Uvod

Biblija, ekumenski prijevod; preveo: Tomislav Dretar
Uvod

Biblija se izvanjski predstavlja kao jedna zbirka knjiga vrlo različitih epoha i autora: od redakcije najstarijih odlomaka do onih najsvježijih najmanje je deset stoljeća proteklo. Grčko ime zbirke (ta biblia = knjiga - je u podrijetlu imena koje joj danas dajemo, Biblija.

Kršćanske Crkve svrstavaju biblijske knjige u dva velika sklopa, Stari Zavjet i Novi Zavjet. Riječ zavjet korištena ovdje dolazi od latinske riječi testamentum, korištenoj u staroj latinskoj verziji Biblije za označiti savez Boga s ljudima. Moglo bi se također reći : knjige "Starog Saveza" i "Novog Saveza".

Knjige Starog Saveza, ili Stari Zavjet, obuhvaćaju odnose Boga i puka Izraelovog. Ovom posljednjem, u stvari, Bog se najprije objavio, spašavajući ga iz ropstva, privezujući mu se jednim savezom na brdu Sinai, otkrivajući mu svoju volju, dajući mu Obećanu Zemlju i prateći ga iz pokoljenja u pokoljenje tijekom sve njegove povijesti.

Kroz tu dugu i tešku povijest, puk Izraelov bio je vođen očekivanjem od svojeg jednog Izbavitelja, Mesije. U početku naše ere izvjesni Židovi, potom ne-Židovi u narastajućem broju, prepoznali su u osobi Isusa iz Nazareta očekivanog Mesiju. Dali su mu naslov Krist, grčki ekvivalent hebrejskom naslovu Mesije. Oni su jednako prepoznali da, putem Isusovog djelovanja, posebno putem njegove smrti i njegovog uskrsnuća, Bog bijaše proširio svoj savez na ljudsku zajednicu cijelog čovječanstva. Zbog toga su pisana svjedočenja koja se tiču Isusa, Krista, bila razvrstana u pod naslovom knjiga "Novi Savez “ ili "Novi Zavjet".

Bog kojeg otkriva čitatelj Biblije pojavljuje se, od prve stranice Starog Zavjeta , kao jedan Bog koji djeluje putem riječi. Po njegovoj riječi ljudi se pokreću, drugi stupaju u akciju, novi događaji se zbivaju. Bog se tako daje spoznati Abrahamu, Mojsiju, Sudcima, prorocima, čak i strancima kao što je perzijski kralj Cyrus (Iz 45.1). Njegova riječ uzima formu u ljudskim riječima, koje prenose ljudi koje je on izabrao kao vjesnike . Izvjesne stranice Novog Zavjeta (Evanđelje po Ivanu, poslanica Hebrejima ) idu sve do predstavljanja Isusa kao "Riječi Božje" par exellence: na stanovit način, sve što je Bog htio priopćiti ljudima nalazi se kondenzirano u osobi Isusa iz Nazareta. Biblijski autori, kako Starog tako i Novog Zavjeta, pojavljuju se dakle kao svjedoci Riječi Božje. Kroz njihovo svjedočenje, često anonimna za nas, ta Riječ, uvijek živa, može stići današnjim ljudima za pozvati ih, objasniti im i predložiti njihovom životu jedan novi smisao.

Stari Zavjet je dakle prva i najstarija zbirka svjedočenja koja obuhvaća Riječ Božju. Ali ona predstavlja samo jedan izbor između svih knjiga pisanih u starom Izraelu ( vidjeti Br 21.14 ; Još 10.13 ; 1Kr 29.29) .

