Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/156

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena

opravdanje, naime, da to ima samo tako dugo potrajati, „dok se ne osvoje oni krajevi Hrvatske, koji su danas pod Venecijom (t. j. Dalmacija) i Turskom (t. j. Bosna do Vrbasa i Hercegovina do donje Neretve) i dok se tolik broj županija ne nadje na okupu, da Hrvati sami uzmognu uzdržavati jednu političku oblast". Osim toga zaključe Hrvati posebnim zaključkom, da će hrvatski porez u buduće votirati ne u Zagrebu, nego na zajedničkom saboru, ali odijeljeno od ugarskoga; samo za Sla- voniju nije to vrijedilo, jer je njezin porez votiran skupa s drugim ugarskim županijama. Napokon priznaše Hrvati na ovom kobnom saboru još i načelo majoriteta u zajedničkim poslovima.1
Ovim zaključcima zadan je gotovo smrtni udarac hrvatskoj samostalnosti, a ravnopravnosti izmedju Ugarske i Hrvatske nestade ; Hrvatska postade dio njezin u pravom smislu, ne u prene- senom, kako je to shvaćala pragmatička sankcija, ili kako reče jedan uman pravnik toga vremena : „Also da hört auf Croatien ein Staat zu sein". Udarac taj bio je tim teži, što je ugarsko namjes- ničko vijeće bilo sebi prisvojilo svu vlast, tako da je sabor bio sasvim izlišan i bez vrijednosti. I odista, od tada se hrvatski sabor sastajao samo u oči ugar- skoga na jedan dva dana, da izabere nuncije i da im dade instrukcije, a poslije zajedničkoga sabora opet bi se sastajao, da proglasi na zajedničkom saboru stvorene zakone. Razumije se, da je padom
______
1 Do god. 1706. nema traga "zajedničkim poslovima".