Ruski pripovjedači/Poglavlje 7

← Ivan Sergejević Turgenjev.

Ruski pripovjedači: —  Fedor Mihajlović Đostojevski. autor: Milivoj Šrepel

Mihajlo Evgrafović Saltykov. →

Fedor Mihajlović Dostojevski.

I.

Fedor M. Dostojevski rodio se 21. oktobra (po st. k.) g. 1821. u Moskvi u desnom krilcu Marijinske bolnice. Njegov otac, štopski liečnik, živio je s velikom svojom obitelju veoma skromno. Majka njegova, pobožna kućanica, nije se, kao ni otac, ničim izticala. Fedor je bio drugi sin. Ciela se je obitelj stiskala u dvie, tri sobice, te nije znala ni za kakove zabave, dapače ni za teatar. No živjeli su složno i mirno, pa kad su napokon mogli kupiti malo imanje u tuljskoj guberniji, odlazili bi ljeti onamo, a to im je podavalo svježine i života. Tad je Fedor bio kao u vrućici podavajući se sav ladanjskomu uživanju poslije gradske jednoličnosti. U gradu je otac postupao s djecom veoma strogo, ne podnoseći nikakovih šala, neprestano ih je gonio na rad želeći, da se dadu na nauku. U toj strogosti bio je otac veoma pedantan, budući uvjeren, da je život veoma ozbiljan, pa da se djeca moraju od mala privikavati neprijatnostima i oskudievanju. Zato roditelji nisu djece mazili, nego su se starali, da ih što prije uvedu u skroman i strog život. Djeca su se dakako ipak falila i igrala, ali uviek kradom od otca. No na ladanju, gdje je obitelj živjela obično bez otca, djeca su uživala najveću slobodu. Fedor se rado igraše s braćom, no milije mu bijaše obćiti sa seljacima, tražiti gljive, »slušati prirodu«. Dostojevski se je još na robiji ugodno sjećao svietlih dana, koje je proveo u ovoj ladanjskoj idili.

Djeca su se rano počela učiti. Sama ih je mati učila čitati i pisati. Neki otac djakon predavao im je religiju, a Mihajla, starijega brata, i Fedora učio je latinski. Zatim su djeca pošla u pansion. Fedor je za rana naučio francuzki, pa je znao razveseliti otca čitajući mu stihove iz »Henrijade«.

Roditelji nisu žalili novaca, da što bolje naobraze svoju djecu, no držahu ih strogo. Do sedamnaeste godine postupali su s njima kao s malom djecom, ne puštali ih nikada samih, ne davali im ni kopjejke. Djeca su rasla u svojoj sobi nemajući drugova i ne znajući, što se zbiva u božjem svietu izvan zidina bolnice. Fedor se nikada i nije privikao živjeti s ljudima. Nešto je kriv i njegov značaj, odviše hirovit, sjetan, težak. Fedor nije imao prilike, da zadje u vrtlog života. Nije čudo, što je kasnije onako nenadano prekinuo svoju svezu sa krugom Bjelinskoga samo poradi razlike u uvjerenjima.

Postojana nepovjerljivost očeva odrazila se i na djeci, ona im je uništila prostodušnost, iskrenost i srdačnost. Osobito Fedor prisvoji nepovjerljivost očevu prema sebi, ljudima i životu u obće. Otac je bio strog do nepodnosljivosti. Tako se počeo Fedor od mlada bojati života, te je s njim valjalo kasnije obćiti veoma oprezno.

Pa ipak je djetinjstvo najsretniji dio u životu našega pripovjedača. Strogost otčevu ublažavala je ljubav materina, jednoličnost gradskoga života kratio je boravak na ladanju, nervozni značaj mališev nije nalazio surovih i žestokih odpora u obitelji. Kolikogodj bio ovaj obiteljski život blied i jednoličan, bio je bar miran i skladan. Fedor se je od sve obitelji najviše zbližio s bratom Mihajlom. Oni su se zajedno igrali i učili, zajedno čitali. Orest Miller doduše tvrdi, da je Dostojevski bio veoma naobražen, ali sama djela njegova ne pokazuju, da je dobro poznavao povjest ruskoga družtva i naroda. On je istina u mladosti mnogo čitao, ali bez sistema. Štogod bi mu dopalo ruku, poimence romane i poeziju. Deset godina privlače njega Schilierovi »Razbojnici«, zatim dolaze Dickens, Walter Scott, Sand, Shakespeare, Hugo, a od Rusa: Karamzin, Žukovski, Puškin. Dostojevski ih medjutim nije izučavao, on je bio načitan, ali premalo izučen za urednika žurnalâ. Dapače psihopatijom i psihijatrijom nije se Dostojevski nikada bavio kao naukama, pa ako je postao jedan od najvećih psihopatologa, zasluga je njegova genija, a ne naobrazbe.

Ovo neuredno čitanje bez historijske perspektive razvijalo je talenat njegov, podavalo mu humanistični smjer, ali ujedno suviše obilnu hranu prinosilo njegovoj mašti, koju bi mogla nauka donekle dovesti do zapta. No nauke nije bilo, te njegov život jedino srcem, jedino imaginacijom izmučio je Dostojevskoga i doveo do duševne krize.

U mladosti je Dostojevski čitao strastno, vatreno, sa zanimanjem ciele noći. Povjest Karamzinovu znao je gotovo svu naizust, ljubio je Puškina više nego Žukovskoga, no najviše ga osvoji George Sand. Sandica je vjerovala u budućnost čovječanstva, vjerovala u napredak sreće, te su njeni romani za Dostojevskoga bili liepom demokratskom školom.

