Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/160

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


državši pravo svoje ime, no docnije ga zanemariše tako, da je ponajviše ostalo samo „Horvát". Isto su tako i u Austriji zvali naše iseljenike „Krabat" ("genannt Krabath"), samo se ovdje brzo zabora- vilo na taj dodatak, a ostalo je pravo ime (često izobličeno). No pored iseljenika ističu se i neki doseljenici. Tako su grofovi Erdödy podrijetlom iz Ugarske (szatmárske žup.), a gotovi svi slavonski velikaši, kojima je dvor poslije karlovačkog mira prodao tamošnje velike spahiluke, Nijemci, kao Trenki iz Pruske, Eltzi iz Njemačke ili Talijani, kao Odeschalchi, Cordona i Ca- raffa. Život neplemenitih ljudi bio je i sad sve do reforma Marije Terezije i Josipa II. isti kao u srednjem vijeku.
U crkvenom obziru preturila je Hr- vatska u to doba mnoge nevolje i silovite promjene. Tečajem XVI. vijeka nestalo je srijemske, kninske i modruške biskupije, senjska je bijedno životarila uz more, a s opsegom zagrebačke biskupije gotovo se podudarao i opseg ostataka Hrvatske. Hrvati su uza sve nevolje ipak ostali vjerni vjeri svojih otaca, koja im biješe štit i najuzvišenija zaštita u borbi za opstanak. Nakon oslobodjenja Like i Kr- bave, Pounja i Slavonije moglo se opet pomišljati na neku obnovu starog stanja, pa tako se Hrvatska u XVIII. vijeku dijelila na pet biskupija: senjska je obuhvatala (kao danas) sve primorje, Liku, Krbavu i svu zemlji do Kapele, zagrebačka (kao danas) proširila se do Une i u Slavoniju do Našica, Vočina, Orahovice i Požege, bosansko- djakovačka obuhvataše Djakovo i okolicu