Ruski pripovjedači/Poglavlje 2

← Osvrt na rusku književnost.

RUSKI PRIPOVJEDAČI autor: Milivoj Šrepel

Razvoj realizma u Rusiji. →

O ruskom romanu.

I. Uspjeh ruskoga romana na Zapadu. — Glavna djela o ruskom romanu.

Uspjeh ruskoga romana na Zapadu u ovo dvadesetak godina može se nazvati pravim triumfom. Dok u Rusiji ima ljudi, koji rusku obrazovanost i književnost prekoravaju, da su služkinje Evrope, u samoj Evropi čuju se drugačiji sudovi. Tek što se je Zapad upoznao s prvim važnijim djelom ruske beletristike, odmah je pocurila ciela kiša prievodâ iz ruske književnosti, koji obuhvaćaju sva znamenita imena novijega doba ruskoga počevši od Gogolja. Usred množine simpatičnih odziva francuzke, njemačke i englezke kritike čujemo složno uvjeravanje, da ova književnost podaje evropskomu čitatelju nešto novo, nešto izvorno, nezavisno, neriedko silno, te da u toj struji realizma, koja je obladala evropskom književnošću, ruski pisci zapremaju ne samo podpuno samostalno mjesto, nego da im u mnogim slučajevima valja upravo dati prvenstvo.

Evropa je najprije upoznala Turgenjeva; njegove pripoviesti već su odavna prevedene u evropske književnosti, no dugo su ostale jedini primjer ruske književnosti. Ljudi su držali, da su to osamljeni prosjevi silna talenta, poslije kojih ne vriedi zaviriti u književnost ogradjenu takovim zidom, kakav je za Zapad — ruski jezik. Evropa je istina poznavala i ne koliko drugih sjajnih prosjeva, na primjer neka djela pjesnika Lermontova, koja je s ljubavlju prekrasno preveo na njemački Bodenstedt, a znala je Evropa po malo i za Gogolja. No to je bilo sve. Nitko nije vjerovao ni slutio, da bi moglo biti što zanimljivo u književnosti naroda, koji su svi držali za polubarbarski, koji u slaboći svojoj traži prosvjetu na Zapadu i nema slobodna družtveno-političnoga života.

No za prvim pripoviestima Turgenjevljevim došla su njegova nova djela, javili se rek bi slučajno prievodi djela Dostojevskoga, Gončarova i Lava Tolstoga. Čitatelji su se zapanjili; pa kad se je pomolio cieli niz pripovjedača ruskih, evropska je kritika uvidjela pred sobom pojav, vriedan potanjega zanimanja. Pred njom se odkrio nov, neslućen sviet umjetnosti, — sviet sasvim drugačiji, nego je slutila. Ako je kritika mogla u prvim djelima Turgenjeva naći poznate crte umjetničkoga stvaranja, u ovom cielom sloju nove književnosti ruske nije više mogla da nadje tragove svoga učiteljstva. Naprotiv: i misao i oblik bili su joj posve novi, neobično osebujni, podpuno samostalni. Zato je i rekla evropska kritika, da ruska književnost poput Shakespearea odkriva nova područja umjetnosti. Na svoje čudo opazio je Zapad, da ruska književnost ne živi od jučer, nego da se je u njoj dovršio velik i dugačak razvoj.

I utjecaj ruskoga romana postade vidan. Turgenjev, koji je imao prijatelja medju prvacima francuzke beletristike, postaje u Njemačkoj učiteljem posebne pripovjedačke škole, a u Oxfordu ga sveučilište nudja doktorskom diplomom.

Osobito je obilan niz prievodâ u Francuzkoj i Njemačkoj. Uz prievode javljaju se i posebna djela, od kojih su osobito znatna: Dupuy, Les grands maîtres de la littérature russe au dix-neuvième siècle, 1885, i Vogüé, Le Roman Russe, 1886. U Njemačkoj je izišlo valjano djelo A. Reinholdta, koje i ruski kritici hvale poradi dobra poznavanja predmeta i samostalnih sudova. Englezka je književnost u tom siromašnija. Ostali narodi imadu samo pojedina djela u prievodu. Sustavnih zdanja još ne poznaju. U Hrvatskoj je prvi svratio pozornost na Turgenjeva Josip Miškatović, njegovi su prievodi udešeni iz izvornika, te su svojom stilističnom dotjeranošću ugodili hrvatskomu čitatelju, ali na samu književnost nisu djelovali sve do osamdesetih godina. U šestdesetim i sedamdesetim godinama hrvatska se je novela u obće povodila još za romantičnim načelima, premda se amo tamo već vidi, da probija težnja za realizmom.

Sustavnu povjest novije ruske književnosti napisao je godine 1891, u Petrogradu A. M. Skabičevski: »Istorija novêjšej russkoj literatury, od godine 1848.—1890«, pa je ovo djelo pored sviju nedostataka, koje mu je kritika ruska izniela, svakako najizcrpnija radnja o tom predmetu, pa će namirivati onu potrebu, koju bi trebalo da zadovolji neizdani do sada konac »Historije slavenskih literatura« u Pypina i Spasovića.

Medju zapadnim knjigama o ruskom romanu najvećma se je iztaklo djelo akademika M. de Vogüé-a. Pisac je mnogo godina boravio u Rusiji, imao je prilike, da upoznade ruski život i knjigu, dapače znao je u glavu najznatnije ruske pripovjedače, kao što su Turgenjev, Dostojevski, Lav Tolstoj. Po tom je on bio jedan od najkompetentnijih sudaca o tom predmetu, pa je doista njegova knjiga — nešto cielo i dovršeno. Ima dakako nedostataka, koji su mu se kao inozemcu podkrali. Ali to ne otima vriednosti djelu. Vogüé je potanko proučio svoje pisce, t. j. osobito Gogolja, Turgenjeva, Dostojevskoga i Lava Tolstoga. Za njega je ruski roman osobit sviet, neobično izvoran i duboko narodan. Ovaj pojav sasvim pravo nastoji Vogüé spojiti sa samom dubinom narodnoga značaja i sa povjestnim podatcima. Zato počinje iz daleka — od prvih koraka ruske narodnosti; zatim hitro prolazi glavne činjenice ruske književnosti novijega doba do Puškina. U jednom periodu vidi pisac samo slabe početke prosvjete pod utjecajem Bizanta, a u drugom — odviše vidno posljedovanje, lišeno interesa za one, koji poznaju izvore.

Ruska književnost, samostalna i zanimljiva, počinje se istom u ovom stoljeću. Prije nego prelazi na samu ocjenu pojedinih pisaca Vogüé u predgovoru živo izlaže svoje misli o samom značenju modernoga realizma, i to u Francuza s jedne strane, a u Engleza i Rusa s druge. Vriedi ovdje napomenuti najglavnije misli njegove o tom predmetu.

II. Misli Vogüéove o modernom realizmu naprema klasičnim književnostima. — Realizam u Francuzkoj, Eaglezkoj i Ruskoj. — Vogué o razvoju ruske književnosti.

Klasična književnost prikazuje čovjeka kao »junaka«, njegov rad odgovara skupu načela religioznih, vladarskih, družtvenih i moralnih. Uznoseći svoga junaka u dobru ili zlu, klasična je književnost prikazivala uzor onoga, što bi trebalo da bude ili ne bi smjelo da bude, a nije marila za ono, što je zbilja.

Vremena su se izmienila, pa su se preinačili i nazori u književnosti. Moderna umjetnost ne stoji u maštanju, nego u opažanju; ona iznosi na vidik život onakav, kakav je, u njegovoj skupnosti. Zato moderni pjesnik uzimlje čovjeka iz njegove svakidašnjosti, pa se u tom drži više znanstvenih sistema, jer hoće više da nas pouči analizom čuvstava i čina, nego da nas zabavi spletkama ili strastima. Klasična književnost postupaše rek bi kao kralj, koji vlada, kazni, nagradjuje, skuplja svoje miljenike iz kruga aristokratskih odabranika, pa im nameće neku konvencionalnu uljudnost i moralnost, neki odmjereni način govora.

Nova umjetnost hoće da posljeduje prirodu u njezinoj moralnoj nebrižnosti, u njenu nemaru za izbor; nova umjetnost pokazuje pobjedu skupine nad pojedincem, svjetine nad junakom, relativnosti nad absolutnošću. Ovu su umjetnost nazvali realističnom i naturalističnom, ali su ju mogli okrstiti i demokratičnom, jer i ona prikazuje u svojoj struci onaj neumorni napor za svestranim izjednačivanjem životnih prilika, koji najživlje obilježuje naše demokratično vrieme, praćeno u svemu načelom jednakosti.

Ova je umjetnost posljedica ogromnoga preobražaja, koji se je zbio u čovječanstvu. To se vidi u cielom djelovanju ljudskoga duha u našem stoljeću. Čovjek razstavlja svemir u njegove nebrojene prave čimbenike, uvidja, da sve na ovom svietu —biće i zlo i dobro — potječe od neprestana radaneizmjerno sitnih faktora. S jedne strane politične institucije oteše upravu družtva iz ruku pojedincima i predadoše ju množtvu, a s druge strane dokazuju znanosti, da svietom vladaju atomi. Svuda, u analizi fizičkih i moralnih pojava, čovjek uništuje stare uzroke; mjesto silovitih faktora, koji su prije prevraćali svietom, nadcjšla je evolucija malih bića.

Moderna znanost na nov način tumači postanak i razvoj svieta i čovječjega organizma. A i u moralnim naukama opaža se isti prekret. Kraljevi, ministri i vojvode nisu više jedini svjedoci povjesti; historici više se osvrću danas na ciele narodne skupine. Danas se izpituje duh pasmine, strasti i pritajene boli, iznalazi se sveza sitnih zgoda, ako se želi sastaviti cjelokupna slika prošlosti. Isto tako rade i psiholozi, videći u osobnosti čovječjoj skupan učinak nebrojenih faktora.

Ova se tendencija opaža i u praktičnom životu, staleži se izravnavaju, imanja se diele, širi se pravo obćega glasovanja, sluge su jednaki sa gospodarima na sudu, pred fiskom, u vojarni i školi. Sve se to zbija u rieč: demokracija, to je lozinka našega vieka!

Utroba zemlje i organizam čovjeka, radionica učenjaka i kabinet upravitelja potvrdjuje nove teorije. A s njima uporedo ide i — nova književnost.

S početka je književnost po prirodnom nagonu, a kasnije po tvrdom uvjerenju ustalila svoju metodu i svoj ideal prema modernom duhu. Prvi pokušaj reformacije bio je nestalan, nespretan: romanticizam, valja danas priznati, nije bio prirodan plod; odisao je odviše bunom, a to nije najbolji uvjet za umjetnost, koja hoće da bude mirna i jaka kao i priroda.

Romanticizam, protivan do skrajnosti klasičnomu junaku, tražio je svoje osobe u nizkim družtvenim slojevima, ali je bio obuzet klasičnim duhom, i ne znajući za to. Uznici, bludnici, prosjaci, koje su izmislili romantični pisci, bili su nadutiji i prazniji nego kraljevi i kraljice starih pisaca. Način se je deklamacije promienio, ali je ostala — deklamacija. Svietu su brzo dodijala i ta nova književna lica.

Počelo se zahtievati od pisaca, da život prikazuju iskrenije, vjernije, prema načelima modernih znanosti, htjelo se naći u njihovim djelima osjećanje o komplektnosti života, bića, ideja i onaj duh relativnosti, koji u naše doba sve to više razganja duh absolutnosti. Tako nastade realizam, koji danas vlada u svim evropskim književnostima, jer najbolje odgovara zahtjevima današnjega družtva, proučavajući život sa strogom točnošću, iztražujući potanko tajne uzroke sviju čina ljudskih.

Najbujnije se razplodio realizam u Francuzkoj, Englezkoj i Rusiji.

Vogüé drži, da Francuzka nije bila zgodna zemlja za realizam. Intelektualne predaje Francuza protive se neodoljivoj estetici realizma. Francuzki genij ne trpi nikakove polaganosti, njemu se hoće efekata, sjajnih, nenadanih efekata. Umjetnost pak, koja posljeduje prirodu, valja da se razvija polagano, ona ide za riedkim, ali moćnim efektima; ona sabira najsitnije potankosti, da nam sastavi lice ili sliku. Francuzi hoće, da'im umjetnik malobrojnim crtama naslika cielu osobu ili prizor. Sva sila realizma stoji u njegovoj jednostavnosti, u njegovoj prostodušnosti; ali ta jednostavna, prostodušna umjetnost slabo zadovoljava ukus plemena ostarjela, duhovita, opojena retorikom, kakovi su Francuzi.

Vogüé se protivi tomu, da se Stendhal nazove otcem francuzkoga realizma. Ima u Stendhala, što ne dopušta, da ga nazovemo realistom: on je odviše duhovit, prečesto posreduje izmedju osoba svoga romana šaljivim tonom. Podpuna hladnokrvnost, olimpska mirnoća piščeva pred činom, koji se u romanu razvija, to je jedna od glavnih dogma realistične škole.

Ni Balzac nije Vogüé-u podpun realist. Uza sve realistične crte svojih romana Balzac je sanjar, koji živi u neprestanoj obmami milijonâ, absolutne moći i čiste ljubavi.

Flaubert je pravi pokretač današnjega realizma u Francuzkoj, nakon njega iztančala se je metoda, ali je sustav u jezgri ostao isti. Zolu drže nekim reformatorom realistične škole, drugi ga pak proglašuju za otca novoga sustava u pripoviedanju. No on je sâm odrješito, dapače sa zlovoljom odbio ovu slavu, pa se priznaje nastavljačem Balzacovim i Flaubertovim, kako se vidi u njegovu djelu »Le roman experimental«.

U Zole osvaja čitatelja, veli Vogüé, najviše neka veličanstvena epičnost, ali je u njega realistični dio prilično slab. I Brandes ne drži Zole pravim i podpunim realistom. Vogüé (kao i Brandes) misli, da Zola često osvaja čitaoce starim romantičnim sredstvima stvarajući neka sintetična čudovišta, kao što su u raznim njegovim romanima perivoj, tržište, rakijašnica, rudokop, željeznica i dr.

Flaubert je s početka bio vruć pristaša romanticizma, i njega je zanosilo sve, što je bilo veličanstveno i zvučno. Kasnije prevagnu k realizmu. No u njega nema ni Stendhalove duhovitosti ni Balzacova veličanstvenoga sna: on je hladnokrvan slikar života — i ništa drugo.

Jedno prigovara Vogüé Flaubertu: prejaki pesimizam. Otevši se caru predjašnjih romantičnih ideala Flaubert se je uhvatio neugodne, turobne, ružne strane životnih prizora. Čovjek bi čitajući njegova djela rekao, da u svietu nema nego glupaka i zlotvora. Flaubert ne maže toga tužnoga družtva melemom milosrdne sućuti; on se samo srdi na te ljude, dapače ih prezire. Ovaj je realizam, po sudu piščevu, bez vjere, bez ganuća, bez milosrdja, pa zato nepodpun, dapače Vogiie drži, da nije daleko od — karikature.

Zato treba francuzka umjetnost da se osvježi i oživi novim duhom, duhom savjestna, prirodna, jednostavna, sućutna proučavanja života. Vogüé ju upućuje, da se upozna s englezkim i ruskim realizmom.

U Englezkoj i Rusiji nije se realizam tako mučno razvio, kao u Francuzkoj. Zemljište je u ovim krajevima bilo kao pripravljeno za nj. Francuzi, kao u obće romanski narodi, nasliedili su od svojih latinskih predja genij absolutnosti; sjeverna plemena, kako slavenska, tako anglogermanska, imadu genij relativnosti. Radilo se o religioznim idejama, ili o pravnim načelima, ili o književnim pitanjima, ova se duboko usječena razlika u evropskoj obitelji opaža svuda, uviek u tečaju povjesti.

Duh latinski, miran i bistar, teži svedjer za tim, da što više ograniči polje svojih proučavanja; duh slavenski i anglogermanski širok je i nemiran, jer vidi mnogo stvari u jedan mah. U Slavena i Anglogermana nema one klasične naobrazbe, koja romanskim narodima dopušta, da osame jedan čin, jedan karakter, a u tom karakteru jednu strast, da nadomjeste hiljadom konvencionalizama sve, što im se ne pokazuje; Slaveni i Anglogermani drže, da prikazivanje svieta mora biti kompleksno i protuslovno kao i sviet sâm. Zato u Englezkoj, Njemačkoj i Rusiji čitalački sviet ne zazire kao u romanskim zemljama od debelih romana, punih filozofije i ideja, koji mu zadaju gotovo toliko muke, kao kakovo naučno djelo.