U početku g. 1837. umre Dostojevskomu mati, te otac odluči odpraviti sinove u Petrograd u mjerničku školu. Samo Fedora prime u školu, a brata njegova odbiju na doktorskoj vizitaciji. To se veoma neugodno dojmi Dostojevskoga: bilo mu je težko, da se razstane s milim, jedinim u životu drugom, te da u osami provede ciele godine. S drugovima nije obćio, najvolio je sâm šetati i maštati. Osamljen, bez novaca, uvredljiv, zagrezao u melankoliju, nepovjerljiv prema sebi i drugima provodi Dostojevski ovdje tužan život, koji mu se počinje gaditi, pa nalazi ljepotu samo daleko od njega, od njegove zemaljske sreće, u onom, što je duhovno. Već se javljaju i misli o samoubistvu. Obični mu je život — puteno griešenje, njega se valja otresti i podati visokoj, plemenitoj duhovnosti; samo asketizam, samo patnje mogu očistiti dušu. Zato se i približava drugu svojemu Šidlovskomu, jer je mučenik, jer strada od nesretne ljubavi. »Da nije bilo ove ljubavi, veli on, Šidlovski ne bi bio čist, uzvišen, nesebičan svećenik poezije!« To nije filozofija, nego jasna klica budućih polumističnih, polufantastičnih paradoksa.

God. 1839. prestavi se Dostojevskomu otac, a g. 1843. svrši on nauke i primi službu. Sad nastade ciganski život njegov, on je dobivao do 5000 rubalja na godinu, ali je bio podpuno nepraktičan, pa su mu novci prolazili kroz prste s nevjerojatnom hitrinom. Tratio je novce ututanj, pa je često bivao u novčanoj neprilici. Kad je g. 1844. ostavio službu, jer mu se nije svidjala, nestadak novca postade kroničan.

Nikad nije umio Dostojevski sastaviti kraja s krajem sve do zadnjih godina, kadno se je oženio i žena uzela gospodariti. Bila je u njega strast, da kupuje, pa je se nije mogao osloboditi, premda je uvidjao, da to nije pravo. To je samoga Dostojevskoga gonilo u očaj, ali nije imao dosta snage, da se okani luda trošenja. Ovo je čuvstvo opisao sâm pisac prekrasno u »Igraču«, veoma značajnom djelu po samoga pripovjedača. Ostaviv službu dade se Dostojevski vas na pisanje.

Lako je zamisliti, kako se je on u početku na tom novom gotovo nepoznatom za njega polju prevraćao s boka na bok podvrgavajući se pobudama svoje nestrpljive, nimalo nezadržane prirode. Razne osnove u isti mah izrastaju u njegovoj glavi, prikazuju mu se s prvoga kraja sjajne i zanimljive, ali za malo vremena dolaze neprilike života, te Dostojevski ohladnjuje za svoje osnove isto tako brzo, kako ih je naglo zamislio. U početku želi prevoditi, najprije ga privlači nedovršeni u ruskom prievodu roman »Matilda«, doskora se laća Schillera, ali ni jednoga ni drugoga ne dovrši.

U to se vrieme već ogleda Dostojevski u izvornoj radnji: on sjedi za prvim romanom »Biedni ljudi«, koji je započeo još u mjerničkoj školi. Osim »Braće Karamazova« to je jedino djelo, uz koje je posjedio i pomnije ga izradjivao. Dostojevski se bojao za uspjeh, no sreća mu se nasmije bolje, nego je očekivao. Dostojevski ode k Nekrasovu, uredniku »Otačb. zapisaka«, Bjelinskoga se je bojao. U večer istoga dana, kad je predao Nekrasovu rukopis, čitao je s nekim drugom »Mrtve duše«, Bog zna, po koji put. Doma se vrati u četiri ure noću, bila je svietla, biela noć kao dan, prava petrogradska noć. Dostojevski nije legao, nego sjedne k prozoru. U to začuje zvono, i gle prijatelj njegov Grigorović i Nekrasov banu zanosni u sobu njegovu i stanu ga grliti zaplakani. Uzeli su na ime sinoć rukopis i pročitali deset stranica, odlučili pročitati još deset i napokon prosjedili svu noć čitajući do kraja. Oni odmah odluče poći do Dostojevskoga, i u njega probave podrugu uru govoreći o poeziji i istini, o Gogolju, no najviše o Bjelinskom. »Ja ću mu danas odnieti vaš rukopis, i vi ćete vidjeti, kakav je to čovjek. Treba da se s njim upoznate«, govoraše zanosno Nekrasov tresući Dostojevskoga objema rukama za pleća. — »A sada spavajte, spavajte, pa sutra dodjite k nama!« Dostojevski nije mogao više usnuti, zalile ga suze od radosti, što je uspio.

Dostojevski izadje odmah na silan glas. On se upoznaje do mala s knezom Odojevskim, grof Sologub od radosti čupa vlasi, Panajev mu čestita. Svi ga primaju kao čudo. Bjelinski i Turgenjev zaljube ga srdačno.

Pročitavši »Biedne ljude« Bjelinski reče Nekrasovu: »Dovedite mi Dostojevskoga, što skorije!« I oni se sastanu. Bjelinski je očevidno vidio, da »Biedni ljudi« potvrdjuju njegovu miljenicu misao, da nemoralni družtveni uvjeti čovjeka razbijaju, lome, obezčovječuju, dovodeći ga do takova ništavila, u kojem gubi obraz i stid. Talenat Dostojevskoga osvoji ga sasvim, a Dostojevski, otišavši od Bjelinskoga, stade na uglu njegova doma, pogleda na nebo i stidljivo upita sam sebe: »Jesam li ja zbilja tako velik?«, i njime ovlada neki plašljiv zanos: »O ja ću biti dostojan ovih pohvala, pa kakovi ljudi! O kako sam ja lakomišljen, i da samo sazna Bjelinski, kakove su u meni kukavne i postidne stvari! Pa svi govore, da su ti literati gordi, samoljubivi! U ostalom ovi su ljudi u Rusiji — jedini, samo u njih je istina, a istina, dobro i pravda uviek pobjedjuju i likuju nad porokom i zlom... Mi ćemo pobiediti; oj, k njima, s njima!« 

