Kopao je posvuda. Šuljao se ispod grmlja. Verao se katkada potrbuške, dižući šuškor i mahovinu, trgajući što mu je smetalo.
- Dugme!
Al mjesto dugmeta dolazile mu na dlanove mirisne gljivice s tankim kolobarićima na kapici, sjemenje koje je jedva klijalo. Llešnikove ga mace tuckahu po obrazu i prosipahu mu žut prašak na lice i na ruke. Cvjetovi od ljubica hvatahu se njegova odijela. A ptice su pjevale u šikari; pjevale su, kao da mu govore:
- Mi se ne bojimo onih, koje gledaju uvijek u nebo. Ti nisi prije u nas gledao, a mi kao da te sada i ne vidimo.
Čovjek stade pred jednim kamenom. Pričini mu se, da vidi pod njim nešto sivo i maleno.
Skoči. Prevrnu ga.
Al umjesto dugmeta ugleda silu malenih crvi i kukaca, što se jedva spremaju da izađu prvi put na sunce. Savijali se, mučili se, još nevješti puzanju i hodanju. A jer su njegove ruke bile njima na dohvatu, oni svi počeše gmizati i kretati se uz njegove prste. I njemu je za trenutak bilo, kao da mu nešto iz zemlje miluje ruke i da bi htjelo popeti mu se sve do prsiju.
Čovjek, koji izgubi dugme, strese u travu taj sićušni teret. Spopade ga takav nemir, da uvidje, kako sada ne bi više ni znao tražiti.
On izađe iz šikare, ogrebena lica i ruku, sav posut listićima i peludom.
