7) Dragovići. Ovijem su se imenom zvala dva plemena, jedno blizu Sagudata, a drugo njegdje u sjeverozapadnoj Trakiji, gdje još i danas teče voda Dragovica.
8) Vojnići — njegdje u Epiru, gdje danas više nema nikakvijeh Slavena, jer su se izgubili medju Arbanasima i Grcima.
9) Velegostići ili možda Velejezdići — u južnijem krajevima Tesalije. Oni su već odavna grecizirani.
10) Milenci i Jezerani — dva slavenska plemena u Peloponezu.
Iz ovoga se prijegleda vidi, da je za cijelo moralo biti još njekoliko drugijeh plemenskijeh imena, dok su mnogi krajevi zemalja, po kojima su se razasuli Slaveni, ostali u ovom prijegledu bez plemena. To je jedna neprilika, poradi koje se moramo žaliti na nepotpunost našijeh izvora. Druga je velika neprilika, što su njekoja imena tako rdjavo sačuvana, da nije moguće znati, kako su se za cijelo slavenski izgovarala. To osobito vrijedi za plemena pod br. 5. 6. 8. 9. Svemu ovomu i mnogobrojnijem drugijem dirama u našem znanju o bugarskijem ili grčkijem Slavenima uzrok je to, što se u tom narodu na žalost nije našao uz čitavi srednji vijek, a ni kasnije čovjek, koji bi u narodnom jeziku napisao staru istoriju svojega naroda.
Mi smo rekli pod br. 30., da Ćirilo i Metodije nijesu naviještali hrišćansku vjeru u bugarskoj državi, nego su Borisa i njegov narod obratili drugi sveštenici grčke crkve. Kad bi ikoliko bilo sigurno, da su sveta slavenska braća djelovala najprije u Bugarskoj, iza toga istom u Moravi i Panoniji, onda bismo posve lako mogli dopustiti, da su oni preveli crkvene knjige na jezik bugarskijeh ili grčkijeh Slavena, jer je taj jezik i njima samima od malijeh nogu bio dobro poznat. Dalje bi se moglo posve lijepo reći, da su oni s istijem prijevodom u ruci pošli takodjer u Moravu i Panoniju i tamo uveli slavensku liturgiju. Ali kako djelovanje Ćirila i Metodija u Bugarskoj državi nikako nije dokazano, tako se ne može bez osobito tvrdijeh dokaza samo onako reći, da su njih dvojica crkvene knjige preveli na jezik bugarskijeh Slavena. Mnogo je priličnije
