašnji grčki car (Mihajlo III.). U Borisovo su vrijeme s velikijem uspjehom radili oko širenja hrišćanske vjere po Moravi i Panoniji sveti slavenski apostoli Ćirilo i Metodije, kamo su bili zaputili god. 863. Mnogi su pisci novijega vremena mislili, da su Ćirilo i Metodije prije svoga odlaska na sjever krstili Borisa i bar njeki dio njegova naroda i da su u Bugarskoj ostavili ne samo svoje učenike, već i crkvene knjige u slavenskom jeziku, koje su njih dvojica bili preveli iz grčkoga. Njekijem se piscima ova misao činila tako naravna, da nijesu mnogo ni pitali, može li se ona dokazati iz sačuvanijeh izvora. Poznato će biti većini čitatelja, da su sv. Ćirilo i Metodije bili rodom iz Soluna, a Solunjani su u ono doba govorili slavenski, kako se izrijekom veli u staroslovenskom životu sv. Metodija. Dakle se čini posve naravno, da su Ćirilo i Metodije prije svoga polaska u Moravu i Panoniju kršćavali narod po Borisovoj državi. Ali ovo nije ne samo sigurno, već je i posve nevjerojatno, jer da su Ćirilo i Metodije obratili Borisa i njegov narod, o tom bismo jamačno bar koju riječ nalazili u njihovijem staroslovenskijem životima, koji su najvažniji izvori za njihovo djelovanje. Tako važnoga dogadjaja ne bi za cijelo prošutio onaj, koji im je živote opisao i gledao, kako će njihovu uspomenu što više proslaviti! Nješto se ipak može navesti u prilog mnijenju o apostolskom radu svete braće u Bugarskoj, a to je, što grčkijem jezikom pisani život sv. Klimenta veli, da su Ćirilo i Metodije doista obratili Borisa i njegov narod, pače i da su za njih izmislili slova i preveli crkvene knjige. Ali svjedočanstvu ovoga izvora u ovom pitanju ne možemo mnogo vjerovati, jer se pisac, koji je pisao istom oko g. 960. a možda i još kasnije, na njekoliko mjesta odaje, da mu nije pravo bio poznat život i rad svete braće. Drugi opet jedan grčki izvor veli, da se knez Boris krstio, kada mu je njekakav kaludjer Metodije naslikao sliku strašnoga suda i tijem mu prikazao, što čeka neznabošce. Ovo nije nikakav dokaz, da je taj kaludjer - slikar Metodije isto čeljade, [49]koje je brat sv. Ćirila. Treba znati, da je »Metodije« bilo obično ime u grčkoj crkvi, dakle je posve moguće, da su u vrijeme kneza Borisa mogla biti dva Metodija, jedan, koji je Borisa navratio, da se krsti, a drugi, koji je širio hrišćansku vjeru po Moravi i Panoniji.

Čija je god zasluga, da se krstio bugarski knez i njegov narod, učinio je slavenskoj stvari veliku uslugu, jer kada je poslije Metodijeve smrti (885. god.) uništena slavenska liturgija u Moravi i Panoniji i kada su se na učenike Metodijeve digle svakojake nevolje, pak ih napokon razagnale iz onijeh zemalja, onda su se prognanici sklonili u Bugarsku, gdje su ih narod i knez lijepo primili, a oni su im kao za uzdarje donijeli slavensku liturgiju i slavensko pismo — ove dvije dragocjene ostavštine nezaboravljenijeh slavenskijeh apostola. Iz Bugarske, kao iz kakvoga rasadnika presadjena je kasnije slavenska liturgija i azbuka (ćirilska) medju Ruse i Srbe, koji još i danas jednu i drugu kao i Bugari čuvaju i poštuju.

O knezu ćemo Borisu još samo reći, da je godine 888. ostavio kneževsko prijestolje starijemu sinu Vladimiru i pošao u namastir, da se pripravi za bogoljubnu smrt. Vladimir je odmah na početku svoga knezovanja udario u svakojaka bezakonja i nevaljalštine, tako da je stari Boris morao izići iz namastira i opakoga sina zbaciti s prijestolja i na nj posaditi mladjega sina slavnoga Simeuna, koji je vladao do god. 927. O knezu (ili caru) Simeunu dalo bi se vrlo mnogo i lijepo govoriti, jer je on osvjetlao junački svoj obraz velikijem djelima ne samo kao raširitelj države, nego i kao prosvjetitelj naroda. Ali nama valja ovdje prestati, jer kratki naš istorički nacrt ide samo do onoga vremena, kada se koji slavenski narod utvrdio u hrišćanskoj vjeri.

