Hrvatska povijest. Drugi dio (Šišić)/Poglavlje VII.

← Poglavlje VI.

Hrvatska povijest —  Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790. autor: Ferdo Šišić

Poglavlje VIII. →

VII.
Centralizacija i germanizacija.
(1763.-1790.)

Otkad nastupiše mirne godine, Marija Tere- zija uze sve to većma zanimati se nutarnjim poslovima svoje države. Već su predšasnici njezini, počevši od Ferdinanda I. (kako vidjesmo) pomišljali na to, kako bi iz austrijskih, čeških, ugarskih i hrvatskih zemalja učinili jednu je- dinstvenu državu, u čemu su samo djelo- mično uspjeli, jer i ako je onaj stari pojam potpune nezavisnosti već davno izblijedio, ustav hrvatski i ugarski još je opstojao, makar i okrnjen i slabo uvažen. Istom od vremena Marije Terezije stalo se o tome sustavno i odlučno raditi. Izjednačenje čeških zemalja s austrijskima brzo je i lako provela s uspjehom, dok je ugarski i hrvatski ustav po- malo i oprezno slabila.
Godine 1764. sazove ona sabor u Požun, da vijeća o državnim dugovima nastalim tečajem sedmogodišnjega rata. Tom prilikom izašla je neka anonimna knjižica,¹ koja je žestoko napadala hrvatski i ugarski ustav zahtijevajući, da se plemstvo dobre volje podvrgne plaćanju poreza, da se uredi stalna vojska i tvrdeći, da vladar može bez privole sabora izdavati zakone. Radi te knjižice nasta velika uzbudjenost, jer se općenito držalo, da kazuje ono, što dvor hoće, pa tako se desi, da su ugarski i hrvatski stališi na tom saboru uskratili Mariji Tereziji povišenje poreza u zatraženoj svoti, već joj dozvoliše samo jednu trećinu. Ozlovoljena tim, kraljica više ne sazivaše sabora, već dojavljivaše pojedinim žu- panijama ugarskim i hrvatskim preko patenata (naredaba) volju svoju, onako, kako je to činila u austrijskim i češkim zemljama.
Znajući, da u svim političkim poslovima od- lučuje visoko plemstvo, kraljica uze nastojati, da ga predobi za sebe. U tu svrhu dade sinu svomu pored ostalih još i grofa Karla Batthyányi, bana hrvatskoga (1742. — 1756.), za odgojitelja utemelji red sv. Stjepana (1764.), kojim odlikova neke ugarske i hrvatske velikaše, osnova u Beču „Theresianum"' kao odgojilište za mlade plemiće, dapače ona uredi ugarsku tjelesnu stražu, i sastavljenu isključivo od mladih ugarskih i hrvatskih plemića. Roditelje pak njihove pozivala je na dvor, gdje ih uze opsipavati častima i naslovima. To je početak germanizacije
________
¹_{Pisao joj je Fr. Ad. Kollár. U Hrvatskoj se u prvi mah sumnjalo, da ju je napisao u službi dvora stojeći kanonik Krčelić.} hrvatskoga plemstva i otudjenja nji- hova narodnim interesima. Da pre- dobije i crkvene dostojanstvenike, uze sebi do- zvolom pape Klementa XIII. naslov „apostolski kralj" (1758.), što ju je ovlastilo imenovati najviše crkvene dostojanstvenike, dapače i kano- nike; imenovani nadbiskup ili biskup odmah je primao prihode svojih imanja, a crkvene funkcije preuze tekar nakon papinske potvrde.
Od god. 1765. postade kraljičinim suvladarom sin joj car Josip II. (1765.— 1790.), muž osobito zabrinut za veličinu i napredak buduće svoje ba- štine, no odgojen u aristokratskim slobodoumnim idejama prosvjete svoga vijeka. Mati kraljica predade mu u upravu vojničke i financijalne po- slove, dok se donekle oklonila njegovih predloga o reformama u ustavu i crkvenim poslovima. Sada budu izgradjene tvrdjave Gradiška, Osijek i Petrovaradin (1766.).
