Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/229

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


ili svetci obojega spola. Prielaz od grieha k dobru, od tjelesne boli k duševnomu zdravlju zbiva se ili dugotrajnim očišćivanjem ili munjevito kao u Novom zavjetu; kadikad je grješnica u isti mah sveticom, a najveći zločinac gotovo dostojan, da mu se divimo. Fiziologijski i psihologijski svi su tipi ovih biednika i siromaha, naivnih dobričinâ i nježnih ljudi, plemenitih propalica djevojaka, neprestanih halucinanta, darovitih epileptika, sanjarskih mučenika — upravo oni tipi, koje slutimo uz apostole i učenike prvoga kršćanskog doba.

I sâm Dostojevski bijaše jedan od takovih tipova. Tko je ugledao njegovo lice, lako je prepoznao njegov epileptični genij, naslutio dobrotu njegove duše i zapazio njegovu oštroumnost. Osobito njegovo pjesničko čelo, veliko i pravilno, i izrazita usta govorila su rek bi svakomu, da se u tom čovjeku kriju bezdana sjeta i silni duševni nemir.

Što je Wilberforce bio u englezkom parlamentu za crnce, to je u ruskoj književnosti Dostojevski za proletarijat, njegov iskreni branič. On Parijâ ne poljepšava nimalo, jer je umjetnik, ali kao pjesnik umio je i u ovih nesretnika odkrivati božansku iskru. Dapače, moral, koji on propovieda, to je možda najčistiji izraz parijskoga morala, oslobodjen od svih nepravih primjesâ!