Glavnu razliku francuzkoga i sjevernog realizma nalazi Vogüé više u izvoru moralnoga nadahnuća, nego u opreci estetičnih načela. U tom se slažu s Vogüéom i drugi francuzki učenjaci. Taine poredjuje Stendhala i Balzaca s Dickensom, pa veli: Oni ljube više umjetnost nego ljude, oni ne pišu iz sućuti prema nesretnicima, nego iz ljubavi k ljepoti. Brunetière pišući o slavnoj englezkoj spisateljici Elliotovoj kaže: Opažanje na neki način neprijazno, ironično, porugljivo u francuzkih naturalista ne prodire preko površine stvari, koje proučavaju; naprotiv nema nijednoga skrovita kreta čovječje duše, do kojega nije dopro naturalizam englezki. Zašto? Čega nema u pisaca francuzkih, a što podaje toliko sile englezkima? Simpatija, i to ne obična konvencionalna simpatija, nego uzvišena sućut uma, obasjana ljubavlju, koja se tiho ponizuje i salazi na isti stupanj s onima, koje želi shvatiti: to je sada, to je bilo uviek, i to će biti pravo orudje psihologijske analize.

Englezka se može ponositi, što je prva pokrenula i usavršila onaj umjetnički oblik, koji odgovara novim duševnim potrebama čitave moderne Evrope. Realizam, počevši sa Richardsonom, postigao je svoje triumfe u Englezkoj s Dickensom, Thackeravem i Elliotovom.

U englezkim romanima čin se razvija veoma polagano, ova sporost dodijava čitatelju, koji se privikao načinu francuzkomu. Dojam, što ga pobudjuje čitanje englezkih romana, mogao bi se ovako opisati: Čitaocu se čini, kao da lagano,neosjetno roni u duboku vodu, ova voda nema ništa osobita, ona je nalik na sve ostale vode. Iznenada čitatelj oćuti, da mu kao srsi prolaze tielom, i dosjeća se, da pliva u oceanu, da je duboko zaronio u vodu oceansku. Ako uzmeš čitati Elliotičine romane: Adam Bede ili Silas Marner, prolaziš silu stranica i svud nalaziš jednostavne rieči, kojima se opisuju još jednostavniji predmeti. Svakomu se čini, da bi i on umio napisati ove stranice, pa pita sâm sebe : što će mu sve te stvari, što li sva ta čeljad? Ne prodje mnogo časova, a neko živo, neodoljivo ganuće zaokuplja čitaocu svu dušu, najedanput, ne znajući sâm za što, bez ikakova tragična iznenadjenja vrelo suza pada iz očiju na knjigu. Sto je pobudilo ovo ganuće i što je nagnalo suzu na oči? Dojam one nevidovne veličine, koja se malo po malo u uru čitanja sabrala, pa iznenada uhvatila čitatelja i potresla mu čitavim bićem. Sva ova umjetnička snaga englezkih pripovjedača potječe od one duboke, plemenite sućuti, s kojom oni život promatraju i na vidjelo iznose.

Oni svi, više ili manje, prihvaćaju kao lozinku milosrdne rieči, u koje Dinah Morris skuplja jezgru svojih misli: »Čini mi se, da se moja duša ne može i ne umije uznemiriti poradi mene same, tako je ona obilato puna milosrdja prema patnjama nevoljnika, koji joj pripadaju!«

Ovako misle ponajviše i Rusi, koji se s Englezima takme o prvenstvo na polju realističnoga romana. Više je decenija, što se je realizam počeo razvijati u Rusiji. Oko godine 1840. radila je ovdje svojski književna škola, koja se zvala »prirodnom«. Ova se škola podala romanu i izniela je na svjetlo znamenitih djela, jer su u njoj bili skupljeni svi književnički geniji ciele Rusije. »Prirodna« nas škola mnogo podsjeća na englezke pisce u isto doba; treba mnogo da zahvali Dickensu, koga je poznavala, a premalo Balzacu, za koga se za onda još nije znalo izvan medjâ francuzkih.

U ruskih pripovjedača ovoga doba realizam je već dotjeran do onoga stupnja, do kojega ga je kasnije doveo istom Flaubert. U svojim romanima pokazaše Rusi u prvi mah onu turobnost i očajnost u zamišljaju, onu smionost i grubost u izrazu, do kojih su Francuzi došli po malo, s velikim trudom. Rusi su Francuze u tom za mnogo vremena pretekli.

Ipak svi ruski pripovjedači nisu zapali u ove skrajnosti; ima ih medju njima mnogo, koji su u svojim djelima postigli neobičnu ljepotu, kao i Englezi, jer ih je žarilo isto moralno nadahnuće: uzvišeno milosrdje, duboka sućut prema stvarima i ljudima, o kojima pišu.

U Rusa valjda nema one intelektualne čvrstoće i one muževne sile, kojom se odlikuju Englezi, to žuljasto pleme, koje umije samo sobom vladati s istom snagom, s kojom vlada nad sinjim oceanom. Ruska se duša koleba nestalna kroz najraznije filozofije i zablude; ona je sad popostala na pesimizmu i nihilizmu. Ali ovo pesimistično i nihilistično čuvstvo nije u Rusa onakovo, kakovo je na Zapadu. Rusi se bore s pesimizmom i nihilizmom, pa mu se podvrgavaju istom onda, kad im ponestane sile, da mu se nadalje opiru. Ali i pobiedjeni, pa i u očaju, oni su nemirni, dižu se, da se opet bore, jecaju, uzdišu, traže i napokon nalaze utjehe i spasenja u milosrdju, u sućuti, u ljubavi prema čovječanstvu. Oni prihvaćaju sve nauke, koje izvana prodiru u zemlju njihovu: oni su skeptici, fatalisti, pozitivisti, ali neznalice i nehotice u najskrovitijim žilicama svoga srca oni ostaju uviek milosrdni u proučavanju i prikazivanju života.

Osim milosrdja, jedno je od glavnih obilježja ruskih pripovjedača — duboko shvaćanje svega, što se u životu krije, svega, što život obkoljuje. Oni motre i iztražuju realnost tako iz bliza, tako potanko, kako se to nikad nije učinilo prije njih, pa bi čovjek gotovo rekao, da oni okom ne prelaze preko granice onoga, što gledaju. Ipak uza sve to podrobno, marljivo promatranje realnih, vidljivih, odredjenih predmeta oni pogledaju u neizmjernost, oni razmišljaju o nevidovnom svietu. S onu stranu predmeta, koje tako točno opisuju, oni potajice upiru okom u nepoznate stvari, koje nagadjaju. Njihovim junacima zadaje brigu svemirska tajna; ma koliko bili zabavljeni u dramatičnom prizoru, u kojem vrše svoju zadaću, oni osluškuju žamor abstraktnih ideja: tih je ideja prepun zrak, u kojem dišu osobe u Turgenjeva, Tolstoga, Dostojevskoga. Krajevi, kojim najradije putuju ovi pisci, nalik su na obalne predjele : imade ovdje brda, stabala, cvieća u obilju, ali su svi vidici omedjašeni živim, pomičnim zaledjem mora, pri kojem se ne samo ćuti dražest prirodnih slika, nego se takodjer osjeća bezgraničnost svieta, vidi se kao uviek nazočno svjedočanstvo neizmjernosti!

Kako u nadahnuću, idu Rusi s Englezima uporedo i u načinu pisanja. I za čitanje njihovih djela hoće se mnogo strpljivosti, da dodješ do prave zabave i pravoga ganuća. Čitajući njihove romane čovjek se izprvice nadje u neprilici, jer mu se čini, da tu nema nikakove kompozicije, nikakova čina; pa se i brzo umori, jer mu valja uz čitanje mnogo paziti i pamtiti. Spori, reflektivni pisci ruski zaustavljaju se na svakom koračaju, vraćaju se često onim putem, koji su već prošli, pa tako pobudjuju slike, koje su izrazite u pojedinostima, ali su pomućene u skupnosti, nejasne u obrisima. Pored svega toga oni začaravaju čitaoca svojstvima, koja se rek bi izmedju sebe izključuju, a to su: najnaivnija jednostavnost i najskrajnija tančina u psihologijskoj analizi; oni zadivljuju čitaoca svestranim shvaćanjem čovječje unutrašnjosti, kakova još nije nigdje bilo, podpunom prirodnošću i istinitošću osjećaja i govora u sviju prikazivanih osoba. Ma iz kojega staleža bile te osobe, one su u ruskom romanu uviek prirodne; kod otmenijih naći ćeš običaje i ton odličnoga družtva bez ikakove krive note; kod prostih seljaka opaža se jednostavnost, njima prirodjena. Tom svojom jednostavnošću umije Tolstoj kao i Elliotova stvoriti iz najjednostavnijega dogadjaja tihu i ganutljivu epopeju, pa smo prisiljeni, da u njemu pozdravimo najvećega pobudjivaoca života, najvećega slikara životnih prizora, koji se je pojavio u književnom svietu poslije Goethea.

Za francuzku beletristiku, veli Vogüé, vratili su se dani glada i anemije: Rusi joj dolaze u dobar čas sa svojom hranom; književnost je organizam, kojemu se hoće hrane i koji od nje živi; ona je dužna bez prekida asimilovati tudje elemente, da ih prekuha u svoju bit. Ako je želudac zdrav, asimilacija će se svršiti bez pogibelji; ako li je pokvaren, ostaje joj, samo da bira: hoće li poginuti — od glada ili neprobavljanja. Zato preporučuje Vogüé francuzkoj književnosti, da popravi svoju krv na račun Rusa.

Ako tako smije govoriti Francuz o svojoj beletristici, koliko više vriedi njegova preporuka manjim književnostima, medju koje ide i hrvatska! Nema sumnje, da se u novijoj pripovjedačkoj knjizi hrvatskoj opažaju neki tragovi ruskoga utjecaja, ali bi trebalo, da se hrvatska pripoviest sva prekali onim tonom iskrenosti i simpatije, koji nas kriepi i uznosi, dok čitamo ruske pripovjedače. I narodnim svojim duhom ruski roman može nam biti izgledom, jer se žica narodnoga duha previja ne samo u pisaca, koji idu za slavjanofilskom tendencijom, nego takodjer u pripovjedača, koji kao »zapadnici« ili nisu marili za slavjanofilstvo ili su mu se čak otvoreno protivili. Proučavanje ruskoga romana može biti našoj pripovjedačkoj književnosti topla, blagoslovna kiša!

III. Vogüéov sud o Puškinu, Gribojedovu, Gogolju, Turgenjevu, Dostojevskom i Lavu Tolstom.

Veliko poštovanje, koje nahodimo u Vogüéa prema ruskomu romanu, izražava mnienje Zapada. Ali ta visoka ocjena ne bijaše za samu Rusiju — novost. Uza sve to, što je u Rusiji bilo i što još ima ljudi, koji se tuže na nedostatnu »samoniklost« ruske književnosti, na njeno »robstvo« pred Evropom, u obće je družtvo rusko umjelo već odavna visoko ocieniti vriednost modernoga svoga romana, uvidjeti veličinu ovoga stvaranja, razabrati u njemu jamstvo ruskoga razvoja i dobro orudje družtvene prosvjete.

Kako uvjerava Pypin, Rusi se nisu brinuli za to, znade li ili ne znade Evropa za ovo ili ono ime njihove književnosti, nego su postavili imena svoje književnosti tako visoko, da nisu mogla do njih imena sadašnje zapadne pripoviesti.

Ovaj veliki uspjeh romana ruskoga samo potvrdjuje ono, o čemu su Rusi bili davno uvjereni. Može biti, da je ta ocjena i pretjerana, kakova se nahodi u Vogüéa, ili da bar nadilazi očekivanje samih Rusa. No Vogüé predobro poznaje ruski život, on je u svojoj knjizi dokazao, da je pronikao u tančine ruskoga života i jezika; on je prvi od zapadnih pisaca zašao u osobine ruskoga sadržaja i stila.

Njegovu osvrtu na historijski razvoj ruske književnosti domaća kritika dosta prigovara. Starijih perioda dotiče se pisac samo pripadom, pa i ne uviek točno; njegovu pozornost zapremaju najviše novi pisci — Puškin, donekle Lermontov i osobito Gogolj s ostalim drugovima modernoga romana.

Vogüé se ne slaže s obćenitim u Rusa mišljenjem o Puškinu. Rusi drže Puškina pravim osnivačem novoga realizma ruskoga. Vogüéa naprotiv smućuje njegov pretiesni dodir sa književnostima Zapada: Puškin je izrastao na ruskom tlu, ali se je razvio o tudjoj hrani, pa stoji prema ruskomu životu sa strane. Njegov je romanticizam — tudj; bez Byrona ne bi bila možna mnoga proslavljena djela Puškinova, dočim Puškinova proza nosi na sebi neizgladivu biljegu francuzke škole, poimenca Voltaireova pisanja. Ako izključimo, veli Vogüé, posljednja pjevanja »Onjegina«, u kojima se nalazi dražestni lik Tatjanin, i nekoliko drugih djela (kao što su »Zimnaja doroga«, »Rusalka«, »Medvêdiha«), tad valja priznati, da u Puškinovim djelima u obće nema nikakova plemenskoga značaja. On je — romantik, proniknut istim duhom, koji je u ono doba oduševljavao njegovu braću u Njemačkoj, Englezkoj i Francuzkoj; on izražava obća čuvstva i primjenjuje ih na ruske teme; no on gleda na narodni život sa strane, kao i svi ljudi njegova kruga, kao umjetnik slobodan od sviju utjecaja pasmine.

Izporedite njegov opis Kaukaza s opisima Lava Tolstoga u »Kozacima« ; pjesnik 1820. godine vidi prirodu i ljude Iztoka istim očima, kao kakav Byron ili Lamartine, to je za njega — blistava dekoracija, naseljena pjesničkim bićima, koja ljube, stradaju i misle po evropejskom uzoru onoga vremena.

Naprotiv za promatrača godine 1850. ovaj je ugao zemlje nanovo nadjena stara domovina; on se sili upoznati ovu svoju polubraću; on nam ih prikazuje realnima, kakovi su, s njihovim poimanjem života, koje se toliko razlikuje od zapadnoga, no koje je donekle njegovo poimanje.

Drugi primjer navodi Vogüé u Puškinovoj pjesmi »Braća razbojnici«: ovi razbojnici mogu liepo biti Katalonci ili Sicilijanci; no robijaši Dostojevskoga — to su pravi seljaci s Dnjepra ili Volge, pa se osjeća, da bi sâm prikazivač počinio ubistvo i kajao svoj zločin isto onako, kao i oni, — da ga je na to navela nesretna zviezda.

Napokon pisac ne nahodi u Puškina nijedne od onih sposobnosti, koje imadu njegovi nasljednici, — ni sjene misticizma, ni filozofskoga nemira; pa se piscu sve čini, da je i religiozno čuvstvo za Puškina samo pjesničko sredstvo. Ovaj Slaven imade o svim stvarima jasne pojmove starinskoga Atenjanina. Njegova melankolija ne proizlazi u njega iz ruske potištenosti, niti iz mračnoga straha pod olovnim nebom, koji s pečalju vidi na zemlji samo biedu; ona proiztječe u njega iz »boli vieka« i sviju viekova, odatle, što život nekoč krasan, na žalost prerano prolazi, a ljubav prestaje. Pa uza to, on imade sva književnička svojstva, kakovih više ne nahodimo u spisatelja njegove otačbine: on je tako kratak, kako su oni mnogorjeki, on je tako jasan, kako su oni tamni; njegov je stil otmen i zvuk njegov čist, kao grčka mjed; u kratko: u njega je ukus — granica, do koje više ne dolazi ruska književnost.