Doskora se zgodi vrlo važna promjena u Hr- vatskoj. Tobože radi „utjehe" naroda hrvatskoga i radi „vrhunca sreće" uredi kraljica protiv volje Hrvata dne 7. jula 1767. kraljevsko vijeće (consilium regium) za poslove političko-ekonomske i vojničke sa sijelom u Varaždinu (kasnije u Zagrebu), onako, kako je i za Ugarsku postojalo od 1723., nalično namjesničko vijeće (consilium lo- cumtenentiale), a zapravo radi centralizacije i mimoilaženja sabora. Ovo su vijeće, sastavljali ban i petorica savjetnika : jedan crkveni dostojanstvenik, jedan velikaš i tri plemića. Ovo vijeće, koje je iz- ravno izdavalo naloge i zapovijedi (primajući ih iz Beča) pojedinim županijama, imalo je odsele biti zemaljska vlada, pored koje postaje sabor pravo reći suvišan. Poradi toga Hrvati su vazda s nepovjerenjem gledali u ovo kraljevsko vijeće, premda ih je kraljica posebnim dopisom uvjeravala, da je ono ravnopravno ugarskomu i da se njime ne misli nipošto okrnjiti prava sabora i naroda hrvatskoga. Usporedo nepovjerenju hr- vatskomu teče potajna akcija Magjara, koji su išli za tim, da se hrvatsko kraljevsko vijeće pod- vrgne njihovom namjestničkom vijeću. I tako se odista zgodi, da je kraljica tobože na želju Hr- vata dne 30. jula 1779. dokinula kraljevsko vijeće, ali ne tako, da bi opet svu vlast prenijela na hrvatski sabor, kako su se svi nadali, nego da je poslove bivšega hrvatskoga kraljevskoga vijeća predala ugarskom namjesničkom vijeću, u koje bijaše slo- bodno doći banu da dade glas i mnijenje u hrvatskim poslovima. Time bi Hrvatska prvi puta podvrgnuta Ugarskoj i njezinoj vladi. Posljedice toga čina najjasnije se očito- vaše kod Rijeke.
Sve do XIV. vijeka bila je Rijeka dio kraljev- stva hrvatskoga, kad dodje založnim pravom u vlast susjednih istarskih knezova od Divina (Duino), a kad ova porodica izumre, postade vlasništvom njezinih baštinika knezova Walseea i ostade im sve do god. 1467., kad je oni predadoše Fri- driku III. Habsburgovcu; od sada bila je Rijeka pod austrijskom upravom čineći s Istrom tako zvano austrijsko primorje. Poslije Zrinjsko-Frankopanske katastrofe dodje pod austrijsku upravu i hrvatsko primorje sve do Senja, a kako su Senj i Bag bili u Krajini, ne posjedovaše u to doba banska Hrvatska ni mrve primorja. Sabor je hrvatski stoga često tražio od dvora, da mu vrati primorje (posljednji puta 25. februara 1770.) i da se od njega uredi „vinodolska županija", No dvor se nikako ne htjede na to odlučiti. Tek kad je car Josip II. godine 1775. proputovao hrvatskim primorjem, predloži majci svojoj, da vrati Hrvatskoj primorje osim krajiškoga Senja i Baga. No Marija Terezija posluša sina samo djelomice; dne 9. augusta 1776. vrati Rijeku i okoliš Hivatskoj ovim riječima : „Odlučismo, neka se grad i luka riječka kano i ona bakarska imanja koja idući iz Karlovca put Rijeke leže na desnoj strani Karlove ceste (Bakar, Ba- karac i Kraljevica ležeći na lijevoj strani rečene Karlove ceste, neka se zadrže za Vojnu Kra- jinu), opet neposredno pridruži