Ruski pripovjedači/Poglavlje 8

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Fedor Mihajlović Đostojevski. Ruski pripovjedači: —  Mihajlo Evgrafović Saltykov.
autor: Milivoj Šrepel
Vsevolod Mihajlović Garšin.


[217]
Mihajlo Evgrafović Saltykov.

I.

Tko iole poznaje rusku književnost u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, jamačno će priznati, da u Rusâ imade znamenita humoristična žica i da su osobito daroviti za satiru. Od Daniela, koji se je rugao ženama, do Saltykova-Ščedrina dugačak je put, na kojem su ruski humor i satira iz bylinâ, pripoviestî i poslovicâ najprije prelazili u novele i drame. Zatim je knez Kantemir udario temelj novoj satiri, koja se je u Sumarokova, u satiričnim časopisima i u veseloj drami osamnaestoga vieka liepo razbujala. Pa onda dodje još sjajniji niz, — to su Gribojedov, Gogolj, humoristi »prirodne Škole«, Ostrovski, Saltykov... U Saltykova razvija se satira do veličanstvene slike ne samo domovinskih Abdera i Bedlama, nego takodjer sviju »osnovâ i nitî« družtveno-političnoga života u zadnjih trideset godina. U tom dugom razmaku vremena bio je Saltykov neumoran dijagnostik ruskoga družtva, njegovo je uho osluhnulo svaki kucaj narodnoga bila, zato je on i bio vrstan, da i najnezamjetnije simptorne družtvenoga lecanja i bolesti odkrije, njihove uzroke protumači i unapried prokaže njihove posljedice; on je bio junačkoga srca, da s bezobzirnom porugom i neizporednom ironijom razkrinka »visokorodjene lopove« i neznatne lupeže, da ih izvrgne ruglu i u obće da [218]trulež izvuče na vidjelo; tako je on trideset godina stupao na čelu opozicione stranke. Aristofan, Perzije i Juvenal, pisac »Listova tamnih ljudi«, Rabelais, Swift, sastavljač Junijevih pisama i Courier, sve sami prvaci satire, koji su se svojim radom duboko doimali svoga vremena, treba da u svom kolu dadu častno mjesto svojemu ruskomu drugu Saltykovu.

Poslije dviju sitnijih novela napisao je Saltykov pod pseudonimom »N. Ščedrin« svoje glasovite »Gubernijske nacrte« (Gubernskije očerki), koji su izlazili od godine 1856. u tada još opozicionalnom »Ruskom Vjestniku« i izazvale silnu buru. Ime »dvorskoga savjetnika u miru D. N. Ščedrina« bilo je kao središte »obličiteljne« književnosti par excellence, kojoj su valovi sve više i više rasli. Ovu je struju izazvao žalostni svršetak krimskoga rata, uvjerenje vlastite političke nemoći, odkriće duboko uvrieženih nedostataka državnih, koje je autokracija Nikolaja I. tako dugo pritajivala ili poricala... Što se je ovaj smjer u obće mogao javiti, treba odbiti na liberalniji postupak vladin sa družtvom i javnim mnienjem, te na relativnu slobodu štampe. Ščedrin postade dušom ove politične tendenciozne beletristike.

»Gubernijski nacrti« (u tri diela) direktan su nastavak Gogoljeve satire i podaju nam majstorski prikazane tipove brutalno biesnih gubernatorâ, kakav je bio na pr. Feyer, prepredenih spekulanta, kakov bijaše Porfirij Petrović, i drugih lupežâ i lopovâ iz činovničke atmosfere. Mi poznajemo ove likove već iz »Revizora«, no Saltykov nam prikazuje kasnije njihove formacije, kako su u obće ovi »nacrti« finale ere prije glasovitih reforma. To vidimo na novijim Hlestakovima: u ovim nacrtima poprimaju ovi šarenjaci oblik žutokljunih administratorâ, koji u svojoj tobožnjoj revnosti težeći za reformom žele prevrnuti svu birokratsku mašinu, samo da se prilagode liberalnomu tonu, koji je preoteo mah. Kao zastupnik »prirodne škole« morao je Saltykov razširiti okvir Gogoljeve satire. Duboko poznavanje života svjetine, idealâ i potrebâ narodnih u zdravim i bolestnim elementima, sve ono, što školi Gogoljevoj podaje dubok, humano-demokratski značaj: [219]nahodimo takodjer u Saltykova. U istim »Gubernijskim nacrtima« vodi nas satirik iz pokrajinskoga salona odmah u tamnicu, medju kažnjeničke naseljenike. Kako Dostojevski u »Zapiscima iz Mrtvoga doma«, tako nam i Saltykov pokazuje, kako su mnogi stanovnici tamnice sasma slučajno zapali onamo i kako samo malen korak dieli uztrajnu strpljivost i zastrašenu potištenost od zločina i divljega izgreda. No na drugoj strani čudom se čudimo gledajući, kako su se čovječje crte u stanovnikâ tamnice kud i kamo čistije i nepokvarenije sačuvale nego u neljudi, koji se opasani vanjskom pristojnošću veru po salonima, kao što su Feyer i kukavni varalica Porfirij Petrović i toliki njihovi drugovi, koji nisu ino nego moralni kukavelji. Pisac nas vodi takodjer medju puk izvan zidina tamnicâ, kako po bizantinsko-ruskom, davnom običaju putuje do svetih mjesta. U ovom majstorskom, duboko humanom poglavlju izražena je sva naivna, a ipak divno razsvietljena duša prostoga čovjeka u osobitim likovima odpuštenoga vojnika Pimenova i prosjakinjâ-putnicâ, prema kojima kao njihovo naličje zlo se prikazuje oholost važne Darje Mihajlovne i bogate Hreptjuginke.... U kasnijem nekom poglavlju iznosi nam Saltykov različite vrsti osobnjakâ, kojima od ironije daje pridjevak »darovitih natura«. Svi ti Luzgini, Korepanovi i Gorehvastovi samo su podvrsti poznatoga onog tipa »suvišnih ljudi«, pokrajinskih Hamleta, jadnih čankoliza i flanera, koji se zaodievaju u kitnjaste fraze, izmišljaju poletne osnove, a doblistavaju ili u neradu ili u griehu.

