Slaveni u davnini/Poglavlje 3

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bugarski ili grčki Slaveni Slaveni u davnini: —  Hrvati i Srbi
autor: Tomislav Maretić
Slovenci i panonski Sloveni


[59]
III.

Hrvati i Srbi.

Tko nam javlja vijesti o najstarijim Hrvatima i Srbima? — O Konstantinu Porfirogenitu kao piscu. — Dolazak Hrvata i Srba u današnje im zemlje. — Kada su došli Hrvati i Srbi u današnje im zemlje? — Što još veli Porfirogenit o Avarima? —- Bijela ili Velika Hrvatska. — Bijela Srbija. — Otkle su došli Hrvati i Srbi i tko ih je doveo? — Porfirogenitovo tumačenje hrvatskoga i srpskoga imena. — Krštenje Hrvata i Srba. — Hrvati poslije krštenja. — Srbi poslije krštenja. — Granice stare hrvatske države. — Granice stare srpske države. — Zahumljani, Trebinjani, Dukljani i Neretljani.

Kao ni bugarski narod tako ni naš nije te sreće, da bi se mogao pohvaliti domaćim kakvim starodavnim piscem, koji bi zabilježio svoje znanje o Hrvatima i Srbima za prvijeh vijekova njihova života u ovijem zemljama, gdje žive još i danas. Hrvati istina imaju svoga popa dukljanskoga, kojega je latinski spis brzo preveden i na starohrvatski jezik, ali iz ovoga izvora možemo vrlo malo što doznati o najstarijoj istoriji našega naroda, jer je o njoj već i sam Dukljanin vrlo malo znao sigurno, a što je i znao, to je tako iskvario, da ne zaslužuje vjere. Današnji se naučnjaci poslužuju spisom popa dukljanskoga samo u geografičkijem istraživanjima o starijem Hrvatima i Srbima. Više domaćih izvora nego Hrvati imaju Srbi, ali za [60]najstarije doba srpskoga naroda nemamo od njih nikakve koristi, jer oni počinju svoje vijesti istom sa Stefanom Nemanjom t. j. zadnjih desetaka XII. vijeka.

Kad je tako s domaćim izvorima, onda dakako treba pogledati, da li nam koji strani pisac što javlja o starijem Hrvatima i Srbima. Na sreću nalazi se jedan takav pisac, i to opet u vizantijskoj književnosti. Njegovo je ime Konstantin VII. Porfirogenit. Ovaj je čovjek bio grčki car u X. vijeku. Rodio se god. 905., a umro je g. 959. Otac mu je bio Leon VI. takodjer vizantijski car, a sin i nasljednik na carskom prijestolju bio je Konstantinu Porfirogenitu Roman II. Kao vladalac velikoga za onda još grčkoga carstva nije Konstantin Porfirogenit bio ni najbolji ni najgori, nego je bio vladalac srednje ruke. On nije hotio, da istorija govori danas sjutra o njemu samo kao o vladaocu, već je on išao i za književnom slavom, te je napisao njekoliko djela (dakako grčkijem jezikom), koja su danas sva više ili manje važna za istoriju grčkoga carstva i susjednijeh naroda onoga vremena. Za stare Hrvate i Srbe veoma je znatno djelo, koje se obično navodi s latinskijem naslovom: de administrando imperio (jer su sva Konstantinova djela kao i djela drugijeh Vizantinaca prevedena na latinski jezik). Ovo je djelo pisac napisao za svoga sina Romana, jer je njemu kao budućemu vladaocu bilo nužno znati, otkle je došao koji narod u blizinu grčkoga carstva, kakva mu je zemlja, kakva država i vjera, kakvi običaji itd. Još ćemo reći, da je djelo »de administrando imperio« pisano oko god. 950.

Konstantin Porfirogenit ne piše samo o dogadjajima, koji su se dogodili u njegovo vrijeme, nego i o takvima, koji su se zbili davno prije njegova poroda. On je mogao dobro znati koješta, što se dogodilo u X. vijeku, ali za ono, što je bilo u VII. VIII. i IX. vijeku, tu je svakako morao tražiti, što vele starije bilješke i drugi podaci, kako ni mi danas ne možemo sami po sebi ništa znati, što se zbivalo u XVI. XVII. i XVIII. vijeku, ako toga ne nalazimo u bilješkama pisaca, koji su onda življeli. Konstantin Porfirogenit kao vladalac ne [61]samo velike i ugledne, nego i najprosvjetljenije države svojega doba mogao je mnogo više o različnijem narodima doznati nego drugi kakav pisac, jer je vizantijski car primao poslanike sa svijeh strana Evrope, a svoje je opet slao na sve strane; dakle je imao prilike pitati tudje i svoje poslanike, kako se gdje živi i kako se življelo. Poznato je, da se za poslanike uzimaju odabrani i ako ne baš učeni, a ono svakako pametni ljudi; tako dakle ono, što je Porfirogenit doznavao od poslanikâ, svakako je mnogo vrijedilo. Osim toga ako ikomu, a ono je glavi države bila širom otvorena državna arhiva grčkoga carstva, gdje se nalazilo veliko mnoštvo i novijeh i starijeh bilježaka. Napokon se u Carigradu, pored Rima najznatnijem gradu onoga vremena, uvijek nalazilo mnoštvo uglednijeh putnika i trgovaca, od kojih je svaki držao sebi za veliku čast i milost, ako ga je njegovo carsko veličanstvo blagoizvoljelo preda se pozvati i pitati ga što o njegovu narodu. Kašto su dolazili u Carigrad i sami vladaoci izokolnijeh naroda (n. pr. ruska kneginja Olga god. 957.), koji su takodjer mnogo mogli priopćiti radoznalomu caru o svojim narodima. Da je Konstantin Porfirogenit doista mnogo doznao od stranaca, to se dokazuje tijem, što on dosta često navodi riječi iz tudjih jezika i veli im ne samo grčko značenje, već ih nastoji i etimologički protumačiti (ali je u ovom poslu dakako gotovo svagda nesretne ruke).

Iz svega se ovoga vidi, da je Konstantin Porfirogenit imao pri ruci dosta veliko obilje i usmenijeh i pismenijeh izvora. Drugo je pitanje, kako se on služio svojim izvorima? Najprije ćemo zapamtiti, da on u djelu »de administrando imperio« nije hotio napisati sistematičnu, makar i kratku istoriju različnijeh naroda, nego je o svakom narodu samo ono i samo onoliko zabilježio, koliko mu se prema svrsi i cilju rečenoga djela činilo nužno, t. j. da njegov sin Roman dozna istoriju susjednijeh naroda samo u općenijem crtama. Ako se već na nepotpunost Porfirogenitovijeh bilježaka imamo žaliti, a ono je još gore, što i ono malo njegovijeh vijesti nije sve onako sigurno, kako bismo željeli. Opazilo se, da je Konstantin Porfirogenit načinio [62]gdje pogrješku u stvarima, koje je mogao posve pouzdano znati, a kad se to promisli, onda nije čudo, što ima pogrješaka i u dogadjajima, koji su se dogodili davno prije njega. Osim njega na ime imamo za gdjekoje stvari, što ih on pripovijeda iz različnijeh vijekova prije desetoga, dosta drugijeh izvora upravo iz onoga vremena, kada se što zbilo, pa se kašto vidi, da Porfirogenit baš naopako ili drukčije pripovijeda nego onaj suvremeni izvor. Gdje nemamo drugijeh izvora, već samo Konstantinove bilješke, tu kašto nalazimo tako očevidne pogrješke i protivurječja, da moramo doći do zaključka i reći, da je Konstantin Porfirogenit bio do duše učen čovjek, ali dosta površan pisac, koji je koješta tvrdio na brzu ruku ne pitajući mnogo, je li ovo ili ono baš onako bilo ili moglo biti.