kra- ljevstvu Hrvatskomu („immediate regno Croatiae reincorporentur)," te od toga teritorija, kojemu kraljica pridruži još i grad Karlovac kao kr. slobodni grad, uredi županija severinska, koja se ima podvrći kraljevskom hrvatskom vijeću. Kraljica podjedno imenova Josipa grofa Majlátha velikim županom i riječkim gubernatorom, jer je mislila Rijeci za procvat njezine trgovine dati po- sebni položaj. Malo po tom bude i Rijeka s ostalim teritorijem pred posebnim povjerenstvom faktično utjelovljena Hrvatskoj, na što gradsko vijeće riječko dne 4. novembra posla hrvatskom kraljevskom vijeću dopis, u kojem izrazuje radost svoju, što je „u istom uzvišenom kraljevskom vijeću našlo pravoga oca i brižnoga savjetnika". Slijedeće godine 1777. utjelovi kraljica severinskoj županiji još i Bakar, Bakarac i Kraljevicu, a na to je dne 10. novembra iste godine održana u Mrkoplju , kao u sijelu novouredjene županije prva skupština, na kojoj su sudjelovali i poslanici riječki. Doskora postade Rijeka slobodan trgovački grad s veoma proširenom autonomijom, tako da se smatralo kao posebno s ugarskom krunom spo- jeno tijelo (separatum sacrae regni Hungariae coronae adnexum corpus) ili drugim riječima : obzirom na autonomiju njezinu smatrala se Rijeka posebnim di- jelom zajedničke ugarsko-hrvatske krune, a da kraj toga ipak nije bila izlučena iz teritorija kraljevstva hrvatskoga (23. aprila 1779.).¹ No kad je malo po tom kraljica dokinula hrvatsko kraljevsko vijeće, bude i Rijeka podredjena ugarskom namje- sničkom vijeću. Sada se uze stvarati mnijenje, da je Rijeka utjelovljena neposredno Ugarskoj, a ne Hrvatskoj.
Marija Terezija umrije dne 29. novembra 1780., a naslijedi je stariji sin car Josip II. (1780.— 1790.), koji htjede sve one promjene, što ih je činio još za svoga vijeka, vidjeti provedene kao korisne uredbe.
_______
¹ _{Neki magjarski pravnici hoće da to tumače, kao da je Rijeka posebni dio Ugarske, to jest da se izmedju njih uvalila Hrvatska; prema tome ne bi pripadala Hrvatska kruni sv. Stjepana. God. 1779. radilo se samo o nutarnjoj uredbi Rijeke, a ne o njenoj spoljašnjoj (političkoj) pripadnosti Ugarskoj.} Temeljna mu je misao bila, da od raznolikih zemalja i kraljevina svojih učini jednu jaku državu, u kojoj bi bio jedan ustav, jedan narod i jedan zakon. Pored toga još je snovao, kako bi podanike svoje, učinivši ih slobodne i ravnopravne jednakom školskom obukom i pro- cvatom trgovine i industrije, doveo do obćega blago- stanja. Baš u tu je svrhu još kao suvladar Marije Terezije mnogo putovao po zapadnoj Evropi, a onda i po svojim zemljama, da upozna potrebe narodne i sredstva, kako da im doskoči; tako Sla- vonijom 1768., a Hrvatskom 1775. i 1776.
I odista, čim zasjedne na prijesto, poče naglo provoditi svoje reforme. Da ga u tome ništa ne može smetati, ne samo da nije sazvao krunidbenoga sabora, nego je i krunu sv. Stjepana dao dopremiti u Beč ne okrunivši se njome. Stoga ga i ne ide naslov kralja ugarsko-hrvat- skoga, nego samo cara rimskoga.