Dostojevski zadje u ovaj izabrani krug književnički, u krug doista najboljih ljudi onoga vremena, no ne na dugo. On nije umio vladati sobom, te nije mogao sakriti svoga ponosa pred drugim književnicima. Razdražljiv kako je bio, često se je prepirao ne pazeći nimalo na rieči i na ton. U to mu netko javi, što se u krugu govori o njemu i o »Biednim ljudima«. Dostojevski uzme sumnjati o svima, te se stane zalievati žuči. A drugovi mjesto da ga umire, još su ga više razjarivali. Srdio se na Bjelinskoga, što igra preferans. Kako može uman čovjek tri ure sjediti uz takovu idiotsku zabavu; po čemu je onda književnik bolji od činovnika! Dostojevski je htio da se s njime razgovara o »Biednim ljudima«, a Bjelinski se čuvao od ozbiljnih razgovora, da se ne uzrujava. Dostojevski je to tumačio tako, da je Bjelinski prema njemu ohladnio.

Kad su Bjelinskomu rekli, da se Dostojevski drži genijem, sažme on plećima i rekne: »To je nesreća, Dostojevski je talenat, ali ne će napredovati, ako bude već sada sebe držao genijem, mjesto da svoj talenat usavršuje. On treba prije svega da se lieči, sve to dolazi od strašne razdraženosti živaca. Jamačno ga je jadnika slomio život! Nastalo je težko doba, hoće se volovskih živaca, da izdržiš sve uvjete sadašnjega života!« 

Jedared je Turgenjev Dostojevskomu opisivao svoj susretaj u pokrajini s nekom osobom, koja se je smatrala genijalnom, i majstorski je prikazivao smiešne strane njezine. Dostojevski je bio blied kao krpa, vas se tresao i pobjegao prije, nego je Turgenjev dovršio. Turgenjev se je tek smijao, i nitko nije pazio na to, da je Dostojevski otišao. Uza to je Turgenjev stao graditi šaljive stihove o Djevuškinu, junaku »Biednih ljudi«, kao da Djevuškin sam zahvaljuje Dostojevskomu, što je svu Rusiju obaviestio o njegovu životu.

Od toga večera Dostojevski nije više ulazio u ovo kolo, ugibao se drugovima i na ulici, te reče, da se je prevario u njima, da su zavidnici, ljudi ništavi, bez srca. Medjutim je kasnije pisao Dostojevski, da je glavni uzrok razlazu bio u razlici uvjerenja. Za Bjelinskoga je tvrdio u svojoj uvriedjenosti, da je bio pogan pojav i rdjav kritik.

Očevidno je, da se značaj ovih ljudi nije podudarao. Kod svoje boležljivosti i razdraženoga samoljublja Dostojevski nije pristajao u kolo ovih ljudi. Plemića Turgenjeva, vazda mirnoga, samouvjerenoga, oštroumnoga, nije mogao trpjeti, jer je sâm bio nešto podpuno protivno. No on bi se mogao pokloniti visokoj moralnosti Bjelinskoga. Pa ipak ga zove »poganim pojavom«. To je već bolestna razdražica. Svakako je Dostojevski mnogo izgubio u Bjelinskoga, prije svega nestalo mu je vodje, kojega se je htjelo njegovoj nedisciplinovanoj prirodi.

Uspjeh »Biednih ljudi« nadkrilio je sva očekivanja, pa je Dostojevski u svojoj nervoznosti stao vjerovati, da je viši i od Gogolja. Razočaranja su nadošla skoro. Kriv je sam Dostojevski. On se je zadužio na sve strane, stao je pisati na silu, laćao se deseterih posala i brzo sipao radnje. Htio je napisati u isti mah tuce pripoviestî i feljtonâ. Medju drugim počeo je »Netočku Nezvanovu«, »Proharčina«, i izradio roman »Dvojnik« (Sebevid, Doppelgänger), ali mu ovaj roman ne podje za rukom. Obćinstvo je našlo, da se ne može pročitati. No osobito porazi pisca neuspjeh »Domaćice« (g. 1847.). Bjelinski ju nazva nervoznom ludorijom, Dostojevskomu se stanu podsmievati i govoriti, da se je izpisao, pa je sam kadkad na to pomislio. No on odluči napisati što veliko, ali ne dospije. »Ja sam sve« i »ja sam ništa« preskakivalo je u njegovoj glavi od časa do časa.

Bolest je počela postajati sve opasnija. Bijaše to bolest duha: Dostojevski i nije bio toliko bolestan, koliko se smatrao bolestnim. Neprestano se liečio, činilo mu se, da silazi s uma, ili bi držao, da je sušičav. Zato se dade na čitanje medicinskih knjiga i stane izpitivati opasne simptome na sebi. Mučio se i mučio, te sam sebi postajao nepodnosan. Ubijala ga neudovoljena samoljubivost, strašio ga život i grozio mu se strašnim slikama gladne smrti. Vidio je, da ne može ovako i dalje, ali nije znao, kako bi inače. Ubijala ga kao neka težka slutnja: i ona se obistini.

II.

God. 1849. bi obtužen krug Petraševskoga poradi socijalistične propagande, a u tom kolu bijaše i Dostojevski, te on bude osudjen najprije na smrt, a onda pomilovan na četirigodišnju robiju u Sibir. Najviše ga zaboli, što su iz pometnje zajedno s njim zatvorili i njegova brata Mihajla.