Ovdje će biti dobro nješto reći onima, koji ne znaju, da bi od sad znali, a to je, da je hrvatski pisac dr. F. Rački, koji je bez sumnje naš prvi i najznatniji istorik, stekao sebi u učenom svijetu lijep glas osim drugih svojih zasluga još i tom, što je vijesti Konstantina Porfirogenita, koje se tiču Hrvata i Srba, lijepo pročistio i odredio im pravu vrijednost, a to je s tijem veća zasluga, što se prije njega oko toga za našu istoriju vrlo važnoga posla nije nitko pravo trudio.

Porfirogenit veli, da su Dalmacijom na početku VII. vijeka vladali Avari, a tada su im ovu zemlju preoteli Hrvati i izagnali iz nje Avare; poslije su se Hrvati iz Dalmacije protegnuli i u zemlju medju Dravom i Savom. Izrijekom veli Porfirogenit, da su Hrvati oteli Avarima Dalmaciju po dozvoli cara Heraklija, koji se držao njezinijem vrhovnijem gospodarom. Za Srbe veli okrunjeni pisac, da su se takodjer po dozvoli cara Heraklija najprije naselili oko grada Soluna, ali da su za njeko vrijeme ostavili tu zemlju pa se hotjeli vratiti na sjever, otkle su došli, ali su se na putu raskajali i zamolili Heraklija, da im odredi, gdje će stanovati; Heraklije ih usliši i odredi im za prebivanje Srbiju i druge zemlje uz južnu Dalmaciju.

Nema pravo Porfirogenit, kad veli, da su Hrvati razbili Avare u Dalmaciji i osvojili zemlju, jer Avari su do duše u [63]vrijeme cara Heraklija (god. 610—641.) bili silni pa su se kao hajdučki narod mogli kašto u manjim ili većim čoporima zaletjeti i u Dalmaciju, ali tom zemljom nijesu nigda zavladali, pače nijesu se u njoj nigda u ovećem broju za dulje vremena stanili. Porfirogenit je živio i pisao u X. vijeku, kada već nije bilo avarskoga naroda, jer je Karlo Veliki na početku IX. vijeka za uvijek slomio strašnu njihovu silu, tako da su od onda čiljeli, dok nijesu posve iščiljeli na početku X. vijeka i izgubili se medju Madžarima, kada su provalili u Ugarsku i osvojili je. Car-pisac je znao, da je u vrijeme Heraklijevo avarska sila bila strahovita (ta usudili su se Avari god. 626. doći pod Carigrad, da ga osvoje: vidi br. 26.), pa je držao, da su oni i Dalmacijom vladali. Da je on tako mislio, to nije nikakvo zlo, jer su mnijenja bez dokaza svuda slobodna, samo je učinio pogrješku, što je ovo svoje mnijenje napisao kao gotovu i sigurnu istinu. Ali takvijeh se pogrješaka nalazi u njega i inače. Moramo dodati, da mi za to ovako sigurno tvrdimo, e Avara nigda nije bilo u Dalmaciji, jer ni jedan izvor, koji o Avarima govori, ne zna ništa o njihovu tobožnjem boravku u rečenoj zemlji. Njihovo je stalno prebivalište bilo u današnjoj ugarskoj ravnici; otud su nasrtali na sve strane, tu ih je i Karlo Veliki satro.

Hrvati dakle nijesu u Dalmaciji našli Avara niti su se s njima trgali o tu zemlju. A ako je tako, onda treba odgovoriti na pitanje: kakav je narod živio u Dalmaciji prije dolaska hrvatskoga naroda? Na ovo nam odgovara sam Porfirogenit veleći, da je rimski car Dioklecijan (ili kako ga naš narod zove: Duklijan, Dukljan) vrlo milovao Dalmaciju, u njoj da je sagradio grad Spljet s veličanstvenijem dvorovima; osim toga je po Dalmaciji naselio rimske koloniste. Ovi su se kolonisti pri dolasku Hrvata povukli u gradove, od kojih su bili najznatniji: Dubrovnik, Spljet, Trogir, Zadar, Rab, Krk, Osor. Oni su dugo vremena čuvali svoju latinsku narodnost, dok ih napokon nije nestalo. Konstantin ih Porfirogenit zove Rimljani ('Ρωμᾶνοι).

[64]

Što naš pisac govori o dozvoli cara Heraklija, to iza ovoga što je sada rečeno, nema smisla, nego treba držati, da su Hrvati i Srbi isto onako osvojili sebi nove zemlje preko volje grčkoga cara, kako su grčki ili bugarski Slaveni osvojili Mesiju, Maćedoniju i Trakiju ne pitajući nikakve dozvole u Carigradu. Prvi su vijekovi poslije Hrista u opće strašno vrijeme: germanska su plemena otvorila poznatu seobu narôdâ i s mačem u ruci tražila sebi nove postojbine, druga su se plemena brzo ugledala u Germane, a napokon su i Slaveni udarili otimati zemlje i seliti se u njima ne pitajući, tko im je gospodar. Gospodar je bio onaj, tko je bio jači. Ne treba misliti, da su se Hrvati i Srbi držali kakvoga uzvišenijeg morala nego drugi narodi onoga vremena.

Tko hoće na riječ vjerovati Porfirogenitu, reći će, da su Hrvati i Srbi došli u vrijeme cara Heraklija, jer tako izrijekom piše okrunjeni istorik. Ali kad je bez temelja ona Porfirogenitova tvrdnja, gdje veli, da su Hrvati oteli Dalmaciju od Avara, onda je prosto sumnjati i o vremenu, koje odredjuje rečeni pisac. Mi smo pod predjašnjim brojem izrekli sličnost izmedju Hrvata i Srba s jedne strane i izmedju bugarskijeh ili grčkijeh Slavena s druge, što se tiče načina, kako su došli u nove svoje zemlje, a sada ćemo reći i drugu sličnost, na ime: Hrvati su i Srbi isto onako kao i bugarski ili grčki Slaveni dolazili polagano i u prekidima u zemlje, kojima su poslije posve zavladali. Ova se naša tvrdnja u velike razlikuje od onoga, što Porfirogenit javlja o dolasku Hrvata i Srba: po njegovijem riječima sudeći došli su svi Hrvati i svi Srbi zajedno i na jednoć na nove svoje postojbine. Porfirogenitova vijest ne sadržava u sebi istina ništa nevjerojatna, jer znamo, da su mnogi i mnogi osvajački narodi onako došli i osvojili sebi nove zemlje. Ne možemo dakle reći, da je ono, što Porfirogenit veli, nemoguće, ali opet držimo, da se ono ne može primiti, i to evo za što.

