Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/238

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


skovskoga instituta njegova starija sestra Nadežda i daljna obuka njegova bi povjerena njoj i njenoj drugarici iz instituta Avdotji Petr. Vasiljevskoj, guvernantkinji. Pomagao im je svećenik Vasiljević, koji je dječaka učio latinskomu jeziku, a na ferije je dolazio i neki djak duhovne akademije. Učeći se marljivo mogao je Saltykov god. 1836. prieći u treći razred moskovskoga plemićkoga instituta, koji je jmao šest razreda. Godine 1838. priedje kao jedan od najboljih učenika u licej.

Već u prvom tečaju liceja osjeti ljubav prema književnosti i stane pisati stihove. Poradi toga je prepatio mnogu muku, osobito jer je mnogo čitao. Učitelji mu nisu priznavali talenta. On je bio prisiljen svoje stihove, ako im sadržaj nije bio sasvim korektan, skrivati u rukave ili cipele, ali ih je budno oko učiteljâ znalo i ovdje ukebati. Poradi toga je dobivao gore bilježke o vladanju.

U drugom tečaju smjeli su djaci na svoj račun čitati novine, pa su u Saltykova bili »Oteč. Zapiski«, »Biblioteka dlja čtenija« (Senkovskoga), »Syn otečestva« (Polevoja), »Majakъ« i »Revue Étrangère«. Osobito ga se doimaše prvi žurnal sa člancima Bjelinskoga. Nenadana smrt Puškinova silno se kosnula djakâ, pa su oni držali, da valja njegovu poeziju nastaviti. Medju njegovim nastavljačima bijaše i Saltykov. Prva mu pjesma »Lira« izadje u »Biblioteci za čitanje« godine 1841. Njegove su pjesme izlazile do godine 1845. što izvorne, što prevedene (Heineove i Byronove). Saltykov je već izišao iz liceja, ali je sve ove stihove napisao još u liceju. Melankolična žica ovih pjesama zvuči odredjeno, iskreno i duboko. Uz sjetu javlja se već prava ljubav, koja ga prati do groba. Stihove je skoro prestao pisati, ali je misaoni smjer ostao isti: izmienio mu se samo oblik.

Već u liceju okanio se težnje, da bude Puškinov nastavljač, pa i kasnije nije volio, da mu tko spominje pjesme. On je dapače jednom zgodom izrekao paradoks, da su svi pjesnici — ludovi. Pomislite, reče, nije li ludost ciele ure lomiti glavu, da živu rieč stisneš u tiesnu košulju metra? Kao da ideš na štakama!