-da možemo uhvatiti priličnu sliku o onom dijelu Slavena, oko kojega ćemo se sada zabaviti. Najznatniji vizantijski pisci, kojih nam djela služe u ovom poslu, jesu ovi: Prokopije Ćesarejac (pisao oko god. 550), Menandar (pisao oko god. 600) Teofilakt simokatski (pisao oko god. 630), Teofan (pisao oko god. 810).
Kada se poslije smrti hunskoga cara Atile (god. 454) [21. brzo razasulo hunsko carstvo, onda je za sve narode istočne Evrope nastalo novo vrijeme, jer je nestalo strašne hunske sile, koja je tako pritiskivala izokolne narode, da se nijesu mogli ni micati. Tako su i Slaveni prema koncu petoga vijeka mogli misliti, kako će se i kamo će se širiti. U Atilino su vrijeme Huni sjedili u današnjoj Ugarskoj medju Dunavom i Tisom i otud nasrtali na zemlje sad istočnoga, sad zapadnoga rimskog carstva. Iza Atiline smrti nije više medju Hunima bilo čovjeka, koji bi ih sve znao ujediniti, za to ne mogoše odoljeti navalama podjarmljenijeh plemena, ostaviše Panoniju i vratiše se natrag u južnu Rusiju na crnomorske obale, gdje se brzo trag zatro njihovu imenu.
Njekoliko godina iza toga javljaju nam se u istoriji prvi glasovi o slavenskom micanju, tako da ne može biti sumnje, da slavenski pokret stoji u uzročnom savezu s propašću hunske sile. Na početku VI. vijeka veliki je dio Slavena sjedio u zemljama, koje danas zovemo: istočni Erdelj, Vlaška i Moldavija. Mora se dopustiti kao mogućnost, da su Slaveni u tijem zemljama sjedili još u vrijeme hunskoga gospostva. Pače nije nemoguće ni nevjerojatno, da su upravo Huni učinili što navlas što nehotice pokret medju Slavenima, jer kad su se Huni iz južne Rusije pomakli u Ugarsku, onda je u razmještaju naroda južne Rusije moralo nastati promjena. Onaj dio Slavena, koji je na početku VI. vijeka sjedio u pomenutijem zemljama, bio je razdijeljen u dva plemena; jedno se pleme zvalo Sloveni, a drugo Anti, ili kako su ih Vizantinci zvali: Σκλαβηνοί (Σθλαβηνοί) i Ἄνται. Sloveni su bili zapadno pleme, a Anti istočno. Ne možemo ni iz da-