Znači li to ponizivati Puškina, ako ga pisac otimlje narodu, a predaje čovječanstvu? Za cielo ne znači. Recimo, ako hoćete, Puškin predstavlja malu klasu one velike stranke, kosmopolitsku aristokraciju, kojoj je pripadao, i sposobnost, koja vlada u toj klasi, onu nevjerojatnu gibkost, da se možeš otresti od sebe samoga i prilagoditi svakomu uzorku. Takav sud rekao bi dio istine, ali nije sva istina. Slučaj, koji mu dade Rusiju za domovinu, bio bi ga mogao baciti na svaku drugu zemlju; tim se ne bi ništa promienilo, on bi ostao, što je, na ime — prostim i vjernim zrcalom, u kojem se odražavaju sva čovječja čuvstva pod onom nošnjom, koju je prihvatilo obrazovano družtvo Evrope oko godine 1830. Sami ti stihovi, koji slave rusku prirodu, rusku ljubav, ruski patriotizam, vriedili bi za Engleza, Francuza ili Talijana, samo promienite nekoliko rieči. Zato misle, plaču i smiju se s Puškinom ljudi svagdje, gdje ih ima. On je divno poslužio zemlji, na koju je tako malo nalik, on ju je više nego ikoji drugi pisac probudio na intelektualni život, pa ga zato možemo bez pretjerivanja nazvati Petrom Velikim u literaturi ruskoj.

Vogüé osobito cieni Gribojedova, njegovu komediju po širini sadržaja, po tankoći oštroumlja postavlja iznad komedije Gogoljeve. On se divi pjesničkoj snazi Lermontovljevoj, premda je i on odraz evropskoga romanticizma; po ljepoti opisa i sili čuvstva, kako se vidi u »Demonu«, valja Lermontova staviti o bok Miltonu. Malo je stihova napisanih ljepše, nego što su oni, gdje pali angjeo salazi na zemlju i izkazuje svoju ljubav Gruzinci djevojci..... Kad bi od sve poezije našega vieka trebalo da ostane samo antologija od nekoliko stranica, u njoj bi se morale sačuvati nekolike kitice od Lermontova, koje u Rusiji svatko znade naizust.

Potanje govori Vogüé o Gogolju: to je prvi pravi početnik suvremene realistične književnosti, pa Vogüé razpravlja o »Revizoru«, »Mrtvim dušama« i dr. Ruska mu se komedija čini težka, ova se veselost ne prima — bar stranca. Mržnja izbija na površinu, a ne uklanja je ona lakoća i krasni oblik, koja krate »Tartuffu«, da postane mračnom dramom. Izučavajući ruski teatar, lako ćeš pogoditi, po čemu se ova umjetna forma slabije razvila nego ostale. U zemlji, razdieljenoj u dvie kategorije sasma nejednake civilizacije, poezija i roman hitrije su uspjeli s toga, što su se obratili k obrazovanomu družtvu; naprotiv teatar, obvezan zabavljati masu, ostao je djetetom kao i masa. Njegova prostodušna publika traži puste lakrdije. Dapače u prvostepenim djelima (a to su samo dva: »Gore otъ uma« i »Revizor«), komična je žica više gruba nego tanka. Ova sjeverna komika ne znade sredine izmedju grube farse i gorčine; mi.ne nahodimo ovdje onoga tona, koji se svidja na Zapadu, onih lakih i tankih crta, koje diraju, ali ne vriedjaju. U nje nema rieči, koja sjaje i izazivlje smiešak, nego ima samo rieč žestoka, koja nalaže, da se zamisliš. Gogolj nahodi takove rieči, i one podavaju mračan kolorit cielomu družtvenomu stanju . . . Napokon čuvstvo smiešnosti valjalo bi u Rusa prije nazvati — čuvstvom lakrdije; ono je čisto narodno; ono se drži vanjštine, mjestnih čudnovatosti više, nego unutrašnjega ustroja; to nije smiešnost čovječje prirode, kao u Molièrea. Često sam vidio »Revizora« na pozornici, veli Vogüé: publika je zalazila u zanos od skrajnjih karikatura, koje su nas ostavljale dosta hladnima i koje su ti nepomljive, ako ne poznaješ života ruskoga. Naprotiv bolni dojam, o kojem govori sam Gogolj, prevladavao je u inostranca, osobito u inostranca; meni se nije ukazalo, da bi on ogorčavao samu tu publiku. Očevidno je, da se još i danas u Rusiji, očištenoj i osvježenoj reformama, narodna dobrodušnost ne smućuje poradi administrativne podmitljivosti, kako bi se moglo misliti ... Medjutim tko bi naprečac osudjivao Rusiju po »Revizoru« i »Mrtvim dušama«, neka se ogleda na slične činjenice u svojoj zemlji, neka se sjeti, kako se oko njega mnogi kandidat za sabor ulaguje suverenomu narodu!

Djela Gogoljeva izvor su novijega ruskoga realizma. To je sahranište suvremene književnosti . . . Gogolj je izradio za svoje nasljednike sve: i formu i sadržaj. Njegova je forma — realizam, instinktivan u prvim djelima, a sviestan u »Mrtvim dušama«. Gogolj je prigotovio za svoje nasljednike takodjer zalihu sadržaja, odakle su oni mogli crpsti; veći dio obćih tipova, koje je prikazao ruski roman, imadu svoju kolievku u »Mrtvim dušama«. Veliki potoci, koji po tom oplodjuju ruski duh, izlaze iz ove rukovoditeljice knjige. Iztaknimo samo nešto, što slavenskoj književnosti podaje osobitu fizionomiju i visoku moralnu cienu. Na mnogim mjestima »Mrtvih duša«, prociedjenima sarkazmom piščevim, nahodimo ona čuvstva evangjeoskoga bratstva, ljubavi k malima i sućuti k patnicima, koja prodahnjuju sva djela Dostojevskoga. U Gogolja to još nije neodredjeni plemenski instinkt, kao u nekih pjesnika prije njega; pisac je zamietio narodnu vrlinu dobročinstva, on ju analizuje i hvali s podpunim znanjem.

Nekoliko paralela uvjerava pisca, da ima sklada medju tipovima i idejama u Gogolja, pa onda u Turgenjeva, Tolstoga i Dostojevskoga.

Osim toga upozoruje Vogüé i na drugu crtu u realizmu Gogoljevu pored onoga duha o evangjeoskom bratstvu. On zamjećuje, da po ideji Gogoljevoj Čičikov imade što manje ličnoga s toga, što u njemu nije htio prikazati ovoga ili onoga čovjeka poimence, nego kolektivno biće; to je Rus, neodgovoran za svoj pad. Kako glavni junak, tako i većina neliepih statista, što no ga okružuju, u jezgri nisu rdjavi ljudi, nego su to produkti nuždni i nekrivi: produkti povjesti, družtvenoga morala, smjera, sviju slučajnosti, koje naružuju ruskoga čovjeka po tom, što je Rus biće prekrasno, tek izkvareno družtvenim stanjem, u kojem živi. To je teorija, koja se razumieva u »Mrtvim dušama« i u »Revizoru«; Turgenjev ju poprima iz nova u »Lovčevim zapiscima«. U svih realista ovoga vremena vidjet ćete osnovni sofizam J. J. Rousseau-a, koji je otrovao evropejski razum.

Vogüé je silno pretjerao, kad je pripisao Gogolju ovu prednost ruskoga čovjeka, tobože samo pokvarena družtvenim poredkom. U svoje prvo vrieme Gogolj nije imao takove specijalizovane misli, a u posljednje je vrieme naprotiv držao, da je rusko družtveno stanje najbolje i da je krivnja Rusa, što ga ne umiju pojmiti i njemu se bez uvjeta pokoriti.

Ima i drugih netočnosti u izlaganju Gogoljeve djelatnosti. U povodu rieči, koje je Gogolj rekao o porietlu sadržaja »Mrtvih duša«, dobivena od Puškina, veli Vogüé: »Ne gledajući na točnost ovoga svjedočanstva, jednako častna po oba druga, ja ostajem uvjeren, da je pravi otac »Mrtvih duša« — isti Cervantes, koga tom zgodom napominje Gogolj. Ostavivši Rusiju putnik je prije svega otišao u Hispaniju, on je pomno proučio književnost ove zemlje (?) i osobito Don Quijote-a, koji mu je bio jedna od najomiljelijih knjiga. Španjolski mu je humorist dao temu, koja je divno išla u prilog njegovoj nakani: putovanja junaka, koga njegova manija povlači u sva područja i slojeve družtva, prilika su piscu, da gledatelju u nizu slika pokaže magičnu laternu čovječanstva. Sve podaje ovim dvama djelima izraz srodnosti: sardonična i zamišljena dispozicija, bol, sakrivena pod smiehom, sama nemogućnost naći za njih ime sred odredjenih rodova literature. Gogolj je prosvjedovao proti nazivu »roman«, koji su pridievali njegovoj knjizi; on ju je nazvao »poemom« i razdielio ju na pjevanja, a ne na poglavlja. Recimo, da ovi samoljubivi termini nemaju svoga sadašnjeg značenja, no recite, kakav naziv dajete »Don Quijote-u«, pa ćete naći ono, Što pripada »Mrtvim dušama«.

No Gogolj u istinu nije osjećao nikakove sklonosti prema Hispaniji,. niti je izbliže proučavao književnosti španjolske, niti je nazivao poglavlja svoje knjige — pjevanjima. Pa i iz pripoviedanja Gogoljeva o razgovoru s Puškinom ne može se izvoditi, što misli Vogüé. Puškin je svjetovao Gogolja, da se lati oveće radnje, pa mu je naveo za primjer Cervantesa, koji je takodjer napisao nekoliko izvrstnih novela, ali je slavu postigao samo većim djelom »Don Quijote-om«.

Priepor o tom, je li Gogolj bio mistikom u posljednje doba, dosta je bezkoristan. Vogüé poriče »misticizam« Gogoljev i drži, da su njegove misli bliže onomu, što se u Francuzkoj nazivalo Jansenizmom, da njegovo odreknuće od književne djelatnosti nije ništa neobično. Pitanje ne stoji u nazivima; činjenica ostaje nepobitna, da se je Gogolj odrekao svega svoga djela, dapače onoga djela, koje mu je prinielo ne samo slavu, nego i veliko historijsko značenje i pravu zaslugu za družtvo, pa da se je podao pasivnoj primirbi i bezplodnomu pijetizmu.

Turgenjev je osobito mio Vogüé. On podaje najprije njegovu književnu biografiju i sadržaj glavnijih djela; brižno izstavlja osobitosti njegova pjesničkoga sloga, kojemu ne nahodi više primjera u ruskoj književnosti. On podaje Turgenjevu značajku Neždanova, junaka u »Novi«, da je bio »romantik realizma«. Po strogoj vjernosti ukusa, po nježnosti, po nekoj drhtavoj graciji, upravo razlitoj na svakoj stranici, i naličnoj na jutarnju rosu Turgenjev nema suparnika. Njemu se mogu primieniti rieči nekoga lica u Elliotičinu »Adamu Bede-u« : »Rieči su mi navirale, kako naviru suze, kad je naše srce puno, pa ih ne možemo suzdržati«.

Nitko nije osjećao i imao takove odvratnosti od sentimentalnosti, nitko nije umio bolje jednom rieči izraziti cieli položaj, cielu krizu srca. Ova je uzdržljivost uzrok, da je Turgenjev osamljen pojav u ruskoj književnosti, koja mnogo govori ... U manjim pripoviestima njegovim naslućujemo, kako se je usiljeno starao oko kratkoće, vidimo toliku brigu oko umjetnosti, kako su ju shvaćali klasični majstori.

Ova svojstva, povećana još čarobnim slogom, svagda točnim i neriedko predivnim jezikom osiguravaju Turgenjevu visoko mjesto u svoj suvremenoj književnosti. Hipolit Taine drži, da je Turgenjev jedan od najsavršenijih umjetnika, koje je imao sviet poslije starogrčkih umjetnika. Neki englezki kritik u »Ateneju« (1885.), koji promatra hladno i nije pod sumnjom, da preuveličava, podaje Turgenjevu upravo prvo mjesto. Vogüé bi podpisao ovaj sud, ali se koleba, kad pomisli na orijaša — Tolstoga. Tako valja ostaviti budućnosti, da se rieši, komu će dati paomu prvenstva.

Vogüé u obće nalazi dosta tragova, gdje se vidi utjecaj francuzki na roman ruski, pa ga tako nahodi i ovdje. Turgenjev uvjerava, da nije ljubio Balzaca. To može biti, — oni su bili dva savršeno različna značaja, pa i učenici ne ljube uviek svojih učitelja; no Vogüé misli, da je učenik Gogolja, privrženik »prirodne škole«, poslije toga školovanja ipak pošao poslušati nekoliko lekcija u velikoga francuzkoga pisca. Ruski pisac takodjer se laća toga, da napiše čovječju komediju svoje zemlje; u ovu golemu zadaću unio je on manje strpljivosti, manje cjelovitosti i metode, nego francuzki romanist, no više srca, više vjere i dar stila, pronicavu rječitost, koje nema više ni u koga. Ako je istina u Francuzkoj, da nijedan povjestnik ne će moći prikazati život otaca sadašnjega naraštaja, ne čitajući i ne pročitavši Balzaca: to je još istinitije za Rusiju prema Turgenjevu!

Povjest književnoga razvoja Turgenjevljeva još nije objašnjena. Napokon, nisu samo Gogolj i prirodna škola uzgojili njegova genijalnoga dara, niti je dopunio svoju naobrazbu Turgenjev samo u Balzaca. Turgenjev je bio čovjek veoma široke književničke i umjetničke naobrazbe, pa mu možda nema premca medju ruskim pripovjedačima, a bez sumnje riedka je naobraženost u takovu stupnju i u takovoj mnogostranosti i u pisaca zapadne Evrope. Svoju naobrazbu, koju mu je podao Gogoljem prouzročeni preobrat u ruskom svietu, nadopunio je Turgenjev obilnom zalihom ideja, koju mu podavaše poznavanje sviju glavnih evropskih književnosti, a ne samo francuzke.

No gle dolazi Skit, pravi Skit, koji će prevrnuti sve naše umne navike — tako počinje Vogüé o Dostojevskom. S njim ulazimo u srce Moskve, u onaj čudesni hram sv. Vasilija, koji je udešen kao kitajska pagoda, izveden tatarskim (!) arhitektima, a ipak služi kršćanskomu Bogu. Turgenjev i Dostojevski izišli su iz iste škole, počeli su iste godine pisati, pa nam ipak prikazuju dva oštra kontrasta; u njih je jedna crta srodna, neizgladivi znak četrdesetih godina — čovječja sućut. U Dostojevskoga prevršuje ova sućut U očajno milosrdje prema biednicima, i ovo milosrdje dalo mu je gospodstvo nad tim narodom, koji mu se je povjerio.

U Francuzkoj se mnogo i sa zadovoljstvom čitaju njegova djela, no mučno je razabrati njegova djela, ako ne znaš života čovjeka, koji ih je, napisao, ili pravije: prepatio. Jedno se drugim popunjuje.

Baveći se njegovim djelima i vjekopisom izlazimo u šetnju, vazda pečalnu, često strašnu, gdjekad pogrebnu. Neka je se okani, tko se boji pohadjati bolnice, dvorane, sudišta, tamnice, komu je strašno ići na groblje noću. Ovo se putovanje ne može učiniti veselim, kad su ga sudbina i značaj učinili mračnim.

Vogüé podaje glavne podatke pjesnikova života i pregledava glavna djela. On je sabrao sve znatne crte njegove bio grafije, nastojao je odrediti urodjene osobine značaja, koje su se još većma pomračile pod utjecajem težkih izkustava. Razumljivo je, što Vogüé u Dostojevskoga, kao pisca, popostaje kod poznate njegove teorije o spasonosnosti patnje i kazne i kod neobične psihologijske analize, s kojom prikazuje unutrašnji život ljudi biednih, bolestnih, zlotvornih i gotovo ludih.

Ljudi nauke, koji se bave oko promatranja čovječje duše, sa zanimanjem će pročitati roman »Zločin i kaznu« kao najdublju studiju psihologije o zločinu, koja je napisana poslije Shakespeareova »Macbetha«. Ljubitelji grozotâ naći će u ovoj knjizi hrane po svojem ukusu, no nema sumnje, mnoge će knjiga zastrašivati, pa je ne će dočitati. Ljudi u obće traže u romanu udovoljstva, a ne boli; a čitanje »Zločina i kazne« bol je, koju sebi zadaješ dobre volje, od nje ostaje moralno opadanje sila. Ovo je čitanje dapače veoma težko za žene i za osjetljivije prirode; svaka je knjiga dvoboj medju piscem, koji hoće da nametne istinu, fantaziju ili užas, i medju čitateljem, koji se zaštićuje svojom ravnodušnošću ili svojim razborom; u ovom slučaju moć straha, kojom razpolaže pisac, odviše je velika prema živčanoj snazi prosječne organizacije; prosječni je čitatelj odmah pobiedjen, smjesta osvojen neizkazanim nemirom. Možda je slavenski temperament sa svojom ćutljivošću jači od drugih, da podnese ona čuvstva. No Hofmann, Poe, Baudelaire, sve sami klasici u zastrašivanju, kakove smo do sada poznavali, — prosti su mistifikatori prema Dostojevskomu; u njihovim fantazijama vidimo izmišljaje književničke; u »Zločinu i kazni« osjećaš, da je pisac zastrašen, kao i mi, onim licem, koje je izvukao iz sebe.

