Hrvatska povijest. Drugi dio (Šišić)/Poglavlje VI.

← Poglavlje V.

Hrvatska povijest —  Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790. autor: Ferdo Šišić

Poglavlje VII. →

VI.
Pragmatička sankcija.
(1700.-1763.)

Uništenje turske moći u znatnom dijelu biv- šega kraljevstva hrvatskoga nije bilo od tolikoga dojma i važnosti, kako se očekivalo. Ono zemljište, što su carevci i Hrvati osvojili, tek je po starom imenu bilo hrvatsko ; inače ponajviše opustošeno i naseljeno najvećim dijelom stranim elementima, u prvom redu Sr b i m a. Osim toga ne htjede dvor osvojenih zemalja sjediniti s materom zemljom, već priklopi Liku i Slavoniju dvorskoj komori, to jest vrhovnoj austrijskoj financijalnoj oblasti, a Venecija opet ne htjede ništa ni da čuje o tom, da predade Leopoldu osvojene dijelove današnje Dalmacije. U tim su krajevima, naročito u Slavo- niji, njemački zvaničnici tako nečovječno , da je narod stao bježati u Bosnu, dakle natrag pod Turke, ili se opet odmetnuo u hajduke. Istom kad je unuk Petra Zrinskoga, erdeljski vojvoda Franjo II. Rákóczy podigao bunu protiv Beča, pak stao mamiti i Hrvate u svoje kolo, naglašu- jući im izrijekom propast roda Zrinskoga i Franko- panskoga, pobojaše se na dvoru za vjernost Hrvata, pa tako Leopold naumi zadovoljiti željama hrvat- skoga sabora u toliko, da je posebnim dekretom kao bajagi dokinuo varaždinsku krajinu s kapeta- nijama varaždinskom, koprivničkom, gjurgjevačkom, čazmanskom, križevačkom i petrinjskom (16. juna i 10. jula 1703.). No kako je u isto doba bjesnio rat za španjolsku baštinu s Francuskom, dapače se činilo kao da će se i veliki „sjeverni rat" (Karlo XII. kralj švedski i Petar Veliki car ruski) splinuti s njime u jedan, dvor trebajući mnogo vojske, a naročito iz Vojne Krajine, ne dade kraljeva de- kreta provesti ; i tako ostade u Krajini na tešku žalost i srdžbu Hrvata sve kao i prije.
U tom umre Leopold I. dne 5. maja 1705., a naslijedi ga stariji sin Josip I. (1705. — 1711.), muž darovit i živahan, mnogo energičniji i slobodo- umniji od svoga oca. Za njegova vladanja uspe se Rákóczy do kulminacije svoje, kad predloži na saboru u Onodu (14. juna 1707.), da se kuća Habsburška liši ugarske krune, što je sabor i prihvatio ; za ugarskim saborom povede se i erdeljski u Maros Vásarhelyu. Doskora prisile nesloga i porazi pristaše kneza Rákóczyja na ugo- varanje s kraljem Josipom, no on ih ne svrši, jer ga u tom spriječi nenadana smrt (17. aprila 1711.), već ban hrvatski Ivan grof Pálffy. Mir bi sklopljen dne 1. maja u Szatmáru, a potpisala ga je carica udovica Eleonora, mati braće Josipa i Karla ; njime bi proglašena opća amnestija i slo- boda vjeroispovjesti protestantima u Ugarskoj. Ovim mirom postade napokon kuća Habsburška pravi gospodar u Ugarskoj i Erdelju. No vodja magjarski, koji se za vri- jeme pregovora nalazio u Poljskoj i u Rusiji, Franjo Rákóczy, ne htjede pristati na mir, već se iseli iz Ugarske najprije u Francusku, a onda u Tursku, gdje je umr'o u Rodostu na Mramorskom moru (8. aprila 1735.), a sahranjen bi uz mater svoju Jelenu Zrinsku u crkvi sv. Benedikta u Galati kod Carigrada.¹
