Prijeđi na sadržaj

Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/87

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

Hrvati, dakle oni nijesu mogli biti kršteni već u vrijeme cara Heraklija, koji je umro godine 641. Što vrijedi za Hrvate, vrijedit će takodjer za Srbe, premda o njima nema dokaza, koji bi se protivio Porfirogenitovoj bilješci.

I za Hrvate i za Srbe piše izrijekom car-pisac, da su ih krstili sveštenici rimske crkve. U VII. je vijeku bila Hristova crkva još jedinstvena, još se nijesu rimski papa i vasiljenski patrijar poprijeko gledali, dakle je obraćenje ovijeh dvaju plemena bilo jednako milo carigradskoj kao i rimskoj crkvi, došlo ono s koje mu drago strane. Za Hrvate napose piše Porfirogenit, da su primivši krst zadali vjeru rimskomu papi, da će u miru življeti sa svijem narodima, a papa im je na to obećao pomoć sv. apostola Petra, ako bi na njih udario koji neprijatelj.

Ako se Hrvati i Srbi nijesu krstili u Heraklijevo vrijeme, a nekmo li staranjem Heraklijevim, onda treba pitati, kada su se krstili. Premda se na to pitanje ne može odgovoriti sigurnijem dokazima, opet je veoma vjerojatno, da su se krstili koji desetak godina poslije smrti cara Heraklija, ali svakako prije svršetka VII. vijeka.

Čudno je, što Porfirogenit bilježi osim hrvatskoga krštenja za cara Heraklija još i druga dva krštenja, jedno u vrijeme, kada su se Hrvati oslobodili franačkoga jarma (oko g. 830.), a drugo u vrijeme vizantijskoga cara Vasilija I. (djeda Konstantina Porfirogenita, — oko god. 876.) Rački lijepo dokazuje, da se Porfirogenit u izvješćima o ova dva krštenja prevario, i da se hrvatski narod samo jednoć krstio i to, kako je malo prije rečeno, u VII. vijeku.

Porfirogenit piše, da je Hrvatima u vrijeme njihova prvoga krštenja bio knez Borko (u Porfirogenita je ovo ime zabilježeno Ποργά), a prije Borka veli da je knezovao njegov otac, kojemu ne bilježi imena. Iz ovoga bi se moglo zaključiti, da su Hrvati već oko god. 620. življeli pod vladom jednoga kneza t. j. već je hrvatska država bila osnovana. Po tom bi Hrvati bili, što se državnoga (dakle i kulturnoga) života tiče, napredniji od grčkijeh ili bugarskijeh Slavena, kojima su državu