izvjesne spektralno zelene svjetlosti s izvjesnom spektralno
crvenom svjetlošću miješajući ih u zgodnim omjerima.
Oko ne može kod tako dobivenog žutog raspoznati, radi li
se o čistoj spektralnoj boji, ili o ovako sastavljenoj boji.
Naročita važnost pripada t. zv. komplementarnim ili dopumbenim
bojama: to su takvi parovi boja, koje pomiješane
aditivno daju bijelo. Tako crveno λ 656 mμ i plavo
zdeno λ 491 mμ daju bijelo; isto tako dobivamo bijelo
miješanjem žutog λ 5S5 mμ s plavim λ 483 mμ, i t. d. Uvijek
jedna komponenta leži na strani duljih valnih dužina
od zeleno plavog, a druga na strani kraćih valnih dužina.
Samo zeleno plavo od λ 567 mμ do λ 492 mμ nema svog
komplementa među homogenim bojama. S njim su komplementarne
grimizne boje, koje su složene od crvenog i
ljubičastog.
Ako spektralo narančasto aditivno pomiješamo sa spektralnim
zelenim, dobivamo jednu na oko jednostavnu žutu
boju. Ta zadržava svoj žuti izgled, ako zeleno pomičemo
Sve više prema plavo zelenom, ali postaje sve više bjelkasta.
Tako i ona prvobitna žuta boja sadrži u sebi nešto
bijeloga. Takva boja, koja u sebi sadrži i neku primjesu
bijeloga, zove se jasna boja; ona je nezasićena boja.
Pigmentne boje miješamo aditivno na zvrku boja. To je
ploča, na kojoj su poedini sektori obojeni različitim bojama.
Ako je brzo vrtimo, oko je vidi jednolično obojenom
(Alhazen, Newton). Omjer komponenata može se po volji
mijenjati tim, što se na zvrk stavljaju okrugle ploče od
kartona, koje su različito obojene, a rasporene su uzduž jednog
polumjera, pa jedna ploča zalazi preko druge (Maxwell).
Miješanjem žutog i plavog u izvjesnom omjeru na
takvu zvrku ne dobivamo bijelo nego sivo; dakle i po
ovome sivo izlazi kao nesavršeno bijelo.
Treći princip aditivnog miješanja boja dolazi kod trobojnog
tiska u bojama, koji je zasnovao već Le Blond
(1756). On se osniva na tom, da možemo proizvesti osjećaj
svake boje svjetlostima triju odabranih spektralnih područja
mijenjajući im na zgodan način relativne jakosti,
ako sva tri područja istodobno djeluju na isti dio mrežnice
oka. Redovito se kao osnovne boje uzimaju crveno, zeleno
i modro. Promatramo li jedan bijeli ili jasno sivi predjel
takve slike u trobojnom tisku pod povećanjem 5 do 50
puta, vidimo mrežu više manje pravilno poredanih točkica
u trima osnovnim bojama. U višebojnom tisku dolaze
još i žute i ljubičaste točkice (sl. A, prilog u boji). U bijelom
ili jasno sivom točkice u različitim bojama dolaze podjednako
gusto, dok u crvenkastom pretežu crvene, u zelenkastom zelene. Oko ne može razabrati pojedinih točkica, nego se one u njemu zajedno sa svojom bijelom pozadinom
slijevaju u jednu miješanu boju. U tamnijim dijelovima
slike u trobojnom tisku točkice dolaze tako gusto,
da se različite boje djelomice pokrivaju; u tim predjelima
uz aditivno miješanje dolazi do izražaja i suptraktivno miješanje.
- Tako se i mreža na ploči za fotografiju u bojama
po Lumiereovu sustavu sastoji od prozirnih crvenih,
zelenih i modrih zrnaca.
Drugi način miješanja boja je suptraktivno miješanje.
Ako bijelu svjetlost pošaljemo kroz žuti, pa kroz plavi
svjetlosni filtar, svjetlost, koja je prošla, jest zelena. Žuti
filtar propušta narančastu, žutu i zelenu svjetlost, a sva
druga spektralna područja apsorbira. Od ove svjetlosti, koju
je propustio žuti filtar, plavi filtar apsorbira narančastu i
žutu, pa tako prolazi samo zelena svjetlost. Jasno je, da je
ovo tumačenje identično s onim, koje smo prije dali za plavu
boju tijela u upadnoj svjetlosti. Tim je načinom Helmholtz
protumačio činjenicu, da miješanjem žutog pigmenta
s plavim dobivamo zelenu boju: zrnca žutog pigmenta
apsorbiraju iz bijele svjetlosti sve osim narančastog, žutog
i zelenog dijela, a plava zrnca apsorbiraju narančasto i
žuto, pa u svjetlosti, koja dolazi u oko, ostaje samo zelena
svjetlost.
