Hrvatska povijest. Drugi dio (Šišić)/Poglavlje VIII.

← Poglavlje VII.

Hrvatska povijest —  Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790. autor: Ferdo Šišić

Poglavlje IX. →

VIII.
Nutarnje prilike kraljevstva Hrvatskoga od godine
1526. do 1790.

Sve do druge polovice XVI. stoljeća još se razlikovalo „regnum Dalmatiae et Cro- atiae" i „regnum Sclavoniae", no ne- kako oko 1687. sjediniše se obje zemlje u j e d nu političku i upravnu cjelinu kao „regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae", koji se diplomatski izraz održao do danas. Sada se zgodi, da je ime „Hr- vatska" preneseno na onaj dio sredovječne Slavonije, gdje nije vladao Turčin, a pod Slavonijom stalo se razumijevati sav ostali prijedjel na istok sve do Zemuna, to jest onako, kako je danas, dok se kao Dalmacija uzimaše hrvatsko pri- morje od ušća Zrmanje sve do Bakra, dapače jedno vrijeme još i Vinodol, Prozor, Otočac i Brinj ; očito je, da se time htio opravdati naslov „Hrvatska, Dalmacija i Slavonija". Kao grb uze sada upotrebljavati sabor hr- vatski onaj, što ga je Vladislav II. god. 1496. potvrdio Slavoniji, naime kunu u bijegu medju dvije rijeke (Savom i Dravom) i zvijezdom (martom). Istodobno bili su poznati još i grb hrvatski, naime iz- miješane crvene i srebrne kocke (prvi put 1515.) i dalmatinski, to jest tri leopardske glave u plavom polju (prvi put 1406.). Sva tri grba nala- zimo zajedno samo jedan put u ovo doba, naime godine 1616., i to na taliru kralja Matije II.
Granice kraljevstva hrvatskoga nijesu ni u to doba bile stalne. Najuže su bile početkom XVII. vijeka, a odonda stale su se uz srećne ratove s Turcima sve to većma širiti.¹ Najveće prostran- stvo postigle su obnovljenjem i sjedinjenjem triju slavonskih županija, te uredjenjem severinske. Sada se Hrvatska širila od mora do Iloka, dijeleći se na sedam županija : severinsku (danas zapadni dio modruško-riječke bez Senja), zagrebačku, va- raždinsku, križevačku, požešku, virovitičku i sri- jemsku. Ostatak zemlje do Zrmanje (ličko-krbavska županija), Une i Save do Zemuna, pak Dunavom do Petrovaradina sačinjavao je Vojničku Kra- jinu, koja u upravnom obziru nije pripadala Hrvatskoj.
I u narodnosnom obziru nastale su u to doba znatne promjene. Makar da je sva sila Hrvata ostavila tijekom XVI. stoljeća ugroženu svoju domovinu, odselivši se u Ugarsku, Austriju i Moravsku, a ostavivši iza sebe neke krajeve (na- ročito ličko-krbavske i Pounje) gotovo sasvim puste i prazne, ipak bijahu Hrvati i sada glavni ele- menat u zemlji. Uz njih sjede mnogobrojni dose- ljenici stranom iz turskoga doba, a stranom iz
_______
¹ _{Izraza „reliquiae reliquiaru " nestaje iz saborskih zapisnika poslije karlovačkoga mira.} doba njemačke prevlasti. U prvom su to redu Srbi, koji naseliše većim dijelom svu Vojničku krajinu, Slavoniju i Srijem. U onim stranama, gdje nikad nijesu vladali Turci i gdje nije bilo Vojne Krajine (kao u Zagorju i južno od Zagreba do Kupe), nije bilo Srba. Nadalje napučiše gradove naročito u Slavoniji, Nijemci, djelomično kao obrtnici i trgovci, a djelomično kao časnici i služ- benici. Ti su Nijemci došli iz švapskih (južno- njemačkih) krajeva, poglavito iz gornje Austrije, Bavarske i Württemberga. Neki gradovi, kao Osijek i Petrovaradin, bili su u drugoj polovici XVIII. vijeka čisto njemački. Magjari se naseliše (dje- lomično još iz turskoga vremena) isključivo po nekim slavonskim selima uz Dravu i Dunav, a Arbanasi (Klementinci) (god. 1737.) samo u dva sela Nikincima i Hrtkovcima.¹
Društvo se i sada raspadalo na slobodne i neslobodne ljude. Slobodni bili su plemići, sveće- nici i gradjani po kralj, slobodnim gradovima. Plemstvo se dijelilo u velikaše (magnate) i niže plemstvo („šljivari", plemenitaši). Staro preko- kapelsko hrvatsko plemstvo većinom je za turskih ratova ili izumrlo ili se iselilo u Ugarsku i Austriju, a neki dapače u Italiju. U Ugarskoj dobiše iznajprije pridjev „Horvát" (cognomine Chrovatus),
_______
¹ _{Bilo ih je u svemu oko trista porodica, a vodio ih je rim. kat. nadbiskup skopljanski Mihajlo Summa, koji je kao carski penzionirac umr'o u Osijeku 20. nov. 1777.; njegov se grob u franjevačkoj crkvi u nutarnjem gradu još i danas vidi. Danas je rijetkost, da bi koji od njihovih potomaka znao arbanaški.}
pridržavši pravo svoje ime, no docnije ga zanemariše tako, da je ponajviše ostalo samo „Horvát". Isto su tako i u Austriji zvali naše iseljenike „Krabat" ("genannt Krabath"), samo se ovdje brzo zabora- vilo na taj dodatak, a ostalo je pravo ime (često izobličeno). No pored iseljenika ističu se i neki doseljenici. Tako su grofovi Erdödy podrijetlom iz Ugarske (szatmárske žup.), a gotovi svi slavonski velikaši, kojima je dvor poslije karlovačkog mira prodao tamošnje velike spahiluke, Nijemci, kao Trenki iz Pruske, Eltzi iz Njemačke ili Talijani, kao Odeschalchi, Cordona i Ca- raffa. Život neplemenitih ljudi bio je i sad sve do reforma Marije Terezije i Josipa II. isti kao u srednjem vijeku.