Usred vrenja političnoga »preporoda« padaju obje zbirke »Satire u prozi« i »Nevine pripoviesti« (g. 1863.). Osnovna je misao njihova, da su političke reforme masu ruskoga družtva zabušile i nepripravnu zatekle. Odatle liberalne laži — posljedica obćenite »konfuzije«. Gospodja Padejkova i vlastelin Kondratij Trifonović njuše svagdje »antagonizam staležâ« i ova im misao ne daje mira ni pokoja. No u načelu »libre iniciative des poméschiks« vide oni naknadu svojih gubitaka, pa se tješe nadom, da će se ovo načelo izmiriti sa sablašću englezkoga Selfgovernmenta. S većom službenom revnošću prihvaćaju [220]se administratori ideje napredka. General Zubatov, koga »preporod« ne može opametiti, izmišlja osnove o obćem blagostanju dotle, dok ne poludi. Drugi opet govore liberalne govore s licem kakova Lafayette-a. Gospodstvo je liberalne »govorne mašine« neograničeno. Medju »Nevinim pripoviestima« valja iztaknuti ganutljivu pripoviest o kmetskim dječacima Misi i Vanji, koji, bojeći se od svojih vlastelinskih mučiteljskih duhova, sami srću u smrt.

U sredini šestdesetih godina počinje se drugi, i to najvažniji period u satiričnoj djelatnosti Saltykova-Ščedrina. »Znakovi vremena« i »Listovi o pokrajini« pripadaju medju njegova najbolja, najjasnija djela, u njima je pisac svoje politične ideale predstavio najtočnije. Sa svim patosom svoga gnjeva obličuje Saltykov ovdje nadute vodje i čuvare državnoga dobra, inače zaklete protivnike seljačke reforme, koju oni naprosto pripisuju nihilističnomu rovarenju... Medju ponajbolja poglavlja prve zbirke idu crtice »Laki« (Lagkovjesnyje) i »Tati« (Hiščniki). Biće prvoga družtvenog tipa stoji u tom, što ovi ljudi nemaju ni cigle misli, nego njima upravlja samo »mastni zalogaj«, koji im se iz daljine javlja. Grabežem pak zove satirik nasljedje kmetstva: to su izjave neograničene samovolje, podjarmljivanje tudje volje pod vlastite egoistične nagone. U »Listovima o pokrajini« analizuje satirik s divnom oštrinom i podpunošću prerazličite čuvare obćenitoga dobra. Saltykov u obće podaje raznim predstavnicima družtvenih tipova posebne satirične nazive. Tako su ovdje »historiografi« takovi ljudi, koji se naduvaju, kao da su jedini pozvani, da vode i usreće Rusiju, a kojim se počinje ova umišljena povlastica poricati. »Pioniri« su umjereni reformatori, njihovo je glavno načelo zakonitost, no historiografi ih iznose na zao glas, da su nihilisti, komunisti i revolucionarci. »Mrzitelji« su podvrst historiografâ, to su ljudi, koji se u svojoj zlobi usudjuju svaku nepriliku, svaku slučajnu štetu odbiti na reformu, a ne boje se to i javno govoriti. U njihovoj lubanji živi samo jedna misao, — tobožnja povreda, koju im je zadao 19. dan februara 1861. godine. [221]Uz ove se satire sjajno prislanja »Dnevnik pokrajinca u Petrogradu« (od god. 1872.—1873.), u kojem se s razkošnim ironijskim humorom pripovieda, kako neki malogradjanin dodje u Petrograd i ovdje zapane u cielo pletivo reformnih osnova, koje idu čak za tim, da se preobrazi vas status quo.

— Hoćete li možda, da vas večeras predstavim? zateče smetena malogradjanina pitanje, — na nekom mjestu čitat će se projekt o uništenju.

— A što će se uništiti? upita malogradjanin u čudu.

— Nu kako.... što? Sve, razumije se. Valja ukloniti sudce mirovnike, udaljiti okružni sud, zabaciti zemaljske staleže, — u kratko, ne smije ostati kamen na kamenu.

— Ta, molim vas, to vam je ciela revolucija!

— Pa što ste mislili? Mi nismo Niemci, da bismo se zadovoljili tricom!

Drugu, manje radikalnu osnovu zamišlja odpušteni kornet Petar Tolstolobov (t. j. Glavonja). Njegova osnova radi o potrebi decentralizacije, a to će reći, da valja uvesti takav poredak stvari, da bi svaki gubernator, svaki redarstveni nadzornik i stražar mogao postupati, kako mu se svidi i za dobro nadje. Nekadašnji školnik, počastni savjetnik Filoveritov smislio je projekt: »O potrebi omame u smislu privremenoga uspavljivanja čuvstava«, koje će se postići time, da se mladi ljudi prisile čitati sanovnike ili dnevice gledati djevicu Gandon, poznatu šansonetkinju, ili da se zabave bubanjem alfabeta u primitivnoj formi; »ovakovim će se postupkom odgojiti pospana, a ipak budna generacija, koja se znakovima interpunkcije ne samo ne će opirati, nego će biti spremna, da sa svim marom pristane na njih.« 

