Ruski pripovjedači/Pripomenak

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Naslovnica Ruski pripovjedači: —  Pripomenak
autor: Milivoj Šrepel
Osvrt na rusku književnost.


[v]U početku ovoga stoljeća ne bi nitko živ na Zapadu slutio, da će iz nepoznatih krajeva ruskih umjetnoj pripoviesti zasjati novo sunce. Ruski pripovjedači četrdesetih godina stvorili su renaissancu na polju romana ne samo u svojoj domovini, nego i po ostaloj Evropi. Što više promatraš sjajni uspjeh ruskoga romana po svim naobraženim zemljama, to ti se više nadaje misao, da je ruski roman u neku ruku pravi »preporod« pripoviesti evropske. I doista ova renaissanca imade svoga nježnog Rafaela, u koga se sve duševne sposobnosti nalaze u podpunom skladu, i svoga gigantskog Michelangela, komu po smionosti i uzvišenosti nema premca: to su Turgenjev i Tolstoj. Dok se oko Turgenjeva kao ono oko Rafaela stvara ciela škola, Tolstoj ostaje osamljen kao i veliki Michelangelo, koga njegovi riedki učenici dostizavaju samo u maniri i u njegovim slabostima.

Ruski je roman osvojio najodabranije duhove sviju naroda prirodnom svježinom svojom u izražavanju opažajâ i dubokom simpatijom svojom prema čovjeku i njegovim bolima. U ruskom se je romanu najplemenitije očitovala duša mladoga plemena slavenskog, koje uza sve svoje mladenačke pogrješke odiše iskrenim milosrdjem i djelotvornim zanosom.

Mnogi su pjesnici, apostoli slavenske ideje, sanjali o tom, da je Slavenstvu, koje rek bi istom stupa na pozornicu obće povjesti, namienjena uzvišena zadaća ljubavi. I veliki naš [vi]Preradović zaodjenuo je ovu miljenicu misao u pjesničko ruho, pjevajući: »Božja sveta ruka razsu — po širokom krugu zemlje — razne puke i narode. — Po iskricu svakom dade — svoga uma, svoje moći. — Komu dade oštroumlje, — komu mudrost, komu blagost, — komu jakost, komu nježnost, — a slavjanskom uz sve oto — dade još i ljubav svoju, — pa mu reče davajući: — Najveći si i najjači — i razširen svud po zemlji, — zato čuvar njoj mi budi! — Kada sviet se izopači,... — ti osviesti, ti razbistri, — ti ukroti, ti ublaži, — ti okriepi, ti uznesi, — ti mi spasi sviet na zemlji!«

Ova ideja ljubavi obasjava i progrieva djela sviju ruskih pripovjedača, a dostigla je svoj najviši sloj u zadnjim radnjama Lava Tolstoga, koji od umjetnika postaje apostol staro-kršćanskoga ideala, propovjednik prave bratske ljubavi medju svim ljudima sviju naroda.

Ovu žicu, koja se previja kroz ruske pripoviesti moderne, s pravom nahode inozemci u samoj naravi slavenskoga plemena, vide ju u prostonarodnoj književnosti slavenskih naroda, koja je najvjerniji odraz prirodne duše njihove. Na takav je način i moderni ruski roman zrcalo, koje nam podaje najhitnije crte slavenske duše. Uspjeh ruskoga romana dika je sviju slavenskih naroda.

Razmišljajući o uzrocima naše prošle i sadašnje nesloge, pa umujući o sredstvima, koja bi nas mogla dovesti do jedinstva, onaj sin slavenskoga naroda, komu je ideja naše kulturne zajednice sveta, nalazi najveću utjehu u sjajnom uspjehu slavenskoga genija u području umjetnosti i književnosti. To je polje, gdje se Slaveni sastaju, a ne razilaze, to je sredstvo, po kojem će se na miran način zbližiti.

Što je ruski roman već proizveo na polju evropske pripoviesti, to se Verdi nada, da će do skora izvršiti i slavenska glazba, na ime osvježiti i pomladiti glazbenu umjetnost na Zapadu. A imajući Vereščagina i Siemiradzkoga ne treba da očima poniknemo ni pred zapadnim slikarstvom. Slavenski se genij budi od dugovječna sna, okriepljen počinkom priprema se za [vii]svoju misiju u povjesti čovječanstva. Ruski je roman njegovo prvo golemo djelo na žrtveniku obće prosvjete.