Avari su u vrijeme cara Heraklija bili, kako je već rečeno, vrlo silni, oni istina nijesu sjedili u Dalmaciji, već u srednjoj [65]Ugarskoj, a otud su na široko gospodovali nad izokolnijem zemljama. Kad bi dakle Hrvati i Srbi iz svoje pradomovine (t. j. iz jugozapadne Rusije) hotjeli doći ovamo, gdje su sada, svakako bi bili nagazili na ljute guje t. j. na Avare, koji bi, kakvi su već bili neljudi, gledali, kako će smrviti Hrvate i Srbe, a nekmo li da bi ih mirno propustili, neka putuju dalje. Hrvatima i Srbima ne bi drugo ostalo nego ili brže bolje pobjeći natrag ili se dati Avarima razbiti. Da su Hrvati i Srbi bili ne znam koliki junaci, ne bi nikako mogli Avarima odoljeti, koji su onda stajali na vrhuncu svoje sile, jer su Avari sjedili u svojoj zemlji, a Hrvati su i Srbi bili putnici, kojima je moglo svaki čas nestati najnužnijih stvari za život. Kako se iz ovoga vidi, Hrvati i Srbi nijesu mogli krenuti na put iz svoje pradomovine u Heraklijevo vrijeme t. j. prvijeh decenija VII. vijeka, već se to moralo dogoditi njekoliko vremena prije. Po svoj prilici su se oni digli put zapada oko godine 550. i nastanili se njegdje u današnjoj Ugarskoj, gdje je pored poznatijeh nam Gepida i Langobarda i drugih sitnijih plemena još dosta mjesta moglo i za njih biti. Najpriličnije se čini Račkomu držati, da su se Hrvati i Srbi stanili u donjoj Panoniji ili recimo njegdje u današnjoj baranjskoj županiji i naokolo. Kada su Avari god. 568. postali gospodari čitave Ugarske (vidi br. 24.), onda su dakako i Hrvati i Srbi potpali pod njihov jaram kao i drugi izokolni narodi. Makar se koliko dosadno činilo komu ponavljanje poznatijeh poslovica, ja ću ipak ovdje reći: u svakoj nesreći ima i sreće; Avari su istina bili strašni zulumćari, ali je pod njima u toliko bilo dobro podjarmljenijem narodima, što su im Avari dopuštali širiti se, kud su samo mogli. Dopuštajući Avari svojoj raji širiti se mislili su, da se tijem širi i njihova vlast. Tako su dakle Hrvati i Srbi preko Drave prelazili po malo u današnju Hrvatsku i Slavoniju, a otud i dalje, dok se nijesu raširili po svijem zemljama, u kojima žive hvala Bogu još i danas. Nijesu te zemlje bile prazne, u njima su življela na rijetko razasuta ilirska i keltička plemena; njih su dakle morali Hrvati i Srbi potiskivati i [66]uništivati prije nego su se mogli nastaniti u novijem zemljama. Zgodno veli Rački, da su Hrvati i Srbi to činili vojujući pod avarskom zastavom; t. j. Avari su ne samo Hrvatima i Srbima dopuštali rečeno širenje, već su ih još u tom pomagali kao svoje saveznike i podanike. Ovaj je posao osvajanja trajao jamačno mnogo godina, a svršio se njegdje u vrijeme cara Heraklija.

Konstantm Porfirogenit piše, da se od dalmatinskijeh Hrvata jedan dio ocijepio i pošao u Ilirik i Panoniju (ili kako bi se danas reklo: u Hrvatsku i Slavoniju) i tu načinio sebi posebnu državu s posebnijem knezom. Po onom, što smo mi malo prije razložili, bit će obratno istina, t. j. nijesu Hrvati odlazili iz Dalmacije u Hrvatsku i Slavoniju, nego iz Hrvatske i Slavonije u Dalmaciju.

Kako je Porfirogenit znao svoje kombinacije bilježiti kao pravu istoričku istinu, to se osim drugoga vidi u onom, što govori o seobi Srba. Doista nije vjerojatno, da bi Srbi igda življeli u okolici grada Soluna, gdje znamo, da su stanovali bugarski Slaveni, a kad bi se igda bili onamo naselili, što bi ih gonilo, da se vraćaju natrag, otkle su došli? Lako je ući u trag Konstantinovoj kombinaciji: još se i danas u južnoj Maćedoniji nalazi varošica Srbica (Servija), a nalazila se već i u Porfirogenitovo vrijeme i zvala se grčki Σέρβλια. Ovijem se imenom dao pisac zavesti, te je pomislio i napisao, da je njegda tamo živio srpski narod! Nije nemoguće, da se jedno pleme bugarskih Slavena zvalo Srbi i po njima da je ime rečenoj varošici, a Porfirogenit je u svojoj površnosti pomeo što nije valjalo pomesti.

Hrvati su i Srbi, kako smo malo prije pokazali, u VI. i VII. vijeku bili podanici avarski; za to se vrlo lako moglo dogoditi, da je gdjetko u Vizantiji u ono doba Hrvate i Srbe takodjer zvao Avarima. Gdjekoja se takva bilješka mogla sačuvati do Konstantinova vremena, a on je onda posve pomiješao Hrvate i Srbe s Avarima. Tako tumačimo čudan pojav, što on na dva mjesta, koja su dosta blizu jedno drugomu, [67]pripovijeda, kako je Dalmacija osvojena. Što on istu stvar dva puta pripovijeda, još nije toliko čudnovato, mnogo je čudnovatije, što one osvajače zove sad Avari (Ἄβχροι), sad Slaveni (Σκλάβοι), pače se nalazi i to, te veli: Avari ili Slaveni, kao da medju njima nema razlike! Velika se ova Porfirogenitova konfusija može samo tako razumjeti, ako se reče, da pod Slavenima treba misliti Hrvate i Srbe, a nikako Avare, jer su Avari bili samo gospodari Hrvatima i Srbima, a ne njihova braća. Ako je tako (a čini se, da drukčije nije), onda se Porfirogenit sam dalje zapleo te pomislio i napisao, da su Hrvati osvojili Dalmaciju od Avara. Tako bismo dakle i u samoga Konstantina imali potvrdu tomu, da su Hrvati i Srbi »pod avarskom zastavom« osvojili sebi nove zemlje, ali ih nijesu osvojili od Avara, ni po dozvoli cara Heraklija.

Ne može se nijekati mogućnost, da je s Hrvatima (a možda i sa Srbima) zabasalo i nješto malo Avara u osvojene zemlje, dok smo rekli, da su Avari bili novijem osvajačima pomoćnici i saveznici. Porfirogenit piše na jednom mjestu, da još u njegovo vrijeme (u X. vijeku) ima medju Hrvatima avarskijeh ostataka, koji se i svojom spoljašnjošću lako raspoznaju od pravijeh Hrvata. Šafařík je još u današnjem hrvatskom jeziku našao jednu riječ, koja je prodrla iz avarskoga jezika, a to je riječ ban. Nijedan drugi slavenski jezik ne poznaje riječi ban, pa to već samo može (ali dakako ne mora) biti dokaz, da je riječ uzeta iz kojega neslavenskog jezika. Šafařík je izrekao mnijenje, da je ban postalo od avarskoga imena Bajan, a vidjeli smo pod brojem 24., da se ovako doista zvao jedan avarski knez ili hagan. Neka nitko ne misli, da je nevjerojatno, da bi od imena kojega avarskog poglavice postala riječ ban. Treba uzeti na um, da je i riječ kralj postala od ličnoga imena, i to od Karla Velikoga, da i ne navodimo riječi car, ćesar, koje su u svijem slovenskijem i drugijem evropskijem jezicima postale od imena velikoga Rimljanina Cesara.

