Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/215

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


bila je svietla, biela noć kao dan, prava petrogradska noć. Dostojevski nije legao, nego sjedne k prozoru. U to začuje zvono, i gle prijatelj njegov Grigorović i Nekrasov banu zanosni u sobu njegovu i stanu ga grliti zaplakani. Uzeli su na ime sinoć rukopis i pročitali deset stranica, odlučili pročitati još deset i napokon prosjedili svu noć čitajući do kraja. Oni odmah odluče poći do Dostojevskoga, i u njega probave podrugu uru govoreći o poeziji i istini, o Gogolju, no najviše o Bjelinskom. »Ja ću mu danas odnieti vaš rukopis, i vi ćete vidjeti, kakav je to čovjek. Treba da se s njim upoznate«, govoraše zanosno Nekrasov tresući Dostojevskoga objema rukama za pleća. — »A sada spavajte, spavajte, pa sutra dodjite k nama!« Dostojevski nije mogao više usnuti, zalile ga suze od radosti, što je uspio.

Dostojevski izadje odmah na silan glas. On se upoznaje do mala s knezom Odojevskim, grof Sologub od radosti čupa vlasi, Panajev mu čestita. Svi ga primaju kao čudo. Bjelinski i Turgenjev zaljube ga srdačno.

Pročitavši »Biedne ljude« Bjelinski reče Nekrasovu: »Dovedite mi Dostojevskoga, što skorije!« I oni se sastanu. Bjelinski je očevidno vidio, da »Biedni ljudi« potvrdjuju njegovu miljenicu misao, da nemoralni družtveni uvjeti čovjeka razbijaju, lome, obezčovječuju, dovodeći ga do takova ništavila, u kojem gubi obraz i stid. Talenat Dostojevskoga osvoji ga sasvim, a Dostojevski, otišavši od Bjelinskoga, stade na uglu njegova doma, pogleda na nebo i stidljivo upita sam sebe: »Jesam li ja zbilja tako velik?«, i njime ovlada neki plašljiv zanos: »O ja ću biti dostojan ovih pohvala, pa kakovi ljudi! O kako sam ja lakomišljen, i da samo sazna Bjelinski, kakove su u meni kukavne i postidne stvari! Pa svi govore, da su ti literati gordi, samoljubivi! U ostalom ovi su ljudi u Rusiji — jedini, samo u njih je istina, a istina, dobro i pravda uviek pobjedjuju i likuju nad porokom i zlom... Mi ćemo pobiediti; oj, k njima, s njima!« 

Dostojevski zadje u ovaj izabrani krug književnički, u krug doista najboljih ljudi onoga vremena, no ne na dugo.