Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/10

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je potvrđena


U početku ovoga stoljeća ne bi nitko živ na Zapadu slutio, da će iz nepoznatih krajeva ruskih umjetnoj pripoviesti zasjati novo sunce. Ruski pripovjedači četrdesetih godina stvorili su renaissancu na polju romana ne samo u svojoj domovini, nego i po ostaloj Evropi. Što više promatraš sjajni uspjeh ruskoga romana po svim naobraženim zemljama, to ti se više nadaje misao, da je ruski roman u neku ruku pravi »preporod« pripoviesti evropske. I doista ova renaissanca imade svoga nježnog Rafaela, u koga se sve duševne sposobnosti nalaze u podpunom skladu, i svoga gigantskog Michelangela, komu po smionosti i uzvišenosti nema premca: to su Turgenjev i Tolstoj. Dok se oko Turgenjeva kao ono oko Rafaela stvara ciela škola, Tolstoj ostaje osamljen kao i veliki Michelangelo, koga njegovi riedki učenici dostizavaju samo u maniri i u njegovim slabostima.

Ruski je roman osvojio najodabranije duhove sviju naroda prirodnom svježinom svojom u izražavanju opažajâ i dubokom simpatijom svojom prema čovjeku i njegovim bolima. U ruskom se je romanu najplemenitije očitovala duša mladoga plemena slavenskog, koje uza sve svoje mladenačke pogrješke odiše iskrenim milosrdjem i djelotvornim zanosom.

Mnogi su pjesnici, apostoli slavenske ideje, sanjali o tom, da je Slavenstvu, koje rek bi istom stupa na pozornicu obće povjesti, namienjena uzvišena zadaća ljubavi. I veliki naš Pre-