vensku književnost, koju su u njegovu državu prenijeli učenici sv. Metodija iz Morave i Panonije, nego je i sam slavenski pisao, a za bugarski jezik sudeći po svemu, što nam je o njemu poznato, nije Simeun mario upravo ništa. U vrijeme ovoga vladaoca uveden je u službu božju slavenski jezik, a za bugarski nitko nije ni pitao; u bugarskoj se državi lijepo razvijala slavenska književnost, a bugarskoj nema ni spomena. Iz toga možemo zaključiti, da je već na početku X. vijeka (u vrijeme Simeunovo) bugarska narodnost posve ili gotovo posve nestala, a ostala samo slavenska.
Bugarskoga je naroda već odavna nestalo, ali ime je sačuvano do danas, jer kako se današnji slavenski narod oko Balkana zove Bugari, tako se zove on već mnogo vijekova, dakle su Slaveni i Bugari pretočeni u jednu narodnost kao uz njekakvu pogodbu, kao da su Slaveni rekli Bugarima: vi ćete nama dati svoje ime, a mi ćemo vama dati svoju narodnost!
Znamo, da je Bugare doveo na njihovu novu postojbinu knez im Asparuh. Njekoliko godina poslije dolaska Bugara pokuša grčki car Justinijan II. okrenuti pod svoju vlast ne samo Slavene, već i Bugare, ali mu ne podje posao za rukom. Poslije se pomiri i sprijatelji Justinijan II. s bugarskijem knezom Terbelom, koji je bio Asparuhov nasljednik. Ovaj je Terbel bio Justinijanu na pomoći, kada je nakon prognanstva od 10 godina opet nastojao dokopati se carskoga prijestolja i doista ga se opet dokopao (god. 705). Zacarivši se Justinijan na novo zavadi se opet s Bugarima, ali na svoju nesreću, jer mu Bugari god. 707. razbiju vojsku pri Anhijalu na obali Crnoga mora. Terbel je vladao do god. 720., a poslije njegove smrti šute vizantijski izvori kao po dogovoru o Bugarima, tako da o njima 40 godina ništa ne doznajemo. Uzrok će toj šutnji biti, što nije bilo nikakvijeh bojeva izmedju Bugara i Carigrada, a za nutarnje su bugarske poslove vizantijski pisci slabo marili. God. 762. poubijaju Bugari sav svoj kneževski rod (bila je to njekakva revolucija) i postave za kneza mla-