Po svoj je prilici hrvatska riječ ban glasila u početku bojan, dok je vizantijski pisci, pa i sam Konstantin Porfirogenit [68]bilježe »bojanos« (βοεάνος). Od njegdašnjega bojan postalo je bân istijem putem, kako je od pojas postalo pâs.

Po riječima Porfirogenitovijem došli su Hrvati iz zemlje, (41.) koja se zvala bijela Hrvatska (ἡἄσπρη Χρωβατία). Iz onoga, kako Porfirogenit odredjuje položaj bijele Hrvatske, vidi se i opet njegova površnost, jer po njegovijem naznakama ležala je bijela Hrvatska njegdje u današnjoj sjeveroistočnoj Češkoj pokraj gornje Labe, ali i u istočnoj Galiciji. On na ime piše, da bijela Hrvatska leži madžarskoj zemlji na sjeveru, franačkoj na istoku, bavarskoj na sjeveroistoku, ali piše i to, da na bijelu Hrvatsku često udaraju Pečenezi, koji su u njegovo doba življeli u zapadnoj Rusiji na obje strane rijeke Dnjepra. Svatko će lako dokučiti, da Pečenezi ne bi mogli često navaljivati na bijelu Hrvatsku, kad bi od nje bili tako rastavljeni kako je rastavljena sjeveroistočna Češka od Podnjeparja. Tko može u jedan mah reći, da ista zemlja leži sad ovdje sad ondje, taj se doista ne može pohvaliti, da je pisac odviše savjestan i točan. U ostalom lako je naći izvor navedenoj Konstantinovoj pogrješki. Treba na ime znati, da je u sjeverozapadnoj Češkoj u Konstantinovo doba življelo češko pleme, koje se zvalo Hrvati, ali premda su se tako zvali, nijesu južnoslavenskijem Hrvatima stajali ni malo bliže nego ostala češka plemena. Još se nalazilo pleme Hrvati u istočnoj Galiciji ispod Karpata, ali ovi su Hrvati bili rusko pleme, i poslije im se ime izgubilo kao i drugijem ruskijem plemenima. Čuvši Porfirogenit, da Hrvata osim na slavenskom jugu ima takodjer u Češkoj i u Galiciji, pomislio je, da su češki i galički Hrvati jedan narod i da su se od njih ocijepili južni Hrvati.

Izraz: bijeli Hrvati, bijela Hrvatska takodjer je Konstantin krivo upotrebio, jer je to ime po svjedočanstvu staroruskoga ljetopisca Nestora njegda pripadalo južnoslavenskijem Hrvatima, a ne češkima ni galičkima.

Velika bi bila muka s Konstantinovom velikom Hrvatskom, kad opet ne bi bilo sigurno, da je ovo ime plod Konstantinove površnosti. Valja znati, da velikoj Hrvatskoj i [69]velikijem Hrvatima nema nigdje ni u kakvom istoričkom izvoru ni najmanjega traga; samo Porfirogenit piše na jednom mjestu »velika Hrvatska, koja se zove i bijela« (ἡ μεγάλη Χρωβατία καὶ ἡ ἅσπρη ἐπονομαζομένη). Porfirogenit je znao, da ima bijelijeh Hrvata ili Bjelohrvata; on ih grčki piše Βελοχρωβάτοι. U vizantijskom jeziku nije bilo glasa b u domaćijem riječima, nego se svako β izgovaralo kao v (n. pr. βάρβαρος izgovaralo se varvaros itd.), ali u tudjim riječima moglo je β značiti i glas b (kako smo malo naprijed vidjeli: βοεάνος bojan = ban); tako se dakle Βελοχρωβάτοι moglo čitati i belohrovati i velohrovati. Porfirogenit je od kojega svoga pouzdanika mogao doznati, da Hrvati imaju dvije riječi bêlyj i velij i da ona prva znači ἅσπρος, a druga μέγας, pa kako je bio u filologičkijem pitanjima vrlo lakouman, pomislio je, da Βελοχρωβάτοι može značiti ne samo bijeli, već i veliki Hrvati!

Eto na kako slabu temelju stoji velika Hrvatska! Nje nigda nije bilo (kako je bila b i j e l a Hrvatska), nego ju je Porfirogenit na prosto izmislio. Kad bi Porfirogenit bio pisac, u kojega ne bismo nalazili mnogo pogrješaka, koje se ne mogu ispričati, onda bismo još mogli vjerovati njegovoj velikoj Hrvatskoj, ali tko onako često posrće kao rečeni pisac, njegovu svaku tvrdnju treba uzimati s oprezom i ne vjerovati mu na riječ.

Ne pripovijeda Konstantin samo o bijeloj Hrvatskoj, on zna i za bijelu Srbiju, ali je muka i s njegovom bijelom Srbijom. On piše, da bijeli Srbi žive u zemlji, koja se zove Вojki (Βόϊκι) i da graniče s bijelom Hrvatskom i s Njemačkom (Francijom). Šafařík je tražio bijelu Srbiju u južnoistočnoj Galiciji, jer se tamo još i danas nalazi malorusko pleme, koje se samo zove Вojki, ali je neprilika, ako pristajemo uz Šafařika, jer u onom kraju i u njegovoj blizini ne zna istorija da bi igda prebivali kakvi Srbi; za to nam se čini vjerojatnije mnijenje Račkoga, koji piše, da Konstantinovu bijelu Srbiju treba tražiti ondje, gdje još i danas živucaju dva mala slavenska plemenca, na ime lužički Srbi (gornji i donji). [70]Što se tiče imena Βόϊκι, mogao je Porfirogenit misliti češku zemlju, koja se njegda zvala Bojohaemum (latinski) ili Bojenheim (njemački), a danas joj Nijemci vele Böhmen. Samo bi onda trebalo reći, da je Konstantin pogriješio veleći, da bijeli Srbi žive u zemlji Bojki, a ono mu je trebalo reći: blizu zemlje Bojki.