U Omsku se započne stradalački život, a posljedicu njegovih promatranja i doživljaja nahodimo u »Zapiscima iz Mrtvoga doma«, u kojima je sastavio svu grozotu jadnih prilika osudjeničkih u Sibiru.

Prva tri dana nisu ga gonili na robotu i dali, mu da odahne. U kaznioni je već mogao vidjeti sve buduće drugove. Bilo je tu mnogo mračnih duša, i Dostojevskoga uhvati užas, kad pomisli na četiri godine takova života. Bilo je i inteligentnijih ljudi, ali se nije s njima bliže sastajao. Čekao ga život osamljen, robijaški, pun neugodnosti materijalnih, a još puniji težkih misli. Jedan je dan bio jednak drugomu kao dvie kaplje vode, pa je vas život živio u sebi. Najgore mu je bilo, što nije smio čitati ništa, osim svetoga pisma, pa su mu i bibliju ukrali.

Mučno je govoriti o utjecaju robije na značaj i uvjerenja Dostojevskoga. Sam Dostojevski proklinje i blagoslivlje ovaj život. Jedni drže, da je ovaj život koristio talentu Dostojevskoga (O. Miller, Majkov, Jastžemski), a drugi (Mihajlovski) to odrješito poriču.

Robija je Dostojevskoga primirila, no ipak se ne može reći, da se je njegovo gledište poslije robije izmienilo. Mistične misli probijale su u njega i prije, štovanjem kršćanstva bio je obuzet i prije Sibira. Napokon sam temperament ostao je nervozan, histeričan, sklon melankoliji. Dostojevski tvrdi, da se je u robiji bratski zbližio s narodom.

Godine robovanja u kaznioni redom su prohodile i napokon dodje zadnja. S neizkazanom strpljivošću očekivao je Dostojevski slobodu, novi život, uskrsnuće od mrtvih.

God. 1854. dovrši se tamnovanje, te Dostojevski morade kao prost vojnik stupiti u sibirski sedmi linijski bataljun, a 1. oktobra iste godine postade zastavnik u istom bataljunu. Od to doba ponavlja dopisivanja sa svojima i sa drugovima, te nastavlja raditi na književnom polju. U Sibiru je napisao »Djedov san« i »Selo Stepančikovo«, ovdje zamisli takodjer »Zapiske iz Mrtvoga doma«.

Čim je Dostojevski u Sibiru izišao iz kaznione, zaljubio se u neku M. D. Isajevu. Tko je ona bila, znamo donekle, ali je nepoznato, kakova je bila. Ova ljubav bila je u Dostojevskoga prva prava strast u životu njegovu, te je izazvala u njega mnogu muku ljubomora. Očito i ona nije bila mirna, nego kao i Dostojevski, sumnjive, ljubomorne, mučiteljske prirode. Osobito je bio razdražen, kad se je ona iza jedne od mnogobrojnih prepirka i »razstava« počela zanimati za nekoga drugoga (ne zna se, koga). Kasnije se opet izmire, i napokon se vjenčaju. Ali kako veli u pismu Vrangelju, nikada oni nisu živjeli sretno.

God. 1856. smio je Dostojevski ostaviti Sibir, te se vratiti najprije u Tver, a onda u Petrograd. U Petrograd je stigao u zimu g. 1859. zajedno sa sinom i pastorkom. Usred silnoga družtvenog bibanja u to doba Dostojevski zamisli sa svojim bratom izdavati novine »Vremja«, te ih je objelodanjivao preko dvie godine. Uspjeh je bio povoljan, prve godine imao je žurnal 2000 predplatnika, a druge 4000. Dostojevski je bio urednik i suradnik, radio je neizmjerno mnogo. Osim nevidljive, no bezkonačno trudne radnje uredničke napisao je roman »Ponižene i uvriedjene« i »Zapiske iz Mrtvoga doma«. Raznih književnih kritika, feljtona, bilježaka o zagraničnim stvarima napisao je bezbroj.

Suradnici »Vremena«, a po tom »Epohe« (Strahov, Dostojevski, Grigorjev) imadu osobit nadimak »počvenniki«. Ova »počvennost« (privrženost grudi zemlje) u jezgri je pokušaj izmiriti slavjanofilstvo i zapadničtvo u ruskom smislu, t. j. sa svrhom sazdati samostalno rusko gledište. Ne podajući se sasvim panslavizmu počvenici su zahtievali za Rusiju bezuvjetnu hegemoniju, priznavali su joj kako politično tako i duhovno prvenstvo izmedju drugih slavenskih naroda. U slavjanofilâ su uzeli ideju, da se valja svakako vratiti k narodnomu životu, od kojega nas je odvratilo suvišno posljedovanje, suvišno lakajstvo i robstvo pred Evropom. No kulture evropske nisu poricali, nego su zahtievali, da se prilagodi ruskoj samobitnosti, da preradjena postane organičnim elementom ruskoga života. Evropska je kultura samo sredstvo, a nije cilj za razvoj ruske samobitnosti. Rusija je velika, osobito u duhovnom, moralnom smjeru. Ona je viša od drugih država kao predstavnica moralnoga načela. Ovo moralno načelo primirit će napokon sva protuslovlja zapadnoga života i osnovana na njemu ruska kultura dovršit će zgradu kulture evropske. Moralno načelo — načelo je ljubavi, koja je viša od svih političnih i ekonomijskih pojava. Zato koristeći se evropskom kulturom kao sredstvom, ne smije se zaboraviti, da cilj Rusâ nije postati Evropejcima, nego da se u Rusâ probudi zasnula, od robovanja pred Evropom zamukla samobitnost.

