naučnjaka XIX. vijeka, velimo, da Šafaříku nije pošlo za rukom dokazati, da je srpsko ime u starini imalo ono znamenovanje, kako on zaključuje, nego je rečeno ime pripadalo samo pojedinijem ograncima, kako pripada još i danas.
Što dalje zalazimo u prošlost slavenskijeh naroda, svuda vidimo, da to više ima plemena medju pojedinim narodima. Broj plemena po malo biva sve rjedji, dok napokon sav narod ne poprimi jedno ime, a plemenskijeh imena nestaje. Tako je bilo i kod bugarskijeh ili grčkijeh Slavena. Naravno je, da je prije osnutka bugarske države, dok su Slaveni življeli demokratički po svojim narodnim pravima i običajima, moralo biti oveliko mnoštvo plemena, samo im mi na žalost ne doznajemo imena. Tako Teofan piše, da je u samoj Donjoj Mesiji bilo sedam plemena, kada su Bugari došli i pokorili ih. Teofan ili nije znao njihovijeh imena ili ih nije hotio zapisati, pa tako i mi ne možemo ništa znati. Sada ćemo poimence spomenuti ona plemena, za koja doznajemo iz izvora.
1) Sjeverci ili Sjeverani življeli su prije dolaska Bugara u današnjoj Dobruči, a Bugari su ih potisnuli dalje na jugoistok.
2) Brzaci bili su po svoj prilici praoci današnjih Brzaka t. j. dijela slavenskoga naroda, koji živi u gornjoj Maćedoniji oko Prilipa, Velesa i Bitolje.
3) Strimonci — oko rijeka Strumice i Strume (prva se izlijeva u drugu) u istočnoj Maćedoniji.
4) Smoljani nastavali su po svoj prilici njegdje uz rijeku Mestu, koja teče kroz današnju Rumeliju i izlijeva se u egejsko more.
5) Rinhini — blizu današnjega orfanskoga ili rendinskoga zaliva. Onamo više nema danas Slavena, nego su sami Grci. Čini se sigurno, da su Rinhini dopirali i na poluostrvo Halkidiku, dok tamo ima slavenskih topografičkih imena; n. pr. Nizvoro (od slavenske riječi izvor), Ravana (slavenski: ravna), Holomon (slav. hlm, хлъмъ, hum).
6) Sagudati — u okolici grada Soluna.