Porfirogenit dakako veli, da su Hrvati došli iz bijele Hrvatske, a Srbi iz bijele Srbije. Ali s tijem se odgovorom ne možemo nikako zadovoljiti. Južnoslavenski Hrvati nijesu češko pleme, za to i ne možemo misliti, da su došli iz Češke ocijepivši se od tamošnjih Hrvata, a ni južnoslavenski Srbi ne pokazuju nikakve osobite srodnosti s lužičkijem Srbima; kako bi dakle mogli odande doći! Prije se može misliti, da su Hrvati bili srodni više nego samijem imenom s onijem Hrvatima, koji su življeli u istočnoj Galiciji. Ovi su galički Hrvati do duše odavna već izgubili plemenske svoje osobine i svoje osobito ime, ali kako je u njihovoj blizini t. j. njegdje oko sjevernoga Buga[1]) prebivalo još u X. vijeku pleme, koje se zvalo Srbi (Σέρβοι u Konstantina Porfirogenita), i kako su Hrvati i Srbi i u novim svojim naseljima ostali susjedi jedni drugima, za to je vjerojatno, da su Hrvati i Srbi došli ovamo iz južnozapadne Rusije i da su se skupa pomicali prema zapadu onako, kako je rečeno pod brojem 39. Za ovu se tvrdnju ne može za sad navesti nikakav jak dokaz, ali ne znamo, što bi se i protiv nje moglo navesti. Da su od pamtivijeka, t. j. još u pradomovini morali Hrvati i Srbi stanovati jedni pokraj drugijeh, to se lijepo može potvrditi velikom srodnošću u jeziku, životu i običajima ovijeh dvaju plemena. Za što upravo držimo južnozapadnu Rusiju pradomovinom Hrvata i Srba, to je za to, jer nigdje drugdje ne znamo da bi kakvi Hrvati i Srbi u staro doba življeli u bliskom susjedstvu.

[71]

Što se tiče pitanja: tko je doveo Hrvate i Srbe na nove im postojbine, na to ćemo brzo odgovoriti. Porfirogenit veli, da je Hrvate dovelo pet braće i dvije sestre. Velika je muka s imenima ove braće i sestara t. j. još nije nikomu pošlo za rukom (a valjada i ne će nigda) protumačiti ih sva od prvoga do posljednjega; muka je za to velika, jer se Konstantin kao površan pisac (kako je već njekoliko puta rečeno) nije mnogo starao, da ona imena točno zabilježi, a baš da se i koliko tijem starao, ne bi ih mogao posve dobro sva zapisati, jer grčka azbuka, kojom je Porfirogenit pisao, nema znakova za sve glasove hrvatskoga jezika, n. pr. za ž, č, š itd. Osim toga da je Konstantin ne znam koliko pazio, da ona imena što točnije zapiše, opet se moglo dogoditi, da kasniji prepisivači ovo ili ono slovo drukčije napišu. Tako dakle ne možemo drugo učiniti nego navesti ona imena, kako ih nalazimo u Porfirogenita: Klukas, Lovelos, Kosences, Muhlo, Hrovatos, Tuga i Buga (ili Vuga). Peto je ime posve jasno; ono je očevidno isto što Hrvat, a mi smo već rekli pod br. 6., da je ovo ime bilo obično u našijeh starijeh ne samo kao narodno, već i kao lično ljudsko ime.

Mi znamo, da Hrvati nijesu na jednoć došli u današnje svoje zemlje, nego je njihova seoba trajala njekoliko decenija, za to dakle ne možemo misliti, da bi ih dovelo sedmero braće. Osim toga broj je 7 njekako mitičan, t. j. rado se nalazi u narodnijem pjesmama i pričama, i to nam je uzrok, te držimo, da su Hrvati u Konstantinovo vrijeme pričali o sedmero braće, koji su ih tobože doveli u nove zemlje. Njihovo je pričanje doprlo preko kakvoga Hrvata, koji se namjerio u Carigradu, do samoga Porfirogenita, koji ga je unio u svoje djelo, ali je imena rdjavo zabilježio. Mogao bi tko reći, da je pod ono sedmero braće sakrita kakva alegorija, n. pr. da ona imena ne znače pravu braću, nego prvobitnijeh 7 plemena, od kojih je kasnije nastao hrvatski narod. O takvom ili sličnom kakvom alegoričkom tumačenju reći ćemo, da bi ono moglo do duše biti zanimljivo, ali da nemamo nikakva temelja u Konstantinovoj vijesti, koji bi nas na to ovlaštivao.

[72]

O Srbima veli Konstantin, da je jednoć u njihovoj pradomovini došla vlada u ruke dvojice braće, i jedan je brat s jednijem dijelom naroda ostao u staroj zemlji, a drugi se brat s drugijem dijelom preselio na jug.

Ako igdje pri Konstantinovijem vijestima treba biti na oprezu i ne vjerovati mu bez razloga, a ono treba ne samo opreza, već upravo velike dvojbe, kada gdje Konstantin tumači što iz varvarskijeh jezika. Etimologija je nauka zanimljiva, ali i mučna; o pravom načinu etimologiziranja nije Konstantin Porfirogenit imao ni pojma kao u opće nitko ne samo u 10. vijeku, nego ni u kasnijim vijekovima sve do 19., u kojem je etimologija postala naukom, a prije je bila pukom igračkom. Sada pogledajmo, kako Porfirogenit tumači hrvatsko i srpsko ime.

Za Hrvate veli, da njihovo ime znači ljude, koji žive u prostranoj zemlji. Ovo je posve rdjava etimologija, jer je Porfirogenit čujući izgovarati ne samo Χρωβάτοι, nego i Χωρβάτοι pomislio na grčku riječ χώρα, koja znači »zemlja«, pa je odmah etimologija bila gotova. Ovo je isto takav postupak, kao da danas tko reče, da se n. pr. Beč za to tako zove, jer se na Madžare ili na Čehe izbečio. Ovo nijesu etimologije, već igre s riječima, jer za etimologičko tumačenje nije dosta, da je koja riječ kojegagod jezika slučajno nalik na drugu riječ kojegagod drugoga jezika!

Isto se tako ima odbaciti i Porfirogenitova etimologija srpskoga imena, jer ne vrijedi upravo ništa. On na ime veli, da se Srbi (Σέρβλοι) za to tako zovu, jer su bili podanici ili robovi grčkoga cara; t. j. Porfirogenit je izvodio rečeno ime od latinske riječi servus, a nije pomislio, da se ovo tumačenje protivi i samomu njegovu pripovijedanju o dolasku Srba u nove zemlje, jer su Srbi ovo svoje ime već prije imali nego su tobože zamolili cara Heraklija, da im dopusti naseliti se u svojoj zemlji; a otkud bi ime Srbi došlo lužičkijem i ruskijem Srbima (da ne govorimo o Plinijevima i Ptolemejevima), koji nigda nikakve zajednice nijesu imali s grčkijem carstvom, dakle mu nijesu mogli, biti ni podanici! Kad bi i moguće [73]bilo, da se srpsko ime ima izvoditi od latinske riječi servus, onda bi bilo Srvin, a ne Srbin.