Svjetlosni filtri, kojima je svrha ili da s pomoću njih odijelimo
iz bijele svjetlosti uža područja homogenije svjetlosti
ili da stanovita područja oslabimo, djeluju također
suptraktivno. Apsorbirana područja pokazuju se u spektru
kao tamne pruge. Ostatak svjetlosti, koji je filtar propustio,
daje aditivnim djelovanjem miješanu boju. Takvi filtri
mogu biti listići celuloida ili želatina među staklenim pločama
ili obojeno staklo ili napokon tekućine u sloju određene
debljine. Crni filtri za infracrveno apsorbiraju cijelo
vidljivo i ultraljubičasto područje, a crni filtri za ultraljubičasto
apsorbiraju cijelo vidljivo i infracrveno područje.
Filtar je potpuno poznat, ako mu znamo granice propuštenog
područja i spektralnu plohu propustljivosti; na ovoj
su u razmacima od 5 ili 10 m μ označene propustljivosti u
pr-stoteima po odbitku reflektiranog dijela (krivulja propustljivosti).
Trokut boja. Po teoriji boja od Younga i Helmholtza
svaki osjet boje u oku nastaje superpozicijom triju osnovnih
osjeta za crveno, zeleno i modro. To su tri osnovne
boje. S pomoću njih se sve boje mogu grafički prikazati u
Maxwell-Hclmholtzovu trokutu boja. Ovaj ima na vrhovima
C, Z, M u jednakim količinama tri idealne praboje
crveno, zeleno i modro. Na strani CZ redaju se zasićene boje, koje nastaju aditivnim miješanjem crvenog i
zelenog. Svaka tako dobivena boja prikazana je jednom točkom
na strani CZ, u koju bi palo težište jednako dugog
štapa bez težine, koji bi na svojim krajevima imao koncentrirane
mase u jednakom omjeru, u kojem su pomiješane
komponente crveno i zeleno. Analogno vrijedi za ostale
strane trokuta. Unutrašnjost trokuta zaposjednuta je svima
drugim bojama; ove nastaju aditivnim miješanjem triju
praboja. Težište trokuta (B) znači idealno bijelo, koje nastaje
miješanjem triju osnovnih praboja u jednakim iznosima.
Ovo se težište poklapa s točkom, koja pripada svjetlosti
kontinuiranog spektra s jednakom podjelom energije,
a leži blizu točke, koja pripada sijanju savršeno crnog tijela
pri temperaturi 5560° K. Na deblje izvučenoj krivulji redaju
se spektralne boje; brojevi na njoj znače λ u mμ
Prema tome od spektralnih boja zasićene su samo crvena
i boje, koje se u spektru redaju od nje do žute boje; sve
druge su nezasićene. Na pravcu povučenu od 700 do 430
(mμ) redaju se grimizne boje. Trokutasta ploha, zatvorena
krivuljom spektralnih boja i pravcem grimiznih boja, sadrži
sve realne boje. - Sastavljanje boja iz triju osnovnih
boja i njihovo redanje u trokutu boja zasnovao je već T.
Mayer (1750), a izgradio ga je Young.
Ostwaldove boje. Novije poglede na pigmentne boje i
njihovu sistematiku dao je W. Ostwald. U boje on ubraja i
idealno, bijelo, sivo i crno kao nešarene boje. Aditivnim
miješanjem bijelog i crnog nastaju različiti prijelazi sivog.
Šarene boje, ako nisu čiste, sadržavaju u sebi i nešto bijelog
ili crnog ili obojega. Zbog toga je svaka šarena boja osim
svoje zasićenosti određena još i svojim tonom i čistoćom.
Ton šarene boje odgovara dužini vala, oko koje boja leži,
kad joj oduzmemo bijelu sastojinu. Čista šarena boja ne
sadržava u sebi ni bijelog ni crnog; dakle ne sadržava ni
svoje komplementarne boje. Dodavanjem bijelog čistoj boji
mijenja se njezina zasićenost, a katkada i ton, jer s bijelim
dolazi do utjecaja komplementarna boja. Dodavanjem bijeloga
nastaju spomenute jasne boje. Dodavanjem bijelog i
crnog čistoj boji nastaju mutne boje, koje su to mutnije,
što je veći postotni sadržaj crnoga. Dodavanjem crnog dobivaju
se zagasite boje; među takve pripada na pr. smeđe.
- U trokutu boja nalaze se Ostwaldove boje u unutrašnjosti
plohe, omeđene krivuljom nacrtanom točkicama.
U Ostwaldovu krugu boja poredano je 100 čistih boja po
njihovu tonu tako, da miješanjem dviju susjednih parnih
ili neparnih u jednakim dijelovima dobivamo boju između
njih. U sl. B (prilog u boji) prikazano je 20 članova toga
kruga u jednakim razmacima, t. j. svaki peti član. Na krajevima
svakog promjera nalaze se suprotne boje; one pomiješane
u jednakim dijelovima daju neutralno sivo. Dakle
i svaka boja, dobivena miješanjem dviju čistih boja, ima
manju čistoću nego komponente, jer u boji dobivenoj miješanjem
raste sivi sadržaj to većma, što su komponente