mu na dlanu mjesto dugmeta bijela jajašca, u kojima kao da nešto kuca i hoće da izađe napolje, na vazduh i sunce. I za prvi put osjeti miris zemlje vlažne i tople, proljetne zemlje, iz koje buja i niče.
To ga sve smetalo u poslu. Bje mu drago, što napokon obađe svu glavicu brežuljka, pa se dignu i pruži omrtvljena koljena. Strese sa sebe lišće i životinjice i zagleda se poda se.
Riječica se blistala u nizini. Htjede sići dolje, ali ugleda malo niže šikaru. Sjeti se odmah, da ga je onog dana, kad je izgubio, dugme, udarilo nekakvo tanko granje o lice, i ogreblo ga na obrazu, ranilo mu gotovo oči okrenute prema nebu. On je možda prošao baš onim šibljičjem. Sigurno mu je kakva grana istrgla s prsa dugme.
VI.
I čovjek uđe u šikaru.
Vidje odmah, da će to traženje biti teško, a i neugodno, jer je šikara nesamo neugledna, pusta, no i zločesta.
Pritisne kapu dobro na glavu, omota rubac oko vrata i zgrči ruke dižući ih u rukave, da ga trnje što manje bode.
Provuče se u nju i sjedne ispod grma. Htio je da prije vidi, kakva je to šikara i kako da najbolje obavi u njoj svoj posao. Možda se još vide tragovi njegova hodanja. Ali je šikara u ono malo dana