U crkvenom obziru preturila je Hr- vatska u to doba mnoge nevolje i silovite promjene. Tečajem XVI. vijeka nestalo je srijemske, kninske i modruške biskupije, senjska je bijedno životarila uz more, a s opsegom zagrebačke biskupije gotovo se podudarao i opseg ostataka Hrvatske. Hrvati su uza sve nevolje ipak ostali vjerni vjeri svojih otaca, koja im biješe štit i najuzvišenija zaštita u borbi za opstanak. Nakon oslobodjenja Like i Kr- bave, Pounja i Slavonije moglo se opet pomišljati na neku obnovu starog stanja, pa tako se Hrvatska u XVIII. vijeku dijelila na pet biskupija: senjska je obuhvatala (kao danas) sve primorje, Liku, Krbavu i svu zemlji do Kapele, zagrebačka (kao danas) proširila se do Une i u Slavoniju do Našica, Vočina, Orahovice i Požege, bosansko- djakovačka obuhvataše Djakovo i okolicu (Djakovštinu), pečujska zapremaše najveći dio Slavonije od Donjega Miholjca, Valpova, Čepina i Vinkovaca sve do Vukovara, Županje i Morovića, a srijemska okupila je oko sebe ostatak s Pe- trovaradinom kao sijelom, pa Zemun i Ilok. No pod konac XVIII. vijeka uze se biskupija djakovačka širiti na račun pečujske, koja bi ograničena na jedan dio Podravine (kao danas), a od god. 1773. primi u se još i biskupiju srijemsku nakon njezina dokinuća.
Od redova najviše ih je propalo za turske prevlasti, a održaše se Franjevci, naročito u Slavoniji, gdje su dugo vremena (a djelomično još i danas) imali župe u svojim rukama, te Isusovci po nekim gradovima kao u Zagrebu i Osijeku do dokinuća toga reda (1773.). Drugi neki preostali redovi, naročito za hrvatsku prosvjetu toli važni Pavlini, bili su dokinuti za vladanja Josipa II.
Pored sve pažnje hrvatskoga klera i plemstva, ipak se i po Hrvatskoj stade širiti protestan- tizam. U prvoj polovici XVI. vijeka nema mu traga, istom u drugoj polovici nalazimo pristaša njegovih medju Hrvatima. S tim je pokretom u svezi štajerski barun Ivan Ungnad, koji je kroz dulje vremena bio časnik na Krajini. Pod starost preseli se u Württemberg, te osnova u Urachu kraj Tübingena štampariju latinskim, glagolskim i ćirilovskim pismenima, izdavajući na slovenskom i hrvatskom jeziku crkvene knjige po nauku protestantskom. Uza nj pristade uteme- ljitelj slovenske književnosti Primus Truber, Istranin Stjepan Konzul, Antun Dalmatin i umni Matija Franković (Flacius Illyricus), koji su na tim knjigama radili. No glavna pomoć i potpora dolazila im je od samoga kralje- vića Maksimilijana, jer on bijaše tada vrlo sklon novoj vjeri. Misao im je bila proširiti prote- stantizam po cijelom Balkanskom poluotoku, da- pače i medju Turcima, „jer se hrvatskim jezikom govori sve do Carigrada", kazivahu oni. I odista, protestantskih se knjiga vrlo mnogo proširilo medju Hrvatima. Novoj vjeri odazvali su se i neki velikaši kao ban Petar Erdödy, sigetski junak Nikola Zrinski, a naročito sin njegov Gjuro, koji obnova u medjumurskom Nedelišću novu štampariju. Novu vjeru proširiše donekle i nadošli krajiški njemački vojnici, a glavni razlog odzivu od strane Hrvata bijaše to, što je ona mjesto latinskoga uvodila u crkvu narodni hrvatski jezik.