Posljedice szatmárskog mira veoma su važne, jer sežu sve do današnjeg dana. Te posljedice nijesu samo ograničene na Ugarsku, već se protegoše i na Hrvatsku, ma da ona nije bila upletena u bunu erdeljskoga kneza. Szatmárskim mirom naime po- činje nova epoka u političkom životu Ugarske, a po njoj i Hrvatske. Poslije dvjestagodišnje unu- tarnje borbe, interesi naroda i dinastije donekle se prvi puta složiše, a u prvom redu osjećali su i stališi i vlada potrebu naprednoga uzgajanja na- roda u duhu XVIII. stoljeća i na način ostalih modernih država. Bune prestadoše, a tako i vjerska trvenja ; njihovo mjesto zauzeše težnje za re- formama. Te reforme zamisli dvor upotrijebiti u svoju korist, a stališi opet u svoju, no konačno
________
¹ _{Troškom ugarske vlade biše lijesovi njihovi 1906. preneseni u Ugarsku.}
je dvor ipak sve do 1790. prevagnuo. Glavne re- forme odnosile su se na porez, sudstvo i nada sve na vojsku. Sada začinje sve to više maha preuzimati zajednička austrijska vojska, a plemićke čete hrvatske i ugarske išče- zavaju (od 1715.). Isto je tako i s novčanim pri- likama i sudstvom, dapače i isti sabori znatno promijeniše svoje obličje. Ovim reformama započeo je Karlo III., nastavila ih je kći njegova Marija Terezija, a dokrajčiti ih je pokušao sin njezin Josip II.
Josipa I. naslijedi brat mu Karlo III. (1711. do 1740.) u dvadeset i sedmoj godini života, prije toga odredjen za španjolskoga kralja. Na glas o smrti bratovoj vrati se natrag, te udje u Beč dne 25. januara 1712., a onda sazove za 3. aprila kru- nidbeni sabor ugarsko-hrvatski u Požun.
U taj čas bijaše Karlo III. jedini muški član porodice habsburške, dapače od žene svoje uopće još nije imao poroda. Pomisao na užasni rat za špa- njolsku baštinu napunjala je strahom svakoga podanika, ali i vladara, jer je zakonom od 1687. izrijekom rečeno, da Ugri i Hrvati mogu po iz- umrću muške loze habsburške sebi opet slobodno birati kralja. Pitanje, kako da se uredi možda već i skora budućnost, moralo je stoga izići ili od vla- dara samoga, ili od podanika. Ne može biti sumnje, da se odmah po smrti Josipa I., koji je ostavio dvije kćeri, pomišljalo na dvoru na baštinstvo po žen- skoj lozi, u što su bili upućeni razni visoki do- stojanstvenici, a svakako hrvatski ban Ivan grof Pálffy. Pa tako se zgodi, da su Hrvati, kad se na banov poziv, ali radi odsutnosti njegove, pod pred- sjedanjem zagrebačkoga biskupa Emerika ba- runa Esterházyja, skupiše dne 9. marta 1712. u Zagrebu na sabor, uzeli u raspravu pitanje o nasljedstvu. To je bilo tim važnije, što je taj sabor imao izabrati poslanike na krunidbeni sabor po- žunski, kojom su prilikom stališi redovito izlazili sa svojim željama i tužbama. Sabor hrvatski zaključi iza duljega živahnoga raspravljanja dne 11. marta : „da će se povjeriti onoj i ona- kovoj ženskoj lozi roda austrij- skoga, koja će posjedovati ne samo Austriju, nego i Štajersku, Korušku i Kranjsku, a stolovati u Austriji."¹ Ovaj je zaključak predložio biskup Esterházy, a podupirali su ga Ivan grof Drašković, Franjo Krsto grof Delišimunović i protonotar Gjuro Plemić Otočki.
