Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/240

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


je naštampana u »Oteč. Zap.« njegova prva pripoviest »Protuslovlja«, a god. 1848. u istom žurnalu druga pripoviest »Zamršeno djelo«, poradi koje bijaše premješten u Vjatku. Možda se to i ne bi dogodilo, da nije u Francuzkoj buknula februarska revolucija, a u pripoviesti se izražavalo veliko milosrdje prema biednicima i poniženicima. Osim toga nazirali su neki u pripoviesti neka zbiljska lica, i držali, da je pripoviest napisana pod utjecajem G. Sandovke i drugih francuzkih propovjednika slobode i socijalizma. Šef Černyšev naloži Kukoljniku, da ocieni obje pripoviesti, a Kukoljnik, zakleti protivnik zapadnikâ, napisa takovu ocjenu, da se je Černyšev užasnuo i odmah premjestio »opasnoga« čovjeka.

G. 1848. ode u Vjatku. Do danas je slabo što poznato o njegovu tamošnjem životu, samo se znade, da je mnogo radio u uredu. Gubernatorom je bio Sereda, pa je umio cieniti mladoga činovnika, koji se je rezko razlikovao od pokrajinske birokracije i naobrazbom i stručnom vještinom. Godine 1850. postade Saltykov savjetnikom gubernijskim. Kao činovnik mnogo je dolazio u dodir s pukom, izučavao je njegove potrebe, a postupao je uviek pravedno i čovjekoljubivo s prostim svietom, osobito kad bi se od nevolje pobunio. Ovdje je imao zgode, da pribere nebrojene one tipove pokrajinskoga svieta, koje je kasnije vješto ocrtao.

Ipak ovaj život ne mogaše zadovoljiti Saltykova. U njega je bilo i drugih duševnih potreba, osim službenih, on je čeznuo za družtvom prijatelja, s kojima bi se mogao razgovarati, dočim se je u okolnom družtvu svojem još življe osjećao osamljenim. Službeni sviet petdesetih godina u Vjatki ponajvećma i sastavlja originalnu portretnu galeriju njegovih »Gubernijskih nacrta«, ali se pisac dakako nije mogao s njima složiti. Bilo je i izuzetaka, ali malo, vrlo malo. Inače su ga svi krugovi u velike ljubili i prizivali k sebi. Osobito se oprijatelji sa vicegubernatorom Botkinom, te se kasnije i oženi njegovom kćerkom Elizabetom. Ona pripovieda, da je Saltykov često dolazio u njihovu kuću, dok su ona i sestra bile još neudate, bivao je veseo, ali se ne sjeća, da bi se smijao kao drugi ljudi: »u njega su se smijale