U ustroju romana Dostojevski je sačuvao običaj zapadnoga romana (čega Vogüé ne vidi u drugih ruskih pripovjedača), osobito — jedinstvo radnje. Pojedinosti su tako tiesno svezane, da odjelito nemaju smisla, a u cjelini podaju porazni učinak ciele drame. Sitna koja rieč, sitna koja činjenica, — s prva kao bez značenja, — imadu svoj odjek u petdeset stranica; treba da ih se sjećaš, da razumiješ prevrate duše, u kojoj su nezamjetno sazreli od slučajno bačena sjemena. Ne možeš razumjeti nastavak, ako izpustiš nekoliko stranica; čitatelja smućuje plodovitost piščeva, htio bi ga požuriti, ali ga odmah prestaje poimati.

Tendencija je u romanu jasna; Dostojevski se nada odvratiti prestupne čine slikom unutrašnjega života, koji ide za njima; no on nije predvidio, da bi veličanstvena sila njegova stvaranja mogla djelovati u protivnom smjeru, da bi mogla izkušavati onoga demona posljedovanja, koji živi u nerazumnim oblastima mozga. Zato je Vogüé-u težko reći sud o moralnoj cieni ovoga djela. Francuzki pisci ne dopuštaju, da se u umjetnosti primjenuje ovo načelo moralne vriednosti. Ruski pisci ne idu tako visoko; oni žele hraniti duše, i ne bi ih mogao življe ožalostiti, nego kad bi im rekao, da su napisali nešto, što ne služi nikakovoj ideji! Roman Dostojevskoga oni će držati koristnim ili štetnim prema tomu, je li nije li u prilog moralnosti javnih kazna i procesa.

Dostojevskoga valja promatrati kao pojav drugoga svieta kao nepodpuno i moćno čudovište, osamljeno po originalnosti i sili. Po onom drhtu, koji nas podilazi u dodiru s nekim njegovim osobama, pomislio bi: nemaš li pred sobom genija? no skoro ćeš se dosjetiti, da nema genija u književnosti bez dva viša dara — bez mjere i univerzalnosti; mjera je vještina sebi podčinjati svoje misli, izabirati izmedju njih, sažimati u nekoliko munja sav sviet, koji obuhvaćaju; a univerzalnost je sposobnost vidjeti život u svoj njegovoj cjelini, predstavljati ga u svim njegovim skladnim pojavima. Sviet ne sastoji samo od tmine i suza; dapače i u Rusiji imade svjetla, veselja, cvieća i radosti. Dostojevski je vidio samo polovinu svieta, jer je pisao knjige samo dvojake vrsti: knjige pečalne i knjige strašne. To je putnik, koji je prošao svemir i divno opisao sve, što je vidio, no putovao je samo ob noć. On je neizporediv psiholog, kad izučava duše crne i ranjene, vješt dramaturg, ali ograničen na prizore žalosti i straha.

Jednu crtu Dostojevskoga razširuje Vogüé na sve ruske idealiste. Spisatelj se neprestano povraća k svojoj osnovnoj ideji — k prednosti prostaka i patnika. Vriedilo bi znati, gdje je korien tomu uvjerenju, odkuda u sviju ruskih pisaca ova srčbana misao, na punoću života. Tajnim i nesviestnim uzrokom bit će ovoj predsudi okolnost, što je u njih instinkt ove osnovne ideje, da živjeti, djelovati, misliti znači raditi djelo, u kojem se ne smije razstavljati dobro i zlo; svak, tko djeluje — u isti par gradi i ruši, otima sebi mjesto na račun drugoga koga ili čega. Pa tako nemisliti — znači uništiti ovu fatalnost, da je zlo opravdano uporedo sa dobrim, pa kako ih zlo porazuje više nego dobro, nemišljenje im je zatočištem za nerad; oni se dive i slave idiota, čovjeka neutralna, neradina: on istina ne radi dobra, ali ne gradi ni zla, a to je po njihovu pesimističnom shvaćanju svieta ipak bolje.

Sve je bilo narodom u tom čovjeku s neizraženom smjesom surovosti, lukavosti i krotkosti, kakova se često nahodi u velikoruskoga seljaka, i neka rek bi bezpokojna sabranost misli na toj maski proletaračkoj. Pri prvom susretu Dostojevski je odbijao prije, nego je strani njegov magnetizam počeo djelovati na vas. Obično je bio mučaljiv, pa kad bi zaustio, govorio je tiho, lagano i ljubezno, postupke se razgrievajući, a branio je svoja mnienja, ne popuštajući nikomu. Dokazujući svoju omiljelu temu o prvenstvu ruskoga naroda, desilo mu se kadšto govoriti o ženama svjetskih krugova, koji su ga prizivali: »vi niste vriedne posljednjega muzika«. Književne je. prepirke brzo dovršivao. Jednom reče Vogüé-u: »Mi Rusi imademo genij sviju naroda, a osim toga, ruski genij; zato mi možemo pojmiti vas, ali vi nas ne možete.«

Kolikogod se Vogüé divio neobičnomu, i ako strašno jednostranomu talentu Dostojevskoga, u mnienju o njegovoj filozofiji ni malo se ne koleba. Vogüé ne ljubi slavjanofilâ, pa kako je Dostojevski stajao bliže slavjanofilima nego liberalima, sudi i njemu oštro. Biedni metafizik, veli on, imao je nesretnu strast, da radi i u žurnalistici. Lozinkom Dostojevskoga bili su slavjanofilski stihovi Tjutčevljevi. To je veoma poštena patriotska religija, no ova religija sastojeći od tajna, bez točnih dogma otima se polemici i diskusiji: ovdje valja vjerovati ili nevjerovati, to je sve.

O »Dnevniku« pjesnikovu isto tako oštro sudi Vogüé:

Kad bi u Delfima postojao časopis, obvezan zapisivati proročanstva Pitijina, to bi bilo nešto slično. U toj enciklopediji, koja sastavlja važno djelo pjesnikovih posljednjih godina, Dostojevski je izlio sve svoje ideje politične, socijalne i literarne, koje su ga mučile, izpripovjedio anekdote i uspomene iz svoga života . . . Njegova je politika bila — postojan akt vjere u Rusiju, proslavljanje dobrote i uma u ruskoga naroda. Ove tamne himne ne podaju se analizi ni oprovrgavanju.

O Zapadu je Dostojevski sudio rdjavo, ili kako veli Vogüé, sa smiešnom naivnošću. O Parizu je govorio Dostojevski, kako bi govorio Jona o Ninivi, s ognjem biblijske srčbe; pa je i sanjao o propasti njegovoj.

Najveću čast medju ruskim pripovjedačima podaje Vogüé Lavu Tolstomu. Pisac želi objasniti Tolstoga u svim fazama njegova književničkoga rada, u njegovu umjetničkom stvaranju i u najnovijoj filozofiji njegovoj. Osnovna se misao izražava u poglavlju: »Misticizam i nihilizam.« Tolstoj je Vogüé-u pravi izrazitelj i predstavnik ruskoga narodnoga duha, a taj se duh — po Vogüéovu sudu, a na čudo ruske nauke — pokazuje u nihilizmu, u budističnom smislu.

Prije svega pisac izporedjuje Turgenjeva i Tolstoga; obojica su veliki umjetnici, no ipak imade medju njima dubok jaz. Jedan se je još držao predaja prošlosti i evropejske škole, drugi je prekinuo s prošlošću i tudjim robstvom; to je nova Rusija, koja se spremila u mraku, da potraži svoje putove, koja zabacuje pravila zapadnoga ukusa. Nemojte tražiti od nje, da bi se ograničila — zato je najmanje sposobna, — da bi svoj trud ujedinila u jednoj točki, da bi svoje shvaćanje života podčinila kakovoj doktrini; ona želi književne izradbe, koje bi bile slikom ovoga moralnoga kaosa, u kojem ona pati: Tolstoj joj daje takove radnje. Prije svakoga drugoga i više nego itko drugi on je u isti mah tumač i propagandist ovoga stanja ruske duše, koje su nazvali nihilizmom.

Tolstoj izpunjava ovu dvojaku zadaću zrcala, koje prima svjetlo i povraća ga podeseterostručeno u snazi, goruće. Vogüé navodi rieči Tolstoga iz »Izpoviedi«, gdje veli, da je trideset i pet godina svoga sviestnog života proveo kao nihilist, t. j. kao čovjek, lišen svake vjere; pa onda dodaje: Ovoga naknadnog priznanja nije nam trebalo; sva djela piščeva viču o tom, premda strašna rieč nije nijedanput izuštena . . . Turgenjev je odkrio ovu bolest i objektivno ju proučio; Tolstoj je patio od nje od prvoga dana, ne znajući u početku za nju; njegova zaražena duša vapije na svakoj stranici njegovih djela ovim nemirom, koji pritiska tolike duše ovoga plemena ... Ako su najzanimljivije one knjige, koje vjerno predaju bit kojega mu drago diela čovječanstva u stalni historijski čas, onda naš viek nije stvorio ništa interesnijega nego što su djela Tolstoga, nije sazdao ništa znatnijega po književnim svojstvima. Tolstoj kad hoće da bude samo umjetnik, onda je opet jedan od najvećih umjetnika, jedan od onih, koji imenom svojim obilježavaju stoljeće.

No smije li se tako govoriti o suvremeniku, koji još živi? Kako ćeš govoriti o veličanstvu prije, nego se čovjek prevrati vi prah, prije nego mu se je ime preobrazilo u nabranom poštovanju pokoljenja? S tim gore, veli Vogüé: ja ga vidim tako velikim, da mu se čini prosto već mrtvim, pa se rado pridružujem k uzkliku Flauberta, koji je od Turgenjeva dobio prievod njegova djela, pročitao ga i svojim gromovnim glasom i lupajući nogama povikao: To — je Shakespeare, to je — Shakespeare!

Po čudnom i neriedkom protuslovlju ovaj smućeni, pokolebivi duh, koji se gubi u oblacima nihilizma, nadaren je neizporedivom jasnoćom i pronicavošću pogleda u naučnom izučavanju životnih pojava .... To je rek bi um englezkoga kemika u duši indijanskoga budista; neka objasni, tko može, ovaj čudni ujedinjaj; komu to podje za rukom, objasnit će svu Rusiju. Tolstoj prolazi po čovječjem družtvu s takovom prostotom i prirodnjačtvom, kakovi su gotovo zabranjeni zapadnim piscima; on promatra, sluša — i riše sliku, i učvršćuje jeku onoga, što je vidio i čuo, a pri tom svagda s tolikom točnošću, da nas nehotice sili na pljesak. Ne zadovoljavajući se tim, da sabere razasute crte družtva, on ih razčinja do najzadnjih počela s nekim nedostižnim gnjevom i tankošću; zabrinut vazda time, da bi znao, kako je i po čemu je čin proizišao, on za vidljivim aktom uhodi početnu misao i ne prestaje pretraživati prije, nego je ne razkrije sasvim, izrovavši ju iz srca sa njezinim tajnim i razmršenim korienjem.

Na nesreću njegova se ljubopitnost ne zadovoljava time. On hoće da znade obćenite odnošaje ovih pojava, koji mu predstavljaju takovo čvrsto tlo, kad ih izučava u odjelitosti; on bi htio doprieti do zakona, koji upravljaju ovim odnošajima, proniknuti u nepristupne uzroke. Tad se njegov jasni pogled pomračuje, neustrašivi izpitivač gubi tlo i pada u propast filozofijskih protuslovlja; u sebi samom, oko sebe osjeća samo ništa i noć; da bi napunio ovo ništa i osvietlio ovu noć, osobe — kojim nalaže govoriti — iznose jadne metafizične objašnjaje, pa iznenada razdraženi ovim školskim glupostima one se same skrivaju od svih objašnjavanja.

Ove potrage grofa Tolstoga dovodi Vogüé u svezu sa cielim pojavom ruskoga života i narodnoga značaja. To i jest, u bitnosti, glavna činjenica i dokaz za teoriju piščevu, kad govori o budističnom značaju svega ruskoga naroda.

Napokon — veli Vogüé — umorivši se sumnjom, umorivši se potragom, budući uvjeren, da se svi računi razuma dovršuju sa sramotnim neuspjehom, budući začaran nihilizmom, koji je odavna vrebao na njegovu bezpokojnu dušu, nihilist se iznenada preklanja pred Bogom ... to je originalna faza, u koju je stupila misao pisca Tolstoga. Možda nema ništa interesnijega, nego što je sadašnje dokazivanje grofa Tolstoga o unutrašnjem životu duše njegove; to je ciela kriza, koju sada prolazi ruska spoznaja . . . Ovaj je mislitelj — dovršen tip, moćan rukovoditelj mase umova; on nastoji reći ono, što nejasno osjećaju one hrpe.

Govoreći o najglavnijim djelima Tolstoga, pisac pokazuje čitateljima njegovo divno poznavanje družtva i prirode čovječje, vještinu vanjske dogadjaje pripoviedati s veličanstvenom jednostavnošću i plastičnošću, te razkrivati duboku naslagu čina; on se divi onoj sili, s kojom se ruski pisac odvažava na prikazivanje svjetskih dogadjaja i velikih povjestnih lica, kojano unjegovu slikanju čuvaju sve svoje historijsko porietlo, no koja s pomoću dviju triju realnih crta iz preuzete historijske fraze prelaze u pravu zbilju životnu.

O »Vojni i miru« veli prosudjivač francuzki: Pokušajte pomisliti »Jadnike« Viktora Huga, da ih je predjelao Dickens sa svojim mravinjim trudom, pa da ih je s nova prerovalo hladno i ljubopitno pero Stendhalovo, — pa ćete može biti postići ideju o obćem planu knjige, o tom jedincatom savezu medju velikim epskim ustrojem i bezkonačno malim crtama u analizi. Kad bi Meissonier zamislio naslikati panoramu, ne znam, kako bi mu pošao za rukom sličan pokušaj, ali bi ova panorama mogla objasniti dvojaki značaj u veličanstvenom djelu grofa Tolstoga.

Naslada je ovdje, kao kad uzlazimo na visoke gore, put je često neprijatan, i težak, mi zalutavamo, treba truda i napora, no kad dostignemo vrhunac i ogledamo se, bit će nam nagrada prekrasna: golema čest zemlje odkriva se pred nama; tko se ne podhvati puta u ovu visinu, nikad ne će saznati točni reljef zemlje, tok riekâ i razmještaj gradova. Na takav način inostranac, koji ne pročita Tolstoga, uzalud će misliti, da znade Rusiju XIX. stoljeća; pa tko bude htio pisati povjest ove zemlje, može se zakopati koliko ga volja u arhive, — no stvorit će samo mrtvo djelo, ako se ne bude svrnuo k ovomu neizcrpnomu vrelu narodnoga života.

Vogüé je pravo zamietio, da najnovija moralistična djela Tolstoga u svojoj jezgri ne prikazuju ništa nova u ličnoj dispoziciji piščevoj. Osobitu izradbu misli, koju Tolstoj iznosi u posljednjim svojim teoretičnim djelima, nahodimo već u prvim radnjama: »Dêtstvo«, »Otročestvo« i »Junostь« imadu bez sumnje autobiografijski značaj, pa proces misli, koji se ovdje započeo, zbilja se dovršuje u »Izpoviedi« i u kasnijim odkrivenjima L. N. Tolstoga. No kolikogod su znatne slike ovoga psihičnog života, koje se provlače i u »Kozacima« i »Vojni i miru« i u »Ani Karenjini«, Vogüé ipak ne pristaje uz ova filozofijska odkrića, koja po sudu Tolstoga prikazuju upravo najviši i jedini dostojni resultat njegova životnoga rada. Prikazivač podaje sadržaj nekih novijih djela piščevih, ali o njihovim mislima sumnja ili ih poriče, kako sa teologijske strane, tako i sa socijalne i lične. Tolstoj nalazi jedino sredstvo proti svim nepravilnostima našega družtvenoga reda u povratku u seoski život, koji svakomu trudbeniku osigurava, što mu treba za oskrbu. Tolstoj ne vidi, da njegov princip logično povodi za sobom stroži posljedak — na ime povratak k životinjskomu životu, tegotno potraživanje krova i pliena, što će uroditi za svakoga metodskim naporima industrije; no ipak i u tomdružtvu bit će vuci i jaganjci. Tolstoj ne zamjećuje, da je jedna samo strana Boga — pravosudje, on zaboravlja drugu stranu — razum, potrebu, da se razvija misao, a to predpostavlja podjelu posla.