Vidjeli smo pod br. 27., da se slavenska bujica, koja je u VI. i VII. vijeku poplavila Mesiju, Maćedoniju i Trakiju, razlila takodjer u Heladu. Nijesu Slaveni zahvatili samo sjevernu i srednju Heladu, već su se raširili i po Peloponezu, i to još u vrijeme cara Mavrikija, a još više poslije strašne one [50]kuge, koja je silan narod pomorila u vrijeme Konstantina V. Kopronima. Sačuvani izvori govore o Slavenima po Heladi (i Peloponezu) manje nego je dosta našoj radoznalosti. Po svoj prilici Slaveni su sjedili samo po selima i po poljima kao ratari, a po gradovima je kao i prije življelo čisto grčko ili helensko pučanstvo.

Valjani car Konstantin Kopronim nije ni pokušao obrnuti helenske i peloponeske Slavene pod carsku vlast, tako da su oni življeli ne priznavajući vizantijskoga cara za svoga gospodara i ne plaćajući nikomu danka. Oni su mirno obradjivali polja, što su ih koje silom koje milom preuzeli od Grka, a Grci ne mogavši se sami odbraniti od varvarskijeh gostiju morali su očekivati pomoć iz Carigrada. Tu su pomoć dočekali istom god. 783. Tada je mjesto svojega maloljetnog sina Konstantina VI. vladala carica Jerina. Ona je bila žena neobične energije, kakva se ni u muškaraca često ne nalazi; uza to je bila lukava i okrutna. Zvijersku svoju ćud dokazala je strašnijem načinom, kada je i rodjenomu sinu Konstantinu dala oči izbosti bojeći se, da joj ne preotme prijestolje. Ova dakle zloglasna žena pošalje godine 783. vojsku u Heladu i Peloponez, da podjarmi tamošnje Slavene. Taj joj posao podje za rukom, i Slaveni moradoše pristati na plaćanje danka. Carica je Jerina bila rodjena Atenjanka, a kad to znamo, onda ćemo se lako domisliti, da je nju moralo boljeti, što se slavna njezina domovina, gdje su se njegda rodili i življeli slavni junaci, mudraci i umjetnici, nalazi sada većijem dijelom u vlasti varvarskijeh Slavena, koje oholi Vizantinci nijesu manje prezirali nego mi što danas preziremo Cigane. Samo je razlika, što se Cigani nama nigda nijesu pokazali strašni, a Slaveni su njekoliko puta Vizantincima pokazali svoju strahotu! Što je dakle Jerina poslala vojsku, da helenske i peloponeske Slavene upokori, to se ima — osim viših državnih obzira — po svoj prilici pripisati caričinoj ljubavi prema svomu zavičaju.

U vrijeme pomenutoga već (pod br. 29.) cara Nikifora dignu se god. 807. peloponeski Slaveni protiv carske vlasti i [51]pokušaju osvojiti primorski grad Patru (u sjeverozapadnom dijelu Peloponeza). Gradjani se sami odbrane od slavenske navale, a car Nikifor pretvori na to peloponeske Slavene u kmetove. Kmetovavši njekoliko godina pobune se Slaveni i ustanu na oružje, da se dokopaju stare slobode u vrijeme cara Teofila (vladao god. 829—842), ali se ustanak zlo svrši, jer su Slaveni još jače podjarmljeni nego su prije bili. Nješto slobode pušteno je dvjema plemenima: Milencima i Jezeranima i to s toga, jer su življeli u krajevima, koji su bili od prirode utvrdjeni, pa su lakše mogli braniti svoju slobodu nego ostala helensko-peloponeska plemena, koja su bila razasuta, kako smo već rekli, po poljima kao ratari.

