Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/162

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


matin i umni Matija Franković (Flacius Illyricus), koji su na tim knjigama radili. No glavna pomoć i potpora dolazila im je od samoga kralje- vića Maksimilijana, jer on bijaše tada vrlo sklon novoj vjeri. Misao im je bila proširiti prote- stantizam po cijelom Balkanskom poluotoku, da- pače i medju Turcima, „jer se hrvatskim jezikom govori sve do Carigrada", kazivahu oni. I odista, protestantskih se knjiga vrlo mnogo proširilo medju Hrvatima. Novoj vjeri odazvali su se i neki velikaši kao ban Petar Erdödy, sigetski junak Nikola Zrinski, a naročito sin njegov Gjuro, koji obnova u medjumurskom Nedelišću novu štampariju. Novu vjeru proširiše donekle i nadošli krajiški njemački vojnici, a glavni razlog odzivu od strane Hrvata bijaše to, što je ona mjesto latinskoga uvodila u crkvu narodni hrvatski jezik.
Kad se pročulo za širenje protestantizma po Hr- vatskoj, ustade sabor svom energijom protiv njega. Magjari pokušaše na požunskom saboru u martu 1608., da ga učine pristupnim i u Hrvatskoj, kako se to zgodi bečkim mirom od 1606. za Ugarsku, no ban Toma Erdödy najodlučnije se ogradi protiv toga, te držeći u rukama izvučen mač reče : „Ovim mačem iskorijenit ćemo tu kugu, ako nam stupi na vrata ; još imamo tri rijeke : Savu, Dravu i Kupu, jednu ćemo tim novim gostima dati piti". I odista energičnoj akciji sabora i radu pozvanih Isuso- vaca brzo je uspjelo uništiti klicu nove vjere. Ipak ostavi ona nešto važno iza sebe : na nje- zinom osnovu poče se razvijati kajkavska hrvatska književnost.