Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/213

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


godina privlače njega Schilierovi »Razbojnici«, zatim dolaze Dickens, Walter Scott, Sand, Shakespeare, Hugo, a od Rusa: Karamzin, Žukovski, Puškin. Dostojevski ih medjutim nije izučavao, on je bio načitan, ali premalo izučen za urednika žurnalâ. Dapače psihopatijom i psihijatrijom nije se Dostojevski nikada bavio kao naukama, pa ako je postao jedan od najvećih psihopatologa, zasluga je njegova genija, a ne naobrazbe.

Ovo neuredno čitanje bez historijske perspektive razvijalo je talenat njegov, podavalo mu humanistični smjer, ali ujedno suviše obilnu hranu prinosilo njegovoj mašti, koju bi mogla nauka donekle dovesti do zapta. No nauke nije bilo, te njegov život jedino srcem, jedino imaginacijom izmučio je Dostojevskoga i doveo do duševne krize.

U mladosti je Dostojevski čitao strastno, vatreno, sa zanimanjem ciele noći. Povjest Karamzinovu znao je gotovo svu naizust, ljubio je Puškina više nego Žukovskoga, no najviše ga osvoji George Sand. Sandica je vjerovala u budućnost čovječanstva, vjerovala u napredak sreće, te su njeni romani za Dostojevskoga bili liepom demokratskom školom.

U početku g. 1837. umre Dostojevskomu mati, te otac odluči odpraviti sinove u Petrograd u mjerničku školu. Samo Fedora prime u školu, a brata njegova odbiju na doktorskoj vizitaciji. To se veoma neugodno dojmi Dostojevskoga: bilo mu je težko, da se razstane s milim, jedinim u životu drugom, te da u osami provede ciele godine. S drugovima nije obćio, najvolio je sâm šetati i maštati. Osamljen, bez novaca, uvredljiv, zagrezao u melankoliju, nepovjerljiv prema sebi i drugima provodi Dostojevski ovdje tužan život, koji mu se počinje gaditi, pa nalazi ljepotu samo daleko od njega, od njegove zemaljske sreće, u onom, što je duhovno. Već se javljaju i misli o samoubistvu. Obični mu je život — puteno griešenje, njega se valja otresti i podati visokoj, plemenitoj duhovnosti; samo asketizam, samo patnje mogu očistiti dušu. Zato se i približava drugu svojemu Šidlovskomu, jer je mučenik, jer strada od nesretne ljubavi. »Da nije bilo ove ljubavi, veli on, Šidlovski ne bi bio čist, uzvišen, nesebičan svećenik poezije!«