Iz kasnijih vijekova (t. j. poslije devetoga) bivaju vijesti o helensko-peloponeskim Slavenima sve rjedje, dok im se u XV. vijeku gubi i zadnji spomen. Jamačno se to ima tako tumačiti, što je u X. XI. i XII. vijeku pod vladom njekoliko valjanijeh i silnijeh careva državna vlast bila sve uglednija i moćnija kako u Carigradu tako i u provincijama. Razumije se samo po sebi, da je državna vlast vizantijska imala stotinu razloga svuda po Heladi i Peloponezu pridizati i podupirati grčki elemenat, a slavenski sve više potiskivati i uništivati. Onda se grčko pučanstvo opet po malo počelo širiti po selima medju Slavenima. Grčka su se gospoda dakako s preziranjem odvraćala od Slavena, koji su bili njihovi kmetovi, ali prosti grčki narod nije bio takav probirač kao njegova gospoda, nego se sa Slavenima družio i rodjačio. U tom je poslu grčki narod nješto malo primio od Slavena, ali za to su Slaveni sve izgubili: svoje ime, narodnost i jezik i pretvorili se u Grke. Osim više grčke kulture i državne sile, koja je u svemu Grcima prijala, još je jedan faktor sporio helenizaciju Slavena, a to je bila grčka crkva, pod koju su pripadali i helensko-peloponeski Slaveni, samo što oni nijesu imali slavenske liturgije po svojim crkvama kao njihova braća u Bugarskoj.

Iz svega se ovoga vidi, da današnji Grci nijesu pravi čisti potomci onijeh Grka, koji su nam ostavili Ilijadu i Odiseju, [52]koji su se slavno bili na Maratonu i kod Salamine s Persijancima, koji su gradili atenske propileje i partenon, — nego u krvi današnjih Grka teče mnogo i mnogo kapljica slavenske krvi. Da je pred 1000 godina Helada s Peloponezom bila puna Slavena, to nam danas osim njekoliko bilježaka vizantijskijeh pisaca zasvjedočuje još 1) njekoliko slavenskih riječi u novogrčkom jeziku (gdje ih je kud i kamo manje nego li u madžarskom i litavskom jeziku, ali za to više nego li u njemačkom), — 2) dosta veliko mnoštvo topografičkijeh imena po današnjoj Grčkoj, koja su očevidno slavenska; n. pr. Granica, Bogdanon, Longos (t. j. lug, staroslovenski лѫгъ), Orahova, Topolova, Kopanica itd. Ne treba mnogo oštroumlja, pa da čovjek iz ovijeh imena izvede onaki zaključak, kakav je nuždan, na ime, da su posve istinite vijesti vizantijskijeh pisaca o tom, da je njegda Helada s Peloponezom bila gotovo slavenska zemlja, jer otkuda bi došla slavenska topografička imena u zemlju, da u njoj nigda nije bilo Slavena?

Znatni jedan njemački naučnjak F. Fallmerayer učio je prije 60 godina, da je helenski narod već odavna iščeznuo s ovoga svijeta, a onaj narod, koji je danas poznat pod imenom grčkoga ili helenskoga, da nije drugo do jadna mješavina slavenskijeh i ilirskijeh (arbanaskijeh) varvara srednjega vijeka, samo je ta mješavina poprimila grčki jezik, ali ga je svakojako nagrdila, da to već gotovo i nije grčki jezik! Fallmerayer je našao sa svojom naukom dosta pristaša, ali još više protivnika, kojima se njegova nauka činila velikom bludnjom. Ne može se nijekati, da je Fallmerayer kao čovjek velike učenosti i talenta u gdjekojim pojedinostima pogodio pravu istinu, ali u cijelosti promašio je biljegu. Kao što se za današnje Pruse pa Brandenburgu i Pommernu ne može nikako reći, da su to poslavenjeni Nijemci, nego treba kazati, da su oni ponijemčeni Slaveni, isto je tako pogrješka reći za današnje Grke, da su poslavenjeni. Kako će za boga biti poslavenjeni, kad govore grčkim jezikom, koji je iz staroga grčkoga isto onako naravno razvit, kako je razvit talijanski jezik iz latinskoga!

