dalje redovito po jedan, a prije toga kadikad po
dva, naime jedan za vojničke, a drugi za civilne
poslove. Sve do pod kraj XVII. stoljeća ban ne
bijaše nikomu drugomu podložan, već ravno kralju,
otale mu i pridjev „prorex". Bana i u ovo doba
predlaže hrvatski sabor, i to tako, da odabere
nekoliko uglednijih ličnosti, te onda zamoli kralja, da
jednoga izmedju njih imenuje banom. Još god. 1736.
kaže naš sabor za ovo predlaganje, da je to „prastari
običaj, koji se doslije održao", a god. 1791., kad
je priznao ugarsko namjesničko vijeće kao zajed-
ničko, zaključuje: pošto se stari običaj predlaganja
________
werden uns genug zuführen, auch noch zu uns fallen
(Zem. arkiv u Ljubljani). — God. 1538. radilo se o tom,
da se u Žumberku nasele neki došljaci iz Bosne, pa tom
prilikom izdade im 6. sept. Ferdinand I. povelju, u kojoj
ih na više mjesta nazivlje „Serviani seu Rasciani".
(Lopašić: Spom. kraj. I. 5.) Seoba se obavila u oktobru
iste godine 1538. te o njoj izvijesti Nikola Jurišić
kralja Ferdinanda (22. okt.) ovako: „In dieser stundt
schreibt mir herr Petter Kegleuitsch bann, mitsambt anndem crabatisch grauen, wie sy mit gluckh ankhumen sein
vnd die Sirfen welcher ain grosse antzahl ist, mit iren weib, khindt vnd viech heruberbrachf" (u tajnom bečkom arkivu Hungarica october 1538.), Na to dojavi kralj Ferdinand 6. nov. banu Petru Kegleviću ovo : „Accepimus ex literis tum nobilis Nicolai Jurischitz baronis in Guns etc. tum aliorum etiam se in hoc, quod capitanei et wayuode Rasciani sive Serviani atque Valachi, quos vulgo Zrbschy vocant, cum eorum subditis et adherentibus..." (Hung. november 1538.) — God. 1572. izdao je dr. Wolfgang
Lanz u Amsterdamu jednu kartu Ugarske i susjednih zemalja; u njoj se sav kraj od Valpova i Djakova na istok
zove Rascia. Tako i na karti od 1596. (Czömig : Ethnographie II, 161.). — Kalugjer Pavle Alepski izjavio je god. 1654., da doseljeni grčko-istočnjaci oko Marče kraj