Sve to, veli prikazivač, može nas slabo privlačiti i uzalud ćeš tražiti originalnu ideju u odkrivenju, koje nam predlaže Tuljski apostol; mi ćemo ovdje naći samo prvi lepet racionalizma u religioznoj česti nauke, a komunizma u česti socijalnoj — to je staro maštanje o tisućgodišnjem carstvu, predaja, koju neprestano ponavljaju od početka srednjega vieka Valdensi, Lollardi, Anabaptisti. Sretna Rusija, gdje su još nove ove prekrasne himere! Zapadu je samo za čudo to, što takovu nauku susreće pod perom velika pisca, neporediva promatrača srca čovječjega! Od svih rječitih obtužba filozofovih proti »nevriednosti« razuma, nijedna ne uvjerava bolje nego primjer, koji nam on sam pokazuje. A tomu bi se divio samo taj, koji nije nikada razmišljao o filijaciji stalnih ideja. Čovječji um još više, nego priroda, boji se pustoši, on se ne bi mogao dugo održati u ravnoteži u praznini. U duši Tolstoga možeš naći četiri točke fatalne krivulje: panteizam, nihilizam, pesimizam, misticizam. Rus, koji sve radi brzo, jednim je skokom došao do zadnje točke.

»Misticizam! Govorili su mi — veli Vogüé —, da Tolstoj dobro osjeća, gdje se nahodi pogibelj, i da se odrješito brani proti ovoj rieči, ne dopuštajući ju za čovjeka, koji je carstvo nebesko smjestio na zemlju. No francuzki jezik nema druge rieči za taj pojam. Znameniti pripovjedač za cielo će mi oproštiti. Znam, on bi volio, da hvalim njegovo »Evangjelje«, a da ponizim njegove romane: ali ja to ne mogu.«

Na koncu u povodu ratarskih i rukotvoračkih nastojanja grofovih veli Vogüé: Rukotvorče majstorskih djela umjetničkih, nije to vaše orudje! Dobro ili zlo, možda za kaznu, mi smo dobili od neba ovo nuždno i dragocjeno zlo — misao; kažu, da su neki od nas upravo odsudjeni stradati od toga zla za utjehu drugih ljudi. Sbaciti ovaj križ bila bi nedostojna samovolja. Naše orudje nastojanja, to je pero; naša njiva, to je — čovječja duša, kojoj takodjer treba dati krov i hranu. — Pisac na koncu napominje rieči staroga Rusa, prvoga tiskara moskovskoga, koga su silili, da ore zemlju, a on reče: Nije moja sijati hljeb, moje je djelo — širiti po svietu duševno sjemenje. Zato Vogüé i dozivlje Tolstomu u pamet posljednje rieči Turgenjeva, koji je svjetovao »velikoga pisca naše ruske zemlje«, neka se povrati k predjašnjoj svojoj djelatnosti!

IV. Kritika Vogüéve knjige o ruskom romanu. — Pobijanje njegove teorije o arijskom budizmu u ruskom narodu.

Takova je u jezgri knjiga Vogüéova. Ona nam svjedoči, do kolikoga je značenja doprla ruska knjiga na Zapadu; zanosne rieči njezine pokazuju, kako je dubok dojam ruskoga romana u zapadnim zemljama, ne samo u Francuzkoj nego i po ostaloj Evropi. Prikazujući sliku suvremene ruske književnosti nastojao je Vogüé pokazati u tom najvišem resultatu njena historijskoga razvoja i u najvišem izrazu ruske narodnosti takodjer najdublji živac ovoga naroda i njegove umjetničke spoznaje. Svakako je veoma čudna misao, da je jezgra ruske narodnosti nešto nalik na najnoviji budizam. Vogüé shvaća ovaj budizam sasvim ozbiljno, on redom govori o osobito arijskom značaju ruskoga plemena i poziva se na neke ruske filozofe za potvrdu misli, da se Rusi osjećaju najupravnijim potomcima i nasljednicima starih Arijaca; on se dapače daje i na filologijska dokazivanja. No da je i doista ovo srodstvo tako blizko, kako se čini prikazivaču: zar bi se moglo ovakovo moralno nasljedje očuvati diljem predhistorijskih viekova, pa onda u doba slavenske zajednice i ruskoga odjelitog života? Nema li bližih uzroka, koji će nam objasniti pojav suvremenoga života ruskoga i po tom djela ruske moderne pripoviesti? Vogüé je u svojem osvrtu tako brzo prošao povjest ruskoga plemena od Rurika do četrdesetih godina našega stoljeća, da je očito mimoišao proste činjenice ruskoga historijskog razvoja, kod kojih mu ne bi trebalo prizivati u pomoć arijski budizam.

Vogüé bi se, kako pravo veli Pypin, više približio istini, da je za objašnjaj sudbine ruskoga naroda mjesto udaljene točke arijske odabrao bližu izhodnu točku — u evropskom značaju slavenskoga plemena i ruskoga naroda, i da se je potrudio u toj sferi razumjeti, što je Rusiju udaljilo od Evrope; onda bi mu postalo jasnije i ono, što ih tiesno zbližava. Kod obćega evropskoga izvora život ruskoga naroda, družtva, pa zatim i književnosti razvio se ipak u nekim drugim unutrašnjim i spoljašnjim uvjetima, nego život zapadne Evrope. Njegovi su zadatci su bili obćeevropski; pored nekih obćih uredaba svjedoče neki odjeliti pojavi, da staroruski život od svrgnuća tatarskoga iga neuzdrživo teži za evropskim obćenjem, pa se ta težnja nastavlja do danas. Ipak je razlika prema evropskomu pokretu golema. U Rusiji nije bilo neposrednoga nasljedja starinskoga svieta, pa se zato nije mogla ranije i šire razviti kultura ruska; po svojem pravoslavlju oteli su se Rusi utjecaju papa, ali su ujedno ostali tudji onomu jedinstvu, koje je zapadnoj Evropi podala rimska crkva, latinska škola i književnost. U Rusiji nije bilo feudalizma, koji je, pored sve tegotnosti po narode, ipak stvorio neke elemente s družtvenom nezavisnošću, kao što se u Rusiji nisu razvile ni gradske obćine, u kojima bi se stvorila srednja klasa, postavši malo po malo nositeljicom družtvene autonomije; napokon po osobitim sudbama ruskoga života u Rusiji do sedamnaestoga vieka nije bilo ni početaka one učene škole, koja je u zapadnoj Evropi već od dvanaestoga stoljeća postala odjelitom družtvenom uredbom; dapače i kasnije, gotovo do danas, ruska visoka škola prema bogatomu razvoju više nauke u Evropi prikazuje nam neštodosta tužno i po stupnju autonomije ovih zavoda i po statističnom razmjeru prema gromadnomu pučanstvu carstva.

Poslije prvih pokušaja slobodnoga političnoga bića život se je ruski podvrgao vanjskoj slučajnoj biedi, koja je kobno djelovala na historijski razvoj Rusije. Neposredno poslije tatarskoga iga pao je ruski narod pod moskovsko ujedinjenje, koje je poradi tegotnih historijskih prilika bilo surovo i poznijim vremenima od svoje strane utisnulo mračan pečat političnoga i družtvenoga robstva.

Pred ruskim družtvom ipak su u bitnosti stajale iste zadaće, koje je sebi postavilo družtvo evropejsko: prije svega cilj, da se osigura politična cjelovitost plemena, da se uredi unutrašnje biće u svezi sa geografijskim i ekonomijskim prilikama narodne mase, te da se prisvoji prosvjeta. No opet je razlika u tom, što su u Rusiji bili za te ciljeve drugi uvjeti nego na Zapadu. Narod je bio razasut riedkim naseljima po ogromnom prostranstvu, koje je od svrgnuća tudjega iga sve više i više raslo — i to samo donekle na zapad, a sve više na jug i na iztok; pa kolikogod je moskovsko vladanje tlačilo državni život i družtvenu autonomiju, očito je samo njegova težka ruka bila moćna na okupu održati daleko razkinute krajeve, koji su bili naseljeni ruskim narodom, i ona inorodna plemena, za asimilaciju kojih se je trošilo mnogo narodne sile.

Napokon kako je moskovska vlast učinila sama sebe svrhom, i autonomija družtva morala je duge viekove upotrebiti na to, da koliko toliko osigura svoje pravo.

Uz ovakove prilike sasma je prirodno, što je u Rusiji u ekonomijskom poredku uvedeno pravo kmetstva, kojega nije poznavala starodavna Rusija, pa je i cieli ustroj unutrašnjega života zadobio značaj kmetstva; sve je bilo podčinjeno državi.

Narodna masa, od koje se nije odjeljivao nikakov obrazovani stalež, ostajala je viekovima u duševnom mraku, jedinom moralnom poukom bijaše joj crkvena propovied i legenda. Odatle je narod izradio svoju ideju kršćanskoga družtvenog bratstva, kojoj se divi Vogüé, a to nam svjedoči značaj evropski, a ne azijatsko-budistični u naroda ruskoga.

No od ono doba, kad su se preživjele državne pogibelji i kad se je počevši od Petra Velikoga ruska država povratila u krug svojih evropejskih drugarica, kojima pripadaše i po plemenu i po vjeri, — započela se i prirodna težnja u ruskom narodu, da prisvoji evropsku kulturu, s kojom se bez svoje krivnje nije mogao ranije upoznati. U to doba prviput se javlja u ruskom narodu duševni pokret — onakav, kakav nahodimo na Zapadu od početka srednjega vieka. Prije svega pomalja se klasa obrazovanih ljudi, u kojoj neprekidno kipe ideje, duševni rad, gdje se s prvoga kraja opažaju težnje za narodnom samosviešću i misao o narodnoj masi.

Neki su vični govoriti, da je rusko družtvo osamnaestoga vieka bilo odkinuto od naroda; Vogüé nazivlje ovaj viek u Rusiji — bezplodnim, savršeno imitatorskim i nezanimljivim, — ali je to nepravo. Valjalo se od stanja gotovo primitivnoga podignuti do visine evropskoga znanja, pa ako s toga gledišta promotrimo osamnaesti viek u Rusiji, prije ćemo se diviti resultatu, koji je stvorio. Bilo je mnogo slabo, dapače djetinje u prvim koracima ruske književnosti, posljedovanja je bilo bez sumnje, no uporedo s time javile su se široke misli, u kojima već do skora nahodi mjesto i misao o zaboravljenom narodu.

Ako želimo naći izvore ovoga »narodničkoga« nastojanja, koje u raznim oblicima napunja naš sadašnji viek, tad nam prve tragove valja tražiti u boljim umovima prošloga stoljeća. Govore o posljedovanju, ali to posljedovanje nije se ograničilo samo na spoljašnji oblik, — ovi su pisci bili često veći umovi i talenti od zapadnoga družtva, te su njihove ideje mogle prodirati do srca, pa su i prodirale. Osamnaesti viek bijaše uzgoj ruske misli za sviestan rad, — inače bi bilo nepojmljivo, kako za viekom »bezplodnoga« posljedovanja odmah dolazi ovaj bogati pojav moralnoga i pjesničkog sadržaja, kojemu se sada dive evropski kritici.

Ne treba nikakova budizma, da se objasni značaj nove književnosti ruske. Vogüé tvrdi, da je ruski narod uviek nekoliko viekova kasnije proživio srodne pojave, koji su se ranije dovršili na Zapadu; tako da je u sedamnaestom stoljeću proživio evropski viek trinaesti, a u osamnaestom stoljeću šestnaesti i dr. To je živa istina, pa ako pri tom strastni rad boljih umova u obrazovanom sloju ruskom opriečimo sa sudbom narodne mase, onda će nam se objasniti mnogi pojavi, koji su zapadnoj kritici tamni.

Ruska je književnost preko svojih boljih predstavnika primala ono, što je najuzvišenije bilo u težnjama evropske nauke i poezije, pa taj prisvojeni sadržaj, ako se i nije svagda odrazio u knjizi, živio je u duhovima pojedinaca i služio njihovoj plemenitoj težnji oko napredka družtvenoga i narodnoga.

Ova misao, podržavana i prirodjenom ljubavlju k domovini i evropejskom naobrazbom, morala se je odraziti na sudbi naroda, i doista ona se je često obraćala k narodu, put je njenoj djelatnosti bio već gotov. Ovo prirodno čuvstvo, sjedinjeno sa filozofijskim sadržajem evropskoga života, stvorilo je onaj smjer, koji je — ili kao praktični racionalizam prošloga vieka ili kao noviji romanticizam ili kao slavjanofilstvo, zapadničtvo, narodničtvo, radikalizam — postavio za cilj svojih moralnih želja — oslobodjenje naroda, njegovu moralnu samostalnost i materijalno blagostanje, bilo s ovoga ili onoga gledišta.

Lako je razumjeti, zašto se ovo nastojanje moralo u Rusiji izraziti sasvim drugačije nego na Zapadu; u Rusiji nije bilo i nema onoga politično-družtvenoga života, u kojem se odavna kreću družtva zapadna; u Rusiji nema odredjenih oblika za izražaj onih unutrašnjih procesa i zahtjeva, kakovi niču u družtvenom razvoju, te je misao u Rusiji nahodila jedini izlazak u poeziji i u književnosti. Nije čudno, što je seljačko pitanje već davno prije riešeno družtvenom spoznajom, nije čudno ni to, što je književnost s takovim dubokim interesom uhodila narodni život, izrazila u njemu sve, što je bilo uzvišeno i pjesničko, što ga je idealizovala i napokon u njemu našla i moralnu i praktičnu pouku za cielo družtvo. Doista, na česti naroda od davnih je vremena ležao težak jaram pritiska, a književnost pod utjecajem velikodušnih savjeta poezije i naučnoga znanja starala se tupu surovost, koja je pritiskala mase, odštetiti čuvstvom družtvene pravednosti, te je napokon u ugnjetenom narodu vidjela sve najbolje vrline.

Srodnih pojava vidimo i u književnosti zapadnoj, no opet bijahu okolnosti ine, zapadno »narodničtvo« lako je poprimalo oblik otvorena političnoga pokreta, prevraćalo se u radničko pitanje i socijalizam, prelazilo na pojedine praktične zadatke ili se izmienilo u sitnu političnu frazu. U Rusiji je cilj još napried, ideal nije izcrpen, zato, jer još ni iz daleka prešao u praktični život, a po svoj prilici i ne će još dugo.

Isto tako nije za čudo, što se je u ruskoj književnosti razvila skeptična dispozicija, koju Vogüé krsti budističnim nihilizmom. Ako naprosto izporedimo oblike života, razumjet ćemo porietlo toga pojava.

Zapadni se je život naslagao dugim viekovima, razne struje već su se davno izradile u razne točne oblike, koji su mogli predaju očuvati netaknutu; naprotiv u Rusa bio je proces razvoja još u stanju vrenja, a medjutim je kritična misao bila već toliko razvita, da su jednostranosti zapadne predaje udarale u oči, kao što su bili jasni i nedostatci socijalnih odnošaja, koji bi očevidno morali biti već odstranjeni kod one visoke naobrazbe, kojom se je Zapad ponosio. Narodni instinkt nikada nije ruskoga narodnog značaja postavio niže od ma kojega drugog naroda; to nam dokazuju najsnažniji umovi ruske književnosti bez razlike stranaka (na primjer Juraj Samarin i Hercen), koji su umjeli kritički shvaćati i ocjenjivati zapadni život. Ovaj nestadak predaje, koji bez sumnje ostaje velikom zaprekom za daljni napredak ruske prosvjete, u isti mah oslobadja Ruse od uvjetnoga konservatizma i jednostranosti, pa se kao najoštriji pojav kritičnih zahtjeva javlja tako zvani nihilizam, ali u njegovoj dubokoj osnovi nalazi se poricanje svega ne u smislu budistične Nirvane, nego u smislu ideala!