Konture onoga tipa »lakih« vraćaju se u našega satirika počešće: do svih je tančina prikazan u djelu »Gospoda Taškentci« (od g. 1869.—1872.) i donekle takodjer u djelu »Pompadouri i Pompadourke« (od g. 1863.—1873.). Prvo je djelo svakako znamenitije. »Taškent« je klasična zemlja »mastnih zalogaja«, paradiz industrijalnih podhvatnika; tko podje onamo, ne treba da što znade, — dosta je, ako imade par čvrstih pandža i zdrave zube. U »Taškentaca« se znade samo za jednu pobudu, a ona se izriče podpuno u jednoj rieči — »žderanje«. »Taškentci« su procvali uporedo sa reformom pravosudja. Razsadište ove vrsti spekulanta nahodi se u privilegovanim juridičnim naučnim zavodima. Neposredno od školske klupe zalieću se juristični žutokljunci kao jastriebi na svoje Štićenike i nastoje napuniti kesu. S njihova su gledišta sva sveučilišta razsadišta nihilizma. — Jednom od najslabijih tvorevina Saltykova-Ščedrina može se smatrati »Historija jednoga grada«, — to je neka vrst historijske satire, pisana s velikim pretenzijama. Ima doduše u njoj uspjelih mjesta, kao što je na priliku karakteristika Ugrjuma - Burčejeva (pod kojim se razumieva Arakčejev, krvolok za vladanja Aleksandra I. i Nikolaja I.), ili pokajanje Grustilovljevo i dr.; ali u cjelini groteskna ova satira prečesto zapada u bouffonadu, pa se i poradi prevelike žučljivosti ne doimlje najugodnije.

Kadikad bi se Saltykov povratio i k čistoj novelističnoj formi. Od njegovih pripoviesti, koje se nalaze u »Okrugloj godini« (Kruglyj godъ) i u »Zborniku«, osobito se iztiče »Bolno mjesto«, psihologijski divno izvedena pripoviest, u kojoj nas u čudo zagone neobični prielazi od najvrelijega osjećanja do najdražestnijega humora.

Najširi okvir od svega, što je Saltykov napisao u području novelistike, zahvaćaju »Gospoda Golovljevi« (od godine 1872.—1876.), to je u neke eksperimentalan roman, koji teče nekako po sredini izmedju Zolinih »Rougona« i »Braće Karamazova« Fedora Dostojevskoga.

No sedamdesete su godine plodne i čistom satirom. Na čelu stoje dakako veoma popularni »Blagonamjerni govori« (od god. 1872.—1876.), koji pripadaju medju najzrelija djela Saltykovljeva.

Osnovna je njihova misao — razočaranje, izazvano reformnom praksom, u kojoj su se visoke misli i zamašne osnove razprskale i razpukle u sitne neznatne novotarije, u jednu rieč: gora rodila miša. Studije kao »Ohranitelji«, »Stup«, »Otac i sin«, »Kuzina Marjenka« mogu se mirne duše uvrstiti medju najbolje radove satirične književnosti svjetske. Poglavlja Otac i sin« i »Stup« imadu kulturno-historijsko značenje, jer nam prikazuju neprestanu formaciju vampirskoga tipa iz puka.

Manifest o slobodi godine 1861. iznio je na površinu cielu klasu tamnih proletaraca s nezasitnom lakomosti, te su ovi podhvatni ljudi do skora prerasli propalo i osiromašeno ladanjsko plemstvo. Oni su imali pravo steći zemljišta, te su nastojali gospodarima njihove zemlje izmamiti za bezcienje. Takav je tip »Antoška homo novus« i njegov najjači izraz — Derunov, taj pravi vampir isto je takov lakomac, kakov je grješnik i bogomoljac, on postaje tako groznom silom, da ga crkva štuje kao patrona, a zvjezdama osuti činovnici udvoravaju njemu i njegovoj snasi, koju je uzeo k sebi za ljubovcu; ovaj »stup družtva« pripada ne samo medju najbolje dielove »Blagonamjernih govora« nego u obće medju najvrstnije radove, koje nam je Saltykov ostavio.

Nadpis druge zbirke studijâ o družtvenoj psihologiji — »U sredini umjerenosti i akuratnosti« (od god. 1874.—1877.) govori sam za sebe. Koncu sedamdesetih godina pripadaju takodjer studije sakupljene pod zajedničkim nadpisom »Utočište Menropo« (od god. 1878.—1879.). One nam što ozbiljno, što opet šaljivo prikazuju tjesnac, u koji zapadaju nepraktična i uza to u govoru svojem neoprezna ladanjska vlastela poradi agrarne krize i poradi trvenja izmedju vlade i opozicije. U knjizi »Za kamenom medjašem« (Za rubežemъ, od godine 1880.—1881.), u kojoj Saltykov iznosi svoje dojmove u grotesknoj satiričnoj formi, pisac je već dobrano prešikao mjeru sa svojom izvornom manirom, da svagdje iznosi najsmješnije strane. Medjutim za ovim smiehom kao da se osjeća duboka bol za dalekom domovinom, koja ga sa svojim doduše neprijatnim, ali srodnim slikama prati na svakom koraku.

God. 1882. dovršio je Saltykov »Pisma tetići«, u njima je Saltykovljev politično-satirični talenat opet priredio blistav vatromet duhovite dosjetke, važne alegorike i jedke ironije. Saltykov nam ovdje prikazuje omamljivu atmosferu »partikularne cike i alarmnih odjeka trublje«, predstavlja nam medjusobna [224]podkapanja i obćenita uhodjenja, nestadak idealâ i siromaštvo duševnih i moralnih interesa; državni savjetnik Udav, pun otrova kao zmija, svojim nam primjerom podaje dokaz, da su družtvene rak-rane ujedno rak-rane svakoga pojedinca.

