Čovjek koji izgubi dugme/VI.
| ← V. | Čovjek koji izgubi dugme autor: Vladimir Nazor |
VII. → |
VI.
[uredi][ 143 ]I čovjek uđe u šikaru.
Vidje odmah, da će to traženje biti teško, a i neugodno, jer je šikara nesamo neugledna, pusta, no i zločesta.
Pritisne kapu dobro na glavu, omota rubac oko vrata i zgrči ruke dižući ih u rukave, da ga trnje što manje bode.
Provuče se u nju i sjedne ispod grma. Htio je da prije vidi, kakva je to šikara i kako da najbolje obavi u njoj svoj posao. Možda se još vide tragovi njegova hodanja. Ali je šikara u ono malo dana [ 144 ]bila sva prolistala i procvala, pa se svaki trag u njoj zameo.
Ispitivao ju je još očima.
Najednom ču, da u njoj nije baš mirno.
Sve nešto šuška pod šuškorom, puza uz granu, zuji okolo cvjetova, udara krilima i kucka kljunom. On samo maknu lišće ispred sebe, a crn kukac s roščićima na glavi izađe preda nj i dođe mu na nogu. Grančica se zanjiše, i on vidje na njoj malenu pticu s crvenim grlom i sa žutim pjegama na repu, kako drži malko nahero glavu i gleda u nj.
Začudi se tolikoj smjelosti i pljesne dlanima.
- Crî! Crî! stade je cika, ali se ne maknu.
- Pa kakvo je to sad čudo? pomisli čovjek, koji izgubi dugme.
Ču neki šum pokraj sebe i vidje drugu ptičicu, što se gura u nešto pri korijenu procvjetala drijena.
- Ha, gnijezdo! Ja im tu smetam.
I za prvi put poslije toliko dana jada i nevolje njegovo se lice razvedri, posmijeh mu niknu na ustima.
Gnijezdo! Lijeganje jaja! Ljubav prema mladima!... Stvari tako sitne, al i tako... velike. Pa u toj guštari!
Dođe mu da ustane; da polako, na prstima, izađe odanle.
Al se prenu; dođe k sebi.
- Dugme! Dugme, sivo i maleno!
I stade tražiti po šikari.
[ 145 ]Kopao je posvuda. Šuljao se ispod grmlja. Verao se katkada potrbuške, dižući šuškor i mahovinu, trgajući što mu je smetalo.
- Dugme!
Al mjesto dugmeta dolazile mu na dlanove mirisne gljivice s tankim kolobarićima na kapici, sjemenje koje je jedva klijalo. Lješnikove ga mace tuckahu po obrazu i prosipahu mu žut prašak na lice i na ruke. Cvjetovi od ljubica hvatahu se njegova odijela. A ptice su pjevale u šikari; pjevale su, kao da mu govore:
- Mi se ne bojimo onih, koje gledaju uvijek u nebo. Ti nisi prije u nas gledao, a mi kao da te sada i ne vidimo.
Čovjek stade pred jednim kamenom. Pričini mu se, da vidi pod njim nešto sivo i maleno.
Skoči. Prevrnu ga.
Al umjesto dugmeta ugleda silu malenih crvi i kukaca, što se jedva spremaju da izađu prvi put na sunce. Savijali se, mučili se, još nevješti puzanju i hodanju. A jer su njegove ruke bile njima na dohvatu, oni svi počeše gmizati i kretati se uz njegove prste. I njemu je za trenutak bilo, kao da mu nešto iz zemlje miluje ruke i da bi htjelo popeti mu se sve do prsiju.
Čovjek, koji izgubi dugme, strese u travu taj sićušni teret. Spopade ga takav nemir, da uvidje, kako sada ne bi više ni znao tražiti.
On izađe iz šikare, ogrebena lica i ruku, sav posut listićima i peludom.
[ 146 ]Kad siđe s vrhunca niz onu stazicu, ugleda opet na njoj pužića.
- Gle! Bio je s one strane na paši, a sad se vraća.
Sretne, silazeći, seljanku s bremenom na leđima.
Borio se sa sobom nekoliko časaka, ali ne odolje.
- Ženo, pazite, kad hodate!
- A što je?
- Gledajte! Tamo nasred puta.
- Što? Začudi se ona, zureći u pustu stazu.
On pruži prst. I reče:
- Puž.
| Sljedeća stranica→ |