I Vogüé priznaje, da su se pored historijskih okolnosti i »arijske« predaje dojmili ruske književnosti takodjer noviji uzroci. Tako je novija filozofija grofa Tolstoga nastala takodjer pod utjecajem tudjih uzroka. Da je njegova filozofija doista podpun izraz ruske narodnosti u smislu mističnoga nihilizma, morali bi Rusi pljeskati njegovoj nauci; ali vidimo baš protivno: osim osobite hrpe štovatelja, novije teorije grofa Tolstoga ne nalaze nikakova priznanja u ruskom družtvu i književnosti ruskoj. Posljednju želju Ivana Turgenjeva ponavljaju gotovo svi naobraženi Rusi i dandanas. Po tom zar nije opravdano tumačiti novija djela L. N. Tolstoga upravo odatle, što se je razišao s narodnim duhom, i zar nije potrebno tražiti njihovo porietlo u odjelitijim i ličnim motivima ?

Treba priznati istinu, pored sviju svojih vrlina ruski roman, kako veli Pypin, ne izcrpljuje svih stranâ ruskoga družtvenoga sadržaja: romanticizam i misticizam nahode svoju znatnu protutežu u drugim smjerovima, pa ako proučimo i ove druge strane ruske poezije i književnosti, onda ćemo i bolje i lakše objasniti mnoge pojave narodnoga duha ruskog i njegova izražaja u književnosti . . .

Knjiga Vogüéova podsjeća nas davnoga pitanja: — gdje se nalazi pravi izraz narodnoga duha ruskoga? Slavjanofilski smjer prisvaja ovu slavu samo sebi. Inostrani promatrači većinom vide u tom smjeru samo frakciju i traže pravi narodni izraz u pisaca, koji se u svojim djelima nisu izriekom povodili za slavjanofilskom tendencijom — ne izključujući ni Dostojevskoga, a od kojih su joj neki, kao Turgenjev, bili kategorični protivnici. Inostran prosudjivač ne vidi, da bi narodnomu značaju djela u ovih pisaca u obće škodila raznolikost njihovih teoretičnih gledišta; bio pisac slavjanofil ili zapadnik, važno je u prosudjivanju samo jedno, — sila umjetničkoga stvaranja, oduševljavana dubokim čuvstvom prema narodu.

V. Predavanje Brandesovo o ruskim pripovjedačima.

U Francuzkoj je pisao o ruskom romanu i Dupuy (g. 1891.), on u svojoj knjizi opisuje tri prvaka ruske pripoviesti: Nikolaja Gogolja, Ivana Turgenjeva i Lava grofa Tolstoga. Knjigu je posvetio uspomeni Ivana Turgenjeva.

Ovdje ćemo medjutim dodati samo još predavanje čuvenoga književnoga historika danskoga Gjure Brandesa o ruskom romanu, koje je čitao u Rusiji zimi godine 1886/7. Pred zborom najodličnijih ljudi u Petrogradu i Moskvi pročitao je Brandes četiri javna predavanja, i to o Zoli, o modernoj kritici, o danskoj književnosti u devetnaestom stoljeću i napokon o ruskom romanu.

Već prije toga iztakao se je Brandes, pisac glasovite »Književnosti XIX. vieka u njenim glavnim strujama«, svojom studijom o Ivanu Turgenjevu, napisanom g. 1883., a štampanom ponovno godine 1887. u njegovu djelu: »Moderni duhovi.« U svojoj pak zbirci »Ljudi i djela« (godine 1894.) priobćio je svoj essay o Dostojevskom, napisan godine 1890., i razpravicu o Lavu Tolstom, objelodanjenu prvi put godine 1888.

Sve ove razprave u neku su ruku ujedinjene u predavanju, koje je Brandes čitao u Rusiji, pa zato njegovo predavanje navodimo ovdje u cjelini, jer je vriedno čuti sud o ruskom romanu od čovjeka, koji je svojim glavnim djelom posvjedočio, da je pozvan govoriti i o ruskom romanu, najveličanstvenijem pojavu evropske književnosti u devetnaestom stoljeću.

Brandes u početku svoga govora priznaje, da njegovi slušatelji za cielo bolje poznaju predmet, o kojemu će raspravljati, nego on sâm; ali opet drži, da ne će biti slušateljima bez interesa upoznati se sa mišljenjem inostranca o ruskoj književnosti.

U posljednjih deset godina, veli Brandes, evropska je beletristika, može se reći, bila obnovljena proizvodima ruske literature. U današnje doba ruski pripovjedači broje u Evropi ako ne najobširniji, a ono za cielo najizabraniji krug čitatelja.

U prvoj polovini ovoga stoljeća Puškin je proizveo najsilniji dojam izvan medjâ Rusije. U njega su sve čitatelje poražale sila i krasota, i u čudo zagonio njegov sasvim evropski sklad uma. No istina je, da su njemački prievodi u stihu i francuzki prievodi u prozi slabo predavali duboku originalnost pjesnikovu i razkošnu krasotu njegova sloga.

Prievodi su razmjerno manje nakazili originalnost znamenitoga romana Lermontovljeva »Geroj (junak) našego vremena«, Proza nije toliko proigrala od prievoda, koliko stihovi u »Evgeniju Oneginu«, i ja mogu, veli Brandes, osobnim izkustvom posvjedočiti o silnom, dapače nezaboravnom dojmu, što ga je proizveo na me ovaj roman Lermontovljev. Prvi put sam ga pročitao, kad mi je bilo 17 godina, i nijedna knjiga, koja mi je od tada dopala ruku, nije me tako bezuvjetno presvojila: ona je odgovarala rek bi onomu, što mi se činilo, da sam sâm proživio, a osobito onomu, što sam doista proživio u maštanju. Pečorin je možda najsavršeniji od tipova, koji su stvoreni izvan Englezke pod umnim poglavarstvom pjesnika Byrona.

Ton svjetskoga čovjeka, koji se nalazi u ovom romanu, sasma je stvoren za to, da se dojmi mlada čovjeka, a muževnost, prostota, hladnost i skepticizam herojev izveli su ga u mojim očima u to vrieme na stupanj melankoličnoga i zavodničkog ideala.

Ne mnogo iza toga, mi inostranci upoznasmo se sa Gogoljem, ponajviše zaslugom Mériméeovom. S njime je došla k nama nova struja, on nam je podao prvi moćni dojam narodne originalnosti ruskih gradiva i pisaca. U njega pjesnik ne opisuje više sebe i on se podpunoma združuje sa svojim proizvodom.

No nevelike fantastične pripoviesti u Hoffmannovoj maniri, upravo kao i znameniti roman »Taras Buljba«, — ne gledajući na upoznaju realne zbilje, s kojom nam je pisac u njemu naslikao sliku divlje i izčezle prošlosti, — nisu nam još pokazali, kako visoko mjesto zauzima Gogolj kao suvremeni pjesnik.

Tek krvava satira i gruba, no veličanstvena vjernost prirode u »Mrtvim dušama« i u »Revizoru« odkrile su nam, da se ruska literatura priprema probiti sebi sasvim nov put, — put, za koji se u tu epohu htjelo koliko muževnosti toliko originalnosti. Ona je na taj put neznalice pokazivala različitim stranama, koje su zalutale u romanticizmu, kao na jedini put, koji izvodi iz svieta sanjarija.

Udivljenja dostojna satira »Mrtvih duša«, ta komična epopeja, osnovana je na takovim osobitim faktima, da se inostranomu čitatelju prikazuje kao pripoviest iz druge česti svieta i iz drugoga vieka. Naprotiv »Revizor« je sasvim jasan, i jezik mu tako živ, kako mu je plan — prost.

Za skandinavsku književnost htjelo se je četrdeset godina, da u osobi Henrika Ibsena dostigne visinu Gogoljevu, njemačka pak drama nije dorasla do njega ni do dana današnjega.

Ne gledajući na razliku u umjetničkoj formi, ova dva golema djela Gogoljeva »Mrtve duše« i »Revizor« u svojim bitnim crtama čine mi se da su ustrojena na jednak način.

Osnovne mane različnih klasa i različnih tipova cieloga družtva razokrivaju se u njima s pomoću izpitivanja, kojemu se podvrgavaju svi ovi ljudi prema jednoj osobi. Ova je osoba prosječan no drzovit čovjek, i javlja im se kao tajanstven neznanik, koga oni ne mogu nikako pronići.

U komediji ova osoba direktno ili indirektno iznosi neobične zahtjeve, i svi vide u njemu revizora, koga je poslalo ministarstvo. U poemi on predlaže pogodbu nečuvene vrste. U oba slučaja pisac sili družtvo, da razkrije svoj istinski značaj i da vida slabe strane.

Poema u tom nadilazi komediju, što se u poemi slikanje prostote i prevarljivosti od vremena do vremena prepleće divnim, lirskim izljevima. Pjesnik, koji je napisao »Tarasa Buljbu« i koga sasvim ne vidimo u »Revizoru«, slobodno se izražava u »Mrtvim dušama« i daje, da ga u njima upoznamo.

Ova knjiga nije samo neumoljiva satira, — u njoj zvuči pečal poradi pokvarenosti ljudî i strastno smilovanje za nesretnike, kojima je život puko bezkrajno robstvo i koji dapače poslije svoje smrti ostaju predmetom trgovine.

Ova samilost, indirektno izražena — to je ono, sa čime se kasnije susrećemo u »Lovčevim zapiscima« Ivana Turgenjeva. I u drugim svojim pripoviestima, više ganutljivim nego komičnim, kao na primjer što je »Šinelj«, Gogolj je po svojoj umjetničkoj formi prielaz do novijih pripovjedača ruskih. Proizvodi Dostojevskoga po direktnoj liniji proizlaze od Gogoljeve »Šinelji« (Mantije).

Obzirnost i dubina ruske originalnosti, na koliko se izražavaju u književnosti, odkrile su se Evropi u tri glavna pripovjedača: u Turgenjeva, Dostojevskoga i Tolstoga. Što se tiče Gončarova, njihova u mnogom pogledu premca, poznajem, veli Brandes, samo njegov veliki roman »Oblomova«, te zato ne mogu govoriti o njemu.

Turgenjev je prvi za nas obširnu rusku zemlju naselio suvremenim ljudima. Premda je on ostavio Rusiju već u 35. godini života, navraćajući se kasnije u nju samo na kratko vrieme, ipak je on opisivao uviek samo zemljake svoje; Niemci i Francuzi u njegovim romanima porušeni su na pola, i javljaju se samo u odnošaju prema Rusima. On je htio prikazivati samo ljude, kojima je originalnost poznavao iz djetinjstva.

Inostranac ne može suditi, je li dugi boravak u tudjini oslabio njegovo poznavanje domovine. O tom neka prosudjuju njegovi zemljaci. No inostranac može pouzdano tvrditi, da Turgenjev ne bi bio nikada tako duboko pronikao u vas civilizovani sviet, kad bi bio za ciglo jota manje zapadnikom.

On je razširio pred nama sliku šuma i stepa, proljeća i jeseni, svih klasa družtvenih i svih stupanja umnoga razvoja u Rusiji. On nam je podao bogatu psihologiju ciele rase ljudi, i obradio ju s duboko proniknutom dušom, premda njegovo čuvstvo nije nikada zasjenilo jasnosti u pripoviedanju.

Pripoviedanje u Turgenjeva nije objektivno, premda gotovo nikada ne pripovieda o svojoj osobi, njegovi romani, kao i sva njegova djela proizvode lirski dojam. U njima je toliko čuvstva! A to je čuvstvo svagda čuvstvo tihe tuge, sasvim osobite i bez svake primjese sentimentalnosti.

Veliki melankolici latinske rase, kao na primjer Leopardi i Flaubert, iznose odredjene i rezke crte u svojem slogu; njemačka je tuga čisto humoristična ili sentimentalna. Melankolija Turgenjevljeva (taj široki i duboki potok tuge, koji se razlieva po njegovim proizvodima) u svojoj biti javlja se kao melankolija slavenske rase. Ona direktno iztječe iz tužnih narodnih pjesama slavenskih.

Svi su noviji znamenitiji spisatelji ruski — melankolici. No melankolija Ivana Turgenjeva — melankolija je mislitelja, koji je uvidio, da je svaki ideal humanosti i pravednosti, razuma, dobrote i obćega blaga bezrazličan za prirodu i da se ne prikazuje onom božanstvenom silom, koja se nalazi u njemu.

U »Senilijama« (Pjesme u prozi) Turgenjev nam podaje sliku prirode, koja zamišlja sredstva, da razširi silu mišicama buhe. Na pitanje, koje upravlja prirodi: nisu li ljudi njezina omiljela djeca? priroda odgovara: sve su životinje moja djeca; ja se o svima njima jednako brinem i sve na jednak način iztrebljavam.

Ovdje se očituje značaj njegove melankolije. Ako je Gogolj pečalan, to je s toga, što je zlovoljan; ako se Dostojevski žalosti, biva zato, jer je on sav jedna samilost; melankoliji je Tolstoga korien u njegovu religioznom fatalizmu. Jedini je Turgenjev — filozof.

Treba pripomenuti, da se u životu sviju drugih velikih pjesnika javlja kritičan moment, kad se svi oni zanesu religioznim pokretom, pa taj pokret podaje njihovu bivstvu nov sviet i novu važnost, no uporedo s time slabi njihove proizvodne sile i prije ili kasnije ih potiče, da se iznevjere poeziji. Jedared ova kriza nastupa u takovu momentu, kad oni proživljuju čisto religiozno osjećanje, a drugi put u takovoj epohi, kad ih zahvati narodni misticizam. Čini se, da je u našem vieku sklonost k takovoj vrsti misticizma — jedna od crta, obćih svima Slavenima. Godine 1840. ona je zavladala poljskom književnošću, osvojivši Mickiewicza, Slowackoga, Krasińskoga i druge pisce u onaj moment, kad su ih se dojmili Towiański i neki drugi maštaoci. U ruskoj je književnosti ona podložila sebi u raznoj formi takove velike umove, kakovi su Gogolj (godine 1846.), Dostojevski (na koncu godine 1860.) i napokon u posljednjem desetljeću — Tolstoj.

Turgenjev, sa svojom mirnom, promatračkom prirodom, jedini je medju njima, za koga je religiozni zanos — takav sujet, kao i svaki drugi. On ga razpravlja, ne gubeći svojega ravnovjesja: sjetimo se junakinje u »Čudnoj povjesti«.

Po tom je njegova melankolija manje religioznoga, nego filozofijskoga značaja, no u isti mah ona je melankolija rodoljuba, koji je postao pesimistom.

Ne gledajući na njegov prividni kozmopolitizam, Turgenjev je bio patriot, no patriot, koji je posumnjao o svojoj otačbini. To ga je podvrglo velikim napadajima. Dostojevski se je trudio pokazati njegove smiešne strane u licu Karmanzinovu u »Biesima«. Turgenjev nije izgubio vjere u budućnost svoje zemlje; on se je tako zanosio njezinim jezikom i književnošću, da je očekivao velika djela od naroda, koji ih je stvorio. No on je vidio toliko neuspjelih pokušaja i početaka u Rusiji, da je mogao pripoviedati samo dogadjaje sa pečalnim i tužnim izlazkom.

Za njega ljubavna povjest nije sasvim ruska, ako se ne dovršuje s neskladom, koji izazivlje hladnoća u žene ili nepostojanost u mužkarca. Njemu se nastojanje ne čini ruskim, ako ne nadilazi sile onoga, koji ga se laća, i ako se ne razbija o ravnodušnosti onih, kojima se u prilog pokreće. I Turgenjev se ne može uzdržati, da ne bi opisivao nepostojane ljubavi i bezplodnih nastojanja u Rusiji.

Osnovno je čuvstvo u Turgenjeva — čuvstvo pečalnoga pokreta, veoma sastavljeno čuvstvo gledaoca, koji je nazočan kod brodoloma, a prisiljen je veliki dio krivnje svaliti na same stradaoce. To je čuvstvo mirno i silno, postojano umjereno u svojim izrazima. Nikada još nije bio koji velik i plodan pisac tako malo bučan, kao on.