Čini se u vrijeme Ezdrasa (druga polovica petog stoljeća prije Isusa Krista ) da se pojavljuje prvi KANON Starog Zavjeta, to jest prva lista službeno priznatih knjiga kao priznati autoritet za vjerski i praktični život: Zakon (vidjeti Ne 8), naslov koji otkriva prvih pet knjiga Biblije. Kasnije će se dodati svezak Proroci, smatran jednom vrstom komentara i produženja Zakona; otud i izraz Zakon i Proroci korišten u Isusovo vrijeme za označiti ansamble Svetih Pisama (Mt 5.17 ; 7.12 , etc.). Kanon se kasnije obogaćuje Psalmima (Lk 24.44) , dajući im službenu upotrebu u Templu i u sinagogama. Ali autoritet jednog određenog broja knjiga ostaje još uvijek diskutiran. Otprilike 90. godine naše ere Učitelji Zakona (vidjeti u Glosaru pod LEGISTI), okupljeni u Jamniai u Palestini, ustanovljuju službenu listu knjiga koje konstituiraju Sveta Pisma palestinskog Judaizma. Ta lista podrazumijeva tri skupine : Zakon , Proroke i Druge Spise , ti zadnji obuhvaćaju Psalme . Sve te knjige bile su pisane hebrejski, izuzev nekoliko pasusa na aramejskom, jeziku susjednom hebrejskom .

Ali brojni Židovi živjeli su u to vrijeme izvan Palestine. Od trećeg stoljeća prije Isusa Krista oni koji su se smjestili u Aleksandriji u Egiptu bijahu osjetili potrebu prevesti knjige Zakona, potom Proroka i Psalama, i najzad neke druge na jezik koji su praktično govorili, kao svi stanovnici bazena istočnog Mediterana, na grčki. Tako je sastavljena grčka verzija Septanta. Ona podrazumijeva knjige koje nisu bile zadržane kao kanonske u Jamniai, na primjer knjige Tobita i Siracidea. Ta grčka Biblija će kasnije postati Sveto Pismo prvih krščanskih pokoljenja grčke kulture. U |Judaizmu konačno kanon hebraičke Biblije ustanovljen u Jamniai bi onaj koji je prevladao. To je onaj koji će prihvatiti Protestanti u šesnaestom stoljeću. S katoličke strane, kanon, službeno utvrđen od četvrtog stoljeća (Rimski Sinod, 382. ) bi potvrđen od Koncila u Trenteu (1456.). On uključuje stanovit broj knjiga pripadajućih grčkoj Bibliji, uobičajeno grupiranih pod imenom deuterokanoničke knjige . One figuriraju uostalom u protestantskim izdanjima Biblije sve do devetnaestog stolmjeća, pod oznakom apokrifa, iako Crkve istekle iz Reforme nisu im priznale normativnu vrijednost. O tome ispovjedanje vjere nazvano La Rochelle (kalvinističko uporište, nap.prev.) izjavljuje u stvari:» ¼da su još korisni, ne može se na njima temeljiti nikakav članak vjere.« Ortodoksne Crkve, što se tiče njih, nisu nikad zauzele službeni stav o njima.

Suglasno dogovoru ustanovljenom 1968. l'Alliance Biblique Universelle i le Secrétariat romain pour l'Unité des chrétiens, deuterokoanoničke knjige su bile ubrojane u Stari Zavjet TOB-a, ali svrstane iza Drugih Spisa. Slučaj Esterine knjige izaziva posebne teškoće: deuterokanonički dijelovi, pripadajući grčkoj formi knjige, bijahu suviše izmiješni s izvorno hebrejskim tekstovima da bi imali smisla u sebi samima. Izdavači su ipak dovedeni do prijedloga jednog dvostrukog prijevoda Esterine knjige, jedan prema hebrejskom, drugi prema grčkom, drugi bijaše smješten među deuterokanoničke knjige .

Za knjige Starog Zavjeta smatrane kanoničkim od svih krščanskih crkava , redoslijed ostvaren Ekumenskim Prijevodom je onaj aktuelne hebraičke Biblije: Petoknjižje, Proročke Knjige, Drugi Spisi. Ovaj raspored rizikira dekoncentrirati čitatelje srođene s tradicionalnim izdanjima Biblije, naviklim na jednu klasifikaciju posuđenu od starih grčkih i latinskih verzija: Petoknjižje, Historijske knjige, Pjesničke knjige, Proročke knjige. Osim što se tako ima korist sačuvati redoslijed u jeziku originala, okoristit će se također i jednom klasifikacijom koja, u stanovitom smislu, bolje respektira genre različitih biblijskih knjiga .