Radnje samoga Dostojevskoga podavale su »Vremenu« velik uspjeh. Uništila je novine studija, jedna od najčudnijih, koja je izišla u Rusiji, razprava Strahovljeva »Pitanje sudbine«. Nitko je nije pojmio. Mnogi u obćinstvu ostaše nezadovoljni, držeći, da je u njoj izražena antipatija k Poljacima; »Mosk. Vjedomosti« držale su članak za rezak polonofilski »profession de foi«, a petrogradska cenzura zabrani žurnal.

Brat Dostojevskoga pokrene »Epohu« g. 1864., ali nije više bilo odziva kao prije. Uto doba umre Dostojevskomu žena od sušice u Moskvi i on ode u Petrograd k bratu, ali za tri mjeseca umre mu i brat. Njegova obitelj ostade bez svega. Dostojevski im je bio jedina nada, te udovica i djeca skupiše se oko njega. Zato Dostojevski umoli staru bogatu tetku u Moskvi, da mu dade 10.000 rubalja, te on nastavi izdavati žurnal u Petrogradu. No trebalo je najprije dobiti ponovnu dozvolu od cenzure za izdavanje. Knjige su izlazile neuredno, pa su se predplatnici tužili. Trebalo je energije. Dostojevski uzme štampati žurnal uporedo u tri štamparije, ne žaleći ni novca ni zdravlja ni silâ; on je sam bio i urednik i korektor, obilazio pisce i cenzuru, popravljao članke, dostavljao novce, sjedio za poslom do 6 sati u jutro, i napokon dovede žurnal u kolotečinu, ali je bilo prekasno. God. 1865. ostade samo 1300 predplatnika. Valjalo je list obustaviti, Dostojevski je već bio dužan 16.000 r. na mjenice, a 5000 na poštenu rieč. Dostojevski bi bio voljan opet u kaznionu na nekoliko godina, samo da izplati dug i da bude opet slobodan. On odluči pisati roman od nevolje. Bit će efektan. »Ubila me radnja od nevolje, za novce, veli pisac u »Dnevniku«. Odmah za prvi čas trebaju mi 3000 r. Bit ću se po svim uglovima, samo da ih dobijem, inače sam propao! Ćutim, da me samo slučaj može spasiti«.

I tako nastaje epoha njegovih velikih romana, neke grozničave djelatnosti.

Ljeti g. 1865., pošto je propala »Epoha«, a umrli mu i brat i prva žena, Dostojevski ode za granicu. Uza svu duševnu muku, bolest, natezanje s dužiteljima, on je s nekom divskom snagom genija napisao u to vrieme svoj golemi roman »Zločin i kaznu«. Uspjeh mu je bio silan, roman su gutali, riedki nezadovoljni glasovi nisu se mogli ni čuti. U njemu je Dostojevski promienio temu i učinio junakom ne više poniženoga i uvriedjenoga, nego svoj kasnije omiljeli tip — razkajana nihilista... Dostojevski kazni Razkoljnikova, šalje ga u kaznionu. Duša toga inteligentnoga zločinca treba očištenja, a naći će ga samo u stradanju. Bit života, njena istina stoji u smirenju.

Od sada Dostojevski neprestano ponavlja ovu temu, grdi inteligenciju, koja se udaljila od naroda i kršćanstva. Dostojevski je svojim umjetničkim genijem, nesviestnim procesom stvaranja sâm opravdao sve svoje prestupnike rišući ih kao histerike, epileptike i dr., no kao mislitelj stoji na stanovištu absolutnoga individualizma priznavajući slobodu volje, pa zato i traži za svaki prestupak strogu kaznu, dapače obtužuje i one, koje su s uma sišli. Nigdje nije se Dostojevski iztakao tolikom dubinom analize, tako divnom umjetnošću, tako žestokom nepravednošću kao upravo u najboljem svojem romanu.

Premda je Dostojevski dobio mnogo novaca za roman, ipak je ostao bez groša. Ciele tisuće otišle su na izplatu dugova. Zato prodade pravo za izdavanje svojih djela Stellovskomu za 3000 r. uz obvezu, da će napisati nov roman. Oni ugovore i rok. Dostojevski počne raditi, ali uvidje, da ne će biti gotov, ako bude sam pisao, pa zato uzme diktovati. Diktovao je budućoj svojoj ženi Ani Grigorjevnoj, koja je za njim pisala stenografijski. To je trajalo tri tjedna. Ali pripoviest ipak ne prispje kraju; no nema nesreće bez sreće, u to vrieme Dostojevski se upoznade sa svojom pisaricom i za nekoliko mjeseci (15. februara 1867.) oženi se njom.

Četiri godine iza toga probavio je Dostojevski u Njemačkoj i Švicarskoj. Deficit je postao kroničan, u Ženevi je na priliku morao u Ogareva pozajmljivati po 5 ili 10 rubalja, često je morao zalagati opravu ili stiskati se u jednu sobicu. God. 1868. napisao je »Idiota«, 1869. »Vječnoga muža«, a 1870. »Biese«. U listovima ovih godina on se postojano tuži na biedu i siromaštvo. U tom očaju piše romane s najvećom mukom. »Ah kad bih ja mogao pisati onako, kako piše Turgenjev!« kliče u nekom pismu. On je nezadovoljan svojim radom, pun je nepovjerljivosti k sebi, boji se za svoju reputaciju, osjeća nedostatke u izradbi, a uza to ga muči bolest i bieda. To je nevidljiva, no užasna tragedija njegova života, pa je ova nenormalnost i prisiljenost ostavila težke, neliepe tragove u divnim djelima ovoga genija. Rob, podanik, literarni proletarac — takav genij! Imao je i zašto očajavati.

Godine u tudjini prolazile su tužno i jednolično. I muž i žena htjeli bi u Rusiju, ali nemaju čim otići, pa i tamo ih čekaju dužitelji. Svjetlost i radost unosila su samo djeca, njihovo tepanje, prvi koraci, no lako je pomisliti, kako ih je bilo težko otcu hraniti.