Kad se pročulo za širenje protestantizma po Hr- vatskoj, ustade sabor svom energijom protiv njega. Magjari pokušaše na požunskom saboru u martu 1608., da ga učine pristupnim i u Hrvatskoj, kako se to zgodi bečkim mirom od 1606. za Ugarsku, no ban Toma Erdödy najodlučnije se ogradi protiv toga, te držeći u rukama izvučen mač reče : „Ovim mačem iskorijenit ćemo tu kugu, ako nam stupi na vrata ; još imamo tri rijeke : Savu, Dravu i Kupu, jednu ćemo tim novim gostima dati piti". I odista energičnoj akciji sabora i radu pozvanih Isuso- vaca brzo je uspjelo uništiti klicu nove vjere. Ipak ostavi ona nešto važno iza sebe : na nje- zinom osnovu poče se razvijati kajkavska hrvatska književnost. Grčko-istočnoj crkvi pripadali su doseljeni Srbi. U sredovječnoj Hrvatskoj nije bilo Srba, osim nekoliko njih po srijemskim imanjima pre- bjeglih srpskih velikaša, naročito Brankovića. U Bosni i Hercegovini bilo ih je već više (naročito u južnoj Hercegovim), ali ipak ni izdaleka u toj mjeri, da bi činili većinu, jer u tim zemiljama bijaše pored katoličanstva poglavito rašireno bogo- milstvo sve do dolaska Osmanlija. Kad Turci osvojiše Bosnu, stanu oni Srbe iz Srbije i sjeverne Maćedonije po njoj naseljavati, da im služe kao neredovite čete (martolozi, od grč. harmatolós t. j. oružan čovjek) i da im obradjuju polja, pa ih tako hrane (raja).¹ Kako su odsele dalje Turci napredovali, tako su se unutar njiho- vih političkih granica sve to većma širila na sjever i srpska naselja. Sve do pred XVI. vijek još uvijek (osim pojedi- načkih omanjih slučajeva) nema u glavnom Srba u onim krajevima Hrvatske, što ostadoše slo- bodni od Turaka. Tekar kad je okrenula ratna sreća turska (poslije 1593.), stadoše se oni iz tur- skoga carstva a naročito iz pašaluka bosanskoga seliti u Hrvatsku.
Prvo crkveno uredjenje njihovo u turskom carstvu vezano je isključivo uz mana- stire. Najviše ih je bilo po Fruškoj Gori u Srijemu, kao Hopovo, Krušedol, Vrdnik (Ravanica) i
______
¹ _{Sa Srbima povedoše Turci takim prilikama još i mnoštvo ine balkanske raje, naročito Cincara i Rumunja (Vlaha).}
Grgetek,¹ u Hrvatskoj Rmanj na Uni, u Dalmaciji Savina (Herceg Novi) i Arhangjelovac na Krki, a u Bosni Papraća nedaleko Zvornika. Stoga bijaše u to doba kler isključivo kalugjerski. Godine 1557. bude uskrišena još oko 1460. pro- pala srpska pećka patrijaršija i tom prilikom njoj podvrgnuti svi pri- padnici grčko-istočne crkve po svim zemljama sjevero-zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka gdje je vla- dao Turčin. Prvi patrijar obnovljene pećke patrijaršije bio je Makarije; on osnova, sada episkopiju požeško-cerničku u manastiru Oraho- vici za Slavoniju i Dabrobosansku u Sarajevu za ostali dio bosanskoga pašaluka, naime Herceg- Bosnu, Hrvatsku i Dalmaciju, u koliko su te zemlje bile u turskoj vlasti. Turci pomagahu ove vladike, dapače oni su kadikad nagonili i katolike, da ih priznadu svojim glavarima, naročito u doba, kad je katolički Beč bio vodja u turskim ratovima.
Oko god. 1598. preseli se u sporazumku s nad- vojvodom Ferdinandom u Gracu vladika Vasi- lije iz Orahovice u varaždinski generalat i ute- melji kao sijelo manastir Marču kod Čazme. To je prva episkopija grčko-istočne crkve u kršćanskoj (slobodnoj) Hrvat- skoj. Desetak godina potom prijedje Vasilijin nasljednik vladika Vratanja na uniju i
_______
¹ _{Neki kao Hopovo i Krušedol stajahu još od početka XVI. vijeka, dakle prije turske najezde. To su bile zadužbine posljednjih srpskih despota, koji su prebivali u Srijemu.}
