Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/246

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Sačuvani listovi svjedoče nam sav njegov mar i brigu oko budućega napredka djece i obitelji u obće.

Već u oktobru g. 1887. bolujući od upale pluća počeo je Saltykov osjećati, da mu se približava smrt, pa je napisao pismo V. J. Lihačevu, »kao budućemu skrbniku« njegove nedorasle djece, u kojem ga moli, da ne zapusti njegove obitelji. Bolest je sve više napredovala, te Saltykov spremi sve za slučaj smrti. U testamentu zaželi, da ga zakopaju na Volkovu groblju, ako je moguće, u blizini Turgenjeva i da mu na grob postave njegovo poprsje, koje je izradio Berenštam, te napokon da se prodadu njegova djela, za koja S. nudja 50.000 rubalja. No ne mogavši se sporazumjeti s izdavačima, koji su tražili silne pokrate i postavljali razne nepogodne uvjete, rieši se Saltykov, te stane sâm g. 1889. izdavati svoja djela. Nasljednici su cielo izdanje dotjerali do kraja, pa je u njihovu izdanju Arsenjev u kratko opisao život pripovjedačev.

Saltykov je bolovao dugo, ali nije odložio pera, dok ga nije 30. aprila 1889. usred novih radnja i izdavanja skupnih djela napokon ljuta smrt otela narodu i čovječanstvu.

Talenat njegov pripada medju one riedke, koji ne stare; Saltykov je do zadnjega daha pratio razvoj družtvenih prilika, pa su se sve promjene njihove vjerno zrcalile i u posljednjim njegovim radnjama. S »Pošehonijskom starinom« dostojno se završuje mnogogodišnji râd jednoga od najmarljivijih i najdarovitijih pripovjedača ruskih.