Hrvatska enciklopedija (Ujević) - svezak III/019

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Hrvatska enciklopedija (Ujević) - svezak III
018
020.jpg
020
19
BOKA KOTORSKA

očuvao i u kasnijim vjekovima, kad je rimska vlast bila prestala i kad su se bile već potpuno izmijenile etnografske prilike.

Za provala Gota, Avara i konačno Slavena, Hrvata i Srba, nastradaše početkom 7. st. gradovi Risan i Acruvium, od kojih je drugi ležao vjerojatno podno grbaljskog polja. Ostao je Decadaron, danas Kotor, u koji se skloniše ostatci Romana, što su preživjeli katastrofu. Kotor, autonomni municipij, postaje glavnim gradom Boke, koja je uglavnom sačinjavala njegovo vanjsko područje (comitatus). Kotoru na SZ bila se formirala slavenska oblast Travunija, na JI Duklja. Prema pripovijedanju popa Dukljanina pripadale su te oblasti neko vrijeme Crvenoj Hrvatskoj. Do 12. st. pripada Kotor, a vjerojatno i cijela Boka u užem smislu, Istočnom carstvu kao »thema Dalmatia«. Susjedni vladari Duklje i Travunije vršili su neko vrijeme utjecaj nad gradom, odnosno dijelom Boke. Bilo je to u doba, kad su Bizantom vladali nesposobni carevi, pa se okolnim sla­ venskim poglavicama pružala prilika za samostalne pot­ hvate. Sredinom 9. st. Saraceni popališe i oplijeniše Kotor i Rosu na ulazu u Boku.

Iza smrti cara Manuela (1143-1180) zauze Kotor i pri­morje raški veliki župan Stefan Nemanja. Boka time po­staje sastavni dio srpske države i ostaje u tom sklopu do izumrća Nemanjića 1371. U srpskoj državi imao je Kotor znamenit položaj kao veza sa Zapadom. Kotorani stekoše na dvoru velik utjecaj kao vodite1ji financija, zakupnici carina i poslanici na vanjskim dvorovima. Ne­manjići ne dirnuše u gradsku autonomiju nego se zadovoljiše postavljanjem gradskoga kneza. Uroš II. darova gradu plodnu župu Grbalj, a Stefan Dušan župe Bijelu, Kruševice i Ledenice.

Kotorom zagospodova 1371 ugarsko-hrvatski kralj Lu­dovik Veliki. U ratu između Mletaka i Ludovika (1378 do 1381) nastradao je Kotor od navale mletačkog admi­rala Vitorija Pisanija. Iza smrti Ludovikove (1382) kraljica MariJa i majka Jelisava pokloniše grad 1385 bosanskom kralju Tvrtku I. Kratko vladanje Tvrtkovo važno je za Boku, jer on udari temelje Hercegnovom, koji je imao služiti kao izvozna luka za bosansku trgovinu. Inače bi on kao vojnička točka u neprijateljskoj ruci ugrožavao posjed Boke. Pritisnut od braće Balšića, koji su vladali susjednom Zetom, a ne dobivajući nikakve pomoći od slabih bosanskih kraljeva, koji su iza smrti Tvrtkove od 1391 vladali Bosnom, zatraži Kotor 1395 mletačko pokro­viteljstvo. Odbijeni od Mletaka, Kotorani priznadu 1403 pokroviteljstvo Ladislava Napuljskog, koji im za svoga boravka u Zadru potvrdi stare povlastice. Ipak i dalje u stisci radi Balšića, kojima se pridružio bosanski vojvoda Sandalj Hranić, ne odustaju Kotorani od namjere, da svoju sudbinu predaju u ruke moćnih Mletaka. Kad je 1409 Ladislav prodao Mlecima svoja prava na Dalmaciju, uzmu Mleci poslije ponovnih molba 1420 Kotor i dio Boke pod svoje pokroviteijstvo. Sjeverozapadni dio ostaje u