priznade zagrebačkoga biskupa kao svoga metropolitu, dašto odrekavši se pećkoga patrijara. Taj unijatski vladika bi po tom proglašen od strane nadvojvode Ferdinanda u Gracu vladikom za sve grčko-istočne u opsegu tadanje hrvatske i slavonske Krajine. No većina Srba slabo se odazva toj odredbi, jer oni ostadoše preko svojih kalugjera i nadalje u tijesnoj svezi s pećkim patrijarom. Tako je bilo sve do ve- like seobe pećkoga patrijara Arsenija Crnojevića (1690.), kojom se prekinuše sveze izmedju onih Srba, što bijahu turski podanici, i onih u vladanju Habsburgovaca, dapače Turci dokinu 1766. srpsku pećku patrijaršiju i podvrgnu je grčkoj carigradskoj (vasilenskoj), a tako je još i danas s Herceg-Bosnam i onim dijelom srpske zemlje (naime Starom Srbijom i sjevernom Maćedonijom), što je pod Turcima. Patrijar Arsenije Crnojević provede odmah prvu crkvenu organizaciju doseljenih Srba u kršćanskoj Hrvatskoj i Ugarskoj. Sada bude za Hrvatsku osnovana karlovačka episkopija, koja bi doskora (1713.) podijeljena na dvije: karlovačku i kostajničku. Za prvu episkopiju bijaše iz- najprije sijelo manastir Gomir j e (kod Ogulina), a od 1721. Plaški, dok su vladike druge episko- pije sjedjeli najprije u manastiru Komogovini (nedaleko Kostajnice), a onda u Kostajnici. God. 1771. bude kostajnička episkopija skinuta, a za cijelu hrvatsku Krajinu (karlovački generalat) uredjena kao jedina karlovačka, kako je i danas, sa sijelom u Plaškom, dok su varaždinski generalat i banska (civilna) Hrvatska pripale epi- skopiji, kojoj je sijelo bilo u Pakracu, a opstojala je još od god. 1705. (kao danas što je). Metropoliti (patrijaru) bi dodijeljena srijemska episkopija sa prvim sijelom u manastiru Krušedolu, a od 1719. dalje u Karlovcima, kako je i danas. God. 1751. dobije karlovački metropolita naslov „srpskoga patrijara", te bi podjedno po- stavljen crkvenom glavom nad cijelim klerom i narodom grčko-istočnoga zakona i srpske narodnosti u Hrvat- skoj i Ugarskoj. Prihodi patrijarovi bili su veoma znatni, naročito od kad mu je dan spahiluk Dalj, a birao ga je sabor sastavljen od klera i laika. Izbor bijaše slobodan te nije trebalo vladareve potvrde. Svećenstvo se obrazovalo u manastirima, a samo neki vrsniji mladići slali su se u Rusiju.¹
________
¹ _{U spomenicima XVI., XVII. i XVIII. vijeka navode se iz Bosne doseljeni Srbi redovito pod imenom Vlasi (gens Valachorum, das walachische Volk). Do toga naziva došlo je ovako. Kako znamo, u prvom početku (od VII. do XI. vijeka) „Vlah" znači čovjeka romanskoga podrijetla, no kako su se Vlasi ponajradije bavili stočarstvom, a kasnije i ratarstvom, to su tada (od XII. do XVI. vijeka) stali uopće sve stočare i ratare, pa konačno sve seljake nazivati Vlasima. Ovo vrijedi u prvom redu za Bosnu i Hercegovinu, kako nam to dokazuju sredovječne isprave, a i dubrovački pisci, naročito Marin Držić, koji u svojim pastirskim komedijama susjedne hercegovačke seljake nazivlje Vlasima. (Gl. „Stanac" i „Tirena".) Dapače u Dalmaciji još se i danas u tom značenju ta riječ učuvala. Vuk Karadžić kaže u svom „Rječniku": „U Damaciji gradjani i varošani i ostrrvljani zovu Vlahom svakoga seljaka sa suhe zemlje koje mu drago vjere". U Bosni opet još i danas Muhamedovci zovu Vlahom svakoga kršćana (i katolika i grčko-istočnjaka), a naročito}
Kako vidjesmo, početkom XVII. vijeka uze se medju pripadnicima crkve grčko-istočne širiti unija s Rimom, naročito radom biskupa zagrebačkih, pa tako se zgodi, da je vladika marčanski prešao s mnogo naokolnoga naroda na uniju. No ostali se krajevi ne pridružiše tomu pokretu osim Žum- berka (oko 1770.). Iz Marče bi kasnije (1777.) prenesena unijatska biskupija u Križevce, gdje je i danas.
Na čelu uprave, sudstva i vojske, dakle stožer ustava i samostalnosti državne, jeste i u to doba hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, od god. 1596.
_______
_{seljaka. Iz svega se toga jasno vidi, da Vlah znači koliko i seljak, a kako su doseljeni pripadnici crkve grčko-istočne od reda bili i seljaci, to je Vlah stalo još i značiti doseljenoga seljačkoga pripadnika crkve grčko-istočne. Drugo je pitanje, koje su narodnosti Vlasi, jer nam rijječ samatoga ne kaže.