Od god. 1877. do 1883. izlazila je »Suvremena idila«, koja nam odbivši lakrdijaške dielove prosipa sjajno svjetlo u tamne zakutke moderne Rusije, gdje kastrati kao i srebroljubac Paramanov i njegova metresa Fainuška vriede za zakonite »stupove družtva«, putnik vojskovodja Polkan Redjedja ci-devant pobjednik Kafarâ, sada maître d'hôtel de Faïna — za nosioca ruske bojne slave, a naprotiv liberalno umjereni ljudi, kao sâm pisac i njegov prijatelj Glumov, za sumnjive »širitelje revolucije«. Zagušljivi zrak poroka, bezkrajne gluposti i izdajstva steže nam grudi.

Posljednjim skupinama svojih satira dao je Saltykov nadpise: »Pripoviesti iz Pošehonije« (Pošehonskije razskazy, od god. 1883.—1884., Pošehonija je ruska Abdera), »Nedovršene besjede« (Nedokončennyja besêdy, od g. 1873.—1884.), »Šarena pisma« (Pestryja pisьma od g. 1884.—1886.), »Sitnice života« (Meloči žizni, od g. 1886.—1887.) i napokon »Pošehonijska starina« (od g. 1887.—1889.). U pošehonijskim crticama nalazimo niz satiričnih anekdota i basana, kojim je tendencija zavita u alegoriju; ostale zbirke razpravljaju razna goruća dnevna pitanja i dnevne dogadjaje, čas iznoseći osobite tipe, čas opet govoreći u satirično-novinskoj formi, na pr. o ruskim odvjetnicima, o židovskom pitanju, o dnevnoj presi, o cenzuri i o drugim prilikama ruskoga javnoga i privatnog života.


II.

Malo imade u Rusiji imena, koja bi tako mnogo govorila umu i srcu, kao ime Saltykova-Ščedrina; malo je pisacâ, koji bi za života imali takav dojam i ostavili družtvu tako bogato književno nasljedje, široko i raznoliko po sadržaju i po obliku, a osobito po jeziku, koji su već za piščeva života zvali »Saltykovskim«. Malo je napokon ljudi, koji bi se [225]izticali tako podpunom značajnošću i tako častno ostavili pozornicu života, kao on.

On se je rodio 15. januara god. 1826. u selu Spas-Uglu, u Tverskoj guberniji. Njegovi roditelji bijahu dosta imućni vlasteoski posjednici. Majka mu bijaše trgovačka kći. Uzgoj plemićke djece bijaše u ono doba dosta šablonski, djeca su se daleko od roditeljske sobe povjeravala do desete godine najprije pestinjama, a onda domaćim učiteljima, koji su potjecali neriedko iz kmetskih slojeva. Kasnije su djecu pošiljali u kojekakove zavode ili pansione. Ovakav način nije bio racionalan, a najmanje u kući Saltykovâ, domaća vlada bijaše u njih dosta surova poradi kmetskih prilika, otac bijaše bez značaja, te je bio u svemu podvrgnut praktičnoj i radinoj materi, koja je medjutim mislila samo na gospodarstvo. Mali je Saltykov često gledao nepravde i u kući i prema kmetovima, pa je to pritiskivalo njegovu osjetljivu mladu dušu, no uza sve to njegova darovita priroda nije se slomila, nego se naprotiv prekali i osili, da uzmogne kasnije s tim snažnije razkriliti krila nad čovječjom nepravdom u obće. Djetinjstvo pjesnikovo ne obiluje svietlim uspomenama.

»Pošehonijska starina«, imajući nesumnjivo autobiografijsku vriednost, napunjena je najtamnijim bojama i daje nam dosta točnu sliku piščeva života do desete godine. Pjesnik je rastao i učio se odjelito od starije braće, koja su već bila u zavodima, ali se on sjećao i njihova djetinjstva, te je izkusio (i ako u manjoj mjeri) istu uzgojnu metodu, u kojoj su tjelesne kazne bile najglavnijom polugom pedagogičkom. Guvernanti i guvernantke tukli su djecu do nemila, a roditelji bi to gledali ravnodušno, majka je dapače pooštravala kazne; ona je bila najviša instancija. Zato se Saltykov veoma nerado opominjaše djetinjstva, no nikada ne bi nikoga lično poradi toga biedio, već je tvrdio, da je vas poredak prilikâ bio takov. Djeca redovno nisu smjela ulaziti u sobe svietle i prostrane, koje su bile lih za paradu, nego su se tiesnila u uzkoj sobici za školu danju, a noću u maloj izbi, u kojoj je sve postelja bila do postelje. Ljeti bi bar odahnuli u svježem zraku, no [226]zimi bijaše prava muka obastati u tiesnoj sobi. Ovaj se je postupak osvetio Saltykovu, jer je kasnije vazda pobolievao. Uza to su djeca i slabo jela. Sve se je čuvalo — za goste.

Moralna strana ovoga uzgoja bijaše još gora od fizične. Mati i otac postojano su se prepirali. Znajući, da je slabiji od matere, otac se je tek osipao na nju nemoćnim grožnjama i priekorima. Djeca su bila nehotični svjedoci ovoga natezanja, razumievala nisu ničega, tek opažahu, da je sila u matere. Saltykov je govorio, da se i otac i mati nisu brinuli oko njih, te da nije izkusio roditeljske laske. Svoje su ljubimce izmedju djece na svoj način i mazili, pa je baš to ljutilo ostalu djecu, koja nisu bila sretna, da budu — ljubimci.

Saltykov se je često žalio, što u djetinjstvu nije imao prilike, da dodje u neposrednu i živu svezu s prirodom, s njenom toplinom i svjetlom, što čovjeku daje ugodnu poputnicu za vas život. Samo kad bi djeca putovala u Moskvu ili na koje drugo imanje, imala sa prilike, da zavire u prirodu, inače je oko njih bilo vazda tamno i tiho. Saltykov je zato i poznavao prirodu slabo, pa i nije nikad postao majstorom u pejsažu, kakovi bijahu Turgenjev, Lermontov, Aksakov i dr. Pa i sama okolica njegova imanja, ravna i jednolična, nije mogla bog zna kakovih dojmova podati dječaku. Ljeti je zrak bio vas okužen mijazmima, žive vode bilo je veoma malo.

