Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/232

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

hodimo takodjer u Saltykova. U istim »Gubernijskim nacrtima« vodi nas satirik iz pokrajinskoga salona odmah u tamnicu, medju kažnjeničke naseljenike. Kako Dostojevski u »Zapiscima iz Mrtvoga doma«, tako nam i Saltykov pokazuje, kako su mnogi stanovnici tamnice sasma slučajno zapali onamo i kako samo malen korak dieli uztrajnu strpljivost i zastrašenu potištenost od zločina i divljega izgreda. No na drugoj strani čudom se čudimo gledajući, kako su se čovječje crte u stanovnikâ tamnice kud i kamo čistije i nepokvarenije sačuvale nego u neljudi, koji se opasani vanjskom pristojnošću veru po salonima, kao što su Feyer i kukavni varalica Porfirij Petrović i toliki njihovi drugovi, koji nisu ino nego moralni kukavelji. Pisac nas vodi takodjer medju puk izvan zidina tamnicâ, kako po bizantinsko-ruskom, davnom običaju putuje do svetih mjesta. U ovom majstorskom, duboko humanom poglavlju izražena je sva naivna, a ipak divno razsvietljena duša prostoga čovjeka u osobitim likovima odpuštenoga vojnika Pimenova i prosjakinjâ-putnicâ, prema kojima kao njihovo naličje zlo se prikazuje oholost važne Darje Mihajlovne i bogate Hreptjuginke.... U kasnijem nekom poglavlju iznosi nam Saltykov različite vrsti osobnjakâ, kojima od ironije daje pridjevak »darovitih natura«. Svi ti Luzgini, Korepanovi i Gorehvastovi samo su podvrsti poznatoga onog tipa »suvišnih ljudi«, pokrajinskih Hamleta, jadnih čankoliza i flanera, koji se zaodievaju u kitnjaste fraze, izmišljaju poletne osnove, a doblistavaju ili u neradu ili u griehu.

Usred vrenja političnoga »preporoda« padaju obje zbirke »Satire u prozi« i »Nevine pripoviesti« (g. 1863.). Osnovna je misao njihova, da su političke reforme masu ruskoga družtva zabušile i nepripravnu zatekle. Odatle liberalne laži — posljedica obćenite »konfuzije«. Gospodja Padejkova i vlastelin Kondratij Trifonović njuše svagdje »antagonizam staležâ« i ova im misao ne daje mira ni pokoja. No u načelu »libre iniciative des poméschiks« vide oni naknadu svojih gubitaka, pa se tješe nadom, da će se ovo načelo izmiriti sa sablašću englezkoga Selfgovernmenta. S većom službenom revnošću prihvaćaju