Ima nešto aristokratično u tom jednostavnom i plemenitom odnošaju; umna krasota bila mu je prirodjena. On je svjetski čovjek, te u njega nahodimo onaj tip svježega čovjeka, koji nedostajaše njemačkim pjesnicima. No ovo izkustvo nije ga učinilo ni hladnim ni ciničnim, kao neke francuzke spisatelje, ni moralistom, kao tolike englezke pisce. Premda se on nikada u svojim pripoviestima ne iznevjeruje liepomu tonu, njegov

ton ipak nije — svjetski. Dapače njegov priezir nije — hladan priezir. Njegov je ton vazda srdačan.

Težko je u kratko izreći uzroke, koji su Turgenjeva učinili umjetnikom prvoga reda. Možda to valja iznajprije pripisati velikoj istinitosti njegovih slika. No i ova rieč treba da se objasni. Njega ne postavlja u prvi red jedino ovo svojstvo istinita pjesnika i sposobnost prikazivati žive ljude, kojom Turgenjev obiluje u višem stupnju. U očima čitatelja uvjetom je njegove umjetničke vrline ona harmonija, koja se nalazi medju onim načinom, kako pjesnik gleda na opisivanu osobu, i onim utjecajem, koji proizvodi na čitatelja; pa kako u ovoj jednoj točki, tako poimence u odnošaju spisatelja kojega prema vlastitim junacima upravo se nuždno javljaju sve njegove slabosti kao čovjeka i umjetnika.

Pjesnik može imati mnogo riedkih svojstava; no ako on zahtieva, da se uzhićujemo čimegod, to je nedostatak; ako pjesnik hoće da nas potakne, da povladjujemo mužkarcu, da se smilujemo ženi, da nas zanese čin, dok mi sami ne osjećamo volje pokoriti se njegovoj želji, onda on oslabljuje dojam svojega proizvoda i škodi samomu sebi.

Kad se pripovjedač, za kojim smo neko vrieme rado išli, iznenada počne manje kritično i više sentimentalno držati prema svomu djelu nego mi, njegov nam se proizvod pričinja neuspjelim. Ako on hoće da neodoljivom prikaže osobu, koje mi ne držimo zanimljivom, — ako koga opisuje darovitijim, nego nama što se prikazuje, — ako njegove postupke objašnjava kao velikodušnost, koje mi ne vidimo i u koju ne vjerujemo, — ako nam dosadjuje samovoljnim sudovima, — ako nas dovodi do negodovanja svojom hladnošću ili srdi svojim moralom: tad čitatelj (veoma često ili kadikad) osjeća takovo čuvstvo, kao da umjetnost ostavlja pisca. To na nas djeluje kao neprava nota, i dapače ako se kasnije uzpostavi vjernost tona, ipak ostaje u nas nezadovoljstvo kao neugodna uspomena.

Gdje ima čitatelj Balzaca, Dickensa, Auerbacha — ne govoreći više o velikim klasicima, — koji ne bi bio izkusio takova nezadovoljstva?

Kad se Balzac gubi u dubokom zanosu, kad je Diekens na djetinju čuvstven, a Auerbach na izliku naivan, čitatelja hvata strava i trza se kao pred nečim neiskrenim i neuspjelim.

U Turgenjeva ne ćeš se nikada susresti sa neuspjelim efektom. Ništavi i slabi, nepostojani, neradini i zapušteni ljudi — to je glavna sfera njegovih spisateljskih promatranja. On ne opisuje, kao Dostojevski, spoljašnje i vidne nesreće: biede, grubosti okoliša, razvrata, zločina, u kratko njega ne zanima nesreća, koja je vidna iz daleka. On odkriva pred nama nesreću, koja se taji pred očima; on je prije svega pjesnik ljudi, podložnih sudbini. On opisuje unutrašnji život sakrivene nesreće, bezrječno i gorko njeno bivstvo. Opomenimo se »Dopisa«, »Dnevnika suvišnoga čovjeka« i »Živoga kostura«.

Kao, u spisatelja, u njega je više krasote, nego sile. No ipak se je podigao do grandioznosti slikajući tipove Rudjina i Bazarova.

Rudjin — to je nestadak uztrajnosti u njenoj odjelitoj, čisto ruskoj formi, a napisan je moćnim jezikom.

Prikazujući najznamenitije značajeve Turgenjev je, hvala prirodi predmeta, bio prinudjen svoju radnju obkoliti osobitim potežkoćama. Pjesnik je u obće obvezan — izdržati značaj svoga junaka i ukloniti se protuslovljima. No u Turgenjeva većina značajeva sastoji od protuslovlja. On je umio prikazati nedosljednost kao osnovnu crtu značaja, ne narušivši uza to njegove cjeline.

U Rudjina je izražaj slabosti tako dubok, tako pun, da nam se slabost ovoga uvelog značaja odkriva kao slaboznačajnost u njenoj specijalnoj formi ruskoj.

Mi ne nalazimo ljudi s nepokolebivim duhom, sa silnom voljom u prvim pokušajima Turgenjevljevim. Ako on opisuje pravoga mužkarca, onda izabira, kao u »Predvečerju«, inostranca — Bugarina. U ostalom ljudi, kojima se zanosi sam pisac, ocrtani su samo pripadom i služe tek za kontrast ili su lica drugoga reda, na primjer Pokorski u »Rudjinu«.

Premda je Turgenjev u Bazarovu htio prije svega razkriti idolopoklonstvo pred militarizmom, ipak je umio u njemu prikazati čovjeka, koji sa svojom postojanošću, muževnošću i izključivim gledištem stoji visoko u suvremenoj evropskoj književnosti, ne baš osobito bogatoj u istinu muževnim tipovima.

Svi su junaci naših romana ništavi i nemuževni, dapače suviše ništavi i suviše nemuževni. Izčezao je pojam muževnosti. Mužkarac, sposoban do kraja dovesti svoje djelo, umijući izpuniti zamisao svoju, biti vjeran svojoj ideji, ostati vjeran ženi, kazniti i iztriebiti svoje protivnike, mužkarac, umijući se gnjeviti i razmahati se oružjem gnjeva — takav se mužkarac sada nahodi samo kao karikatura, naivno prikazana u nekim romanima, koje su napisale žene.

S neizkazanom finoćom risao je Turgenjev mlade djevojke kao što su Jelena i Gjemma, koje uživaju podpunu njegovu simpatiju. Svaka rieč, rečena o njima, odredjena je i reliefna. Gjemma — podpunoma je Talijanka po svojemu smiehu, osjećajima, ljubavi i karakteru mišljenja; a druga se utiskuje u pamet čitatelja i ostaje u njoj, kao najdivnija prikaza ruske žene.

Kult ljepote, koji se ovdje izražava, nimalo nije naudio izučavanju prirode. To nisu idealne figure, nego étude, izvedene s tankim shvaćanjem istine. One se s tim silnije doimlju inostranoga čitatelja, što se ne javljaju (poput znamenitih ženskih figura u Tolstoga) u svima i veoma različitim položajima, nego se pokazuju samo u nekolikim glavnim. Značajeve je Turgenjevljeve lakše odmah shvatiti, nego značajeve sviju ruskih pripovjedača našega vremena.

Narodni optimizam Dostojevskoga prikazuje se žestokim kontrastom prema narodnomu pesimizmu Ivana Turgenjeva. Veliki skeptik Turgenjev, koji je vjerovao u veoma malo, bio je na toliko dobar i dogmatičan, što je vjerovao u kulturu zapadne Evrope. Dostojevski nije mario za Zapad i vjerovaše u Rusiju, zanemario je nauku i vjerovaše u religiju.

Ako su se Turgenjevljeva djela prikazivala sama po sebi u neku ruku kao književnost nekoga emigranta, sa Dostojevskim stojimo na čisto ruskom tlu. On je bio domorodan pisac.

Od sviju inostranih pripovjedača on nas u slabom stupnju podsjeća samo jednoga — Dickensa.

Strastna vjera u moć i budućnost naroda ruskoga, upravo kao i njegova ljubav k prostomu narodu osigurale su mu popularnost dapače medju onima, koji mu podpuno ne priznavanu velika pjesničkoga talenta. On je filantrop medju ruskim piscima, pjesnik neznatnih.

Nijedan od ruskih pripovjedača nije tako poznavao i shvaćao proletarijata svoje zemlje, inteligentnoga upravo kao i neukoga proletarijata. On na toliko ljubi istinu, da ne poljepšava ovoga proletarijata, no uza sve to, na toliko je maštatelj, da vjeruje u iskru božju, dapače u čovjeka, koji je veoma nizko pao.

Dostojevski je pjesnik u višem stupnju, a u znatno nižem — umjetnik. On je štampao svoje proizvode onako, kako bi ih napisao, ne preradjujući ih nikada, dapače i ne izpravljajući.

On se nije nagonio za tim, da bi im s pomoću izrezaka i pokrata podao što veći stupanj savršenstva.

Ne osvrćući se na svoj pjesnički talent, Dostojevski je pisao kao običan novinar; s toga su njegovi proizvodi veoma raztegnuti.

Njegovom glavnom vrlinom javlja se neke vrste psihologijska jasnovidnost, kojoj su sila i značenje vidni ondje, gdje zdravo stanje duše graniči sa oblašću ludila. Na stanje ljudske duše on je gledao upravo kao liečnik psihijatar; no s njime se dogodi, što kadikad biva sa psihijatrima: navika, da imade uviek pred očima duševne anomalije, potiče Dostojevskoga, da vazda vidi abnormalnosti i da malo po malo narušava ravnovjesje u vlastitom umu.

Dostojevski se rado zanima onom tankom demarkacionom linijom, koja logično razsudjivanje dieli od eksaltacije, zločin od zakonitoga postupka. S ove uzke i neznatne linije on upravlja poglede na obje strane, te nikada ne zaboravlja zanimanje čitatelja svoga svraćati na uzkost i neznatnost ove linije, koja u istinu razstavlja zdravlje od bolesti, a dobro od zla.

On s neobičnom virtuoznošću opisuje ono duševno ludilo, koje potiče ljude, da se dadu u mrežu zločina ili samoodvrgnuća. Nitko nije bolje od njega poznavao privlačne sile ovoga ludila.

U djelima Dostojevskoga nahodimo tragove njegova bolestnoga stanja, njegovih halucinacija i njegove epileptične prirode. No ova krajnja čuvstvenost ujedno tvori njegovu silu.

Kao znalac duševnoga života — on je pravi patolog. Zato su njegovi najznamenitiji proizvodi »Zločin i kazna« (Prestupljenije i nakazanije) i »Zapisci iz Mrtvoga doma« — posvećeni opisivanju zločinaca.

U »Zločinu i kazni« nahodimo najtipniji primjer za vrlinu njegove psihologijske analize. U njemu nam pisac pokazuje zločin u svim fazama njegova razvijanja, počinjući od prve klice i završujući s onim momentom, kad zločin urodi prvim plodom.

Ovo je prva zadaća, koja zanima pisca i njegova junaka: ima li čovječji život absolutnu cienu? On je uvidio, da suvremeno družtvo odgovara na to pitanje — protuslovno. Družtvo onu mater, koja ubije svoje novorodjenče, strogo kazni, ne pazeći na to, da ta mati, ponukana strahom od ljudi i ništetnosti, često sebi samoj uzrokuje silniji jad i štetu, nego što su oni, koje ona nanosi družtvu. Dapače i u tom slučaju, ako je materi bila svrha spasiti svoje diete od siromaštva, koje ga čeka, družtvo zahtieva, da se sva čaša ljudskih bieda prolije na glavu djeteta.

Uzmimo drugi primjer. U nekom mjestu osnuju fabriku i to ne koristnih stvari, nego predmeta za razkoš, fabriku ustrojenu tako, da radnici u njoj obolievaju, i kako pokazuje izkustvo, umiru za mladih godina. Daje li društvo sada istu cienu čovječjemu životu ? Ne daje, ono s veličanstvenom hladnokrvnošću konstatuje, da po srednjem broju radnici u ovoj ili onoj grani obrta umiru u 25. godini svoga života. Ali još više: družtvo drži dobrotvorom onoga, koji ustroji takovu fabriku u kraju, gdje nema industrije; ovdje direktno udara u oči, da se u ovom slučaju priznaje samo relativna ciena čovječjega života i da se prekorava poradi glupe sentimentalnosti onaj, tko bi zahtievao, da se fabrika izprazni.

Ovdje smo se načelno dotakli protuslovlja u pogledu družtva na stvari, no u knjizi Dostojevskoga izvodi se kritika sa gledišta odjelite osobe.

Priroda je Razkoljnikova sazdala melankolikom mračnim i razpaljivim, koji se ubija poradi biedâ ljudskih i koji je proniknut strastnom žedjom, da bude spasitelj roda čovječjega. Budući već po prirodi svojoj melankolik, on po biednosti upada u usiljenu melankoliju i podaje se maštama, neprekidnim maštama . . .

On razmišlja o staroj, bogatoj i odvratnoj lihvarici. S jedne strane vidi nevriedno i zlo stvorenje, koje nikomu ne tvori dobra, te razširuje oko sebe zlo i siromaštvo; a s druge strane titra mu pred očima sve dobro, koje bi bilo možno uraditi njezinim novcima. Njegova starica majka u udaljenom pokrajinskom gradu osljepljuje nad radnjom; njegova jedina sestra, čista i krasna djevojka, gotova je sebe prinieti za žrtvu, polazeći za mrzka čovjeka, samo da bi pomogla bratu dokončati naobrazbu i osigurala staricu mater, — a on dapače nema prava, da joj zabrani ovu užasnu žrtvu.

Od ranih dana on je stvorio sebi vlastitu teoriju o zločinu i došao do zaključka, da čovjek, izišavši iz reda napolje, imade pravo prekoračiti onu crtu, koja uzdržava druge ljude. Izkustvo ga i povjest uče, da su gotovi svi reformatori čovječjega roda bili zločinci, po tomu, što su gradili nove zakone i rušili stare, koje je družtvo držalo za svete. On vidi, da se oni nisu uklanjali potrebi proljevati krv, veoma često dapače nevinu krv, koja se je prinosila za žrtvu u zaštitu starih zakona. Nije li on sâm jedan od ovih neobičnih ljudi?

Istina, sva se njegova priroda smućuje proti zločinu, koji mu se pričinja odvratnim: sve, što je u njemu plemenita i izvrstna, odvraća se od takova postupka. No malo po malo privikava se on ovoj ideji, te se postupak svršuje, ne donoseći koristi ni njemu ni komu drugomu.

On nije bio na visini svoga zločina, ili je pak u njega odviše plemenita priroda, da ga izvede. Ubistvo, koje počini, ne izaziva u njega razkajanja, no uništuje ga, odjeljuje ga od drugih ljudi, osudjuje na vječni muk, na vječni strah, da će mu se zločin dokazati, na vječnu samoosudu u zagonetnim izrazima i napokon na mržnju na sve i na sva.

Raskoljnikovu je bio izhodištem osnovni aksiom: svrha posvećuje sredstva. To nije izrečeno u knjizi, ali je to osnova njegovu djelovanju. Ova fraza, kojoj su smisao izvratili glupani i koju su mnogi ljudi zlo upotrebljavali, istinita je u svojem sadašnjem značenju. Rieč »posvećuje« pokazuje, da se radi o zakonitoj svrsi sa gledišta moralnosti. Samo onaj čovjek, koji želi ljudima blagodat, ide za takovim ciljem. Pomislimo sada, da mu bude nemoguće dostići ga, ne uzrokovavši stradanja, no da je to stradanje manje, nego ono, kakovo će proizaći, ako se on uzdrži od toga sredstva. Njegov je postupak, to će reći, pohvalan u toliko, što od dva zla on izabira manje. Prigovori, kojih on ne može predvidjeti, posljedice njegova postupka — ne znače ništa poradi toga, što je za moralnost važna namjera, a ne — resultat.

U svakidašnjem životu nitko ne pobija istinitosti ove fraze; svi su se davno privikli misli, da nema absolutnih obveza. Družtvo nam govori: Ne ubij! no dodaje: izuzevši one slučajeve, kad to zahtieva otačbina (to jest: dobar cilj). U tom slučaju dug se sastoji odmah u tom, da se ubije što moguće više neprijatelja. Družtvo nas uči, da je odurno djelo — odrezati ruku ili nogu čovjeku, no dodaje, ako liečnik odkine koje udo želeći spasiti život bolniku ili ranjeniku, da njegov cilj posvećuje sredstvo. Zato, da bi ova fraza bila valjana, nuždno je, da se izpune ovi uvjeti: i. cilj mora biti dobar; 2. potrebno je, da ga je nemoguće postići drugim neškodljivim ili bar samo manje škodljivim sredstvima; 3. uzrokovano zlo mora biti manje nego ono, koje bi proizišlo, kad se ne bi upotrebilo ono sredstvo.