[53]

Njekoji su ljudi spremni pristajati za Fallmerayerom i govoriti, da današnji Grci ne mogu biti potomci starijeh Grka, jer su stari Grci bili narod pun svakojakijeh vrlina, a današnji su Grci tobože izrodi, u kojih nema ništa dobra, nego je sve samo kovarstvo i nevaljalština. Doista se o novijem Grcima pripovijeda mnogo koješta ružno, ali upitajmo se, koji je narod na svijetu bez pogrješaka? Za tijem upitajmo se, jesu li i u starijeh Grka sva plemena bila onaka, kakvi su bili Atenjani? Što nam lijepa pripovijeda istorija o Akarnanima i Ećolima? Kakve su velike zasluge za čovječanstvo ostavili Arkadjani i Argolci? Stari su Grci počeli moralno i umno propadati njekoliko vijekova prije nego su Slaveni stupili na grčko zemljište! Dakle kad bi i bili današnji Grci poprijeko onako rdjavi ljudi, kako gdjekoji o njima govore, tomu ni malo ne bi morali biti krivi Slaveni. Otud se vidi, da nema mnogo smisla u tvrdnji, da su današnji Grci smjesa od Slavena i Arbanasa, jer bi pravi potomci starijeh Grka tobože morali bolji biti.

Svakomu je čitatelju bez sumnje već jasno, za što mi ogranku Slavena, o kojem govorimo počevši od br. 20., dajemo ime: bugarski ili grčki Slaveni. Ime bugarski Slaveni pripada im za to, jer su oni primili bugarsko ime i Bugari su im osnovali državu, pa su potomci onijeh Slavena još i danas poznati svijetu pod imenom Bugari. — Grčki Slaveni mogu se za to zvati, jer su se naselili u zemlje grčkoga carstva. Mogli bismo ih zvati takodjer Sloveni i Anti, jer znamo, da su se njihovi pradjedovi dijelili u ta dva ogranka u vrijeme, dok su sjedili Dunavu na sjeveru. Ali čim su se ona dva plemena nastanila u grčkijem zemljama ispod Dunava, odmah nestaje antskoga imena, i slavenski se sav narod u tijem zemljama zove Sloveni. Za što ih dakle nijesmo prozvali Sloveni? Tomu je uzrok, jer se slavenskijeh plemena, koja su se zvala Sloveni, nalazilo (kako ćemo vidjeti) i drugdje, ne samo po zemljama grčkoga carstva. Kad bismo dakle na prosto rekli Sloveni, ne bi se znalo, o kojem upravo slavenskom ogranku želimo govoriti. Tako je svakako [54]bilo nužno reći bugarski ili grčki Slaveni, jer se tako ukida svaka smetnja i sumnja.

Ne možemo ovdje premučati, da se u poznatoga nam Prokopija nalazi jedno mjesto, gdje se veli, da su se i Anti i Sloveni u starije doba zvali jednijem imenom, na ime Spori (Σπόροι). Od kako ima naučnjaka, koji se bave slavenskom filologijom, nije bilo valjada ni jednoga znatnijega, koji ne bi više ili manje umovao, otkle je ime Spori i šta znači. Ali sva su se umovanja razbijala i razbila o preveliku teškoću toga posla. Za to je većina slavenskijeh filologa voljela i ne priopćivati učenomu svijetu svojih domišljaja osjećajući i sami dobro, kako su nevjerojatni. Budući da se ime Spori ni za Slavene ni za ikoji drugi evropski narod ne nalazi nigdje više ni u Prokopija ni u ikojega drugoga pisca osim na jednom jedinom Prokopijevu mjestu, za to se njekijem piscima jedna stvar čini vjerojatna, na ime, da je Σπόροι krivo zapisano, bilo da pogrješka potječe od samoga Prokopija bilo od njegovijeh prepisivača. Samo je velika muka s drugijem pitanjem, koje se na ono mnijenje navezuje, a to je: ako je Σπόροι krivo zapisano, a kako bi pravo bilo? Vele umni se Šafařík nije mogao ničemu novomu domisliti, nego je poprimio mnijenje, što ga je izrekao već god. 1784. Čeh Dobrovský, a poslije god. 1802. Nijemac Schlözer veleći, da je Prokopijevo Σπόροι pokvareno mjesto Σέρβοι, t. j. Anti i Sloveni zvali su se njegda zajedničkijem imenom Srbi. Mi smo već rekli, da se srpsko ime nalazi već u onako starijeh pisaca, kakvi su Plinije i Ptolemej. Šafařík je na osnovi Plinijeve i Ptolemejeve bilješke, za tijem na osnovi drugijeh njekijeh izvora, koji više ili manje jasno spominju srpsko ime kao ime velikoga slavenskog ogranka, izveo zaključak, da je u prastaro doba ime Srbi pripadalo svijem Slavenima, dok su sačinjavali jedan narod u svojoj pradomovini. Kad bi ikoliko sigurno bilo, da se u Prokopija mjesto Σπόροι ima čitati Σέρβοι, onda bismo još kako tako mogli pristati uz smioni zaključak Šafaříkov, ali ovako pored svega poštovanja, što ga imamo i moramo imati prema uspomeni jednoga od najvećih slavenskih [55]naučnjaka XIX. vijeka, velimo, da Šafaříku nije pošlo za rukom dokazati, da je srpsko ime u starini imalo ono znamenovanje, kako on zaključuje, nego je rečeno ime pripadalo samo pojedinijem ograncima, kako pripada još i danas.