Ipak su dvie okolnosti došle u prilog Saltykovu: jedno, što je živio odjelito i pod manjim nadzorom, pa je zato više razmišljao i naučio se samostalnosti, počeo vjerovati u se i u svoje sile. U kući je bilo malo knjigâ, pa se držao onih učevnih knjiga, koje su ostale iza starije braće. Osobito ga se dojmi evangjelje. I to je druga okolnost, koja utisnu dubok trag u njegovoj duši: on se sjećaše evangjelja kao životvorne luče, koja mu je nenadano probila u život i osvietlila mu dušu razagnavši okolni mrak. Bilo mu je već oko devet godina, kad se je upoznao s evangjeljem. Ono ga zbliži s patnicima, koje je vidio kraj sebe, sljubi ga s potištenim kmetom.

Prvim njegovim učiteljem bješe kmetski čovjek, slikar Pavao. Bilo mu je tada sedam godina. G. 1834. izadje iz [227]moskovskoga instituta njegova starija sestra Nadežda i daljna obuka njegova bi povjerena njoj i njenoj drugarici iz instituta Avdotji Petr. Vasiljevskoj, guvernantkinji. Pomagao im je svećenik Vasiljević, koji je dječaka učio latinskomu jeziku, a na ferije je dolazio i neki djak duhovne akademije. Učeći se marljivo mogao je Saltykov god. 1836. prieći u treći razred moskovskoga plemićkoga instituta, koji je jmao šest razreda. Godine 1838. priedje kao jedan od najboljih učenika u licej.

Već u prvom tečaju liceja osjeti ljubav prema književnosti i stane pisati stihove. Poradi toga je prepatio mnogu muku, osobito jer je mnogo čitao. Učitelji mu nisu priznavali talenta. On je bio prisiljen svoje stihove, ako im sadržaj nije bio sasvim korektan, skrivati u rukave ili cipele, ali ih je budno oko učiteljâ znalo i ovdje ukebati. Poradi toga je dobivao gore bilježke o vladanju.

U drugom tečaju smjeli su djaci na svoj račun čitati novine, pa su u Saltykova bili »Oteč. Zapiski«, »Biblioteka dlja čtenija« (Senkovskoga), »Syn otečestva« (Polevoja), »Majakъ« i »Revue Étrangère«. Osobito ga se doimaše prvi žurnal sa člancima Bjelinskoga. Nenadana smrt Puškinova silno se kosnula djakâ, pa su oni držali, da valja njegovu poeziju nastaviti. Medju njegovim nastavljačima bijaše i Saltykov. Prva mu pjesma »Lira« izadje u »Biblioteci za čitanje« godine 1841. Njegove su pjesme izlazile do godine 1845. što izvorne, što prevedene (Heineove i Byronove). Saltykov je već izišao iz liceja, ali je sve ove stihove napisao još u liceju. Melankolična žica ovih pjesama zvuči odredjeno, iskreno i duboko. Uz sjetu javlja se već prava ljubav, koja ga prati do groba. Stihove je skoro prestao pisati, ali je misaoni smjer ostao isti: izmienio mu se samo oblik.

Već u liceju okanio se težnje, da bude Puškinov nastavljač, pa i kasnije nije volio, da mu tko spominje pjesme. On je dapače jednom zgodom izrekao paradoks, da su svi pjesnici — ludovi. Pomislite, reče, nije li ludost ciele ure lomiti glavu, da živu rieč stisneš u tiesnu košulju metra? Kao da ideš na štakama! [228]Saltykov, »mračni licejist«, zalazio je k Jazykovu, da se upozna s književnicima, očevidno mu se duboko zasjekla misao, da i sâm postane junakom pera. Čitanjem knjigâ radjale su se u glavi mladih licejista nebrojena pitanja o Životu. Nije slučajno, što je i Petraševski bio licejist, pa što su ideje njegova kola oduševljavale i Saltykova.

Saltykov izadje iz liceja ne s najboljim uspjehom, dobio je deseti čin, kao djak srednje ruke, te udje u službu u ured vojnoga ministarstva u grofa Cernyševa. Same nauke u liceju nije se sjećao rado, ali s tim više mladenačkih nada i vjerovanja, strastne težnje k istini i svjetlu, prijateljâ svojih, s kojima ga vezahu jednaki ideali. Osobito ih je privlačila Francuzka s Parizom. Zato nije čudo, što je prionuo uz zapadnike. U Francuzkoj mu se činilo sve jasno kao dan. Sa silnom burom u duši pratio je s drugovima peripetiju vladanja Louis-Filipova. Saltykov je uza to silno ljubio Rusiju, ljubio njezinu zemlju i narod ne sentimentalno, nego sa živom i djelotvornom ljubavlju, koja ne sakriva očiju od nedostataka i tamnih strana, nego teži, da ih ukloni i milu domovinu privede k svjetlu. Ova se ljubav Saltykovljeva ne razilazi u puste rieči, nego se odkriva u njegovim satirama. Premda je priroda njegova zavičaja bila biedna, on ju je ipak ljubio od srca, jer je — njegova; ona je odnjihala njegovu mladost, bila svjedokinja prvih trepetâ srca. »Prenesite me u Švicarsku, u Indiju, u Germaniju, veli pisac, — okružite me ma kakovom razkošnom prirodom, prepnite nad njom ma kako krasno i modro nebo, — meni će ipak ostati milije sive magle moga zavičaja, jer ih svuda i svagda nosim u srcu, jer ih duša moja čuva kao najljepše blago svoje.« 


III.