Sada bi trebalo, da rečemo pravu etimologiju hrvatskoga i srpskog imena, kad je Porfirogenitovo mudrovanje bez ikakve vrijednosti. Ovdje moramo reći, da je dosad mnogo učenijeh ljudi mislilo o etimologiji jednoga i drugog imena, ali nijedno mnijenje nije takvo, da bi ga današnja filologička nauka mogla primiti. Tako su dakle imena Hrvat i Srbin još uvijek tamna kao i veliko mnoštvo drugijeh narodnijeh imena ne samo po slavenskijem, već i po drugijem zemljama. Reći ćemo uzrok, za što je filolozima mnogo teže tumačiti narodna imena nego druge riječi u jezicima. To je za to, jer kad filolog hoće da tumači riječi kao: sin, živ, nositi itd. tu je njemu poznato značenje tijeh riječi i ono mu je od velike pomoći u poredjenju jednijeh riječi s drugima, a u zgodnom poredjenju i stoji sva tajna etimologije; ali kad treba tumačiti riječi kao Hrvat, Srbin, Slavenin, tu nitko ne zna, što te riječi upravo znače, i za to je s njima golema muka. Kad bi se znalo njihovo pravo značenje, onda bi već tijem samijem bilo odvaljeno preko polovine muke.

Brzo su Hrvati i Srbi primili jevandjeosku nauku, po što su se namjestili i utvrdili u novijem zemljama. Porfirogenit za jedne i za druge piše, da su se krstili već u vrijeme cara Heraklija, dakle prije god. 641. pače veli, da se oko toga posla mnogo starao, sam Heraklije. O ovom drugom dijelu Porfirogenitova izvješća možemo sumnjati, kad znamo, da su Hrvati i Srbi došli u nove zemlje ne kao saveznici Heraklijevi, već kao njegovi neprijatelji. Ali ni prvi dio izvješća ne će biti istinit, t. j. da su se Hrvati i Srbi krstili već prije god. 641. Ima jedan latinski izvor, u kojem se veli, da je papa Ivan IV. (koji je vladao god. 640 - 642.) poslao svoga čovjeka u Dalmaciju (dakle medju Hrvate), da otkupljuje sužnjeve iz neznabožačkijeh ruku i da je dao u Rim dobaviti moći svetijeh njekijeh mučenika bojeći se, da ih neznabošci ne oskvrne. Ovi neznabošci iz vremena rečenoga pape bili su za cijelo [74]Hrvati, dakle oni nijesu mogli biti kršteni već u vrijeme cara Heraklija, koji je umro godine 641. Što vrijedi za Hrvate, vrijedit će takodjer za Srbe, premda o njima nema dokaza, koji bi se protivio Porfirogenitovoj bilješci.

I za Hrvate i za Srbe piše izrijekom car-pisac, da su ih krstili sveštenici rimske crkve. U VII. je vijeku bila Hristova crkva još jedinstvena, još se nijesu rimski papa i vasiljenski patrijar poprijeko gledali, dakle je obraćenje ovijeh dvaju plemena bilo jednako milo carigradskoj kao i rimskoj crkvi, došlo ono s koje mu drago strane. Za Hrvate napose piše Porfirogenit, da su primivši krst zadali vjeru rimskomu papi, da će u miru življeti sa svijem narodima, a papa im je na to obećao pomoć sv. apostola Petra, ako bi na njih udario koji neprijatelj.

Ako se Hrvati i Srbi nijesu krstili u Heraklijevo vrijeme, a nekmo li staranjem Heraklijevim, onda treba pitati, kada su se krstili. Premda se na to pitanje ne može odgovoriti sigurnijem dokazima, opet je veoma vjerojatno, da su se krstili koji desetak godina poslije smrti cara Heraklija, ali svakako prije svršetka VII. vijeka.

Čudno je, što Porfirogenit bilježi osim hrvatskoga krštenja za cara Heraklija još i druga dva krštenja, jedno u vrijeme, kada su se Hrvati oslobodili franačkoga jarma (oko g. 830.), a drugo u vrijeme vizantijskoga cara Vasilija I. (djeda Konstantina Porfirogenita, — oko god. 876.) Rački lijepo dokazuje, da se Porfirogenit u izvješćima o ova dva krštenja prevario, i da se hrvatski narod samo jednoć krstio i to, kako je malo prije rečeno, u VII. vijeku.

Porfirogenit piše, da je Hrvatima u vrijeme njihova prvoga krštenja bio knez Borko (u Porfirogenita je ovo ime zabilježeno Ποργά), a prije Borka veli da je knezovao njegov otac, kojemu ne bilježi imena. Iz ovoga bi se moglo zaključiti, da su Hrvati već oko god. 620. življeli pod vladom jednoga kneza t. j. već je hrvatska država bila osnovana. Po tom bi Hrvati bili, što se državnoga (dakle i kulturnoga) života tiče, napredniji od grčkijeh ili bugarskijeh Slavena, kojima su državu [75]osnovali istom neslavenski Bugari. Ispod kneza stajali su kao narodni upravitelji župani (u Porfirogenita ζουπάνοι), a područje svakoga župana zvalo se župa ili županija (ζουπανία). Pod vladom svojih knezova i župana živio je hrvatski narod mirno i po svoj prilici sretno sve do vremena velikoga onoga osvajača, na ime Karla Velikoga. Ovaj silni vladalac uništivši avarsku državu obrnuo je pod svoju vlast osim drugijeh naroda i Hrvate. Mi ovdje ne ćemo govoriti o vladi Franaka, za koju se zna, da je bila nečovječna, ni o ustanku hrvatskoga naroda, ni o junačkom Ljudevitu, jer su to sve stvari, koje čitatelji lako mogu naći u Smičiklasovoj povijesti. Samo ćemo reći, da Porfirogenit o franačkoj vlasti i o hrvatskom ustanku govori samo njekoliko riječi, te se njegova bilješka ima popuniti onijem, što je o tom napisao životopisac Karla Velikoga učeni Einhard, koji je živio i pisao (dakako latinski) u vrijeme Karla Velikoga i njegova sina Ludovika Pobožnoga kao njihov prijatelj i savjetnik. Njegov život Karla Velikoga pripada medju najdragocjenije istoričke radnje čitavoga srednjega vijeka. Velike je cijene i drugo djelo Einhardovo: Annales (od godine 741. do 829.), ali o ovom se djelu danas misli, da mu možda nije pisac Einhard. Po riječima Konstantina Porfirogenita moglo bi se reći, da su pod franačku vlast potpali samo dalmatinski Hrvati, ali iz Einharda vidimo, da su i posavski Hrvati bili franački podanici. Borba je jednijeh i drugijeh Hrvata dugo trajala, jer nije bilo šala oteti se iz željeznoga zagrljaja franačkoga. Iza podulje borbe (Konstantin piše, da je trajala sedam godina) oslobode se do duše dalmatinski Hrvati franačkoga jarma, ali su još dobrano vremena morali priznavati nad sobom vrhovnu franačku vlast od prilike sve do godine 876. Isto su se tako i posavski Hrvati tek polagano izvili ispod franačke vlasti. Još se i danas čuva uspomena njegdašnjega franačkog gospostva u imenu »fruška gora«, koje upravo znači franačka gora, jer su Hrvati onoga vremena Franka zvali - Frong (Фрѫгь), otud fronžska (Фрѫжьска) gora ili kako je danas: fruška gora. (Stari [76]nasalni glas on (ѫ) glasi danas u, n. pr. ruka, put, a njegda je bilo рѫка, пѫть itd.). Grci su rečenu goru zvali Φραγγοχώριον. Ova se gora za to prozvala po Francima, jer je ona činila granicu ili bar bila blizu granice izmedju franačke i bugarske države. Treba na ime znati, da je stara bugarska država obuzimala veliki dio današnje istočne Srbije i preko Save zahvatala je ća u Srijem pa i u južnu Ugarsku. Upućujući i opet čitatelje na Smičiklasovu povijest o svemu, što se tiče Hrvata i njihovijeh knezova, mi ovdje prestajemo govoriti o staroj hrvatskoj istoriji.

