štivati prije nego su se mogli nastaniti u novijem zemljama. Zgodno veli Rački, da su Hrvati i Srbi to činili vojujući pod avarskom zastavom; t. j. Avari su ne samo Hrvatima i Srbima dopuštali rečeno širenje, već su ih još u tom pomagali kao svoje saveznike i podanike. Ovaj je posao osvajanja trajao jamačno mnogo godina, a svršio se njegdje u vrijeme cara Heraklija.
Konstantm Porfirogenit piše, da se od dalmatinskijeh Hrvata jedan dio ocijepio i pošao u Ilirik i Panoniju (ili kako bi se danas reklo: u Hrvatsku i Slavoniju) i tu načinio sebi posebnu državu s posebnijem knezom. Po onom, što smo mi malo prije razložili, bit će obratno istina, t. j. nijesu Hrvati odlazili iz Dalmacije u Hrvatsku i Slavoniju, nego iz Hrvatske i Slavonije u Dalmaciju.
Kako je Porfirogenit znao svoje kombinacije bilježiti kao pravu istoričku istinu, to se osim drugoga vidi u onom, što govori o seobi Srba. Doista nije vjerojatno, da bi Srbi igda življeli u okolici grada Soluna, gdje znamo, da su stanovali bugarski Slaveni, a kad bi se igda bili onamo naselili, što bi ih gonilo, da se vraćaju natrag, otkle su došli? Lako je ući u trag Konstantinovoj kombinaciji: još se i danas u južnoj Maćedoniji nalazi varošica Srbica (Servija), a nalazila se već i u Porfirogenitovo vrijeme i zvala se grčki Σέρβλια. Ovijem se imenom dao pisac zavesti, te je pomislio i napisao, da je njegda tamo živio srpski narod! Nije nemoguće, da se jedno pleme bugarskih Slavena zvalo Srbi i po njima da je ime rečenoj varošici, a Porfirogenit je u svojoj površnosti pomeo što nije valjalo pomesti.
Hrvati su i Srbi, kako smo malo prije pokazali, u VI. i VII. vijeku bili podanici avarski; za to se vrlo lako moglo dogoditi, da je gdjetko u Vizantiji u ono doba Hrvate i Srbe takodjer zvao Avarima. Gdjekoja se takva bilješka mogla sačuvati do Konstantinova vremena, a on je onda posve pomiješao Hrvate i Srbe s Avarima. Tako tumačimo čudan pojav, što on na dva mjesta, koja su dosta blizu jedno drugomu,