Zaključak svoj motivirao je hrvatski sabor ovako : "Kod primanja naše koristi ne će nas za- strašiti, što smo dio Ugarske. Mi smo doduše, kako zakoni kažu, zemlje pridružene Ugarskoj, ali joj nijesmo podanici. Nekada imadosmo svoje domaće, a ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugrima pod- vrgla nijedna sila, nijedno ropstvo, već se sami posebi od svoje volje po- korismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu. Njihova kralja takodjer priznajemo,
______
¹ _{To jest habsburške nasljedne zemlje; Štajerska, Koruška i Kranjska nijesu na tom mjestu ni u kakvom državo-pravnom savezu s Hrvatskom, kao ni spomenuta Austrija.}
dok bude gospodar Austrije, a ako se zgodi, da to ne može da bude, ne ćemo slušati zamamljivi glas slobodna izbora, niti ponuku, kao da smo dužni nerazrješivo slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a ne robovi."
Ovim je saborskim zaključkom (član. VII.) obično zvanim hrvatska pragmatička sankcija, izražena čisto personalna unija izmedju Ugarske i Hrvatske ; dok imadu istoga vladara, opstoji i savez medju njima, ne bude li ih više vezala lič- nost jednoga istoga vladara, tad o savezu nema više ni govora.
Saborskim zaključkom svojim dali su Hrvati Karlu III. inicijativu, da riješi pitanje o nasljedstvu. I odista, godinu dana poslije toga, dne 19. aprila 1713. predloži Karlo u svečanoj sjednici sviju tajnih savjetnika kućni zakon o redu nasljedstva u porodici austrijskoj, pa kako još nije imao djece, to se za onda još računalo s kćerima Josipa I., premda je Karlo odmah tom prilikom istaknuo pravo primogeniture, to jest time sačuvao na- sljedstvo svojoj eventualnoj potomčadi. Taj se zakon zove pragmatička sankcija, ili zakon, koji ima da uvijek vrijedi (lex perpetuo valitura). Pragmatička sankcija sastoji se od tri točke : prvo, da se zemlje i kraljevine roda habs- burškima ne smiju nikad cijepati, to jest da pojedine česti ne smiju sebi izabrati posebnoga vladara ; drugo, da u tim zemljama i kraljevinama po smrti Karla III., ako ne bi imao sina, dodju na pri- jestolje njegove kćeri i zakoniti im potomci po pravu primogeniture, i treće, izumre li i ta loza, da imadu krunu baštiniti kćeri brata mu Josipa I. i njihovi potomci.
Od sada nastojao je Karlo, da mu prihvate taj zakon ne samo svi podanici, nego i ostale evropske države. Kad mu se na proljeće 1716. rodio sin, Leopold, onda je malo odahnuo, no dječak umre još iste godine, a po tom mu se rode redom tri kćeri, prva Marija Terezija dne 13. maja 1717. Njegovim na- stojanjem prihvate pragmatičku sankciju do g. 1720. Austrija, Koruška, Štajerska, Kranjska, Gorica, Gradiška, Trst, grad Rijeka, Češka, Moravska, Šleska i Tirolska. Najteže je išlo s Ugarskom, koja se nije rado odricala izbornoga prava. Konačno je prihvati sabor požunski dne 30. juna 1722., a kralj je potvrdi dne 19. juna 1723. Teže je bilo s evrop- skim pojedinim vlastima, no Karlo je i to srećno prebrodio, dakako uz velike žrtve. Prva je priznala pragmatičku sankciju Rusija g. 1727., a 1731. i 1732. pridruže se Engleska, Danska, Holandija, Pruska i stališi njemačkoga carstva ; jedina Bavarska i Saska se opriješe. Napokon je priznade 1738. i Francuska.