Prve godine vladanja svoga posvetio je pogla- vito crkvenim reformama. Glavna im je svrha bila crkvu katoličku podvrći državnoj vlasti te zbližiti izmedju sebe pojedine konfesije. Stoga do- kine mnoge bratovštine i manastire, a ostavi samo one, koji su se bavili odgajanjem mladeži i njego- vanjem bolesnika. Od zaplijenjenih imanja ma- nastirskih utemelji vjerozakonski fond za potporu župa, crkvi i škola. Odgoj svećenički stavi takodjer pod državni nadzor osnovavši u tu svrhu centralna sjemeništa. Takovo jedno osnovano bi za Hrvatsku u Zagrebu, no kasnije ga dokine te odredi, da peštansko ima da služi za cijelu Ugarsku i Hrvatsku. Dalje izdade nalog biskupima, da ne smiju ni primati ni proglašivati nikakih bula ni breva od pape bez carske dozvole (placetum regium). Dapače on uze dirati i u nu- tarnji život crkve katoličke i grčko-istočne zabra- nivši svetkovanje nekih svetaca, proštenja i pro- cesija, te umanjivši nutarnji sjaj crkve. Pa- tentom o toleranciji (25. oktobra 1781.) podijeli slobodu vjeroispovijedanja protestantima i grčko-istočniacima, a tako isto dade pravo gra- djanstva i Židovima.
Iz težnje, da od svoje države učini po pruskom uzoru jaku i jedinstvenu državu, potekoše njegove naredbe, koje se odnose na promjene u upravi. Ponajprije naloži, da svaki činovnik ima za tri godine naučiti njemački, jer će se od toga roka početi u svim oblastima njemačkim jezikom uredovati. Na taj glas skočiše županije ugarske i hrvatske u svojim skupštinama te uložiše žestok protest. Malo poslije stiže nalog, da se ima sav narod, plemstvo i puk popisati, što izazva opću bunu i nemire, jer se držalo (a tako i jest bilo), da se radi o općem porezu na osnovu posjeda ; samo jakom vojničkom silom bi opet mir uspo- stavljen, ali tako, da su županije bile do- kinute, a Ugarska i Hrvatska razdijeljene na deset okružja (distrikta), koji se raspadahu na manje upravne kotare (Verwaltungsbezirke). Tom prilikom budu Hrvatska i Slavonija i opet rastavljene, jer Slavonija potpade pod Pečuh, a Hrvatska sačinjavaše sa sijelom u Zagrebu posebno okružje. Banska čast ostade samo po imenu, jer Franjo Balassa de Gyarmáth bijaše zapravo carev povjerenik vladajući nasilno bez sabora. Ove naredbe izazvaše toliku ogorčenost u zemlji, da su s negodovanjem primljene i onakove naredbe, koje su odista bile njoj na korist, kao dokinuće kmetstva (22. augusta 1785.), po kojoj je svak mogao slobodno seliti s jedne zemlje na drugu, te sa svojim vlasništvom slobodno raspolagati, onda dokinuće cehova, gradnja cesta i uredjenje odnošaja izmedju gospodara i podanika (urbar), koji je kod nas već Marija Terezija provela.
Vladanje cara Josipa II. označuje uopće vrhunac centralizacije i ger- manizacije bečkoga dvora.¹
Ipak je najveći dio ovih reforma ostao bez- uspješan i to poradi nesrećne spoljašnje politike careve. Pored holandeških i pruskih zapletaja naj- kobniji je svakako turski rat, u koji se Josip II. upustio kao saveznik ruske carice Katarine II., koja naumi Turke potjerati iz Evrope. Tom prilikom imale su Josipa zapasti Srbija, Bosna i Hercegovina. Uza sve to, što je car sabrao veliku vojsku (245.000 pješaka, 36.000 konjanika i 900 topova) i što su mu se pridružile ustaše po Srbiji, Bosni, Hercego- vini, dapače i Crna Gora, a carski general Laudon zauzeo Beograd (8. oktobra 1789.), vojna nije uspjela. Kad je naime trebalo namaknuti novaka i živeža za dalji rat, Josip napusti uredjenje okružja, te- sazove stare ugarske i hrvatske županije u skupštine.
