Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/226

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


starovjerca sektirca! Religiozna tendencija ove divne knjige, koja je ures svjetske književnosti, nahodi se u tom, što pisac sa zanosom traži sakrivenu moralnu snagu u čovjeku, što nepokolebivo vjeruje u moralnu slobodu njegovu i što sa živim i finim osjećanjem odkriva i najsitnije tragove duševne ljepote; sve to iznosi pisac iz »mrtvoga doma« u svjetlo života i slobode, u njega ima samo rieč opraštanja, mira, samo čuvstvo bratstva za ove nesretnike.

U družtvenom romanu »Zločinu i kazni« razvija pisac pred nama veličanstvenu sliku družtvene truleži, potresnu u detalju, a groznu u ideji. To je psihijatričan roman, ali to nije psihijatrija pojedinca čovjeka, nego cieloga sloja. Realizam Dostojevskoga u obće ne stoji u tom, što iztiče bolestne duševne procese, individualne anomalije i moralne nakaze (koje pretežu u zadnjem periodu njegove djelatnosti), nego što nas umije uvesti u radionicu ljudskoga mozga i pokazati, kako se iz embriona jedne misli sasma mekanično izvija cieli splet idejâ, koji postaje družtvenom bolešću, te sve više i više oko sebe izjeda. On nam pokazuje sve simptome ove bolesti u njenu tečaju, a u romanu »Braća Karamazovi« upućuje nas i o tom, koje oblike poprimaju ovi simptomi u raznim organizacijama. U kratko, on nam iznosi pred oči gradju, od koje je kolektivno tielo — družtvo — sastavljeno, kako se ova gradja mienja pod dojmom idealne snage, koju opet uvjetuju obćenite prilike i organične individualnosti. Dostojevski rješava najviše zadatke realizma. U tom imade samo jednoga premca u svoj svjetskoj književnosti, a to je opet Rus — grof Lav Tolstoj.

U Razkoljnikova sazrieva misao o potrebi pomoći, on uvidja, da je prema cieloj klasi potištenikâ obvezan utamaniti »uš«, staru lihvaricu, koja parasitski živi na račun drugih. Ova ideja treba tek ništave pobude, da se pretvori u djelo. Unutrašnji psihologijski motiv već se i onako nalazi u značaju samoga junaka. To je bezkrajno samoljublje, bezdušan egoizam, koji cinički postavlja svoju osobu preko sviju medja, a uza to je Razkoljnikov po uzgoju i životu potišten, ali i ogorčene prirode, koja se silovitom i groznom reakcijom osvećuje.