Nastojanje Karlovo oko pragmatične sankcije u velike je podupirao istodobni slavni turski rat (1716. — 1718.). Da nadoknade gubitak, što ih je stigao karlovačkim mirom, Turci stanu uda- rati na mletačke posjede u južnoj Grčkoj i Dal- maciji (1714.). U toj nevolji Venecija sklopi i opet savez s Austrijom. Vrhovni carski vojvoda bijaše princ Eugen, koji ametom pobije Turke kod Pe- trovaradina (13. augusta 1716.) i Beograda (16. augusta 1717.). Istodobno ratovala je i Venecija u Dalmaciji, te osvoji Imotski i prodre u Bosnu i Hercegovinu, dok je banski namjesnik Ivan Drašković provalio sa svojom vojskom preko Dubice u porječje Sane i Vrbasa. Nakon beogradskoga poraza zatraže Turci mir, koji bi sklopljen u Požarevcu na Dunavu u Srbiji (21. jula 1718.). To je naj- sjajniji mir, što ga je ikada sklo- pila kuća Habsburška; osim zapadne Vlaške do Alute, onda Banata, Beograda i većega dijela sjeverne Srbije, dopade Karlu i sva desna obala Save i Une u Bosni sve do podnožja pla- nina. Venecija opet steče istim mirom Imotski i onaku granicu svoga posjeda, kakovu Dalmacija ima danas prema Bosni i Hercegovini.
Neprekidni nemiri natvedu bečko ratno mini- starstvo, da uredi Vojničku Krajinu i to kao posebnu carsku zemlju, makar da su hrvatski stališi jednako zahtijevali, da se Krajina dokine, ili bar stavi pod bansku vlast. Uredjenje bi povjereno u Hrvatskoj (1734.) princu Josipu Hildburghausenu, a u Slavoniji grofu Ferdinandu Antunu Khevenhülleru. Sada budu maknute nje- mačke čete i organizovane domaće, dašto pod vr- hovnom komandom tudjinskom. Svrha je bila, da se iz zemlje izvuče što više vojske. Medjutim i to je uredjenje bilo privremeno.
Pod kraj vladanja svoga uplete se Karlo po- novno u rat s Turskom (1736. — 1739.), ali kako ne bijaše više na životu princa Eugena (21. aprila 1736.), doživi poraz za porazom. Dne 18. sep- tembra 1739. dodje do mira u Beogradu, po kojemu izgubi Karlo u Vlaškoj, Srbiji i Bosni sve, što je dobio požarevačkim mirom. Sava opet po- stade medjom izmedju Hrvatske i Turske.
Slijedeće godine dne 20. oktobra 1740. umre Karlo III., a naslijedi ga dvadeset i četiri godišnja kći Marija Terezija (1740.— 1780.). Premda nitko razborit već davno nije sumnjao, da će nju zapasti prijesto i premda nikomu nijesu bile nepoznate nje- zine krasne duševne sposobnosti, ipak se za čudo do tada nije nikad nastojalo, da je upute u rješa- vanje državnih posala ; pa tako preuze ona teško breme kao pravi novajlija. Tjelesne joj se krasote pak, naročito poslije udaje (12. februara 1736.) za vojvodu lotarinškoga Franju, baš divno razviše. Osobita ljupkost i veličanstvena pojava sjediniše se na vanredan način u njezinoj spoljašnosti. Bistro tamno-modro oko puno živahnosti, a opet puno blagosti, visoko čelo, bujna plava kosa, nježno za- obljena ustašca, biserni zubi, fina oblina i vedar izraz njezinog lišća, svježa mast puti, prekrasan oblik vrata, ramena i ruku, pa jedar, zdrav i krepak stas osrednje visine, sitan i dostojanstven krok, sve je to činilo, da su Mariju Terezi ju ubrajali medju one rijetke prikaze, što se mogu smatrati uzorom savršene žene. Toj spoljašnjoj divoti pridružila se osobita živahnost