Što dalje zalazimo u prošlost slavenskijeh naroda, svuda vidimo, da to više ima plemena medju pojedinim narodima. Broj plemena po malo biva sve rjedji, dok napokon sav narod ne poprimi jedno ime, a plemenskijeh imena nestaje. Tako je bilo i kod bugarskijeh ili grčkijeh Slavena. Naravno je, da je prije osnutka bugarske države, dok su Slaveni življeli demokratički po svojim narodnim pravima i običajima, moralo biti oveliko mnoštvo plemena, samo im mi na žalost ne doznajemo imena. Tako Teofan piše, da je u samoj Donjoj Mesiji bilo sedam plemena, kada su Bugari došli i pokorili ih. Teofan ili nije znao njihovijeh imena ili ih nije hotio zapisati, pa tako i mi ne možemo ništa znati. Sada ćemo poimence spomenuti ona plemena, za koja doznajemo iz izvora.

1) Sjeverci ili Sjeverani življeli su prije dolaska Bugara u današnjoj Dobruči, a Bugari su ih potisnuli dalje na jugoistok.

2) Brzaci bili su po svoj prilici praoci današnjih Brzaka t. j. dijela slavenskoga naroda, koji živi u gornjoj Maćedoniji oko Prilipa, Velesa i Bitolje.

3) Strimonci — oko rijeka Strumice i Strume (prva se izlijeva u drugu) u istočnoj Maćedoniji.

4) Smoljani nastavali su po svoj prilici njegdje uz rijeku Mestu, koja teče kroz današnju Rumeliju i izlijeva se u egejsko more.

5) Rinhini — blizu današnjega orfanskoga ili rendinskoga zaliva. Onamo više nema danas Slavena, nego su sami Grci. Čini se sigurno, da su Rinhini dopirali i na poluostrvo Halkidiku, dok tamo ima slavenskih topografičkih imena; n. pr. Nizvoro (od slavenske riječi izvor), Ravana (slavenski: ravna), Holomon (slav. hlm, хлъмъ, hum).

6) Sagudati — u okolici grada Soluna.

[56]

7) Dragovići. Ovijem su se imenom zvala dva plemena, jedno blizu Sagudata, a drugo njegdje u sjeverozapadnoj Trakiji, gdje još i danas teče voda Dragovica.

8) Vojnići — njegdje u Epiru, gdje danas više nema nikakvijeh Slavena, jer su se izgubili medju Arbanasima i Grcima.

9) Velegostići ili možda Velejezdići — u južnijem krajevima Tesalije. Oni su već odavna grecizirani.

10) Milenci i Jezerani — dva slavenska plemena u Peloponezu.

Iz ovoga se prijegleda vidi, da je za cijelo moralo biti još njekoliko drugijeh plemenskijeh imena, dok su mnogi krajevi zemalja, po kojima su se razasuli Slaveni, ostali u ovom prijegledu bez plemena. To je jedna neprilika, poradi koje se moramo žaliti na nepotpunost našijeh izvora. Druga je velika neprilika, što su njekoja imena tako rdjavo sačuvana, da nije moguće znati, kako su se za cijelo slavenski izgovarala. To osobito vrijedi za plemena pod br. 5. 6. 8. 9. Svemu ovomu i mnogobrojnijem drugijem dirama u našem znanju o bugarskijem ili grčkijem Slavenima uzrok je to, što se u tom narodu na žalost nije našao uz čitavi srednji vijek, a ni kasnije čovjek, koji bi u narodnom jeziku napisao staru istoriju svojega naroda.

