Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/239

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Saltykov, »mračni licejist«, zalazio je k Jazykovu, da se upozna s književnicima, očevidno mu se duboko zasjekla misao, da i sâm postane junakom pera. Čitanjem knjigâ radjale su se u glavi mladih licejista nebrojena pitanja o Životu. Nije slučajno, što je i Petraševski bio licejist, pa što su ideje njegova kola oduševljavale i Saltykova.

Saltykov izadje iz liceja ne s najboljim uspjehom, dobio je deseti čin, kao djak srednje ruke, te udje u službu u ured vojnoga ministarstva u grofa Cernyševa. Same nauke u liceju nije se sjećao rado, ali s tim više mladenačkih nada i vjerovanja, strastne težnje k istini i svjetlu, prijateljâ svojih, s kojima ga vezahu jednaki ideali. Osobito ih je privlačila Francuzka s Parizom. Zato nije čudo, što je prionuo uz zapadnike. U Francuzkoj mu se činilo sve jasno kao dan. Sa silnom burom u duši pratio je s drugovima peripetiju vladanja Louis-Filipova. Saltykov je uza to silno ljubio Rusiju, ljubio njezinu zemlju i narod ne sentimentalno, nego sa živom i djelotvornom ljubavlju, koja ne sakriva očiju od nedostataka i tamnih strana, nego teži, da ih ukloni i milu domovinu privede k svjetlu. Ova se ljubav Saltykovljeva ne razilazi u puste rieči, nego se odkriva u njegovim satirama. Premda je priroda njegova zavičaja bila biedna, on ju je ipak ljubio od srca, jer je — njegova; ona je odnjihala njegovu mladost, bila svjedokinja prvih trepetâ srca. »Prenesite me u Švicarsku, u Indiju, u Germaniju, veli pisac, — okružite me ma kakovom razkošnom prirodom, prepnite nad njom ma kako krasno i modro nebo, — meni će ipak ostati milije sive magle moga zavičaja, jer ih svuda i svagda nosim u srcu, jer ih duša moja čuva kao najljepše blago svoje.« 


III.

G. 1844. stupi Saltykov u vojno ministarstvo, a g. 1846. postane ondje tajnički pomoćnik, ne sluteći, da će se morati doskora razstati s Petrogradom i otići u Vjatku u službu. Tomu je bio povodom njegov književni rad. God. 1847. bila