duha, oštra pronicavost, vjerno pamćenje, srećna obdarenost, da može svoje misli budi u privatnom razgovoru, budi u državnom javnom zboru lako, sigurno i s uvjerenjem iznašati, pa toplo čuvstvo za slavu svoje porodice, za do- brobit podanika, za pravo i zakon, te konačno živa vjera u Gospoda. Istom što je sjela na prijesto, podiže se protiv nje pruski kralj Fridrik II., kojemu se doskora pridruže i ostali dušmani austrijski, naročito Ba- varska i Francuska. Tako započe austrijski nasljedni rat (1741. — 1748.), u kojem su Hr- vati i Srbi sudjelovali u velikom broju, ne samo kao redovita krajiška Vojska, nego i u dobrovoljačkim četama. Medju ovima se naročito ističu Tren- kovi panduri, naime oni dobrovoljci, koje je okupio oko sebe slavonski vlastelin Franjo barun Trenk.¹ Kroz više godina vojevali su oni u Šleskoj, Češkoj, Bavarskoj i Francuskoj, istaknuvši se kao osobito hrabri i smioni ljudi. Trenkovi panduri nijesu bili jednako odjeveni, no ipak se mogu svesti na glavna obilježja, jer je glavni karakter nošnje bio turski. Na glavi im je bila visoka crna kapa, nalik na kamilavku pravoslavnih monaha, ogrtali su se u crvene kabanice s kukuljicama (kapucama), oblačili modre zobune, a ispod njih crvene ječerme ; na noge navlačili su široke modre čakšire i opanke. Za kožnatim pojasom imali su utaknute četiri ku- bure, ljut handžar i sitan nožić, na kojem je bila urezana pandurska prilika s natpisom : „Vivat pandur ! ; preko ramena njihala im se šarena diljka, a o boku im je visjela još kriva sablja. Da četa iz- gleda još većma "turski", morao je svaki momak brijati glavu, a ostaviti kurjuk ; mjesto barjaka služio im tug (konjski rep), a konačno dodade joj
_______
¹ _{Porodica Trenk je pruska. Franjo se rodio 1. jan. 1711. u Reggiu u Kalabriji, gdje mu je otac bio u austrijskoj službi. Kasnije prijedje u Slavoniju, gdje kupi imanja : Pakrac, Brestovac, Pleternicu i Njuštar.}
Trenk tako zvanu „tursku bandu", sastavljenu od dvanaest glazbala, i to frulaša i bubnjara, iz koje se vremenom razviše današnje vojničke glazbe. Junačkim, ali veoma često i objesnim djelima po raznim bojištima, steče Franjo Trenk mnogo duš- mana, koji ga ocrniše pred dvorom, tako da ga staviše pred ratni sud, gdje bude „radi nasilja" odsudjen na doživotnu tamnicu u Spielbergu kod Brna, gdje već iza kratkoga tamnovanja umre (4. oktobra 1749.). Ogromna imanja njegova budu zaplijenjena, te kasnije podijeljena medju dvorske ljubimce.
Za vrijeme, dok su panduri vojevali po raznim evropskim bojištima, zgodile su se u Slavoniji važne promjene. Još na požunskom krunidbenom saboru dne 14. maja 1741. obeća kraljica hrvatskim posla- nicima, da će obnoviti stare slavonske županije i pridružiti ih Hrvatskoj, a riječ svoju odista iskupi 1745. Obnovljene budu županije virovitička, po- žeška i srijemska, te sjedinjene s Hrvatskom, dok je slavonska Posavina preuredjena u Vojničku Krajinu. Obnovljenje i preuredjenje provede ban Karlo Batthyány na veliku radost naroda hr- vatskoga ; prvi veliki župani obnovljenih županija bijahu : Ludovik grof Patačić od Zajezde (virovitički), Marko baron Pejačević (srijemski) i Ladislav baron Vayay (požeški).
