Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/158

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


bili su poznati još i grb hrvatski, naime iz- miješane crvene i srebrne kocke (prvi put 1515.) i dalmatinski, to jest tri leopardske glave u plavom polju (prvi put 1406.). Sva tri grba nala- zimo zajedno samo jedan put u ovo doba, naime godine 1616., i to na taliru kralja Matije II.
Granice kraljevstva hrvatskoga nijesu ni u to doba bile stalne. Najuže su bile početkom XVII. vijeka, a odonda stale su se uz srećne ratove s Turcima sve to većma širiti.1 Najveće prostran- stvo postigle su obnovljenjem i sjedinjenjem triju slavonskih županija, te uredjenjem severinske. Sada se Hrvatska širila od mora do Iloka, dijeleći se na sedam županija : severinsku (danas zapadni dio modruško-riječke bez Senja), zagrebačku, va- raždinsku, križevačku, požešku, virovitičku i sri- jemsku. Ostatak zemlje do Zrmanje (ličko-krbavska županija), Une i Save do Zemuna, pak Dunavom do Petrovaradina sačinjavao je Vojničku Kra- jinu, koja u upravnom obziru nije pripadala Hrvatskoj.
I u narodnosnom obziru nastale su u to doba znatne promjene. Makar da je sva sila Hrvata ostavila tijekom XVI. stoljeća ugroženu svoju domovinu, odselivši se u Ugarsku, Austriju i Moravsku, a ostavivši iza sebe neke krajeve (na- ročito ličko-krbavske i Pounje) gotovo sasvim puste i prazne, ipak bijahu Hrvati i sada glavni ele- menat u zemlji. Uz njih sjede mnogobrojni dose- ljenici stranom iz turskoga doba, a stranom iz
_______
1 Izraza „reliquiae reliquiaru " nestaje iz saborskih zapisnika poslije karlovačkoga mira.