Sve se ovo doduše nalazi u jednom izvoru, ali je taj izvor vrlo sumnjiv, tako da mu se ne može ništa vjerovati; rečena slavenska imena u njemu jesu nječija izmišljotina ili patvorina iz novijega vremena. Osim toga sva 4 navedena imena čudno su načinjena, jer im nema potvrde medju pravijem narodnijem slavenskijem imenima, kojih je veliko mnoštvo sačuvano do danas, a još ih je više bilo u prošla vremena. Prokopije i drugi vjerodostojni stari izvori ne vele ništa, da bi Justinijan I. bio slavenske krvi, a kad je tako, onda mi danas nemamo nikakvoga prava brojiti ga medju Slavene. On je po svoj prilici (kao i ujak mu Justin) bio rodom Ilir, tako da se današnji Arbanasi možda imaju pravo ponositi njime, a Slaveni nikako.
Medju najgnusnije varvarske narode srednjega vijeka idu bez sumnje Avari. Dosta ćemo imati prilike u ovoj knjižici njih spominjati, a ovdje ćemo reći njekoliko riječi o njihovu dolasku u Evropu i njihovu dodiru sa Slavenima. Avari su bili narod turske krvi. Zloglasno se njihovo ime prvi put spominje oko god. 450. u djelu Vizantinca Priska. Onda su oni sjedili još daleko na istoku, njegdje oko Volge. Od tada prolazi 100 godina, da se za Avare ništa ne zna, i istom oko god. 558. nalazimo ih po vijestima vizantijskijeh pisaca Menandra i Teofilakta u krajevima izmedju Dona i Dnjepra. Dakle su se očevidno za 100 godina pomakli dobrano na zapad slijedeći smjer, što su ga slijedili i drugi asijski varvarski čopori prije njih i poslije njih. Primaknuvši se Avari Dnjepru gledali su prijeći tu rijeku i ići sve dalje na zapad. Ali na tom putu nagaziše na slovensko pleme Ante, koji su nam već poznati. Razumije se po sebi, da su Anti imali dosta jada pretrpljeti od hajdučkijeh Avara, a nješto je o tom zabilježio i Menandar.
Ako su se Anti trpeći avarski zulum tješili poslovicom : »svaka sila za vremena«, nijesu se prevarili, jer već oko godine 563. nalazi istorija Avare daleko od Anta i to u srednjoj Ugarskoj. Možda bi Avari prije ili poslije sami bili pošli u