Veliko značenje ruskih pripovjedača u prosvjetnom životu ciele Evrope upravo me je i ponukalo, da sastavim ovu knjigu. U tom sam se poslu poslužio raznim djelima i razpravama.[1] Samo žalim, što pored najbolje volje nisam mogao doći do nekih djela, koja su već razpačana.

[viii]

Kako je ova knjiga namienjena najširim slojevima hrvatskoga čitateljstva, promienio sam po želji »Matičine« uprave točnu transkripciju ruskih rieči u svojem rukopisu i prihvatio način, koji se je već odomaćio u hrvatskim knjigama. Tako je n. p. mjesto Sergêevič štampano Sergejević.

Sastavljajući ovo djelo imao sam pred očima dvie svrhe, jedna mi je bila, da ugodim čitateljima, a druga, da knjiga bude bar donekle u prilog zdravomu napredku hrvatske beletristike.


U Zagrebu mjeseca jula 1894.


M. Š.          

Bilješke[uredi]

  1. To su poimence: Annenska, N. V. Gogoljь. Spbg. 1891. — Arsenjevъ, Kritičeskije etjudy po russkoj literaturê. 2 toma. Spbg. 1888. — Arsenjevъ, Materialy dlja biografiji M. E. Saltykova. Polnoje sobranije sočinjenij M. E. Saltykova. Tom I. Spbg. 1891. — Arsenjevъ V. M. Garšinъ, u »Vjestniku Evrope« god. 1888. — Bourget, Nouveaux essais de psychologie contemporaine. Paris 1893. — Brandes, Četyre lekciji, u »Vjestniku Evrope« god. 1887. — Brandes, Menschen und Werke. Frankfurt a/M. 1894. — Brandes, Moderne Geister, 2. izdanje, Frankfurt a/M. 1887. — Čujko, I. A. Gončarovъ, »Novь« 1887. — Daudet, Trente ans de Paris. Paris 1889. — Dupuy, Les grands maîtres de la littérature russe au dix-neuvième siècle. Paris 1891. — Glagau, Die russische Literatur und Iwan Turgeniew. Berlin 1872. — Inostrannaja kritika o Turgenjevê. Spbg. 1884. — Krivenko, M. E. Saltykovъ. Spbg. 1891. — Löwenfeld, Leo N. Tolstoj. I. dio. Berlin 1892. — Mihajlovskij, Kritičeskije opyty. I. Gr. L N. Tolstoj. Spbg. 1887., II. Ščedrinъ. Moskva 1890. — Millerъ, Russkije pisatelji poslê Gogolja. 2 toma. Spbg. 1890. — Nezelenovъ, Turgenjevъ vъ jego proizvedenijahъ. Spbg. 1885. — Protopopovъ, V. G. Bêlinskij. Spbg. 1891. — Pypinъ, Bêlinskij, jego žiznь i perepiska. 2 toma. Spbg. 1876. — Pypinъ, Harakteristiki literaturnyhъ mnênij. Spbg. 1890. — Pypinъ, Russkij romanъ, za granicej. U »Vjestniku Evrope« 1886. — Reinholdt, Geschichte der russischen Litteratur. Leipzig 1886. — Rod, Les idées morales du temps présent. Paris 1892. — Schroeder, Le Tolstoïsme. Paris 1893. — Skabičevskij, Grafъ L. N. Tolstoj. Spbg. 1887. — Skabičevskij, Istorija novêjšej russkoj literatury. Spbg. 1891. — Skabičevskij, Očerki istoriji russkoj cenzury (1700.-1863 g.)- Spbg. 1892. — Solovjevъ, F. M. Dostojevskij. Spbg. 1891. — Stasjuljevičъ, Ivanъ Sergêjevičъ Turgenjevъ. Polnoje sobranije sočinjenij I. S. Turgenjeva Tom I.2 Spbg. 1884. — Viskovatovъ, Sžatyj obzori, istoriji novoj russkoj literatury. Izdalъ Evgenij Bobrovъ. Derptъ 1892. — Vogüé, Le roman Russe. Paris 1886. (V. Sabićeve članke o toj knjizi u »Viencu« god. 1887. i 1890.). — Zelinskij, Russkaja kritičeskaja literatura o proizvedenijahъ N. L. Tolstogo. 3 knjige. Moskva 1888.