Hrvatska enciklopedija (Ujević) - svezak III/001

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search


Uvod
Hrvatska enciklopedija
svezak III
002

BOJA

SADRŽAJ: Boja uopće, 1; Boja tijela, 1; Miješanje boja, 1; Trokut boja, 2; Ostwaldove boje, 2; Aparati za mjerenje i klasifikaciju boja, 3; Bojina temperatura, 3; Boja minerala, 3; Boje biljaka, 3; Boja životinja, 3.

Boja je utisak, kojim oko reagira na različite frekvencije svjetlosnih titraja. Takve utiske dobivamo izravno, ako načinimo spektar bijele svjetlosti iz vrlo uske pukotine, pa oko premještamo uzduž spektra držeći pred njim drugu usku pukotinu paralelno s prvom (→ spektar). Međutim oko je mnogo nepouzdaniji organ za frekvencije svjetlosti negoli je to uho za frekvencije tonova, i ne gledajući na to, da osjetljivost oka obuhvaća jedva jednu »oktavu« frekvencija svjetlosti (zaokruženo, valne dužine između 400 mμ i 800 mμ.). Osjetljivost oka u tom području ima maksimum u zelenom (λ 555 mμ), a odatle opada prema krajevima spektra dosta strmo. Najveću osjetljivost za raspoznavanje prijelaza boja ima oko u područjima oko λ 490 mμ (plavo) i λ 585 mμ (žuto), gdje razabira razlike valnih dužina od l do 1,5 mμ, a već između njih dolazi jedan sporedni minimum (oko λ 520 mμ), gdje je sposobnost zamjećivanja prijelaza boja dva do tri puta manja (3,2 mμ). U ljubičastom i u jasno crvenom ova sposobnost pada na ispod 5 mμ, a u tamno crvenom oko je neosjetljivo za razlike valnih dužina. Na taj način od teoretskog bezbroja spektralnih boja oko razabira samo nekih 160 prijelaza boja u cijelom spektru. To sve vrijedi za normalno trihromatično oko uz pretpostavku normalnog gledanja mjestom najjasnijeg vida (fovea centralis) u žutoj pjezi i uz neku osrednju jakost rasvjete. Kod prejake rasvjete sve se boje osjećaju bjelkasto.

Spektralne boje zovemo homogenima ili monohromatskirna, ako uzimamo samo uska područja valnih dužina. Strogo uzimajući, oba naziva pripadaju samo svjetlosti jedne valne dužine. Bijela svjetlost u običnom smislu sadrži valove svih vidljivih frekvencija u neprekidnom spektru. Savršeno bijela svjetlost je utisak, koji bi izazvala ukupna svjetlost neprekidnog spektra s jednolikom podjelom energije; to je idealan spektar, u kojemu bi svakom malenom području valnih dužina pripadao jednak iznos sijane energije.

Boja tijela. Prozirna tijela, koja potpuno propuštaju svjetlost, u prolaznoj svjetlosti su bezbojna. Tako su bezbojni zrak ili voda u tankim slojevima. U debelim slojevima takvih tijela dolazi do izražaja i molekularno raspršavanje svjetlosti, pa su na pr. debeli slojevi čiste vode ili zraka u prolaznoj svjetlosti zbog Rayleighova zakona o raspršavanju svjetlosti (zakon ovisnosti o 1/λ4) modri ili plavi. Na tom se osniva plava boja neba. Isto tako je molekularno raspršavanje svjetlosti razlogom modroj boji mora zbog Rayleighova zakona o jakosti raspršene svjetlosti u različitim smjerovima; pri tom opet vrijedi i prvi zakon (→ svjetlost). Ako u takvim prozirnim sredstvima ima suspendiranih stranih čestica mikroskopske ili koloidne veličine, njihova prisutnost ima često velik utjecaj na boju, jer se i na njima svjetlost raspršava, a takvo raspršavanje svjetlosti znatno se udaljuje od Rayleighovih zakona, koji vrijede za beskonačno malene čestice. Raspršavanje svjetlosti na stranim česticama uzrokuje jutarnje i večernje rumenilo neba, kao i različite prijelaze boje mora.

I kod obojenih prozirnih tijela njihova boja u prolaznoj svjetlosti zavisi o debljini sloja; ali je tome drugi razlog: s debljinom sloja pojačava se apsorpcija dijelova spektra.

