bila sva prolistala i procvala, pa se svaki trag u njoj zameo.
Ispitivao ju je još očima.
Najednom ču, da u njoj nije baš mirno.
Sve nešto šuška pod šuškorom, puza uz granu, zuji okolo cvjetova, udara krilima i kucka kljunom. On samo maknu lišće ispred sebe, a crn kukac s roščićima na glavi izađe preda nj i dođe mu na nogu. Grančica se zanjiše, i on vidje na njoj malenu pticu s crvenim grlom i sa žutim pjegama na repu, kako drži malko nahero glavu i gleda u nj.
Začudi se tolikoj smjelosti i pljesne dlanima.
- Crî! Crî! stade je cika, ali se ne maknu.
- Pa kakvo je to sad čudo? pomisli čovjek, koji izgubi dugme.
Ču neki šum pokraj sebe i vidje drugu ptičicu, što se gura u nešto pri korijenu procvjetala drijena.
- Ha, gnijezdo! Ja im tu smetam.
I za prvi put poslije toliko dana jada i nevolje njegovo se lice razvedri, posmijeh mu niknu na ustima.
Gnijezdo! Lijeganje jaja! Ljubav prema mladima!... Stvari tako sitne, al i tako... velike. Pa u toj guštari!
Dođe mu da ustane; da polako, na prstima, izađe odanle.
Al se prenu; dođe k sebi.
- Dugme! Dugme, sivo i maleno!
I stade tražiti po šikari.