I Srbi su kao i Hrvati življeli pod vladom svojih knezova, ali ne onako mirno kao Hrvati. Srbi su na ime imali na istočnoj strani svoje države silna i nemirna susjeda, koji ih je mnogo uznemirivao i smetao u napretku. Taj susjed bili su Bugari, koji su znali biti strašni i velikomu carstvu vizantijskomu, a kamo li srpskoj državi, koja je bila manja od bugarske, i k tomu još manje od nje uredjena i konsolidirana. Porfirogenit nam izbraja po redu srpske knezove počevši njegdje od prvijeh godina VIII. vijeka pa sve do svojega vremena. U vrijeme kneza Vlastimira, oko god. 840. zametne bugarski knez Presjam kavgu sa srpskom državom i zavojšti na nju hoteći je podvrći svojoj vlasti, ali ga Srbi junački odbiju. Presjamov sin Boris pokuša poslije njekoliko godina osvetiti poraz svoga oca i navali na Srbe, ali se Srbi i opet hrabro ponesu i prisile Borisa da miruje. U to su vrijeme vladala Srbijom tri brata: Mutimir, Strojimir i Gojnik; nijesu vladali zajedno, već svaki u svojem dijelu. Odoljevši braća sretno Bugarima zavade se medju sobom, i Mutimiru podje za rukom istisnuti svoja dva brata iz njihovijeh dijelova, te zavlada sam Srbijom. Braća Strojimir i Gojnik odu u Bugarsku. Od toga vremena klali su se medju sobom članovi kneževske porodice otimljući se o vlast; jedni su tražili zaštitu u Hrvatskoj, drugi u Bugarskoj, treći u Carigradu, i tako je srpska država dugo vremena ginula s nutarnjih bojeva. Najgora ih kob zadesi u trećem deceniju X. vijeka u vrijeme silnoga kneza ili cara bugarskoga Simeuna. Tada je [77]vladao u Srbiji knez Zaharija, koji je u svemu gledao da ugadja carigradskomu dvora. Simeunu to nije dakako moglo po volji biti. Za to on već nadje uzrok, te pošalje silnu vojsku na Zahariju. Srpski se knez uplaši strašne sile bugarske i uteče u Hrvatsku; Bugari pohvataju župane (jer su i u Srbiji kao i u Hrvatskoj pod knezom stajali župani) i pobačaju u okove, a narod, koji se nije razbježao u Hrvatsku, dignu sav i presele ga u Bugarsku. Ovo se dogodilo god. 925. Srpska je zemlja bila nalik na veliku pustinju. Kada je godine 932. utekao iz bugarskoga sužanjstva srpski knežević Časlav i stigao sa svojim drugovima u opustošenu Srbiju, našao je u njoj samo 50 ljudi, koji su življeli o lovu. Časlav se preda posve u zaštitu grčkoga carstva, ono ga priznade za srpskoga kneza i stane ga na svaki način podupirati, jer su dobro u Carigradu znali, da će bugarska država biti slabija, što se više stane dizati i jačiti srpska. Tako je Časlav razglasio, neka se svi Srbi, koji su se kojegdje nalazili, vrate natrag u Srbiju. Narod se odazove pozivu svoga kneza, i Srbija počne za malo vremena uz pomoć grčkoga carstva, a pod vladom kneza Časlava napredovati. Časlav je bio suvremenik i područnik samoga cara Konstantina Porfirogenita, koji je o njemu ostavio spomen.

Što ćemo pod ovijem i pod budućijem brojem govoriti, to će dobro biti da čitatelj čita gledajući drugu kartu u djelu V. Klaića »Atlas za hrvatsku povjestnicu«, jer je ta karta i onako nacrtana po bilješkama cara Konstantina. Na veliku našu žalost ne govori Porfirogenit upravo ništa o granicama posavske Hrvatske; tako da se s obzirom na tu zemlju moramo zadovoljiti samo pustijem nagadjanjima. Toliko je sigurno, i mi smo već rekli pod br. 46., da pod posavsku Hrvatsku nije pripadala čitava današnja hrvatsko-slavonska zemlja medju Dravom, Dunavom i Savom, jer se Srijem u X. vijeku (a možda već i prije) nalazio pod vlašću bugarskijeh knezova.

Sada ćemo reći, koliko je nužno za ovu knjižicu, o granicama dalmatinske Hrvatske. Porfirogenit piše: »Hrvatska se zemlja počinje od rijeke Cetine i dopire do Primorja sve do [78]granice Istrije ili do grada Albona (danas: Labin), a u gornjoj strani prelazi nješto i preko pokrajine Istrije; pri Cetini i Hlijevnu približava se srpskoj zemlji.« — Poznato je, da rijeka Cetina (koju Porfirogenit piše Ζεντίνα) utječe u more ispod grada Spljeta, ali je njezin tijek krivuljast; za to treba dodati, da je samo najdonji tijek te rijeke činio granicu hrvatske države, a ostali se njezin dio nalazio u hrvatskoj državi. To se posve jasno razabira iz drugijeh Porfirogenitovijeh bilježaka. Tako bi nam južna i sjeverna granica dalmatinske Hrvatske bila poznata. Da je na zapadnoj strani ležalo jadransko more, to je stvar, koju je dosta samo spomenuti. Najteži je posao s istočnom granicom. Toliko je sigurno, da je Hrvatskoj na istoku ležala Srbija, samo je dakako pitanje, gdje je prestajala Hrvatska, a gdje se počinjala Srbija? Nama se čini, da je Hrvatsku od Srbije rastavljala voda Vrbas, koja teče krosred današnje Bosne i utječe u Savu. Mi to s toga držimo, jer Konstantin Porfirogenit izbraja 14 župa, koje su pripadale dalmatinskoj Hrvatskoj, a najistočnija je od svijeh župa, što ih on spominje, plivska (ἡ Πλέβα) t. j. koja je uz rječicu Plivu. Poznato je, da se ova rječica kod grada Jajca izlijeva u Vrbas, a kako obično rijeke (ili gore) čine granice medju zemljama, tako ne ćemo valjada biti daleko od istine, ako rečemo, da je Vrbas rastavljao Hrvatsku od Srbije.

Dodajemo, da je osim onijeh 14 župa (kojima Klaić položaj odredjuje na svojoj pomenutoj karti), za cijelo bilo još i njekoliko drugijeh, ali ih Porfirogenit nije zabilježio.