Medjutim za razjašnjenje toga pitanja imamo na službu više historijskih spomenika. Kako je već spomenuto, Vlasi se doseljavaju isključivo iz turske Bosne i Hercegovine. God. 1532. izdao je Slovenac Benedikt Kuripešić putopis svoj preko Bosne u Carigrad. On piše kako je u kraljevini Bosni našao tri narodnosti (nationes) i tri vjere. Prvo su stari Bošnjaci, koji su rimo-katoličke vjere, a tima je Turčin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugo su Srbi (Surffen), koje zovu Vlasi, a mi ih zovemo Cigani (Zigen) ili martolozi. Ovi dolaze iz Smedereva i Beograda, a vjere su sv. Pavla (t. j. grčko-istočni).... Treći su narod pravi Turci..." (Rad jugoslav. akad. vol. 66. pg. 162, 164.) — God. 1537. idući Kacijaner na vojnu u Slavoniju kaže u svom izvještaju, kako su se on i njegovi časnici ponadali, da će ondje (t. j. u današnjoj Slavoniji) dobro proći, jer „es sey ein voli Land, die Rätzen}
dalje redovito po jedan, a prije toga kadikad po dva, naime jedan za vojničke, a drugi za civilne poslove. Sve do pod kraj XVII. stoljeća ban ne bijaše nikomu drugomu podložan, već ravno kralju, otale mu i pridjev „prorex". Bana i u ovo doba predlaže hrvatski sabor, i to tako, da odabere nekoliko uglednijih ličnosti, te onda zamoli kralja, da jednoga izmedju njih imenuje banom. Još god. 1736. kaže naš sabor za ovo predlaganje, da je to „prastari običaj, koji se doslije održao", a god. 1791., kad je priznao ugarsko namjesničko vijeće kao zajed- ničko, zaključuje: pošto se stari običaj predlaganja
________
_{werden uns genug zuführen, auch noch zu uns fallen (Zem. arkiv u Ljubljani). — God. 1538. radilo se o tom, da se u Žumberku nasele neki došljaci iz Bosne, pa tom prilikom izdade im 6. sept. Ferdinand I. povelju, u kojoj ih na više mjesta nazivlje „Serviani seu Rasciani". (Lopašić: Spom. kraj. I. 5.) Seoba se obavila u oktobru iste godine 1538. te o njoj izvijesti Nikola Jurišić kralja Ferdinanda (22. okt.) ovako: „In dieser stundt schreibt mir herr Petter Kegleuitsch bann, mitsambt anndem crabatisch grauen, wie sy mit gluckh ankhumen sein vnd die Sirfen welcher ain grosse antzahl ist, mit iren weib, khindt vnd viech heruberbrachf" (u tajnom bečkom arkivu Hungarica october 1538.), Na to dojavi kralj Ferdinand 6. nov. banu Petru Kegleviću ovo : „Accepimus ex literis tum nobilis Nicolai Jurischitz baronis in Guns etc. tum aliorum etiam se in hoc, quod capitanei et wayuode Rasciani sive Serviani atque Valachi, quos vulgo Zrbschy vocant, cum eorum subditis et adherentibus..." (Hung. november 1538.) — God. 1572. izdao je dr. Wolfgang Lanz u Amsterdamu jednu kartu Ugarske i susjednih zemalja; u njoj se sav kraj od Valpova i Djakova na istok zove Rascia. Tako i na karti od 1596. (Czömig : Ethnographie II, 161.). — Kalugjer Pavle Alepski izjavio je god. 1654., da doseljeni grčko-istočnjaci oko Marče kraj}

bana zametnuo, zatražit će se na slijedećem saboru, da se opet obnovi. Prava banova bila su i sada „de iure" kao i prije, ali su se sve to više umanji- vala. Već za Maksimilijana prestalo je pravo ba- novo sankcionirati zaključke sabora i počeo običaj, da ban mora kralju prijavljivati sazov sabora. Konačno je god. 1790. za- konom utvrdjeno, da ban može sazivati sabor samo „S prethodnom dozvolom Njegovoga Veličanstva". Znaci banske časti bijahu zastava kao simbol vojvodske časti, koju mu je darovao sabor kod nastupanja, onda žezlo kao simbol sudbene i
_________
_{Čazme govore „serbskim jazikom". (Slavjanskija Izvjestija 1906, 270.) Oko god. 1660. napisao je zagrebački biskup Petar Petretić, koji se mnogo trudio oko unijaćenja, o doseljenim Vlasima čitavu raspravu, te medju ostalim kaže : „Valachi sive Rasciani, vel ut verius dicam Serviani, nam ex regno Serviae prodierunt" (Kukuljević Arkiv IX, 320—321.). Zagrebački kanonik Krčelić opet u svojoj hrv. historiji za doseljene Vlahe piše: „Hi Vlahos, Vlachos vocant, hi vero Rascianos aut Serblos, quidam Albanenses, Bosnenses". (Not. praelim., izd. 1770., pg. 342.) God. 1772. napisao je jedan lički grčko-istočni paroh Stojan Šobat katekizam, koji počinje ovako: Pitanje: Ko si ti? Odgov. Ja jesam čelovjek, Srbin Hristijanin". Onda : Pitanje: Po čemu zoveš se Srbin? Odgov.: Zovem se po rodu ili slovu ili ti jeziku onih ljudi, od kojih proishodim i koji imenuju se Srbi". (Izvornik kod mene.) Iz svega ovoga jasno slijedi, da doseljene Vlahe u XVII. i XVIII vijeku nitko nije smatrao pravoslavnim Hrvatima, a niti oni sami sebe, nego Srbima (Racima), čemu je konačno najbolji svjedok dijalekt i tip njihov, različan od autohtonog hrvatskog življa. Slavonske i srijemske Srbe, doseljene god. 1690. i 1737., uvijek su pod tim imenom i drugi zvali i oni sami sebe.}
upravne vlasti.¹ Nakon imenovanja trebalo je svaki puta, da bude svečano instaliran. Držeći u desnici žezlo, a u ljevici zastavu, te stojeći na uzvišenom mjestu, obično u crkvi sv. Marka u Zagrebu, novi je ban pred stališima polagao priaegu, koju mu je čitao kraljevski povjerenik ; prije te prisege Hr- vati nijesu htjeli da imenovana bana priznadu za- konitim. Sve do god. 1756. bijaše običaj, da je sabor votirao novomu banu dar u ime zemlje, ali od onda to prestade. Poslije instalacije ban bi sebi sam imenovao banovca (vice-banus), koji je ta- kodjer polagao saboru hrvatskomu prisegu. Ba- novac mogao je biti samo domaći sin i plemić, a nipošto stranac, makar i imao posjeda u Hrvatskoj. Redovito je to bio župan zagrebački ili križevački, no kad budu 1756. hrvatske županije preudešene prema ugarskim, stalo se to zapuštati. Banovac je bio sasvim i isključivo ovisan od bana, te se nakon banova odstupa ili smrti takodjer morao odreći svoje časti. Često se zgadjalo, a naročito u XVIII. vijeku, da nije bilo bana, već samo od kralja ime- novani zamjenik banske časti (locum- tenens). Težak udarac bi zadan banskoj časti god. 1779. dokinućem kraljevskoga vijeća, a najteži god. 1790., kad bi Hrvatska podredjena ugarskomu na- mjesničkomu vijeću.