G. 1844. stupi Saltykov u vojno ministarstvo, a g. 1846. postane ondje tajnički pomoćnik, ne sluteći, da će se morati doskora razstati s Petrogradom i otići u Vjatku u službu. Tomu je bio povodom njegov književni rad. God. 1847. bila [229]je naštampana u »Oteč. Zap.« njegova prva pripoviest »Protuslovlja«, a god. 1848. u istom žurnalu druga pripoviest »Zamršeno djelo«, poradi koje bijaše premješten u Vjatku. Možda se to i ne bi dogodilo, da nije u Francuzkoj buknula februarska revolucija, a u pripoviesti se izražavalo veliko milosrdje prema biednicima i poniženicima. Osim toga nazirali su neki u pripoviesti neka zbiljska lica, i držali, da je pripoviest napisana pod utjecajem G. Sandovke i drugih francuzkih propovjednika slobode i socijalizma. Šef Černyšev naloži Kukoljniku, da ocieni obje pripoviesti, a Kukoljnik, zakleti protivnik zapadnikâ, napisa takovu ocjenu, da se je Černyšev užasnuo i odmah premjestio »opasnoga« čovjeka.

G. 1848. ode u Vjatku. Do danas je slabo što poznato o njegovu tamošnjem životu, samo se znade, da je mnogo radio u uredu. Gubernatorom je bio Sereda, pa je umio cieniti mladoga činovnika, koji se je rezko razlikovao od pokrajinske birokracije i naobrazbom i stručnom vještinom. Godine 1850. postade Saltykov savjetnikom gubernijskim. Kao činovnik mnogo je dolazio u dodir s pukom, izučavao je njegove potrebe, a postupao je uviek pravedno i čovjekoljubivo s prostim svietom, osobito kad bi se od nevolje pobunio. Ovdje je imao zgode, da pribere nebrojene one tipove pokrajinskoga svieta, koje je kasnije vješto ocrtao.

Ipak ovaj život ne mogaše zadovoljiti Saltykova. U njega je bilo i drugih duševnih potreba, osim službenih, on je čeznuo za družtvom prijatelja, s kojima bi se mogao razgovarati, dočim se je u okolnom družtvu svojem još življe osjećao osamljenim. Službeni sviet petdesetih godina u Vjatki ponajvećma i sastavlja originalnu portretnu galeriju njegovih »Gubernijskih nacrta«, ali se pisac dakako nije mogao s njima složiti. Bilo je i izuzetaka, ali malo, vrlo malo. Inače su ga svi krugovi u velike ljubili i prizivali k sebi. Osobito se oprijatelji sa vicegubernatorom Botkinom, te se kasnije i oženi njegovom kćerkom Elizabetom. Ona pripovieda, da je Saltykov često dolazio u njihovu kuću, dok su ona i sestra bile još neudate, bivao je veseo, ali se ne sjeća, da bi se smijao kao drugi ljudi: »u njega su se smijale [230]samo oči«. Samo za ove djevojke sastavi »Kratku povjest Rusije«, napisavši ju po raznim vrelima i dovedavši do Petra I.

U isto doba, kako svjedoči rukopisna ostavina, pisao je o Beccariji pobijajući mnoge njegove ideje o pravu. A proučavao je i druge pisce, osobito one, koji su pisali o administraciji. Napokon već ovdje poče izradjivati »Gubernijske nacrte«, koji su mu pribavili u tili čas slavno ime po svoj Rusiji.

U novembru godine 1855. bi dopušteno Saltvkovu, da izadje iz Vjatke, te bi pridieljen ministarstvu unutrašnjih poslova u Petrogradu. Tako se svrši gotovo osamgodišnji »izgon«, ali se je on s neveselim srcem povraćao u Petrograd, jer se je bojao raznih pogibelji. Osim toga privikao se udaljenomu kraju, njegovu piesku i njegovim šumama, a nada sve njegovu čovjeku prostodušnomu i smjernomu, nešto poklopljenomu. Uza to kao da se već počeo pribojavati za svoje sile. No već godine 1856. vidimo ga usred radnje, u »Ruskom Vjestniku« javljaju se »Gubernijski nacrti«. Iste se godine oženi, pa je trebalo da uredi dom. U svojoj službi izradio je veliko izvješće o policiji, razpravio pitanja o centralizaciji braneći decentralizaciju i samostalnost »zemstva«, a uz put je iztakao potrebu, da se podpuno preuredi gubernijska i okružna administracija. Bio je to u ono doba silan koračaj.

God. 1858. postade vicegubernatorom za Rjazanj, g. 1860. u istom svojstvu ode u Tver, gdje je često morao vršiti i službu gubernatorsku. Uza vas naporni rad u uredu radio je i na književnom polju. G. 1857. dovrši »Gubernijske nacrte«, te iste godine objelodani još neke radnje, kojih nije uvrstio u podpuno izdanje svojih djela. Godine 1858. i 1859. piše Saltykov u »Suvremeniku«, u »Biblioteci za čitanje«, u »Ateneju« i u »Moskovskom Vjestniku«. Gotovo svi ovi članci uvršteni su kasnije medju »Nevine pripoviesti«. Od g. 1860. postaje on stalan suradnik »Suvremenika«. U drugim izdanjima javljaju se samo neke njegove scene i pripoviesti u »Vremenu« 1862. godine, te nekoliko novinskih studija u »Moskovskim Vjedomostima«. Prvo je preštampano u »Satirama u prozi«, a drugo je ostalo na žalost do danas nepreštampano. One [231]razprave govore o reformi kmetova. Saltykov je dobro osjećao, da se započinje reakcija proti reformi, koju je on vatreno branio.

