Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/165

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena

zbade zagrebačkoga biskupa kao svoga metropolitu, dašto odrekavši se pećkoga patrijara. Taj unijatski vladika bi po tom proglašen od strane nadvojvode Ferdinanda u Gracu vladikom za sve grčko-istočne u opsegu tadanje hrvatske i slavonske Krajine. No većina Srba slabo se odazva toj odredbi, jer oni ostadoše preko svojih kalugjera i nadalje u tijesnoj svezi s pećkim patrijarom. Tako je bilo sve do ve- like seobe pećkoga patrijara Arsenija Crnojevića (1690.), kojom se prekinuše sveze izmedju onih Srba, što bijahu turski podanici, i onih u vladanju Habsburgovaca, dapače Turci dokinu 1766. srpsku pećku patrijaršiju i podvrgnu je grčkoj carigradskoj (vasilenskoj), a tako je još i danas s Herceg-Bosnam i onim dijelom srpske zemlje (naime Starom Srbijom i sjevernom Maćedonijom), što je pod Turcima. Patrijar Arsenije Crnojević provede odmah prvu crkvenu organizaciju doseljenih Srba u kršćanskoj Hrvatskoj i Ugarskoj. Sada bude za Hrvatsku osnovana karlovačka episkopija, koja bi doskora (1713.) podijeljena na dvije: karlovačku i kostajničku. Za prvu episkopiju bijaše iz- najprije sijelo manastir Gomir j e (kod Ogulina), a od 1721. Plaški, dok su vladike druge episko- pije sjedjeli najprije u manastiru Komogovini (nedaleko Kostajnice), a onda u Kostajnici. God. 1771. bude kostajnička episkopija skinuta, a za cijelu hrvatsku Krajinu (karlovački generalat) uredjena kao jedina karlovačka, kako je i danas, sa sijelom u Plaškom, dok su varaždinski generalat i banska (civilna) Hrvatska pripale epi- skopiji, kojoj je sijelo bilo u Pakracu, a opstojala