God. 1871., 8. juna, ne mogući više izdržati u tudjini Dostojevski se vrati u Petrograd. G. 1873. na priedlog kneza Meščerskoga postane on urednikom »Graždanina« dobivajući 200 rub. na mjesec osim nagradâ za članke. G. 1875. napisa roman »Podrostokъ« (Podmladak), a izišao je roman u »Oteč. Zap.« U tom se vidi, do kolike je slave došao Dostojevski, kad se i žurnali protivnoga smjera otimlju za njegova djela. G. 1876. poče objelodanjivati Dostojevski »Dnevnik spisateljev«.

Novčane su se prilike u to doba piscu znatno popravile. Njegova žena lati se izdavanja njegovih predjašnjih djela i pribavi tako dvie do tri hiljade rubalja na godinu. Mnogo je pomagao honorar za nove romane, na pr. za »Podmladak« dobio je 250 rub. po arku, za »Braću Karamazove« 300 r. po arku, »Dnevnik« je takodjer davao, krasan prihod i imao je god. 1876. do 2000 predplatnika, a osim toga se prodalo preko 2000 primjeraka pojedinih brojeva. God. 1877. bilo je već 3000 predplatnika. Broj, u kojem bijaše govor o Puškinu, štampan je u 4000 primjeraka. Jedini broj »Dnevnika« od godine 1881. prodan je u 14.000 primjeraka.

Ovako mi očevidno ulazimo u period, kad je slava našega pripovjedača već sazrela. Ova je slava dostigla svoj vrhunac, kad je u »Ruskom Vjestniku« izlazio posljednji piščev roman »Braća Karamazovi«, divna epopeja ljudske ogavnosti, nepravilnosti i psihopatije. Sam Dostojevski cienio je ovaj roman više od drugih svojih, a radio je oko njega cielih deset godina. Prve mu tragove nalazimo već g. 1869. i g. 1870. u pismima Majkovu.

»Braća Karamazovi« oteli su Dostojevskomu tri godine novinarskoga rada. No on je vazda sanjao o tom, da se povrati k njemu; njegovu je razdraživu prirodu uviek privlačilo k »zlobi dana«. God. 1881. počne opet izdavati »Dnevnik«, no umrie ne dospjev ovršiti posljednje korekture.

U »Dnevniku« ima mnogo protuslovlja i paradoksa, no ipak se jasno vidi osnovna misao. To je predjašnja propovied »počvenikâ«, samo u oštrijem obliku. Ova je »počva« (tlo) — narodni duh, pravoslavno-kršćanski ideali, prihvaćeni narodom. Ovakovo tlo imade Rusija, zato joj pripada hegemonija evropske civilizacije. Demokratizam i moralna načela podat će Rusija Evropi, u kojoj vlada ideja klasâ i historijskoga prava. Zato je Evropa nepomična, mrtva. A Rusiju proniče — živa ljubav.

Ovaj je »Dnevnik« bio veoma popularan, velik dio naroda smatrao je Dostojevskoga svojim prorokom i apostolom. Osobito poslije besjede o Puškinu osjećao je sam pisac, da mu je slava u zenitu; nakon tridesetgodišnjega rabotanja izčezla je napokon njegova nepovjerljivost prema sebi. »Jedno ime moje vriedi milijun«, govori on o sebi samosviestno. U svojem »Dnevniku« on se je mnogo bavio oko sudbenih razprava, o stanju ruske žene i o vojni za oslobodjivanje Slavenâ. Za rusku je ženu držao, da je ona ogromna nada za budućnost Rusije, pa je zato branio ženska prava. Žena mu je bila u Rusiji čuvarica idealizma, dok je mužkarac u zadnjem deceniju pao u cinizam i materijalizam.

Zato su ga žene osobito poštovale, te je uza vas ogromni rad dospievao, da im daje savjete i da odgovara na njihova bezbrojna pisma. Svi su njegovi odgovori meki, srdačni, iskreni, a zalaze u najsitnije tančine najobičnijih pitanja.

Puškinova slava g. 1880. bijaše ujedno apoteoza Dostojevskoga. S njegove besjede bio je zanos neopisiv. Poslije drugih govora ustane Dostojevski i progovori rieč, koja se sviju silno dojmi. Ljudi ga stali cjelivati i grliti. Aksakov, zastupnik slavjanofilâ, i Turgenjev, zastupnik zapadnikâ, čestitali su mu od srca i zahvaljivali.

Dostojevski se doskora razboli. Posljednjih osam godina bolovao je Dostojevski od emfizema u povodu plućnoga katara. Bolest se smrtno svrši od preloma plućne arterije. Predsmrtna bolest počela se 26. januara 1881. s tim, što je Dostojevskomu uzela curiti krv na nos, ali on na to nije pazio. Istoga dana po podne počne bacati krv, i to tako često i silno, da se je onesviestio. Kad je došao k sebi, zaželi, da se izpovjedi i pričesti. Poslije pričesti bilo mu je lakše. Vas dan 27. januara nije više bacao krvi, pa se je stao brinuti, da »Dnevnik« svakako izadje 31. i. mj. Dne 28. do podneva bilo mu je dobro, no iza toga polije ga opet krv i on silno oslabi. U to vrieme dolazio je k njemu Majkov paziti na bolestnika. U sve odlučne čaše svoga života običavao je Dostojevski razkrivati ono evangjelje, koje je s njim bilo u kaznioni, i pročitati prve redke odozgo. Tako učini i sada, te mu žena pročita iz Matijina evangjelja gl. III., st. 11. Rieč »ne zateži« protumači Dostojevski tako, da to znači smrt. Dvie ure prije konca zamoli on, da se evangjelje preda njegovu sinu. U šest i pol u večer baci krv posljednji put, te se odmah započne nesvjestica i agonija. Dok je prispio liečnik, pjesnik je već izdahnuo (u osam i pol sati na večer) 28. januara 1881. Može se reći, da takova sprovoda još nije bilo do tada u Rusiji, kakov je imao Dostojevski.

