Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/216

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


On nije umio vladati sobom, te nije mogao sakriti svoga ponosa pred drugim književnicima. Razdražljiv kako je bio, često se je prepirao ne pazeći nimalo na rieči i na ton. U to mu netko javi, što se u krugu govori o njemu i o »Biednim ljudima«. Dostojevski uzme sumnjati o svima, te se stane zalievati žuči. A drugovi mjesto da ga umire, još su ga više razjarivali. Srdio se na Bjelinskoga, što igra preferans. Kako može uman čovjek tri ure sjediti uz takovu idiotsku zabavu; po čemu je onda književnik bolji od činovnika! Dostojevski je htio da se s njime razgovara o »Biednim ljudima«, a Bjelinski se čuvao od ozbiljnih razgovora, da se ne uzrujava. Dostojevski je to tumačio tako, da je Bjelinski prema njemu ohladnio.

Kad su Bjelinskomu rekli, da se Dostojevski drži genijem, sažme on plećima i rekne: »To je nesreća, Dostojevski je talenat, ali ne će napredovati, ako bude već sada sebe držao genijem, mjesto da svoj talenat usavršuje. On treba prije svega da se lieči, sve to dolazi od strašne razdraženosti živaca. Jamačno ga je jadnika slomio život! Nastalo je težko doba, hoće se volovskih živaca, da izdržiš sve uvjete sadašnjega života!« 

Jedared je Turgenjev Dostojevskomu opisivao svoj susretaj u pokrajini s nekom osobom, koja se je smatrala genijalnom, i majstorski je prikazivao smiešne strane njezine. Dostojevski je bio blied kao krpa, vas se tresao i pobjegao prije, nego je Turgenjev dovršio. Turgenjev se je tek smijao, i nitko nije pazio na to, da je Dostojevski otišao. Uza to je Turgenjev stao graditi šaljive stihove o Djevuškinu, junaku »Biednih ljudi«, kao da Djevuškin sam zahvaljuje Dostojevskomu, što je svu Rusiju obaviestio o njegovu životu.

Od toga večera Dostojevski nije više ulazio u ovo kolo, ugibao se drugovima i na ulici, te reče, da se je prevario u njima, da su zavidnici, ljudi ništavi, bez srca. Medjutim je kasnije pisao Dostojevski, da je glavni uzrok razlazu bio u razlici uvjerenja. Za Bjelinskoga je tvrdio u svojoj uvriedjenosti, da je bio pogan pojav i rdjav kritik.

Očevidno je, da se značaj ovih ljudi nije podudarao. Kod svoje boležljivosti i razdraženoga samoljublja Dostojevski nije