Hrvatska enciklopedija (Ujević) - svezak III/002

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje


001
Hrvatska enciklopedija
svezak III
003
2
BOJA

izvjesne spektralno zelene svjetlosti s izvjesnom spektralno crvenom svjetlošću miješajući ih u zgodnim omjerima. Oko ne može kod tako dobivenog žutog raspoznati, radi li se o čistoj spektralnoj boji, ili o ovako sastavljenoj boji.

Naročita važnost pripada t. zv. komplementarnim ili dopumbenim bojama: to su takvi parovi boja, koje pomiješane aditivno daju bijelo. Tako crveno λ 656 mμ i plavo zdeno λ 491 mμ daju bijelo; isto tako dobivamo bijelo miješanjem žutog λ 5S5 mμ s plavim λ 483 mμ, i t. d. Uvijek jedna komponenta leži na strani duljih valnih dužina od zeleno plavog, a druga na strani kraćih valnih dužina. Samo zeleno plavo od λ 567 mμ do λ 492 mμ nema svog komplementa među homogenim bojama. S njim su komplementarne grimizne boje, koje su složene od crvenog i ljubičastog.

Ako spektralo narančasto aditivno pomiješamo sa spektralnim zelenim, dobivamo jednu na oko jednostavnu žutu boju. Ta zadržava svoj žuti izgled, ako zeleno pomičemo Sve više prema plavo zelenom, ali postaje sve više bjelkasta. Tako i ona prvobitna žuta boja sadrži u sebi nešto bijeloga. Takva boja, koja u sebi sadrži i neku primjesu bijeloga, zove se jasna boja; ona je nezasićena boja.

Pigmentne boje miješamo aditivno na zvrku boja. To je ploča, na kojoj su poedini sektori obojeni različitim bojama. Ako je brzo vrtimo, oko je vidi jednolično obojenom (Alhazen, Newton). Omjer komponenata može se po volji mijenjati tim, što se na zvrk stavljaju okrugle ploče od kartona, koje su različito obojene, a rasporene su uzduž jednog polumjera, pa jedna ploča zalazi preko druge (Maxwell). Miješanjem žutog i plavog u izvjesnom omjeru na takvu zvrku ne dobivamo bijelo nego sivo; dakle i po ovome sivo izlazi kao nesavršeno bijelo.

Treći princip aditivnog miješanja boja dolazi kod trobojnog tiska u bojama, koji je zasnovao već Le Blond (1756). On se osniva na tom, da možemo proizvesti osjećaj svake boje svjetlostima triju odabranih spektralnih područja mijenjajući im na zgodan način relativne jakosti, ako sva tri područja istodobno djeluju na isti dio mrežnice oka. Redovito se kao osnovne boje uzimaju crveno, zeleno i modro. Promatramo li jedan bijeli ili jasno sivi predjel takve slike u trobojnom tisku pod povećanjem 5 do 50 puta, vidimo mrežu više manje pravilno poredanih točkica u trima osnovnim bojama. U višebojnom tisku dolaze još i žute i ljubičaste točkice (sl. A, prilog u boji). U bijelom ili jasno sivom točkice u različitim bojama dolaze podjednako gusto, dok u crvenkastom pretežu crvene, u zelenkastom zelene. Oko ne može razabrati pojedinih točkica, nego se one u njemu zajedno sa svojom bijelom pozadinom slijevaju u jednu miješanu boju. U tamnijim dijelovima slike u trobojnom tisku točkice dolaze tako gusto, da se različite boje djelomice pokrivaju; u tim predjelima uz aditivno miješanje dolazi do izražaja i suptraktivno miješanje. - Tako se i mreža na ploči za fotografiju u bojama po Lumiereovu sustavu sastoji od prozirnih crvenih, zelenih i modrih zrnaca.

Drugi način miješanja boja je suptraktivno miješanje. Ako bijelu svjetlost pošaljemo kroz žuti, pa kroz plavi svjetlosni filtar, svjetlost, koja je prošla, jest zelena. Žuti filtar propušta narančastu, žutu i zelenu svjetlost, a sva druga spektralna područja apsorbira. Od ove svjetlosti, koju je propustio žuti filtar, plavi filtar apsorbira narančastu i žutu, pa tako prolazi samo zelena svjetlost. Jasno je, da je ovo tumačenje identično s onim, koje smo prije dali za plavu boju tijela u upadnoj svjetlosti. Tim je načinom Helmholtz protumačio činjenicu, da miješanjem žutog pigmenta s plavim dobivamo zelenu boju: zrnca žutog pigmenta apsorbiraju iz bijele svjetlosti sve osim narančastog, žutog i zelenog dijela, a plava zrnca apsorbiraju narančasto i žuto, pa u svjetlosti, koja dolazi u oko, ostaje samo zelena svjetlost.