Proširenje Vojničke Krajine na slavonsku Po- savinu prouzroči ponovno i definitivno uredjenje čitave Krajine. Novo uredjenje obavi god. 1746. princ Hildburghausen, i to potpuno prema novim vojničkim potrebama. Ona bi podijeljena na regimente i to : ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, dvije banske (petrinjsku i glinsku), kri- ževačku, gjurgjevačku, gradišku, brodsku i petro- varadinsku. Uprava je bila isključivo u vojničkim rukama ; kao što su se županije dijelile na okružja, kotare i općine, tako su i regimente imale svoje bataljune, kumpanije i općine. Odnosni časnici (pukovnik, major, kapetan i poručnik) vodili su sve poslove, dapače i sudačke. Parnice su se vodile besplatno, a apelirati se moglo na regimentski sud, onda na generalni auditorijat i konačno na dvorsko ratno vijeće. Dakako, službeni jezik bio je nje- mački, kao i zakonici. Isto su tako i škole bile nje- mačke. Potrebe svoje podmirivala je svaka regi- menta iz svoje blagajne, te je bila financijalno samostalna. Vojnik je bio svaki čovjek od šesnaeste do šezdesete godine. Stoga i jeste mogla naša Krajina sama podići na noge do 50.000 momaka. Za rata mora svaki „graničar" (kako su se oni zvali) poći onamo, kuda mu se zapovjedilo. U mirno se doba svaki sam odijeva i hrani, a u ratu živi na carski trošak. Vojnička Krajina bila je u glavnom jedna velika kasarna stalne vojske, uzdržavana malim troškom.
Medjutim se zgodi važna promjena s nedavno sjedinjenom Slavonijom. Magjari naime stali su tvrdokorno tvrditi, da su one tri obnovljene sla- vonske županije od Arpadovih vremena sastavni dio Ugarske, a nipošto Hrvatske, pa da ih stoga treba vratiti njima. Kad su se na državnom sa- boru u Požunu dne 18. aprila 1751, sastali ugarski i hrvatski, predloži ujedared pod- župan virovitički Antun Špišić Japranski, ne bi li se tako ulaskao nazočnom palatinu Ludoviku grofu Batthyányiju i drugoj velikoj magjarskoj gospodi, da bi u napredak tri novouredjene slavonske županije šiljale svaka po jednoga poslanika na sabor ugarski, kao što to čine čisto ugarske županije ; predlog podkrijepi time, što su i onako pomenute županije uredjene na ugarsku, te prinose toliko nameta, kao ove, pa stoga će bolje biti, da dodju pod palatina ; — to jest jasnijim riječima, pod- župan Spišić predložio je neka se Slavonija odcijepi od Hrvatske i sjedini s Ugarskom. Sabrani ugarski velikaši odmah prihvate predlog, pa kako su bili prvi doglavnici Marije Terezije, izrade i kod nje potrebnu privolu. Badava se opirahu poslanici hrvatski dokazujući, da je Slavonija od uvijek pri- padala banu i Hrvatskoj ; teškom mukom ipak izradiše, da im se to pravo priznalo, pa tako sve tri slavonske županije ostadoše bar pod banskom sudbenosti, no administrativno ipak bi Slavonija pridijeljena Ugarskoj.
Razne ove promjene u narodnom životu, a naročito velika oskudica i nevolja, onda velike daće i porezi, prouzročiše kroz više godina razne bune i nemire po cijeloj zemlji ; tako se u Vojničkoj Krajini oko Brinja i u Lici, onda oko Kri- ževaca i u Slavoniji stadoše skupljati razdražene i zdvojne seljačke čete navaljujući na plemićke po- sjede. Samo jakom vojničkom silom uspjelo je bun- tovni narod primiriti. U to započe Marija Terezija Sedmogodiš- nji rat (1756. — 1763.), u kojem su i opet učestvo- vale Vojnička Krajina i banska vojska. Istom svršetkom toga rata povrati se mir, a pragmatička sankcija bijaše potpuno osigurana. Unatoč brojnih dušmana svojih održa se Marija Terezija ipak slavno na prijestolu svojih predhodnika. Kod toga steče narod hrvatski i srpski zamjernih zasluga, koje mu je kraljica otvoreno i javno priznala.