Čovjek koji izgubi dugme/VII.

← VI.

Čovjek koji izgubi dugme autor: Vladimir Nazor

VIII. →

VII.

I čovjek je tražio dalje svoje dugme.

Pretražio je šumu, obalu riječnu i morsku, vrtlove i njive. Poboja se, da je voda ponijela dugme u rijeku ili u more, pa se svuče i stade gacati po rječici i po pličinama morskim, motreći sve što ima u pijesku i u mulju.

Mršav blijed, iznemogao, hodao je i hodao, gledajući uvijek u zemlju, raširivši dobro oči, bojeći se da trene vjeđama.

Al dugmeta nije nalazio. Sad je nosio kući cvijeće, školjke, gnijezda, čahure od kukaca, neko čud­no kamenje, i gledao u to šapčući:

- Tajne! Božanske tajne!

Nađe i prstenje, izgubljenih križića i narukvica. Nekoliko se puta namjeri i na zlatan i srebrni novac. Sve to preda vlastima, da traže, čije je, i da vrate.

I ljudi su u varošici govorili:

- Otkada je luđi, on je i korisniji. Prije nije znao pomoći ni sebi, ni svojima, ni nama svima; a sada, ako što izgubiš, samo na nj pazi. Nađe li dugme, ode i ta korist... Baš ga je Bog kaznio, jer nije nikoga volio. I sada nas on jedva vidi...

Al čovjek, koji izgubi dugme, najednom reče:

- Što se kojekuda skitam? Kad idem po šumama i njivama, meni je sada, kao da više i ne tražim ono dugme. Dugmeta na polju nema. Ono je sigurno u varoši kod kakve žene ili čovjeka ili djeteta. Našli ga, zadržali ga. Možda i ne znadu, da je moje. Sada znam, da je priroda prelijepa i puna života i tajanstvena. I znam, da je zemlja sveta kao i zvijezde na nebu, i mjesec i sunce. Sve sam to uvidio i upoznao. Divim se malenome kao i velikome. Sve su jedne ruke plele. Sve je jedan isti dah oživio. Ali je zemlja, koja nas hrani, samo dio Svega, a ja ne mogu da vidim Sve, bez onog mog dugmeta. Ja ću ga naći! Ljudi mi ga moraju vratiti!

I onog istog dana on uđe prvi put u kućicu svoga susjeda.

Nađe u njoj djeda, majku udovicu i troje malene djece.

Svi mu se začudiše. Jedno se dijete i prestraši, stane plakati.

- Kume Ante, ja sam svaki dan prolazio ovuda. Jeste li ikad našli na putu, pred kućom, jedno dugme sivo i maleno?

- Nismo, gospodine.

- Al ipak... djeca. Vidim, da me e ona boje. Možda im se nije dalo kazati, da su što moga našla.

- Nikad dugmeta u njihovim rukama. A mi smo tako siromašni, da ih u kući i nemamo. Pomažemo se kojekako, - reče majka.

- Al ipak... ipak...

Tražio je očima naokolo, po tlu, u kutovima.

- Nema, gospodine! Nema, - govorila je žena bojažljivo kupeći oko sebe dječicu.

- Ako ne vjeruiete, zapalit ću svjećicu, da sami vidite.

I kad starac užge, on vidje, kako je ona mračna kućica tijesna, vlažna, bez poda od dasaka i sva čađava.

- Pa kako može njih petero da tu žive? pomisli.

- Obaći ćemo djeci džepove, - reče udovica, samo da se to što prije svrši.

Djeca udariše u plač, gledajući sa strahom u onog čudnog čovjeka.

On nije ni mislio više na dugme.

Gledao je u djecu odrpanu, mršavu i blijedu.

- Ne! Ne! reče. Ne treba.

Majka je ipak htjela. Samo da se on k njima više ne svrati. I ona prevrnu džepove; jadne rastrgane džepiće; u jednom od njih nađoše samo neki šareni komadić od polupana tanjura. Djetetu se pričini, da su ga zatekli u krivnji; stade drhtati.

- Ne! Ne! - govorio je čovjek, koji je tražio dugme. Opipa svoje džepove, ali novaca nije kod sebe imao. Nađe komad hljeba, jer je na svojim dugim hodanjima nosio uvijek štogod sa sobom. Dade ga djetetu i reče:

- Ne boj se. Ne plači.

Kad izađe iz kućice, stane ispred vratiju i prvi se put zamisli u nešto novo.

Sljedeća stranica→