III.

U prvim svojim radnjama stoji Dostojevski najbliže otcu prirodne škole. Glavnim tonom Gogoljevskih pripoviesti iz života petrogradskih proletaraca odjekuje takodjer novela u pismima »Biedni ljudi« (g. 1846.) i druge pripoviesti iz ovoga vremena »Dvojnik«, »Gospodin Proharčin«, »Slabo srce«, »Netočka Nezvanova« i roman »Poniženi i uvriedjeni«, samo što u ovim asketskim novelama izbija još razgovietno blagi zvuk čuvstvenoga sentimentalizma dvadesetih i tridesetih godina. Socijalizmu još nema traga. Filantropija ovih pripoviesti stoji u tom, što Dostojevski pod velom smiešnosti, bedastoće, zablude, mane, dapače zvjerstva — traži božansku iskru čovječje duše, te pokazuje, da se biednik i izgubljenik u većini slučajeva može spasiti, samo ako nije u njemu ubita klica štovanja prema samomu sebi, ako se ne ponizi sam pred sobom.

U drugom periodu, poslije Sibira, stupa Dostojevski već na stazu socijalnoga realizma, koji se naših živaca doima kao zvižduk lokomotive, a najbolje se odrazuje u »Zapiscima iz Mrtvoga doma« (g. 1862.) i u »Zločinu i kazni« (g. 1866.).

Umjetnička je vriednost »Zapisaka« u genijalnoj kombinaciji tamnih strana ljudskoga života i svietlih strana čovječje duše, te u divnom realističnom crtanju narodnih tipova zločinačkih. »Zapiske« je pisac napisao krvlju svoga srca, iz njih čujemo glas plemenita čovjeka i pravoga kršćanina, glas neumoljiva srca, koji u isti mah govori rieč oproštaja i ljubavi. Ima neka osobita elementarna snaga i strogost u tim neugodno mračnim i strašnim pučkim likovima, koji su iz sviju strana države zbacani u taj pusti kraj. Svi su pošli putem zločina, pa ipak kolika je razlika izmedju njihovih priroda! Kolik moralni jaz dieli Gazina, Petrova, Sušilova, Aleja, Sirotkina i starovjerca sektirca! Religiozna tendencija ove divne knjige, koja je ures svjetske književnosti, nahodi se u tom, što pisac sa zanosom traži sakrivenu moralnu snagu u čovjeku, što nepokolebivo vjeruje u moralnu slobodu njegovu i što sa živim i finim osjećanjem odkriva i najsitnije tragove duševne ljepote; sve to iznosi pisac iz »mrtvoga doma« u svjetlo života i slobode, u njega ima samo rieč opraštanja, mira, samo čuvstvo bratstva za ove nesretnike.

U družtvenom romanu »Zločinu i kazni« razvija pisac pred nama veličanstvenu sliku družtvene truleži, potresnu u detalju, a groznu u ideji. To je psihijatričan roman, ali to nije psihijatrija pojedinca čovjeka, nego cieloga sloja. Realizam Dostojevskoga u obće ne stoji u tom, što iztiče bolestne duševne procese, individualne anomalije i moralne nakaze (koje pretežu u zadnjem periodu njegove djelatnosti), nego što nas umije uvesti u radionicu ljudskoga mozga i pokazati, kako se iz embriona jedne misli sasma mekanično izvija cieli splet idejâ, koji postaje družtvenom bolešću, te sve više i više oko sebe izjeda. On nam pokazuje sve simptome ove bolesti u njenu tečaju, a u romanu »Braća Karamazovi« upućuje nas i o tom, koje oblike poprimaju ovi simptomi u raznim organizacijama. U kratko, on nam iznosi pred oči gradju, od koje je kolektivno tielo — družtvo — sastavljeno, kako se ova gradja mienja pod dojmom idealne snage, koju opet uvjetuju obćenite prilike i organične individualnosti. Dostojevski rješava najviše zadatke realizma. U tom imade samo jednoga premca u svoj svjetskoj književnosti, a to je opet Rus — grof Lav Tolstoj.

U Razkoljnikova sazrieva misao o potrebi pomoći, on uvidja, da je prema cieloj klasi potištenikâ obvezan utamaniti »uš«, staru lihvaricu, koja parasitski živi na račun drugih. Ova ideja treba tek ništave pobude, da se pretvori u djelo. Unutrašnji psihologijski motiv već se i onako nalazi u značaju samoga junaka. To je bezkrajno samoljublje, bezdušan egoizam, koji cinički postavlja svoju osobu preko sviju medja, a uza to je Razkoljnikov po uzgoju i životu potišten, ali i ogorčene prirode, koja se silovitom i groznom reakcijom osvećuje. Razkoljnikov učini zločin, jer želi vidjeti, je li on »Napoleon«. Brandes je dobro iztakao, da je pisac očevidno mislio na politično vrenje, na nihilistični pokret počevši od polovice šestdesetih godina. Dostojevski je doista predvidio nihilistične atentate. Zločin Razkoljnikovljev donekle je srodan s političkim zločinom, jer je u neke nesebičan i jer ga izvodi osoba, koja u času samoga djela ne sumnja o svojem pravu. Kao i politički zločinac polazi Razkoljnikov od načela, da svrha posvećuje sredstva. Ali on ipak nije posve na čistacu o svrsi, je li zbilja dobra. Odatle nastaje razkol u duši njegovoj poslije čina, odatle samookriva, koja ga dovodi do toga, da sve prizna i da se razkaje. I ostala su lica u romanu majstorska.