Književnost ga je sve silnije privlačila, pa je valjda s toga g. 1862. prvi put dao ostavku. U početku se htjede preseliti u Moskvu i osnovati ondje žurnal, koji bi izlazio dva puta na mjesec, no kad mu to nije pošlo za rukom, vrati se u Petrograd i udje u redakciju »Suvremenika« god. 1863.

U to vrieme (g. 1863.—64.) piše on vrlo mnogo: pripoviesti, nacrte, moskovska pisma, odjelite studije, prieglede družtvenoga života, učestvuje u »Svistku« (šaljivom listu pored »Suvremenika«) i piše ocjene knjigâ. Samo neznatan dio ovoga rada primljen je u odjelita izdanja i podpuni zbornik njegovih djela (»Nevine pripoviesti« , »Znakovi vremena«, »Pompaduri i Pompadurke«), a ostalo leži u novinama i ostalo bi zaboravljeno, da nije Pypin točno popisao, što pripada peru njegovu (»Vj. Eur.« g. 1889.). Saltykov je zavisio od novinarske privrede, a »Suvremenik« je mogao samo malo plaćati. Zato je Saltykov stao misliti opet na službu. Dapače je htio da se okani pera, ali Nekrasov poznavajući spisateljsku psihologiju samo se je smiešio. Saltykov doduše ode iznova u službu godine 1864., dvie godine probavi u Tuli, a kasnije dodje u Rjazanj kao član financijalnoga ministarstva. Podčinjeni činovnici slavili su ga kao načelnika svoga poradi osobite dobrote, premda bi se znao koji put grozno razkričati.

U ovoj službi mogao je Saltykov opet zaviriti u tečaj ruskoga javnog života, pošto je dokinuto kmetstvo, mogao je uvidjeti postupak s odkupom, sve sudbeno zatezanje i podmitljivost, nasilje i grubost, birokratsko svesilje, lienost i formalizam. Radeći sâm neprestano, tražio je, da i podčinjeni činovnici budu marljivi. Znao bi on ciele noći presjediti nad aktima. Uviek se je pokazivao odrješitim braničem onih, kojim bi bila nanesena kakova nepravda. Poradi toga stanu ga neki klevetati i koješta mu podmetati, pa je čak morao otići u Tver, ali Saltykov ostade na svojem putu. Siromašne mužike, koje su prikazivali za buntovnike, on je u njihovu pravu svojski podupirao. Njegov humani postupak pročuo se i u Petrogradu. [232]Posla je bilo u guberniji pune ruke; po desetak godina ležali su neriešeni akti, koje je sada Saltykov uzeo rješavati.

Zato je zahtievao, da manji činovnici sjede u uredu i u veče, pa izadje poradi toga proti Saltykovu dopis u »Moskovskim Vjedoraostima« tužeći se, kako jadno živu mali činovnici, pa se toliko još od njih ište. Saltykov saznade ime dopisnikovo, bio je to neki Smirnov, te on kao vicegubernator odmah podje k njemu. Jedva je u Moskvi saznao, da je on dopisnik. Saltykov mu zahvali, što mu je učinio uslugu i upozorio ga na kukavni život malih činovnika. I od onda se iskreno sprijatelji sa Smirnovom, pa ostanu prijatelji do konca života.

U Rjazanju se poradi neke seljačke afere popravda s gubernatorom, čovjekom osornim i krutim. Saltykov nije htio podpisati nešto, što mu je bilo proti savjesti. Gubernator ga stane siliti, da podpiše, i stane se izdirati na mirna Saltykova. Saltykova premjeste u Tver, a u oktobru g. 1867. javi se opet u Rjazanju kao predsjednik financijalne komore, kamo je došao iz Tule. Ovaj tamošnji boravak bio je kraći od prvoga, jer se g. 1868. sasvim odreče službe i podade se vas književnosti.

Od januara g. 1868. počeli su »Oteč. zapiski« izlaziti pod novom redakcijom, te Saltykov postane faktičnim njihovim urednikom zajedno s Nekrasovom i Elisejevom. U doba, što je služio u ministarstvu financijâ (od g. 1865.—1867.), štampao je samo jednu studiju u »Suvremeniku«, koju je kasnije uvrstio u »Znakove vremena«. On se sada vas povrati književnosti. Nekrasov se je s pravom smijao njegovoj negdašnjoj grožnji.

Sad istom postaje Saltykov u istinu slavan i priznat u ovom drugom periodu svoje književne djelatnosti. U ovo doba napisao je »Pompadure i Pompadurke«, dovrši »Znakove vremena«, zatim izradi »Pisma o pokrajini«, »Historiju jednoga grada«, »Gospodu Taškentce«, »Dnevnik pokrajinca u Petrogradu«, »Blagonamjerne govore«, »U sredini umjerenosti i akuratnosti«, »Kulturne ljude«, »Popise«, »Suvremenu idilu«, »Utočište Monrepo«, »Okruglu godinu«, »Za medjašem kamenom«, »Priče«, »Pisma tetići«, »Pošehonijske pripoviesti«, »Šarena pisma«, »Sitnice života«, »Pošehonijsku starinu« i [233]»zbornik«, a osim toga ima radova, koji nisu preštampani. Poslije smrti pjesnika Nekrasova od g. 1877. postade odgovornim urednikom žurnala, te ga je uredjivao, dok nije bio list zabranjen (u aprilu g. 1884.), pa se od onda javlja u »Ruskim Vjedomostima«, »Nedjelji« i ponajviše u »Vjestniku Europe«. On je svoje radnje porazdielio u razne odjelite zbornike, uviek pod obćim nadpisom. Pod kraj života pokrenu on podpuno izdanje svojih djela, ali mu ne dočeka konca. Cielo izdanje obuhvaća dvanaest golemih svezaka.

