koje je brat sv. Ćirila. Treba znati, da je »Metodije« bilo obično ime u grčkoj crkvi, dakle je posve moguće, da su u vrijeme kneza Borisa mogla biti dva Metodija, jedan, koji je Borisa navratio, da se krsti, a drugi, koji je širio hrišćansku vjeru po Moravi i Panoniji.
Čija je god zasluga, da se krstio bugarski knez i njegov narod, učinio je slavenskoj stvari veliku uslugu, jer kada je poslije Metodijeve smrti (885. god.) uništena slavenska liturgija u Moravi i Panoniji i kada su se na učenike Metodijeve digle svakojake nevolje, pak ih napokon razagnale iz onijeh zemalja, onda su se prognanici sklonili u Bugarsku, gdje su ih narod i knez lijepo primili, a oni su im kao za uzdarje donijeli slavensku liturgiju i slavensko pismo — ove dvije dragocjene ostavštine nezaboravljenijeh slavenskijeh apostola. Iz Bugarske, kao iz kakvoga rasadnika presadjena je kasnije slavenska liturgija i azbuka (ćirilska) medju Ruse i Srbe, koji još i danas jednu i drugu kao i Bugari čuvaju i poštuju.
O knezu ćemo Borisu još samo reći, da je godine 888. ostavio kneževsko prijestolje starijemu sinu Vladimiru i pošao u namastir, da se pripravi za bogoljubnu smrt. Vladimir je odmah na početku svoga knezovanja udario u svakojaka bezakonja i nevaljalštine, tako da je stari Boris morao izići iz namastira i opakoga sina zbaciti s prijestolja i na nj posaditi mladjega sina slavnoga Simeuna, koji je vladao do god. 927. O knezu (ili caru) Simeunu dalo bi se vrlo mnogo i lijepo govoriti, jer je on osvjetlao junački svoj obraz velikijem djelima ne samo kao raširitelj države, nego i kao prosvjetitelj naroda. Ali nama valja ovdje prestati, jer kratki naš istorički nacrt ide samo do onoga vremena, kada se koji slavenski narod utvrdio u hrišćanskoj vjeri.
Vidjeli smo pod br. 27., da se slavenska bujica, koja je u VI. i VII. vijeku poplavila Mesiju, Maćedoniju i Trakiju, razlila takodjer u Heladu. Nijesu Slaveni zahvatili samo sjevernu i srednju Heladu, već su se raširili i po Peloponezu, i to još u vrijeme cara Mavrikija, a još više poslije strašne one