Poslije ovoga romana počinje se spuštati talenat Dostojevskoga. Kompozicija biva slabija, nacionalistična se teorija sve više tura u pročelje, te se nekadašnji filantrop pretvara u žučljiva publicista, koji u novinarstvu i u romanu nastoji utamaniti »kulturnoga čovjeka«. »Idiot« (god. 1868.), »Biesi« (g. 1873.), »Podmladak« (g. 1874.) više su pamfleti nego romani. Budući da pisac drži Ahilovom petom ruskoga družtva tako zvanu inteligenciju, koju su idealisti četrdesetih godina (osobito Turgenjev) podigli na nezasluženi piedestal, on se trudi, da ovomu kumiru skine masku i izvrgne ga ruglu. No osim pustih slika razpojase mašte on nam ništa drugo ne iznosi na vidjelo dana. Njemu se postupak djetinjskih liberala četrdesetih godina i radikalnih Mladorusa u šestdesetim i sedamdesetim godinama čini kao vrzino kolo vragom obsjednute čeljadi. To je čista psihijatrija i patologija.

Čini se, da se je Dostojevski u svojem posljednjem romanu »Braća Karamazovi« (god. 1879.—80.) htio povratiti na stari put humaniteta. Taj je roman duboko promišljeno djelo, u kojem je pisac priobćio svu svoju misticizmom protkanu filozofiju kršćansku, svoju političku izpovied i svoja najunutarnjija izkustva. Roman nije dovršen; koliko ga ima, ne izlazi iz okvira obiteljske pripoviesti. Pisac je namjeravao u četiri brata različite ćudi i u njihovom otcu personifikovati najglavnija svojstva naroda ruskoga. Drugi, nedovršeni dio bio bi važniji. Prvi je odjel samo ulomak iz mladosti, junaka, najmladjega brata Aljoše. Oko njega bi se skupljali ljudi njegove epohe. Aljoša se odlikuje pobožnošću, oboružan nedostatnom naobrazbom ulazi on u manastir kao novak, gdje ga pridiele nekomu staru, mudru pustinjaku. Ovoga pustinjaka riše Dostojevski s osobitom ljubavi, njemu povjerava, da izriče njegove religiozne, politične i družtvene misli. Ovaj pustinjak ište, da Aljoša prije, nego se konačno posveti monaškomu zvanju, upoznade sviet, da se oženi i istom onda, mnogo kasnije, da potraži pokoja u ćeliji manastirskoj. U tom je program za buduću životnu sudbinu Aljošinu. Želja je piščeva, da Aljoša ne bude mistik ni fanatik, nego filantrop vatrene duše, koji izlaz iz tminâ ljudske zlobe traži u svjetlu čovjekoljubivosti. Glavna je ideja romana u tom, da religiozni čovjek u svojoj samoslobodi traži unutrašnje usavršenje; najviša kulturna težnja ruskoga naroda mora biti u tom, da intelekt, političke forme i praktične uzajmične prilike ljudi budu proniknute čistom, nepokvarenom, u srcu ljudî usadjenom pravjerom Krstovom, unutarnjom, »duhovnom crkvom«. Premda se umjetnička kompozicija ne može mjeriti s idealnom sadržinom, ipak se nahodi u romanu množina krepkih prizora, u kojima se izmjenjuju puste orgije puti, lelek siromaštva, aristokratski salon i monaška ćelija, te se u njemu prikazuju različita lutanja zločina i mane. Neka su lica ocrtana s nedostižnom vještinom.

Dostojevski sjeća nas Rousseau-a, i on je značaj razdražljiv i nepovjerljiv, s pritruhom prostačtva, a ipak sposoban za najviši polet. Premda je potekao iz maloga ruskog plemstva, odakle izlaze u pravilu mali činovnici, bio je ipak, kao i Rousseau, demokratom. S francuzkim je idealistom i u tom jednak, što je bio fanatik idejâ, ali se razlikuje po dubokim crtama: Rousseau je deist, ali uza svu ćutljivost nije kršćanin, protivnik je kršćanske smjernosti i pokornosti pred sudbom. Naprotiv Dostojevski je u cielom čuvstvovanju tip kršćanina. Njegova su djela prava riznica kršćanski zamišljenih značajeva i čuvstvenih stanja. Sve su njegove osobe bolestnici, grješnici ili svetci obojega spola. Prielaz od grieha k dobru, od tjelesne boli k duševnomu zdravlju zbiva se ili dugotrajnim očišćivanjem ili munjevito kao u Novom zavjetu; kadikad je grješnica u isti mah sveticom, a najveći zločinac gotovo dostojan, da mu se divimo. Fiziologijski i psihologijski svi su tipi ovih biednika i siromaha, naivnih dobričinâ i nježnih ljudi, plemenitih propalica djevojaka, neprestanih halucinanta, darovitih epileptika, sanjarskih mučenika — upravo oni tipi, koje slutimo uz apostole i učenike prvoga kršćanskog doba.

I sâm Dostojevski bijaše jedan od takovih tipova. Tko je ugledao njegovo lice, lako je prepoznao njegov epileptični genij, naslutio dobrotu njegove duše i zapazio njegovu oštroumnost. Osobito njegovo pjesničko čelo, veliko i pravilno, i izrazita usta govorila su rek bi svakomu, da se u tom čovjeku kriju bezdana sjeta i silni duševni nemir.

Što je Wilberforce bio u englezkom parlamentu za crnce, to je u ruskoj književnosti Dostojevski za proletarijat, njegov iskreni branič. On Parijâ ne poljepšava nimalo, jer je umjetnik, ali kao pjesnik umio je i u ovih nesretnika odkrivati božansku iskru. Dapače, moral, koji on propovieda, to je možda najčistiji izraz parijskoga morala, oslobodjen od svih nepravih primjesâ!