Kada mi danas na prosto velimo »Hrvatska«, onda mislimo pod tijem imenom trojedinu kraljevinu: Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Hrvatska u ovom značenju dosta se razlikuje od onoga, što je bilo Hrvatska u vrijeme Konstantina Porfirogenita. Ali još se mnogo više razlikuje u geografičkopolitičkom obziru današnja Srbija od Porfirogenitove Srbije. Tako je današnja Bosna Vrbasu na istoku bila dio srpske države, a s druge je strane samo mali i to zapadni dio današnje srpske kraljevine u X. vijeku pripadao srpskoj državi, ostalo je pripadalo [79]Bugarima. Veoma je teško pravo odrediti granice srpske države X. vijeka, jer Porfirogenit govori o njima tako malo i tako nejasno, da je malo pomoći od njegovijeh bilježaka. Za to ćemo se i mi morati da zadovoljimo s posve općenijem naznakama. Po onom, što je već rečeno pod predjašnjim brojem, zapadna je granica srpskoj državi Porfirogenitova vremena bila voda Vrbas, a od Vrbasa se ima potegnuti crta južnoistočnijem pravcem od prilike sve do današnje Podgorice. Sjeverna je granica Porfirogenitovoj Srbiji dakako rijeka Sava i to onaj dio njezin, koji je izmedju ušća Vrbasa pa od prilike do ušća Drine. Istočnu je granicu moguće samo nagadjanjem njekako iz daleka odrediti: čini se, da je srpska država Porfirogenitova vremena dosta bila udaljena od rijeke Morave, koja teče kroz današnju kraljevinu Srbiju. I s južnom je granicom velika nevolja: možda nije velika pogrješka, ako se reče, da je ona tekla od prilike od današnje Podgorice pa do porječja rijeke Raške (u Novom Pazaru). Kad smo spomenuli ime Raška, reći ćemo, da i Konstantin spominje tu rijeku pišući je 'Ράση. Oko te vode nalazila se jezgra stare srpske države; otud je pri koncu XII. vijeka slavni Stefan Nemanja počeo širiti srpsku vlast. Po imenu rečene vode zovu se kašto Srbi u latinskijeh pisaca srednjega vijeka Rasciani; otud je i madžarsko porugljivo ime za Srbe: Rácz.

Porfirogenit navodi poimence šest gradova stare srpske države, ali mi se odredjivanjem njihova položaja ne možemo baviti; a koga je volja čitati o tom, naći će u Novakovićevoj raspravi: »Srpske oblasti pre vlade Nemanjine.«

Osim pravijeh Hrvata i pravijeh Srba nalaze se u Porfirogenita još 4 plemena, koja su sačuvala osobita svoja imena te u Porfirogenitovo vrijeme nijesu pripadala ni pod hrvatsku ni pod srpsku državu. Svako je od rečenijeh plemena življelo u svojoj zemlji po selima i po gradovima.

Zahumljane (Ζαχλοΰμοι) imamo tražiti u južnozapadnom dijelu današnje Hercegovine. Trebinjani i Konavljani (Τερβουνιάται, Καναλίται) življeli su u istoj zemlji, koja je ležala [80]izmedju Dubrovnika i Kotora, a na istočnoj je strani dopirala do srpskijeh granica. Dukljani (ἡ Διοκλνήας χώρχ) su bili južni susjedi Trebinjanima i Konavljanima; oni su prebivali u najjužnijem dijelu današnje Dalmacije počevši od Kotora, a bili su razasuti i po današnjoj Crnoj Gori. Neretljani ili Neznabošci (Ἀρεντανοί, Παγανοί) življeli su izmedju rijeka Neretve i Cetine. Konstantin u svakoj od te četiri zemlje bilježi znatnije gradove, kojih mi ovdje ne treba da nabrajamo.

Mnogi bi čitatelj hotio znati, što Porfirogenit veli o narodnosti navedenijeh četiriju plemena. Budući da su ova plemena imala svoje državice, za to on govori o svakom plemenu napose. Koliko je god Porfirogenit inače brzoplet pisac, ali pri rečenijem plemenima čini se da je dobro razlikovao narodnost od države. On o Zahumljanima, Trebinjanima (s Konavljanima) i Neretljanima izrijekom veli, da su srpske narodnosti; o Dukljanima ne veli (valjada je zaboravio zabilježiti ili nije znao) ništa, koje su narodnosti, da li hrvatske, da li srpske. Ali ako pomislimo, da su Dukljani najjužnije od ona 4 plemena i da su pravi Hrvati dosezali do rijeke Cetine, onda će nam biti veoma vjerojatno, da su i Dukljani bili iste narodnosti, koje i Srbi. — Ni danas nijesu razlike izmedju pravijeh Hrvata i pravijeh Srba baš vrlo znatne, a u X. vijeku bile su za cijelo neznatne, a što ih je i bilo, sve su bile, kako se čini, samo dijalektičke. Mislimo, da je u ono doba morao govor navedenijeh četiriju plemena biti bliži srpskomu nego hrvatskomu, dok je Porfirogenit ili bolje govoreći: njegov (nama neznani) pouzdanik ubrojio Zahumljane, Trebinjane i Neretljane medju Srbe. Po svoj prilici glavna je govornja razlika izmedju Hrvata Srba stajala u izgovoru glasa ѣ (n. pr. bijelа, pjesma); Hrvati su govorili i (bila, pisma), a Srbi e (belа, pesma), ali pored toga takodjer ije—je (u zapadnijem krajevima). Ona su 4 plemena govorila takodjer ovim posljednjim načinom (kako se još i danas govori po njihovim njegdašnjim zemljama) — i to je bio, kako mi mislimo, uzrok, te su Zuhumljani, Trebinjani i Neretljani ubrojeni medju [81]Srbe: Na onom zemljištu istina, gdje su u Porfirogenitovo doba življeli Neretljani, izgovara se danas glas ѣ kao i, ali to može značiti, da se hrvatsko-ikavsko pleme poslije Porfirogenitova vremena proteglo dalje na jug i preko Cetine, a u X. je vijeku dopiralo samo do ove rijeke. Tako bi tamošnji Srbi bili pohrvaćeni, a gdjegdje su opet pravi Hrvati posrbljeni — i tako je lasno dokučiti, kako je mučna stvar govoriti o točnijem granicama izmedju Hrvata i Srba staroga vremena, kad one ni danas nijesu svuda posve sigurne. Jedan je slavenski naučnjak novijega vremena (M. S. Drinov) izrekao misao, da Zahumljani i Trebinjani, Dukljani i Neretljani nijesu bili ni Hrvati ni Srbi. On dakle odbacuje Porfirogenitovo svjedočanstvo, jer on u opće ima slabo mnijenje o Porfirogenitu. Mi ne pristajemo uz Drinova, nego držimo, da su i Hrvati i Srbi kao i drugi slavenski narodi postali od njekoliko sitnijih plemena. U X. vijeku već se nije ništa znalo o njegdašnjim hrvatskim i srpskim plemenima, već samo o gotovu hrvatskom i srpskom narodu, ali 4 plemena još su zadržala svoje plemenske osobine i imena i nijesu se još bila politički sjedinila ni sa Srbima ni sa Hrvatima, premda su Srbima po jeziku bliže stajali nego Hrvatima. Eto tako mi razumijevamo Porfirogenitove bilješke o rečenijem plemenima.

Bilješke[uredi]

  1. Velika većina čitatelja za cijelo dobro zna, da su dva Buga; jedan utječe u Crno more, a drugi u Vislu; onaj prvi možemo zvati južni, a drugi sjeverni Bug.