Sabor kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavo- nije sazivao je u početku ovoga doba samo ban, a kako vidjesmo, malo po malo prešlo je to pravo
________
¹ _{Oba ova znaka (zastava i mač) još se i danas mogu vidjeti na grobu bana Tome Erdödyja u lijevoj ladji stolne crkve (umro u januaru 1624.).}
na kralja, koji je banu dozvolio saziv („ex edicto domini regis"). U sabor dolaze u to doba svi pre- lati i velikaši, koje ban mora posebnim pozivnicama pozvati ("per litteras banales"), dok se niže plemstvo pozivalo po županijama. Otsutni magnati i udo- vice magnata, koje nijesu dolazile, dali su se za- stupati po zamjenicima imali su u saboru posebno mjesto. Od god. 1608. slali su i kr. slob. gradovi svoje poslanike u saboru, a od god. 1776. dolazio je u hrvatski sabor i sam riječki gubernator. Sabor se nije sastajao na jednom stalnom mjestu, nego izmjenice u Zagrebu, Varaždinu, dapače god. 1737. na rijeci Glini. Sabor, kojemu je vazda predsijedao ban, zove se hrvatski stanak i spravišće, a u latinskim službenim spisima "regni conven- tus", "dieta" i "generalis regni con- gregatio", dakle baš onako kao ugarski. Ka- snije prozvaše Ugri svoj sabor "comitia", no Hrvati ostadoše kod svoga naziva. Svi su članovi sabora redovito zajedno sjedili u jednoj skupštini, samo god. 1621. i 1709. vijećali su magnati i prelati za sebe, a niže plemstvo opet za sebe, no to je bilo iznimno. Sabor hrvatski odlučivao je o novačenju i uredjenju vojske sve do Josipa II., a osim toga raspravljaše o porezu i daćama, što su tekli u ze- maljsku blagajnu, o obrani i upravi kraljevstva, i to, kako sam kaže god. 1706. "neovisno od ugar- skih zakona i statuta". Zakone (artikuli) stvo- rene na saboru potvrdjivao je kralj.
Ali i mimo sabora i bez njegove privole bi mnogo toga uvedeno u Hrvatskoj u to doba. Tako je kraljevskom naredbom mimo sabora uvedeno na mjesničko vijeće, pa urbarski zakon Marije Terezije i preinaka u Vojnoj Krajini. Tome slabljenju sa- borske vlasti bijahu kadikad krivi i stališi sami. God. 1685. promijeniše oni način uprave državne time, što su zaključili, da za slučaj, ako se sabor ne bi mogao sastati, pošto se plemstvo nalazilo na bojištu, može ban, odnosno njegov zakoniti za- mjenik biskup zagrebački, sa šestoricom svjetov- njaka i duhovnika odrediti ono što drži potrebnim ; tu šestoricu imao je samo ban pravo imenovati. Tako nastaše banske konferencije, koje su imale tek upravnu vlast, a ne i zakonodavnu ; no već 1701. budu dokinute. Podloženjem Hrvatske ugarskomu namjesničkomu vijeću (1779.) i saborskim zaključcima 1790./1. bi nezavisnosti hrvatskoga sa- bora zadan upravo smrtni udarac.
Za obavljanje poslova kod samoga kralja dr- žali su Hrvati u Beču svoga stalnoga dvorskoga agenta (agens aulicus), koji je imao nastojati oko uspješnoga rješavanja saborskih zaključaka, što ih je kralj imao potvrditi. Osim toga poslužio bi se sabor i svečanim, poslanstvom (legatio regni), koje bi izabrao iz svoje sredine, tako god. 1712. kad se nosila na potvrdu pragmatička sankcija.