Pet prvih knjiga Biblije formiraju jednu cjelinu , koje židovska tradicija naziva ZAKON, i koje se katkad naziva jednim znanstvenim terminom PENTATEUQUE (Petoknjižje), to jest pet futrola, koje su oklopljavale odgovarajuće {rukopisne} svitke. Imena tih knjiga, pozajmljena za izvjesnu između njih u grčkom , signaliziraju jednu od dominantnih tema svake od njih: Stvaranje (La GENESE;početak) okupira se podrijetlom svijeta i čovječanstva, potom naroda Izraelovog od njegovih predaka Abrahama, Izaka, Jakova i Josipa. - Izlazak (L'EXODE;izlaz) posvećen je izlasku Izraela van iz Egipta pod vodstvom Mojsija . Levitik detaljizira religiozne (obrede žrtvovanja, pravila čistoće, slavljenje blagdana, etc.) i društvene zakone, kojima svećenici, Levijevi potomci, bijahu čuvarima. Knjiga Brojeva ( Les NOMBRES ) vuče svoj naziv od dvaju nabrajanja plemena Izraelovih ostvarenih od njihovog boravka u pustinji. - Najzad DEUTERONOME (drugi zakon ili kopija Zakona ) predstavlja se jedna serija nagovora upućenih puku Izraelovom da bi ga se podsjetilo na smisao iskustava koje je doživio u pustinji i na Božji Zakon koji treba primijenjivati kad se jedanput smjesti u Palestini. Počev od Izlaska knjige Petoknjižja dopuštaju slijediti kretanje puka Izraelovog od Izlaska iz Egipta sve do vrata "Obećane Zemlje".

PROROČKE KNJIGE čine drugi veliki sklop sastavaka Starog Zavjeta. One su podijeljene u dva niza: prethodeći proroci (Jošua, Sudci, Samuel , i Kraljevi) i kasniji proroci (Izaija, Jeremija, Ezekiel i svezak dvanaestorice "malih" proroka1). Knjiga JOŠUE predstavlja osvajanje Palestine pod vodstvom Jošue, nasljednikom Mojsijevim, i podjelu teritorija između dvanaest Izraelovih plemena. - Ovo smještanje praćeno jednim teškim razdobljem za Izrael, idolatrija, tlačenje od lokalnog i susjednog stanovništva. Tijekom tog razdoblja Bog je izbavio svoj puk više puta podižući osloboditelje, SUDCE. Otud i naslov knjizi koja priopćava te izmjene nesreće i oslobađanja. - Dvije SAMUELOVE knjige čine izvorno jedno djelo, naknadno podijeljeno radi prikladnosti. One iznose početak izraelitskog kraljevstva, najprije sa Saulom, pa zatim sa Davidom. - Kao i knjige o Samuelu, dvije knjige KRALJEVI čine jednu cjelinu. Sudeći kraljeve prema mjeri njihove vjernosti Zakonu Boga, one analiziraju vladavinu Solomona, sina i nasljednika Davidovog, potom, poslije šizme koja slijedi po smrti Solomonovoj, kraljevi Izraelovi na sjeveru (sve do ruiniranja Samarije 722-721 prije Krista) i Jude na jugu (sve do ruiniranja Jerusalema 587 prije Krista ). One unose priče koje su mogle sabrati obuhvaćajući proročku službu kao Ilijinu u Elisejevu.