Pod bojom tijela u užem smislu razumijevamo boju neprozirnog tijela, koje samo ni ne svijetli ni ne fluorescira, u upadnoj svjetlosti. Boja takva tijela dolazi odatle, što se u njegovu površinskom sloju djelomično ili potpuno apsorbiraju neki dijelovi spektra, pa u oko dolaze samo neapsorbirani dijelovi. Preduvjet je za to, da na površini tijela ne

nastaje u znatnijem iznosu pravilna refleksija. Ako na pr. upada na jednu plavu plohu bijela svjetlost, malen se dio nje odmah na površini reflektira, pa je taj dio izgubljen za boju tijela. Veći dio svjetlosti prodire u tijelo do vrlo malene dubine pa se radi mnogobrojnih unutrašnjih refleksija i prijeloma na granicama sitnih nehomogenosti vraća napolje u različitim smjerovima, izgubivši usput neka svoja spektralna područja, koja su se apsorbirala. Plava boja tijela je onda utisak, koji u oku izaziva adicija ovih vraćenih spektralnih područja. Prema tome je boja takva tijela posljedica djelomične apsorpcije. Tako plavo tijelo absorbira crvenu, narančastu i žutu svjetlost, a vraća natrag plavu s nešto zelenog, modrog i ljubičastog. Što je čistija plava boja, to je uže neapsorbirano spektralno područje.

Od ovoga treba razlikovati površinsku boju tjelesa, koja imaju t. zv. kovni odsjaj. To su u prvom redu sve kovine, Amo ide i kovni odsjaj, koji pokazuju zrnca nekih anilinskih boja; tako zrnca fuksina pokazuju zelenkasti odsjaj. Takve boje nastaju selektivnom refleksijom već na samoj površini tijela. Kovna boja zlata je žuta, a vrlo tanki listići zlata u prolaznoj su svjetlosti zeleni.

Isto tako ne pripadaju amo ni boje tankih listića tinjca ili boje na mjehurima sapunice, jer one nastaju interferencijom svjetlosti (v.)

Neprozirno tijelo ima svoju prirodnu boju samo u sunčanoj ili danjoj svjetlosti. Crven cvijet apsorbira sve dijelove spektra osim crvenog i nešto žutog. Osvijetlimo li ga redom crvenom, žutom, zelenom, plavom, modrom svjetlošću, u crvenoj je žarko crven, u žutoj je žućkast, a u svim ostalima je crn. Da bi boja tijela bila jednoznačno određena, treba dakle u prvom redu jednoznačno odrediti izvor svjetlosti, pri kojoj tijelo opažamo. Za tu je svrhu i pojam dnevne svjetlosti premalo definiran. U nauci o bojama sve se boje svode na rasvjetu spomenutim idealnim neprekidnim spektrom s jednolikom podjelom energije. Kod mjerenja boja definirana je kao normalna dnevna svjetlost (»normalna rasvjeta B«) ona svjetlost, koju daje plinom punjena volframova žarulja, kojoj je nit užarena na bojinu temperaturu (v.) 2848° K, iza Davis-Gibsonova svjetlosnog filtra posve određenog sastava. Ona dolazi najbliže direktnoj sunčanoj svjetlosti u podne. Ta svjetlost ima. upadati pod kutom 45°, a rasvijetljena se ploha ima opažati iz pravca normale upadanja. Gustoća rasvjete na plohi ima iznositi najmanje 10 asb (apostilb, → fotometrija) a gustoća rasvjete okolnih neutralno obojenih stijena najmanje 50 asb.

Skrajnje su opreke savršeno bijela i savršeno crna površina. Savršeno bijela je ona površina, koja difuzno reflektira u svim smjerovima s jednakom gustoćom svijetljenja svaku svjetlost, koja na nju pada. Tomu se najbolje približava svježa površina magnezijeva oksida. Površina, koja ništa ne reflektira, jest savršeno crna. Takav je otvor umjetnog savršenog crnog tijela (→ žarenje). Površina, koja sve dijelove spektra podjednako djelomično reflektira, čini se sivom. Dakle sivo je nesavršeno bijelo.

Miješanje boja. Kod istraživanja i uspoređivanja boja najpouzdaniji način miješanja boja je njihovo aditivno miješanje. Ovo se sastoji u miješanju bojenih utisaka u samom oku. Ako na istu točku upravimo dvije homogene boje iz spektra, oko opaža na tom mjestu boju, koja nastaje njihovim aditivnim miješanjem. Tako crveno i žuto daju aditivnim miješanjem narančasto. Međutim treba pripomenuti, da aditivno miješanje ne mora dati spektra Inu boju. Tako aditivnim miješanjem spektralnog crvenog sa spektralnim ljubičastim dobivamo različite prijelaze grimiznih boja. - Kod ovog dolazi do izražaja nesigurnost našeg oka i za analizu boja. Svjetlost čistog spektralno žutog, koja se sastoji od uskog područja oko λ 590 mμ, možemo proizvesti s velikom točnošću i aditivnim miješanjem


Uvod
Hrvatska enciklopedija
svezak III
002