Mi smo rekli pod br. 30., da Ćirilo i Metodije nijesu naviještali hrišćansku vjeru u bugarskoj državi, nego su Borisa i njegov narod obratili drugi sveštenici grčke crkve. Kad bi ikoliko bilo sigurno, da su sveta slavenska braća djelovala najprije u Bugarskoj, iza toga istom u Moravi i Panoniji, onda bismo posve lako mogli dopustiti, da su oni preveli crkvene knjige na jezik bugarskijeh ili grčkijeh Slavena, jer je taj jezik i njima samima od malijeh nogu bio dobro poznat. Dalje bi se moglo posve lijepo reći, da su oni s istijem prijevodom u ruci pošli takodjer u Moravu i Panoniju i tamo uveli slavensku liturgiju. Ali kako djelovanje Ćirila i Metodija u Bugarskoj državi nikako nije dokazano, tako se ne može bez osobito tvrdijeh dokaza samo onako reći, da su njih dvojica crkvene knjige preveli na jezik bugarskijeh Slavena. Mnogo je priličnije [57]istini, da su oni pisali onijem jezikom, kojim su govorili Slaveni po Moravi i Panoniji, — dakle da se jezik, kojim su oni pisali, nema zvati starobugarski. Mi ćemo se na ova pitanja vratiti još ondje, gdje budemo govorili o moravskijem i panonskijem Slavenima. Za sada će biti dosta ovoliko reći: U ono vrijeme, kada su življeli Ćirilo i Metodije, pače i dobrano vremena poslije njihove smrti još nije bugarsko ime istisnulo slavenskoga; narod Borisove i Simeunove države zvao se onda i Sloveni i Bugari, kako lijepo vidimo u grčki pisanom životu sv. Klimenta, gdje se na jednom veli: slovenski ili bugarski narod (τὸ τῶν Σθλοβενῶν γένος εἴτ᾿οὖν Βουλγάρων). Mi dobro osim toga znamo, što su bili stari Bugari, da su bili tursko, a ne slavensko pleme. Dakle kad bi i sigurno bilo, da se jezik, kojim su pisali Ćirilo i Metodije i koji je još do danas sačuvan u njekoliko rukopisa, govorio u Borisovoj i u Simeunovoj državi kao pravi narodni jezik, opet bi bilo dobro zvati ga staroslovenski, jer je narodu pravo ime bilo Sloveni; a starobugarski jezik imao bi se zvati jezik, kojim su govorili pravi Bugari, dok se još nijesu pomiješali sa Slovenima. Bit će poznato bar gdjekojim čitateljima ove knjižice, da je bivši učeni profesor bečkoga sveučilišta Miklošić najviše učinio, te se danas domovina jezika, kojim su pisali Ćirilo i Metodije, obično traži u zemlji, gdje su življeli stari Panonci (o njima će se takodjer govoriti u ovoj knjižici), koji su se zvali Sloveni, za to se i rečeni jezik zove slovenski ili za razliku od današnjega slovenskoga: staroslovenski. Što ne pristaju svi pisci uz Miklošića i ovaj jezik jednako još zovu starobugarski t. j. domovinu mu traže u bugarskoj državi, to je s toga, što su Miklošićevi i njegovih pristaša dokazi (bar njeki) do duše jaki, ali opet nijesu takvi, da bi svaku i najmanju sumnju raspršavali, kakvi su n. pr. dokazi iz matematike i fizike. Nama se osim onoga, što smo već rekli i što ćemo još reći, već za to Miklošićeva nauka čini istinitija od one, koja drukčije uči, što se u starijem rukopisima pisanima jezikom, o kojem govorimo, isti jezik ne zove sam [58]nigda bugarski, već svagda slovenski (ѩʐъiкъ словѣньскъ). Da već svršimo ovu stvar, reći ćemo: u Bugarskoj se u vrijeme Ćirila i Metodija govorio jezik drukčiji nego li je onaj, koji nam je sačuvan u djelima slavenske braće; ovaj se jezik izgubio iz broja živijeh jezika već u X. ili u XI. vijeku, a jezik, kojim su govorili Slaveni u Borisovoj i Simeunovoj državi, samo se po malo mijenjao od onda do danas, i današnji je bugarski jezik iz njega razvit, kako je n. pr. današnji češki jezik razvit iz staročeškoga ili današnji ruski iz staroruskoga itd.