vlasti Sandalja, a iza njegove smrti u vlasti sinovca mu hercega Stjepana Vukčića, kojega zamijeniše Turci. Oni su zauzeli 1497 i župu Grbalj. G. 1538 osvojiše udružene mornarice, španjolska, papinska i mletačka, Hercegnovi, ali ga slijedeće godine Turci pod admiralom Hajredinom Barbarossom preoteše Španjolcima, koji su ga junački bra­nili pod zapovjedništvom Don Ferranta Gonzage. U kan­dijskom ratu istisnu Mleci 1687 Turke iz Hercegnovog i sjeverozapadnog dijela Boke, a 1725 pripoje pod svoju vlast konačno i Grbalj.

Mirom u Campoformiju 1797 pripade Boka Austriji. Barun Matija Rukavina uđe na čelu austrijskih četa u Kotor 24. VIII. Mirom u Požunu 1805 morala je Austrija ustupiti Boku Francuzima. Međutim 4. III. 1806 zaposje­dose Boku Rusi pod admiralom Sinjavinom i ostaše u njoj do 12. VIII. 1807, kad je zauzeše Francuzi. Iza poraza Napoleonova kod Leipziga 1813 ustadoše protiv Francuza Bokelji i Crnogorci. Francuski general Gauthier branio se u Kotoru do 4. I. 1814. Crnogorci i Bokelji nisu mogli zauzeti grad, jer nisu imali topova. Nato doplovi pod Kotor engleski ratni brod i počne ga tući topovima. Gauthier položi oružje. Mjeseca lipnja iste godine Austrija ponovno zaposjedne Boku. Do svršetka svjetskoga rata vladala je Bokom Austrija; od 1918 do 1941 Jugoslavija; a poslije toga zaposjela ju je Italija.

LIT.: G. Gelcich,. Memorie storiche su Ile Bocche di Callaro, Zadar 1880; S. Rutar, Starzne bokokotorske (Program gimnazije u Kotoru za sk. god. 1879-1880. 1880-1881, Zadar 1880, 1881); P. Pisani. La Dalmatie de 1797 II 1815, Patiz 1893; P. Butorac. Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića, Split 1927; Isti, Boka Kotorska prema narodnom pokretu u revolucionarnoj godini 1848, Rad HA 260. Zagreb 1938; Isti, Boka Kotorska nakon pada mletačke republike do Bečkog kongresa, Rad ~A 264 i 265, Zagreb 1938; A. S. Dabinović. Kotor pod mletačkom republikom, Zagreb 1934; K. Jireček, Die Handelsstrassen und Berg­ werke von Serbien IJnd Bo;men, Prag 1879. I. S.

Pomorstvo i trgovina. Već u doba Ilira i Rimljana bilo je pomorstvo najznatnija grana narodne privrede u Boki. U srednjem vijeku nastavila se stara bokeljska tradicija, pojačana trgovačkim nastojanjem dukljanskih, raških, bo­ sanskih i hercegovačkih vladara i knezova, da dođu preko Kotora, Perasta, Hercegnovog i drugih mjesta u Boki do što boljih veza sa zemljama na Jadranskom, Jonskom, Egejskom i Sredozemnom moru. Brze bokeljske karavele vršile su promet s Carigradom, Mlecima i Aleksandrijom, a sredinom 16. st. zalazile su i u Sjeverno more, pa i u Indijski ocean. Radi opasnosti od gusara bili su trgovački brodovi oružani. Kotor je podržavao i po koju ratnu lađu, pa kad je 1420 došao pod vlast Mletaka, bila je kotorska galija (galea Catharina) uvrštena u mletačku ratnu mor­naricu.

Krajem 15. st. dolazi Boka u neposredni doticaj s Tur­cima, koji su vladali hercegnovskom obalom. Risan i Morinj bili su turski. Isto tako i Glogovac nad Perastom, Orahovac i Grbalj, dok su Ljuštica, Đurići, Strp, Lipci, Perast, Dobrota, Vrmac i Škaljari bili u vlasti Mletaka.


018 Hrvatska enciklopedija (Ujević) - svezak III 020