Važan član sabora bijaše „protonota- rius regni", koga je sabor birao, a ban potvr- djivao. Njegovo je zvanje bilo da čuva pečat kra- ljevstva i banov (otale „sigillorum conservator") i ključeve arkiva, gdje su se spremala " privilegia regni". Kad bi ban urmr'o ili se zahvalio na časti, onda je prtonotar imao javno njegov pečat prelomiti, da se ne uzmognu krivotvoriti isprave. Pored toga bijaše protonotar na saboru bilježnik, te nijedan saborski zapisnik nije bio ovjerovljen bez njegova potpisa. Konačno bijaše protonotar i važna sudbena ličnost, jer je u odsutnosti banovoj predsjedao banskomu sudu, od kojega se moglo jedino još apelirati na kralja i dvorski sud. Uz njega ima i jedan od sabora birani „vice- notarius", rjedje dva.
Kako je već bilo spomenuto, u srednjem vijeku (i to nekako od prve polovice XV. vijeka) samo je Slavonija slala poslanike svoje na ugarski sabor (nuncii ili oratores regni Sclavoniae), dok Hrvatska nikad. Kad se polovicom XVI. stoljeća združiše oba sabora u jedan, onda je dakako i taj sjedinjeni sabor redovito šiljao svoje nuncije na ugarski sabor („solemnes oratores" zovu se god. 1577.). Koliko ih je bilo u starije doba, ne može se iz spisa vidjeti, što dokazuje, da je sabor hr- vatski mogao poslati na ugarski sabor, koliko je htio poslanika, pošto su oni imali samo zastupati sabor hrvatski, koji ih je i plaćao. Kasnije polazila su re- dovito samo dva poslanika u ugarski sabor, gdje im bijaše odredjeno časno mjesto ne medju ugarskim zastupnicima, nego u pročelju desno uz sabor- skoga predsjednika (personala) ; tako je bilo sve do god. 1848. Ovi su poslanici dobivali od hrvat- skoga sabora točne upute (instrukcije), kako da govore i šta da traže na obranu hrvatskih prava. Od god. 1625. polazio je i u ugarsku magnatsku kuću po jedan hrvatski zastupnik, dok su se biskupi hrvatski i ban već prije smatrali članovima njezinim. Na ugarskom saboru i to u gornjoj ili donjoj kući, raspravljalo se ovako. Najprije izneseni su i pre- tresani točku po točku kraljevski prijed- lozi; ako je štogod bilo, što se ticalo Hrvatske, onda su naši nunciji to primili ili odbili. Poslije kraljevskih prijedloga iznijeli su ugarski stališi svoje prijedloge i gravamina, koje je kralj prihvatio ili nije. Konačno stavili su hrvatski poslanici u ime kraljevstva Hrvatskoga na usta svoga proto- notara, koji je pratio nuncije na sabor, svoje prijedloge i gravamina, a kralj ih je onda primio ili zabacio. Samo onaj zakon stvoren na zajedničkom saboru, na koji su pri- stali hrvatski poslanici, vrijedio je i za Hrvatsku.
Kasnije se ugarski sabor razdijelio na četiri cirkulaa, prema teritorijalnom razdijeljenju Ugarske : s ove i s one strane Dunava, s ove i s one strane Tise. Zastupnici ovih županija (isključivši zastupnike gradova i kaptola) sastajali bi se u pred-sjednice (kao danas saborski klubovi), a što su tuđe zaključili, bilo je i u saboru prihvaćeno. Hrvati nijesu spadali ni u koji od ova četiri cirkula.
U županijskom uredjenju nastade u to doba znatna promjena, jer je bitno preure- djeno prema ugarskomu kalupu (1756.). Na čelu svakoj županiji stajaše veliki župan (su- premus comes) imenovan od kralja, a pripadaše po činu svome medju velikaše kraljevstva. Poslove županijske rukovodio je podžupan (kasnije re- dovito dva) s ostalim činovništvom, koje je bilo birano na tri godine u velikoj skupštini (re- stauracija), isključivo medju plemstvom dotične županije. Županija se dijelila na okružja, a ova na kotare, kojima bijahu na čelu veliki sudci, odnosno mali sudci, u isti mah upravni i sudbeni činovnici. Od njihova se pravorijeka moglo uložiti priziv na županijski sud, a od ovoga na banski. Županijske su skupštine bile velike ili male ; u ve- likim obavljali su se osim izbora novoga činov- ništva još i najvažniji upravni i sudbeni poslovi na kratko vrijeme. Županije smatrale su se sve do god. 1848. najtvrdjim be- demom narodne autonomije i ustava, jer su se mogle sastajati po volji, dapače one su mogle uskratiti kralju pomoć, koju je od njih tražio, ako bi ona bila na štetu zemlje. Sve su žu- panije bile izmedju sebe u živom dodiru, šiljući jedna drugoj poslanice i bodreći se na zajed- ničku obranu. Baš na tvrdokornosti županija slomio se sav rad Josipa II.