_______
¹ _{Ali je u formi svojoj bilo blaže negoli njemačka vojnička prevlast za Leopolda I.} Na tim se skupštinama stalo bučno zahtijevati saziv sabora, dapače carski činovnici budu otjerani, a njemački jezik dokinut. Zemlja je stajala na pragu potpune bune. Kad to vidje car, koga je slomila teška bolest, izdade najprije dne 18. decembra 1789. naredbu, kojom obeća saziv sabora, a deset dana kasnije (28. decembra) vrati posebnom naredbom Ugrima i Hrvatima ustav, kakav je bio u onaj čas, kad je nastupio prijesto ; izuzeti budu od toga jedino patent o toleranciji i dokinuće kmetstva. Osim toga car još obeća, da će diljem godine 1791. sazvati sabor, ter se okruniti i izdati krunidbenu zavjernicu. Da se vidi ozbilj- nost njegove nakane, dade odmah otpremiti krunu sv. Stjepana u Ugarsku, gdje je velikim veseljem i slavljem dočekaše. I u Hrvatskoj bijaše opće ve- selje zbog vraćena ustava koje još poveća potajni bijeg „bana" Balasse iz Zagreba, da spase glavu. Medjutim dan prije nego li je stigla kruna sv. Stje- pana u Budini, umre car Josip II. (20. februara god. 1790.).
Naslijedio ga je brat Leopold II. (1790.— 1792.), koji sklopi mir s Turskom u Svištovu (4. augusta 1791.) odrekavši se svega, što je Laudon osvojio. Medja, što je tom prilikom odredjena iz medju Hrvatske i Turske (odnosno Bosne), ista je kao što i danas.
Još prije toga sazva novi vladar sabor u Budim, koji bi velikim sjajem otvoren dne 10. juna 1790. Odmah na prvoj sjednici uzeše Magjari raspravljati u magjarskom jeziku, te se živo zauzeše za stari svoj ustav. Leopold ih nije ni u čemu priječio, već im zadovoljio krunidbenom zavjernicom željama, a onda se dne 15. novembra svečano okrunio u Požunu za ugarsko-hrvatskoga kralja. Ovim se činom opet izmiri vladar s Ugrima i Hrvatima. Sabor medjutim nastavi svoja vijećanja, te ih konačno složi u 75 zakonskih članaka. Glavni članci jesu ovi : novi kralj je obvezan, da se najdulje šest mjeseci poslije smrti svoga predšasnika dade kruniti izdavši prije krunidbenu zavjernicu ; kruna sv. Stjepana čuvat će se odsele u Budimu ; kralj treba da što više boravi u Ugarskoj ; Ugarska (i Hrvatska) jesu slobodne i nezavisne zemlje, u kojima vrijede samo oni zakoni, koje kralj po- tvrdjuje u sporazumu sa saborom; sabor se ima najdulje svake treće godine sazivati ; naredbe i patenti nemaju zakonite vrijednosti ; bez dozvole sabora nema novaka ni novaca ; magjarski se jezik uvodi u sve škole, a isto će se tako odsada u saboru i u županijskim skupštinama magjarski raspravljati ; iznimku čine Hrvatska i Hrvati, koji su sebi spasili latinski jezik energičnim zauzimanjem bana Ivana Erdödyja i biskupa zagrebačkoga Maksimilijana Vrhovca.
Pored sve nesuglasice glede magjarskoga jezika ipak se Hrvati na ovom saboru tijesno pridruže Magjarima u administrativno-političkom smislu. Iza apsolutističke vladavine Josipa II. naime, Hr- vati uvidješe, da pored tolikih saborskih zaključaka i tolikih molbi i obećanja kraljeva nijesu ne samo mogli povratiti pod bansku vlast otkinute krajiške dijelove, nego da im i ovo, što su imali, nije sigurno. Stoga odluče, ne pouzdavajući se u svoju vlastitu snagu, što tješnje pridružiti se Ugarskoj na za- jedničku obrana. Prvi je tu misao izrekao naj- umniji i najuvaženiji muž onoga vremena, protonotar Nikola Škrlec, a usvojio ju je sabor hrvatski uz potporu javnoga mnijenja u Hrvatskoj.
