O Srbima veli Konstantin, da je jednoć u njihovoj pradomovini došla vlada u ruke dvojice braće, i jedan je brat s jednijem dijelom naroda ostao u staroj zemlji, a drugi se brat s drugijem dijelom preselio na jug.
Ako igdje pri Konstantinovijem vijestima treba biti na oprezu i ne vjerovati mu bez razloga, a ono treba ne samo opreza, već upravo velike dvojbe, kada gdje Konstantin tumači što iz varvarskijeh jezika. Etimologija je nauka zanimljiva, ali i mučna; o pravom načinu etimologiziranja nije Konstantin Porfirogenit imao ni pojma kao u opće nitko ne samo u 10. vijeku, nego ni u kasnijim vijekovima sve do 19., u kojem je etimologija postala naukom, a prije je bila pukom igračkom. Sada pogledajmo, kako Porfirogenit tumači hrvatsko i srpsko ime.
Za Hrvate veli, da njihovo ime znači ljude, koji žive u prostranoj zemlji. Ovo je posve rdjava etimologija, jer je Porfirogenit čujući izgovarati ne samo Χρωβάτοι, nego i Χωρβάτοι pomislio na grčku riječ χώρα, koja znači »zemlja«, pa je odmah etimologija bila gotova. Ovo je isto takav postupak, kao da danas tko reče, da se n. pr. Beč za to tako zove, jer se na Madžare ili na Čehe izbečio. Ovo nijesu etimologije, već igre s riječima, jer za etimologičko tumačenje nije dosta, da je koja riječ kojegagod jezika slučajno nalik na drugu riječ kojegagod drugoga jezika!
Isto se tako ima odbaciti i Porfirogenitova etimologija srpskoga imena, jer ne vrijedi upravo ništa. On na ime veli, da se Srbi (Σέρβλοι) za to tako zovu, jer su bili podanici ili robovi grčkoga cara; t. j. Porfirogenit je izvodio rečeno ime od latinske riječi servus, a nije pomislio, da se ovo tumačenje protivi i samomu njegovu pripovijedanju o dolasku Srba u nove zemlje, jer su Srbi ovo svoje ime već prije imali nego su tobože zamolili cara Heraklija, da im dopusti naseliti se u svojoj zemlji; a otkud bi ime Srbi došlo lužičkijem i ruskijem Srbima (da ne govorimo o Plinijevima i Ptolemejevima), koji nigda nikakve zajednice nijesu imali s grčkijem carstvom, dakle mu nijesu mogli, biti ni podanici! Kad bi i moguće