Sudstvo bilo je u Hrvatskoj u to doba veoma primitivno uredjeno sve dotle, dok je vr- hovnim sudcem bio sabor, odnosno protonotar, jer kako u XVII. vijeku često bana nije bilo u Hr- vatskoj, a protonotar obično još obavljao i službu podžupana, moralo je sve zapinjati. U toj nevolji stališi hrvatski stali su zabranjivati protonotaru, da obavlja još koji drugi čin, a nadalje odrediše, da se banski sud ima sastajati svake treće godine na dvadeset dana. Sve je ovo bilo razlogom, da je kralj Karlo III. god. 1723. predložio na požunskom saboru, da se u Hrvatskoj uredi posebni banski sud sa sijelom u Za- grebu, koji će izvršivati jurisdikciju za čitav opseg kraljevstva. Hrvati pristadoše na to i odrediše sudbeni postupak kod toga suda, a članovi njegovi, da će biti izabrani na tri godine. Ali sada je nastala prepirka izmedju sabora hrvatskoga i kralja, tko da imenuje sudce, dok konačno sabor ne popusti, na što kralj 1725. imenova članove banske tabule, a predsjednikom joj postavi biskupa zagrebač- koga Gjuru Branjuga, da se za slučaj, kad bana nema u Zagrebu, može suditi.
Porezi i daće bili su sada dvostruki : dica ili contributio regia, što se samo kralju davala u pomoć, pa je stoga plemstvo i ne plaća, jer je ono bilo dužno lično polaziti u rat ; drugo je dimnica (peculium fumare), izravni porez za podmirenje zemaljskih potreba, koji su plaćali seljaci i plemići jednoselci. Račun o pobiranju poreza polagao se saboru, jer taj ga i jest kralju i banu dozvoljavao u odredjenoj visini. Neizravni porezi : carina, dohodak od gradova i razni ini prihodi, — sve je to bio dohodak kraljev, o kojem on nije trebao nikome polagati računa, niti je sabor znao, koliko iznosi.
U vojničkim poslovima bio je sve do Marije Terezije najmjerodavniji faktor naš sabor, no od kad je provedena posvemašnja reorga- nizacija hrvatske vojske, umanjena je vlast sabora, odnosno bana, nad vojskom. Prvo je bilo, da od sada dalje ban ne mora više biti zapovjednik hrvatske vojske, niti da naša vojska mora isklju- čivo kod kuće služiti. Nadalje morala je polagati neku posebnu prisegu, da će vjerno služiti „dok potrebuvala ih bude očinska kralevska presvetlost katoličanska". Isto je tako hrvatska zastava zamijenjena s općenitom vojničkom zastavom car- stva njemačkoga, koju je konačno Josip II. god. 1786. zamijenio posebnom crno-žutom austrijskom.
Uopće valja naglasiti, da je dvor kroz čitavo to vrijeme, a naročito kroz sav XVIII. vijek išao za centralizacijom, a u koliko nije uspio, da tako Hrvatsku jače priveže Beču, gledao je, da je što jače sveže s Ugarskom, samo da bude što manje samo- stalnih skupina u habsburškoj monarkiji. Odatle tolika opreka izmedju prakse i pisanih zakona.
Ogledajmo još prosvjetne prilike u to doba. Školstvo bijaše sve do Marije Terezije vrlo traljavo. Jedino neki manastiri i biskupska sjeme- ništa brinula su se u početku za naobrazbu mladeži. Prvi viši zavod otvoriše Pavlini god. 1503. u svom manastiru u Lepoglavi. God. 1607. utemeljiše opet ježoviti u Zagrebu slični zavod, koji se u brzo još većma razvio, te postao „academia scien- tiarum" ; u toj akademiji naučala se teologija, filozofija i pravo. S tom je akademijom bila u svezi i gimnazija. God. 1669. htjede Leopold I. ovu aka- demiju podići u red pravih sveučilišta po uzoru ostalih u monarkiji, ali do toga nije došlo radi nekih neumjesnih zahtjeva ježovitskih. Po raspustu reda ježovitskoga (1773.) dospješe akademija i gim- nazija u državne ruke, pa tako bi teološki odsjek njezin spojen sa biskupskim sjemeništem u Zagrebu (1790.). Osim zagrebačke gimnazije (utemeljene 1607.) budu tečajem toga doba još podignute gimnazije na Rijeci, onda u Varaždinu, Požegi, Osijeku i Petrovaradinu (prenesena odavle 1779. u Vinkovce). Od ježovita preuzeše gimnazije neko vrijeme Pavlini, a onda Franjevci. Pučke škole, rastresene po zemlji, bile su takodjer pod okriljem svećenstva, navlastito župnika. One su imale svoje knjige štampane u Zagrebu i Va- raždinu kajkavskim narječjem. Školstvo je još najljepše cvalo, dok je bilo u rukama Isusovaca i Pavlina, no po dokinuću ovih redova, kad škole preuzeše Franjevci, spade na dosta niske grane s obzirom na svjetsku (nipošto svećeničku) potrebu, a isto su tako bile zanemarene pučke škole, ostavljene volji pojedinih župnika.
Mnogi su mladići hrvatski polazili i u strani svijet na više nauke, naročito u Rim i Bolognu, gdje su se poglavito posvećivali teologiji. U Rimu bijaše dapače podignut i poseban zavod za Hr- vate, naime zavod sv. Jerolima (oko 1454.), preko kojega bijahu Hrvati ne samo u svezi sa naobraženim zapadom, nego i s ostalom svojom braćom iz pokorene Dalmacije i Bosne. Može se reći, da je baš ovaj zavod bio rasadnik ideje i imena ilirskoga u značenju zajed- ničkoga imena južnih Slavena.
Ostali mladići polazili su na više nauke u Beč i Budim.