Knjige poznih proroka su jednog različitog genrea: one priopćavaju poruke ljudi koji su djelovali u Izraelu kao glasnogovornici Boga . - Prorok Izaija bi glasnogovornik Boga u Jeruzalemu u vrijeme asirske supremacije (druga polovica osmog stoljeća prije Krista ). On bi jedan nepopustljivi pobornik Boga svetog i suverenog , pozivajući kralja i pučanstvo Jeruzalema da pokoni povjerenje Bogu i ostane mu pokorno u svim ok,olnostima . Drugi dio knjige (pogl 40-55) je katkad nazivano "knjigom utjehe Izraelove"; poruke koje ona sadržava obuhvaćaju Izraelite deportirane u Babilon . - Jeremija bi također prorok u Jeruzalemu , ali na kraju sedmog stoljeća i u početku šestog .

Nadahnut jednom dubokom ljubavlju za svoj puk, on ostade jedan usamljen čovjek, nevoljen i progonjen. On protiv svoje volje bi glasnikom jedne Božje Riječi koja najavljuje katastrofu jednom duboko pobunjenom puku. On bi svjedokom pada Jeruzalema i kraja Judinog kraljevstva. - EZEKIJEL bijaše jedan svećenik templa u Jeruzalemu. On obavljaše svoju proročku službu u početku šestog stoljeća u Babilonu kod deportiranih Izraelita. Njegova poruka, najprije stroga za ove, ocijenjenim krivcima za nesreću Jeruzalema, mijenja se iznenadno u vijest o propasti grada i postaje poruka spasa i uskrsnuća .

AMOS, jedan Judejac, bi prorokom u Sjevernom Kraljevstvu oko srtedine osmog stoljeća prije Krista. Intervenirajući sa strane Boga u jednom razdoblju velikog prosperiteta, on denuncira lažni i formalistički kult i nepravdu koju trpe siromašni. - OZIJA slijedi Amosu malo iza. U srcu jedne situacije, iznutra i izvana duboko degradirane, on je prorok razočarane i povrijeđene ljubavi spram Boga za svoj narod. - Teško je smjestiti u vrijeme JOELOVU knjigu, koja najavljuje dolazak Dana Gospodnjeg i poziva svoje slušateljstvo na *post i pokajanje . - Knjiga ABDIJASOVA najvljuje kažnjavanje Edomita poslije njihove intervencije protiv Jeruzalema 587. prije Krista. - JONASOVA knjiga je jedan posve različit genre: ona priča zlosretnost jednog nepokornog proroka, kojeg je Bog zadužio ići u Ninivu, stolni grad asirski, da bi pozvao pučanstvo na pokajanje. - MIŠEJ je jedan prorok suvremenik Izaijin . Kao i taj, on se obraća Judejcima, pledirajući proces koji Bog započinje svojem puku, i najavljujući vladavinu jednog novog Davida. - Knjiga NAHUMOVA sadržava više poema koje unaprijed hvale kraj asirskog tlačenja i pad Ninive. - Teška HABAKUKOVA knjiga se predstavlja kao jedan dijalog između proroka i Boga, u prilog tlačenja vođenog od strane Kaldejaca. Može se smjestiti na kraj sedmog ili u početak šestog stoljeća prije Krista. - SOFONIJE bi prorokom u Judeji malo prije Jeremije ( i možda u isto vrijeme kad i ovaj ) u jednoj posebno dramatičnoj epohi. On odgovara onima koji se pitaju da li, u tim uvjetima, Bog se uistinu interesira za ljude i da li vodi Povijest. - AGEJA i ZAHARIJE su proroci suvremenici poslije egzila. Prvi je ohrabrivao rekonstrukciju Templa u Jeruzalemu. Drugi, više okrenut prema budućnosti, pozva pučanstvo Božje na vjernost. - Što se tiče MALAHIJE, jednako prorok poslije egzila, on intervenira sredinom petog stoljeća prije Krista, malo prije povratka NEHEMIJE, u borbi protiv obeshrabrivanja i nezainteresiranosti koji su bili zahvatili Židove povratnike iz egzila . Zatim slijede druge knjige Starog Zavjeta i Novi Zavjet.