U prvi kraj pomišljalo se na to, kako bi se uredila za Ugarsku i Hrvatsku jedna zajednička naj- viša oblast, koja bi se zvala „senatus regni". Članove senata birali bi sabori, kojima bi bili i odgovorni ; senatu bi presjedao palatin ; dakako, Hrvatska bi dobila razmjeran broj senatora, a birao bi ih sabor hrvatski. Za vojničke poslove i za čitavu Krajinu imala bi se osnovati „curia militaris" mjesto bečkoga i gradačkoga Hofkriegs- ratha ; predsjednik te kurije imao bi biti član senata i bio bi odgovoran saboru. U toj vojničkoj kuriji imao bi i ban dobiti svoje mjesto kao njezin član.
Pored ovoga predloga Hrvati se odluče, ako ga Magjari ne prime na svom saboru, još za jedan drugi : neka se Hrvatska stavi pod ugarsko namjesničko vijeće pridržavši sebi pravo kasnije uvesti svoje posebno namjesničko vijeće. Ovaj drugi predlog bi prihvaćen na budim- skom saboru (čl. 58 : 1790.), pa tako žrtvova hrvatsko plemstvo dragovoljno naj- višu državnu oblast svoju, naime bana, podvrgavši ga ugarskoj vladi.¹ Plemstvo hrvatsko ipak je bilo sebi svijesno, što čini, pa stoga stavi tomu zaključku ovaj dodatak kao
________
¹ _{Tima Hrvati potvrdiše odluku Marije Terezije o dokinuću kraljevskoga vijeća (1779.).} opravdanje, naime, da to ima samo tako dugo potrajati, „dok se ne osvoje oni krajevi Hrvatske, koji su danas pod Venecijom (t. j. Dalmacija) i Turskom (t. j. Bosna do Vrbasa i Hercegovina do donje Neretve) i dok se tolik broj županija ne nadje na okupu, da Hrvati sami uzmognu uzdržavati jednu političku oblast". Osim toga zaključe Hrvati posebnim zaključkom, da će hrvatski porez u buduće votirati ne u Zagrebu, nego na zajedničkom saboru, ali odijeljeno od ugarskoga; samo za Sla- voniju nije to vrijedilo, jer je njezin porez votiran skupa s drugim ugarskim županijama. Napokon priznaše Hrvati na ovom kobnom saboru još i načelo majoriteta u zajedničkim poslovima.¹
Ovim zaključcima zadan je gotovo smrtni udarac hrvatskoj samostalnosti, a ravnopravnosti izmedju Ugarske i Hrvatske nestade ; Hrvatska postade dio njezin u pravom smislu, ne u prene- senom, kako je to shvaćala pragmatička sankcija, ili kako reče jedan uman pravnik toga vremena : „Also da hört auf Croatien ein Staat zu sein". Udarac taj bio je tim teži, što je ugarsko namjes- ničko vijeće bilo sebi prisvojilo svu vlast, tako da je sabor bio sasvim izlišan i bez vrijednosti. I odista, od tada se hrvatski sabor sastajao samo u oči ugar- skoga na jedan dva dana, da izabere nuncije i da im dade instrukcije, a poslije zajedničkoga sabora opet bi se sastajao, da proglasi na zajedničkom saboru stvorene zakone. Razumije se, da je padom
______
¹ _{Do god. 1706. nema traga "zajedničkim poslovima".} vlasti sabora pala i vlast bana hrvatskoga, predsjed- nika saborskoga i izvršujućega organa namjesnič- koga vijeća. Malo potom dne 1. marta 1792. umre iznenada kralj Leopold II. u četrdeset i petoj gociini; pri- jesto i rat s Francuskom ostavi najstarijemu sinu Franji.