Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/242

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


prave govore o reformi kmetova. Saltykov je dobro osjećao, da se započinje reakcija proti reformi, koju je on vatreno branio.

Književnost ga je sve silnije privlačila, pa je valjda s toga g. 1862. prvi put dao ostavku. U početku se htjede preseliti u Moskvu i osnovati ondje žurnal, koji bi izlazio dva puta na mjesec, no kad mu to nije pošlo za rukom, vrati se u Petrograd i udje u redakciju »Suvremenika« god. 1863.

U to vrieme (g. 1863.—64.) piše on vrlo mnogo: pripoviesti, nacrte, moskovska pisma, odjelite studije, prieglede družtvenoga života, učestvuje u »Svistku« (šaljivom listu pored »Suvremenika«) i piše ocjene knjigâ. Samo neznatan dio ovoga rada primljen je u odjelita izdanja i podpuni zbornik njegovih djela (»Nevine pripoviesti« , »Znakovi vremena«, »Pompaduri i Pompadurke«), a ostalo leži u novinama i ostalo bi zaboravljeno, da nije Pypin točno popisao, što pripada peru njegovu (»Vj. Eur.« g. 1889.). Saltykov je zavisio od novinarske privrede, a »Suvremenik« je mogao samo malo plaćati. Zato je Saltykov stao misliti opet na službu. Dapače je htio da se okani pera, ali Nekrasov poznavajući spisateljsku psihologiju samo se je smiešio. Saltykov doduše ode iznova u službu godine 1864., dvie godine probavi u Tuli, a kasnije dodje u Rjazanj kao član financijalnoga ministarstva. Podčinjeni činovnici slavili su ga kao načelnika svoga poradi osobite dobrote, premda bi se znao koji put grozno razkričati.

U ovoj službi mogao je Saltykov opet zaviriti u tečaj ruskoga javnog života, pošto je dokinuto kmetstvo, mogao je uvidjeti postupak s odkupom, sve sudbeno zatezanje i podmitljivost, nasilje i grubost, birokratsko svesilje, lienost i formalizam. Radeći sâm neprestano, tražio je, da i podčinjeni činovnici budu marljivi. Znao bi on ciele noći presjediti nad aktima. Uviek se je pokazivao odrješitim braničem onih, kojim bi bila nanesena kakova nepravda. Poradi toga stanu ga neki klevetati i koješta mu podmetati, pa je čak morao otići u Tver, ali Saltykov ostade na svojem putu. Siromašne mužike, koje su prikazivali za buntovnike, on je u njihovu pravu svojski podupirao. Njegov humani postupak pročuo se i u Petrogradu.