Čovjek koji izgubi dugme/V.
| ← IV. | Čovjek koji izgubi dugme autor: Vladimir Nazor |
VI. → |
V.
[uredi][ 142 ]Kada stiže na uzvisinu, nađe je svu pokritu mladom travom nalik na zelen sag, a našaranu cvijećem, ponajviše malim žutim zvjezdicama žabnjakovim i zlatičinim.
Sad morade kleknuti i tražiti prstima po travi.
- Dugme, sivo i maleno! Dugme, sivo i maleno!
A mjesto dugmeta dolazili su mu pred ruke bijeli zvončići visibabini, cvijetovi kaćuna nalik na velike baršunaste muhe, modre glavice preslicâ i čupavi sasini plodovi. Crvići mu miljeli na prste, mravi mu se penjali uz lakat, zeleni skakavci skakali mu na koljena: čitav je neki sitni puk izlazio iz one trave, da se penje na čovjeka, koji je tražio dugme.
On bi katkada stao i zagledao se onako klečeći i pognute glave u sav onaj sićušni a nemirni narod. Najduže bi se zagledao, kad bi vidio, da su [ 143 ]mu na dlanu mjesto dugmeta bijela jajašca, u kojima kao da nešto kuca i hoće da izađe napolje, na vazduh i sunce. I za prvi put osjeti miris zemlje vlažne i tople, proljetne zemlje, iz koje buja i niče.
To ga sve smetalo u poslu. Bje mu drago, što napokon obađe svu glavicu brežuljka, pa se dignu i pruži omrtvljena koljena. Strese sa sebe lišće i životinjice i zagleda se poda se.
Riječica se blistala u nizini. Htjede sići dolje, ali ugleda malo niže šikaru. Sjeti se odmah, da ga je onog dana, kad je izgubio, dugme, udarilo nekakvo tanko granje o lice, i ogreblo ga na obrazu, ranilo mu gotovo oči okrenute prema nebu. On je možda prošao baš onim šibljičjem. Sigurno mu je kakva grana istrgla s prsa dugme.
| Sljedeća stranica→ |