Saltykov se ljudski prihvati posla, i za neko vrieme žurnal je imao preko deset tisuća predbrojnikâ. Saltykov je čitao beletristične rukopise, popravljao ih za štampu, vršio korekturu sviju odjelâ žurnala, dopisivao s inogradskim suradnicima, sâm pisao studije, imao posla s cenzurom, u kratko bio duša žurnala. Radio je mnogo, toliko, koliko može samo vičan i silan rabotnik. Mučno je dapače pojmiti, kako se je to slagalo sa slabošću njegovih fizičkih sila, no može se protumačiti silnom njegovom ljubavlju prema književnosti i onom tiesnom vezom, koja je spajala nju i njegov lični život. Svu dokolicu, sve oduške medju navalama bolesti, sve noćne bezsanice, sve pečali i radosti, sva maštanja i pomisli — sve je posvećivao književnosti. Živjeti značilo mu je pisati ili štogod raditi za književnost. Književnost je bila ono živo vrelo, koje mu je davalo svedjer novih sila.

On je rukopise mnogo dotjerivao i izpravljao, dočim su Nekrasov i Elisejev bili u tom mnogo manje brižni. Kakova je to egipatska rabota, ne zna svatko i ne može pomisliti, tko nije vidio uredničke radionice. Ima uza to i puna pregršt tehničkih poslova. Mihajlovski pripovieda, kako je Saltykov divno skratio neku pripoviest Koteljanskoga, koji se nije mogao sâm načuditi preradbi urednikovoj.

Uza to se htjelo mnogo umjetničkoga takta, umieća i uztrajnosti u radnji. Bilo je dakako i zamjerâ, jer su mnogi pisci osjećali povredu samoljubivosti u njegovim preradbama. Mnogi su se čudili, kako to, da neki pisci dobro pišu u Saltykovljevu žurnalu, a rdjavo u drugim izdanjima. Dakako Saltykov je [234]izpravljao samo radove drugostepenih pisaca i početnika; u radnje valjanih pisaca nije dirao. Isto tako nije se pačao u studije onih odjela, koji nisu pripadali njegovoj redakciji, nego bi se ograničio na samu korekturu. Njegova je zasluga, što ni u jednom ruskom žurnalu nije bila na okupu tako bogata beletristika, kao u »Oteč. Zap.« pod njegovom redakcijom.

A radio je Saltykov neumorno: i bolestan nije odlagao pera iz ruku; kad bi već bilo spremno, da ode na ladanje, on je još sjedio i radio, a za granicom kadšto bi pisao na malom stoliću, upotrebljavajući ono nekoliko časova medju šetnjom i ručkom. Često je izradjivao po više radnja u isti mah. Primjetbama svojih prijateljâ rado se je pokoravao, budući neobično strog prema samomu sebi. U svoj talenat nije previše vjerovao, samoljublje talenatâ bilo mu je odurno, zato i nije priznavao, da je sâm genijalne prirode, već naprosto radnik.

Književni je posao držao Saltykov za najvažniji i najozbiljniji ljudski rad, u njemu je vidio višu službu družtvu. Književnost mu je bila izraz života, pa je zato prema njoj osjećao odgovornost i gojio nade; ona mu je bila jedna od najmoćnijih poluga za napredak družtva. Pa da nemam toga uvjerenja, — veli pisac, — bila bi mi muka živjeti! Zato u malom predsmrtnom pismu preporučuje sinu, da prije svega ljubi domaću književnost.

Poradi mnogih posala nije mogao mnogo podržavati sveze sa višim družtvom, pa se je s mnogima razišao, s jednima u načelu, s drugima lično kao čovjek strog i protivan kompromisu, a s trećima, jer je opazio, da su ohladnjeli. Klanjao še nije nikomu.

Imao je tek nekoliko znanacâ iz književničkoga kruga, s njima je godinama i godinama drugovao iskreno i otvoreno. No kao bivši činovnik visoka čina imao je pored običnih i književničkih znanaca takodjer prijateljâ i u činovničkom svietu, osobito je mnogo drugovao s grofom Loris-Melikovom.

U domaćem životu bio je Saltykov veoma brižan muž i nježan otac, premda bi često vrčao i na ženu i na djecu. [235]Sačuvani listovi svjedoče nam sav njegov mar i brigu oko budućega napredka djece i obitelji u obće.

Već u oktobru g. 1887. bolujući od upale pluća počeo je Saltykov osjećati, da mu se približava smrt, pa je napisao pismo V. J. Lihačevu, »kao budućemu skrbniku« njegove nedorasle djece, u kojem ga moli, da ne zapusti njegove obitelji. Bolest je sve više napredovala, te Saltykov spremi sve za slučaj smrti. U testamentu zaželi, da ga zakopaju na Volkovu groblju, ako je moguće, u blizini Turgenjeva i da mu na grob postave njegovo poprsje, koje je izradio Berenštam, te napokon da se prodadu njegova djela, za koja S. nudja 50.000 rubalja. No ne mogavši se sporazumjeti s izdavačima, koji su tražili silne pokrate i postavljali razne nepogodne uvjete, rieši se Saltykov, te stane sâm g. 1889. izdavati svoja djela. Nasljednici su cielo izdanje dotjerali do kraja, pa je u njihovu izdanju Arsenjev u kratko opisao život pripovjedačev.

Saltykov je bolovao dugo, ali nije odložio pera, dok ga nije 30. aprila 1889. usred novih radnja i izdavanja skupnih djela napokon ljuta smrt otela narodu i čovječanstvu.

Talenat njegov pripada medju one riedke, koji ne stare; Saltykov je do zadnjega daha pratio razvoj družtvenih prilika, pa su se sve promjene njihove vjerno zrcalile i u posljednjim njegovim radnjama. S »Pošehonijskom starinom« dostojno se završuje mnogogodišnji râd jednoga od najmarljivijih i najdarovitijih pripovjedača ruskih.