Svjetlosni filtri, kojima je svrha ili da s pomoću njih odijelimo iz bijele svjetlosti uža područja homogenije svjetlosti ili da stanovita područja oslabimo, djeluju također suptraktivno. Apsorbirana područja pokazuju se u spektru kao tamne pruge. Ostatak svjetlosti, koji je filtar propustio, daje aditivnim djelovanjem miješanu boju. Takvi filtri mogu biti listići celuloida ili želatina među staklenim pločama ili obojeno staklo ili napokon tekućine u sloju određene debljine. Crni filtri za infracrveno apsorbiraju cijelo vidljivo i ultraljubičasto područje, a crni filtri za ultraljubičasto apsorbiraju cijelo vidljivo i infracrveno područje.

Filtar je potpuno poznat, ako mu znamo granice propuštenog područja i spektralnu plohu propustljivosti; na ovoj su u razmacima od 5 ili 10 m μ označene propustljivosti u pr-stoteima po odbitku reflektiranog dijela (krivulja propustljivosti).

002 - Maxwell-Helmholtzov trokut boja.jpg

Trokut boja. Po teoriji boja od Younga i Helmholtza svaki osjet boje u oku nastaje superpozicijom triju osnovnih osjeta za crveno, zeleno i modro. To su tri osnovne boje. S pomoću njih se sve boje mogu grafički prikazati u Maxwell-Hclmholtzovu trokutu boja. Ovaj ima na vrhovima C, Z, M u jednakim količinama tri idealne praboje crveno, zeleno i modro. Na strani CZ redaju se zasićene boje, koje nastaju aditivnim miješanjem crvenog i zelenog. Svaka tako dobivena boja prikazana je jednom točkom na strani CZ, u koju bi palo težište jednako dugog štapa bez težine, koji bi na svojim krajevima imao koncentrirane mase u jednakom omjeru, u kojem su pomiješane komponente crveno i zeleno. Analogno vrijedi za ostale strane trokuta. Unutrašnjost trokuta zaposjednuta je svima drugim bojama; ove nastaju aditivnim miješanjem triju praboja. Težište trokuta (B) znači idealno bijelo, koje nastaje miješanjem triju osnovnih praboja u jednakim iznosima. Ovo se težište poklapa s točkom, koja pripada svjetlosti kontinuiranog spektra s jednakom podjelom energije, a leži blizu točke, koja pripada sijanju savršeno crnog tijela pri temperaturi 5560° K. Na deblje izvučenoj krivulji redaju se spektralne boje; brojevi na njoj znače λ u mμ Prema tome od spektralnih boja zasićene su samo crvena i boje, koje se u spektru redaju od nje do žute boje; sve druge su nezasićene. Na pravcu povučenu od 700 do 430 (mμ) redaju se grimizne boje. Trokutasta ploha, zatvorena krivuljom spektralnih boja i pravcem grimiznih boja, sadrži sve realne boje. - Sastavljanje boja iz triju osnovnih boja i njihovo redanje u trokutu boja zasnovao je već T. Mayer (1750), a izgradio ga je Young.

Ostwaldove boje. Novije poglede na pigmentne boje i njihovu sistematiku dao je W. Ostwald. U boje on ubraja i idealno, bijelo, sivo i crno kao nešarene boje. Aditivnim miješanjem bijelog i crnog nastaju različiti prijelazi sivog. Šarene boje, ako nisu čiste, sadržavaju u sebi i nešto bijelog ili crnog ili obojega. Zbog toga je svaka šarena boja osim svoje zasićenosti određena još i svojim tonom i čistoćom. Ton šarene boje odgovara dužini vala, oko koje boja leži, kad joj oduzmemo bijelu sastojinu. Čista šarena boja ne sadržava u sebi ni bijelog ni crnog; dakle ne sadržava ni svoje komplementarne boje. Dodavanjem bijelog čistoj boji mijenja se njezina zasićenost, a katkada i ton, jer s bijelim dolazi do utjecaja komplementarna boja. Dodavanjem bijeloga nastaju spomenute jasne boje. Dodavanjem bijelog i crnog čistoj boji nastaju mutne boje, koje su to mutnije, što je veći postotni sadržaj crnoga. Dodavanjem crnog dobivaju se zagasite boje; među takve pripada na pr. smeđe. - U trokutu boja nalaze se Ostwaldove boje u unutrašnjosti plohe, omeđene krivuljom nacrtanom točkicama.

U Ostwaldovu krugu boja poredano je 100 čistih boja po njihovu tonu tako, da miješanjem dviju susjednih parnih ili neparnih u jednakim dijelovima dobivamo boju između njih. U sl. B (prilog u boji) prikazano je 20 članova toga kruga u jednakim razmacima, t. j. svaki peti član. Na krajevima svakog promjera nalaze se suprotne boje; one pomiješane u jednakim dijelovima daju neutralno sivo. Dakle i svaka boja, dobivena miješanjem dviju čistih boja, ima manju čistoću nego komponente, jer u boji dobivenoj miješanjem raste sivi sadržaj to većma, što su komponente


001
Hrvatska enciklopedija
svezak III
003