Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/214

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


To nije filozofija, nego jasna klica budućih polumističnih, polufantastičnih paradoksa.

God. 1839. prestavi se Dostojevskomu otac, a g. 1843. svrši on nauke i primi službu. Sad nastade ciganski život njegov, on je dobivao do 5000 rubalja na godinu, ali je bio podpuno nepraktičan, pa su mu novci prolazili kroz prste s nevjerojatnom hitrinom. Tratio je novce ututanj, pa je često bivao u novčanoj neprilici. Kad je g. 1844. ostavio službu, jer mu se nije svidjala, nestadak novca postade kroničan.

Nikad nije umio Dostojevski sastaviti kraja s krajem sve do zadnjih godina, kadno se je oženio i žena uzela gospodariti. Bila je u njega strast, da kupuje, pa je se nije mogao osloboditi, premda je uvidjao, da to nije pravo. To je samoga Dostojevskoga gonilo u očaj, ali nije imao dosta snage, da se okani luda trošenja. Ovo je čuvstvo opisao sâm pisac prekrasno u »Igraču«, veoma značajnom djelu po samoga pripovjedača. Ostaviv službu dade se Dostojevski vas na pisanje.

Lako je zamisliti, kako se je on u početku na tom novom gotovo nepoznatom za njega polju prevraćao s boka na bok podvrgavajući se pobudama svoje nestrpljive, nimalo nezadržane prirode. Razne osnove u isti mah izrastaju u njegovoj glavi, prikazuju mu se s prvoga kraja sjajne i zanimljive, ali za malo vremena dolaze neprilike života, te Dostojevski ohladnjuje za svoje osnove isto tako brzo, kako ih je naglo zamislio. U početku želi prevoditi, najprije ga privlači nedovršeni u ruskom prievodu roman »Matilda«, doskora se laća Schillera, ali ni jednoga ni drugoga ne dovrši.

U to se vrieme već ogleda Dostojevski u izvornoj radnji: on sjedi za prvim romanom »Biedni ljudi«, koji je započeo još u mjerničkoj školi. Osim »Braće Karamazova« to je jedino djelo, uz koje je posjedio i pomnije ga izradjivao. Dostojevski se bojao za uspjeh, no sreća mu se nasmije bolje, nego je očekivao. Dostojevski ode k Nekrasovu, uredniku »Otačb. zapisaka«, Bjelinskoga se je bojao. U večer istoga dana, kad je predao Nekrasovu rukopis, čitao je s nekim drugom »Mrtve duše«, Bog zna, po koji put. Doma se vrati u četiri ure noću,