A po čemu se Raskoljnikov ne osjeća mirnim poslije svoga postupka? Ovdje je pjesnik pokazao veliku psihologijsku tančinu. Raskoljnikov nije uvjeren o svojem cilju: on nije uvjeren o tom, da je taj cilj liep. Mjesec dana poslije ubistva on govori s očajem, da nije nikada bio uvjeren. Razabirajući sebe, dolazi do uvjerenja, da je u biti počinio ubistvo ne sa ciljem, da drugima bude za blagodat, nego da bi saznao, je li on sâm doista neobičan čovjek i može li prekoračiti crtu. S toga nije uvjeren o cilju, ne zna, ima li pravo ići za nm netočnim ciljem onako, kako po njegovoj vlastitoj teoriji imaju samo izabranici pravo stati iznad zakona.

Evo zašto je on sasvim poništen posljedicama svoga postupka. Ne hvata njega samo strah, da će biti odkrit, njega više od svega trza sistem obsjene i laži, u koji se je zapleo. Dotle, dok on sam pokazuje na se, Raskoljnikov se nahodi na granici sa ludilom.

Raskoljnikov se očišćava odnošajima prema Šonji, mladoj djevojci, koja je iz ljubavi k maloj braći i sestrama postala prostitutkom. Smilovanje ga približava k njoj; uvažavanje i uzhit sa čistote i plemenitosti njezina moralnoga bića, — tako kao da nije nijedna kaplja prave razvraćenosti pronikla u njeno srce, — nukaju ga, da traži njeno družtvo. On uvažava onu, koju sviet prezire. Ona je takodjer »prekoračila crtu« i podigla ruku na čovječje biće, na samu sebe. Ona se je podala za žrtvu, a bez ikakove koristi. No Šonja je nešto više za njega. Malo po malo ova djevojka postaje njegovom savješću. Jedared, poslije toga, što je dugo i mučaljivo gledao na njeno zaplakano lice, spusti se pred njom na koljena i stane joj cjelivati noge.

— Što to radite? što to radite? — klikne ona: — kako? na koljenima? preda mnom! ... A on joj odvrati: — Ja se nisam poklonio tebi, ja sam se poklonio svemu stradanju čovječjemu!

Ovaj prizor bit će od svega nešto najkarakterističnije u Dostojevskoga. Supatnja, smilovanje — to je muza ovoga pjesnika.

Šonja postojano zahtieva, da bi se Raskoljnjkov sam žrtvovao, da bi »postradao«. U tom ona vidi jedino spasenje za njega.

Izražavajući takovu ideju, ona postaje glasom samoga pisca. U Dostojevskoga ima čestica narodnoga misticizma, koji u stradanju vidi blagodat. Istu ideju nahodimo u riečima, koje kaže druga djelatna osoba u Dostojevskoga: — »ja se bojim, da ne budem nedostojan svoga stradanja«. Stradanje se priznaje nekim odlikovanjem. Ono uviek izkupljuje kogagod ili štogod.

Okviri prirode nemaju gotovo nikakove važnosti u ovoga pjesnika. U poslu okoliša (pejsaža) on se zadovoljava onim, što može podati predgradje velika grada ili uglić horizonta, komadić sinjega neba. U njega sve prolazi u replikama i razgovorima, u dramatičnoj radnji, u živoj psihologiji. Njegova strastna sklonost prema nenormalnim značajevima i položajima uzrokuje, da ova psihologija nije svagda dostojna vjere. Šonja, pala djevojka, koja se podaje prvomu, koga sretne, ali uza sve to sjajući čistotom duše — to je prije antiteza po naravi Victora Huga, nego pravi čovjek. No talent Dostojevskoga imade toliku snagu uvjeravanja, da čitatelj dapače vjeruje u takova stanja duševna, sa kakovima se nije nikada susreo.

Od sviju pjesnika Rusije Dostojevski je — najveći dijalektik. Njegova se sila u jezgri i sastoji u ovoj čudesnoj dijalektici. Njegov razgovor često biva neke vrste inkvizicija, neprekidna borba medju ljudima, koji nastoje jedan drugomu uzajmice proniknuti u tajne. U svojim monolozima (a on ljubi bezkonačne monologe) Dostojevski analizuje stvar sa sviju strana i u najsitnijim malenkostima.

Kao poznavalac bolestnih stanja duše, kao pjesnik moralne vrućice, Dostojevski nema premca; no njegov pogled na život manje je izvoran i manje subjektivan, nego njegova psihologija. Po vremenu se njegova religiozna uvjerenja prikazuju doktrinarnima i tradicionalnima. Od vremena do vremena čini se, da osobe, koje je stvorio, dublje motre na stvari nego sam autor.

Posljednji je veliki realist Rusije — Tolstoj, silniji od Turgenjeva, a zdraviji od Dostojevskoga. Njegov pesimizam zbližava ga sa Turgenjevom, a vjera u ruskoga prostonarodnog čovjeka — sa Dostojevskim. Ima u njega još jedna crta, zajednička sa Dostojevskim: njegovo nevjerovanje u kulturu zapadne Evrope, jedino s tom razlikom, što Tolstoj svoje nevjerovanje proteže na svu civilizaciju u obće.

Predstava je u njega svemirska, epska. Za njega se mogu upotrebiti rieči, da je roman novija epopeja. Tolstoj ne prikazuje, poput mnogih drugih, samo nekoga stupnja kulture i života, koji provodi u priestolnicama Rusije i izvan njih cielo ono družtvo, koje se zove svietom. On nam podaje u svojem glavnom proizvodu sliku ciele epohe, armade, historijske i svjetske vojne.

Ova činjenica, da je Tolstoj započeo književni rad s razmatranjem nad sobom i s autobiografijom, veoma je značajna po njega, budući da odredjuje njegov realizam. Turgenjev se bezuvjetno zatajuje u svojim djelima. U Dostojevskoga pjesnik se nemirno izdaje u osobama, satkanim od samoodreknuća i predanosti prema drugima, koji im za to uzvraćaju nehajem s toga, što u njih nema onih čarobnih svojstava, koja potiču blistanje drugih, više prosječnih ljudi. Takav je Ivan Petrović, o kojem se pripovieda u »Poniženima i uvriedjenima«. Istu crtu nahodimo u starca u »Biednim ljudima«.

Pjesnikov opis samoga sebe u »Mrtvom domu« ganutljiv je po svojoj skromnosti, dapače poniznosti, premda nam on daje i razumjeti, da drugi gledaju na njega kao na osobito biće. No svaki put, kad nam Dostojevski podaje opis samoga sebe, riše biće izključive dobrote. On je sebe prikazao u junaku romana »Idiot«. On je — odrastao čovjek po svojem velikom umu, a diete — po prostoti i čistoti svojega srca. Njegovo bolestno stanje — epilepsija, od koje je stradao sam pjesnik — iztrglo je u njega sve one strane uma, u kojima se koriene naši nedostatci: ironija, nadimanje, egoizam, požuda, — i razvilo je samo plemenite strane.

Ako Tolstoj počinje s opisivanjem samoga sebe, biva zato, jer hoće da opisuje samo ono, što znade. On nam pripovieda svoje djetinjstvo i mladenačtvo, zatim pripadom ali ipak prozirno svoj oficirski život na Kaukazu (u »Kozacima«), svoje uspomene o Sebastopolju i mnogo drugo. Ironično i kritično držanje prema samomu sebi vazda je očito, kad riše samoga sebe. Tolstoj odkriva svoje slabosti i pokazuje svoje pogrješke. Nikada ne izvodi dojma idealne figure. A Tolstoj je tako istinoljubiv, kad opisuje obični život i drugih djelatnih osoba. Uzmimo na primjer prekrasnu pripoviest »Obiteljsku sreću« (Semejnoje sčastije). Ona proizvodi silan dojam slike o porodjenju, razvoju i gubitku životnih iluzija. Autor nam prikazuje s početka probudjenje ljubavi i njezin procvat, zatim lagano prevraćanje, koje ljubav bračnih drugova spušta na stupanj drugovanja, i napokon ljubav k djeci, koja izmjenjuje sve druge strasti.

Uporedo s realizmom, Tolstoj još vlada darom znamenitoga predvidjanja. On je nadaren ovom historijskom uobrazbom, koja se nahodi tako riedko. Tolstoj je najzad u toliko suvremen čovjek, da ne kuša uzkršavati udaljenih vremena. On ne zahodi dalje od onih epoha, o kojima se može oslanjati na naustične predaje. U svakom slučaju, divna je slika, koju je razkrio pred nama — viek Aleksandra I. Historijski portreti proizvode takav dojam, kao da su naslikani na osnovu osobnih uspomena. Napoleon i Kutuzov mogu biti za primjere. Prizor audijencije, koju daje Napoleon ruskomu diplomatu, tako je napisan, kao da je pisac bio nazočan kod nje. Kako je rječit, na primjer, ovaj sitni fakt: »Njegov bieli i tusti vrat rezko se je dielio na crnom ovratniku mundira, od koga se je točio silan zadah kolonjske vodice!« Kako je očevidan parvenu u ovoj maloj sitnici, — u previše silnom mirisu!

Portret pak Kutuzovljev tako je divan, kao i Napoleonov; on je prožet životnom istinom, premda čitatelj ostaje uvjeren, da je pisac previše uzvisio Kutuzova, a Napoleona previše ponizio. Mi ni u čemu ne vidimo Napoleonova genija, nego samo njegovo. nadimanje i bezumlje, koje ga je neposredno strovalilo u pogibao.

Naprotiv u Kutuzova uznosi pisac njegovu nedjelatnost, dapače apatiju s toga, što mu to dokazuje, kao da on shvaća, do kakova se stupnja redom izmjenjuju dogadjaji s pravilnom dosljednošću i da pojedina osobnost ne može u njima ništa ni oduzeti ni dodati.

Ova je pristrana sklonost osnovana na sasvim osobitom pogledu piščevu na život. Daleko od nervoznosti i eksaltacije Dostojevskoga, Tolstoj ipak isto tako malo, kao i Dostojevski, uvažava um, isto se tako malo preklanja pred ljudskim veličanstvom. U Germaniji pisci vjeruju u razum i u kulturu, u Skandinaviji i u Englezkoj u nezavisnu silu osobnosti; Tolstoj i u obće Rusi osjećaju samo jedinu ništetnost čovjeka pred vasionom.

On uvažava vasionu, sudbu, pa nikoga više — ni nauke, ni umjetnosti, ni kulture.

Za nj nisu važne umjetnost i nauka, nego život i smrt — dvie ozbiljne, nedokučne stvari. Velika zadaća, koju svaki dan podaje pjesniku život i smrt, zaglušuje mu vas šum zemaljskoga života. Razum čovječji čini mu se tako slab prema tajni života, te drži, da je u tom odnošaju najskromniji um na istoj ravnini sa najvećim. A osobna je volja ništava pred neodoljivim potokom historijskih dogadjaja. U istinu ne vodi vojske vodja, nego ju sudbina goni napried. Ne upravlja tečajem sukoba glavni zapovjednik. Boj se dobiva ili gubi bez njegova sudjelovanja, silom tajanstvenih impulza.

Značajan je po Tolstoga prizor onaj, kad knez Andrej leži ranjen na bojnom polju i nalazi dapače Napoleona neznatnim i ništavim prema onomu, što proizlazi u njegovoj duši pod neobuhvatnim podnebesjem.

Znatno je takodjer, što nijedan pisac nije tako često prikazivao smrti s takovom istinom i s takovom raznolikošću. On isto tako dobro poznaje čuvstvo, koje dolazi prije samoubistva (kako u mužkaraca, tako u žena), kao i čuvstva, s kakovim muževne ili slabe prirode vide približavanje smrti u vrieme bolesti, te užas ili oslobodjenje, kakovo smrt sa sobom donosi na bojnom polju.

Ideal, koji se je stvorio u Tolstoga o povratku k prirodnomu stanju, proizhodi iz njegova nevjerovanja u čovječji um. Ovaj se ideal ne podudara sa idealom J. J. Rousseau-a s toga, što imade religiozni značaj, kojega nimalo nema u francuzkoga filozofa, —premda nas u obće podsjeća Rousseauvljeva ideala.

Karatajev, u »Vojni i miru«, proizvodi tako silan dojam na Bezuhova ne samo zato, što je on prvobitno biće, nego i s toga, što u njemu vidi onu poniznost i onu kršćansku ljubav, kakovih je lišen civilizovani čovjek.

Tolstoj je čist romantik u tom smislu, što ište ideal — ne u budućnosti, nego u prošlosti. On nije čist pesimist s toga, što se ne samo ne odriče težnje k tomu idealu, nego postojano kuša, da ga oživotvori, i što drugima propovieda, da ga oživotvaraju.

Ovom se stranom njegov pesimizam razlikuje od pesimizma, koji je stekao svoju apogeju (najviši sloj) u francuzkoj suvremenoj književnosti. Za francuzke je pesimiste život — stvar, do koje ništa ne stoji, i ne vriedi razmišljavati o njenoj tajni. Jedino je, što oni ljube i ciene, — umjetnost. I sve, na što oni mrze i što preziru u zbilji, ciene u umjetnosti. Kad umjetničko djelo predstavlja tek ono, što je sámo po sebi gadno i prostačko, tada možemo biti uvjereni, da u umjetničkom djelu ljubimo tek samu umjetnost. Da bi se podpunoma nasladjivao umjetnošću, aristokrat umjetnosti dapače zahtieva, da blato i nizkoća sastavljaju njezino biće.

Naprotiv za Tolstoga je život — stvar tako ozbiljna i tako neizcrpna, da se njegov interes k umjetnosti gubi pred onim, čim ga prožima tajna života. Umjetnost za nj nema nezavisna interesa. Jedno je očevidno u svim njegovim djelima: on pridaje umjetnosti značenje samo kao orudju istinskoga upoznavanja života i samo onda, kad ona predaje predmete, dostojne upoznavanja, ne baveći se na dugo oko onih, koji su toga nedostojni.

Možno je sumnjati o valjanosti njegova pogleda na umjetnost. Što se mene tiče — veli Brandes, — ja ne mogu odobriti umjetnosti, koja prezire formu, slog, to jest onaj živalj, koji i sačinja umjetnost. No slažem se s Tolstim, što uviek gleda na umjetnost kao na orudje ideje.

Škola spisateljâ, koja se ograničuje na ono, što proizvodi život, kako ga ona vidi oko sebe, — koja ne misli, je li možno i na kakav je način možno popraviti život, — pisac — naturalist, koji napada na moral George-Sandičin zato, jer drži za nemoralno ono, što svi nazivaju nemoralnim, — takova škola imade silu samo sa formalne strane umjetnosti. No jedino tamo, gdje imade velikih nada i velikih ideja, velikih misli o budućnosti, jedino tamo i jest u umovina onaj princip literaturnoga života, koji ih uzdržava od toga, da se okamene, i koji ne dopušta literaturi, da dodje do presahnuća.

U naše je vrieme moda — uklanjati radost iz sviju pripoviesti. Naše je vrieme pečalno, a spisatelji izražavaju čuvstva izabranika. No to ne će dugo potrajati: na svaki način, to nije posljednja rieč čovječanstva na polju poezije i umjetnosti poradi toga, jer se to kosi sa psihologijskim zakonom, po kojem se pamćenje uklanja pečalnim uspomenama i tako često, koliko samo može, povraća se k sretnim momentima. Doći će doba, kad budu stali u poeziju unositi neocienjene momente radosti, časove sreće. Kad mine sadašnja moda, rodit će se umjetnost, koja će biti okvirom za ove momente, kao za briljante, i tada će oni iz daleka, ali žarko sjati, kako u knjigama, tako i u životu.

Ja nipošto ne osudjujem, veli Brandes, toga, što je poezija prestala prikazivati idealne figure. No posljedicom je toga postalo, da se je čovječji stupanj ponizio u suvremenim romanima. Suviše često značajevi su tako neznatni, da ih i najbolji opis ne može učiniti zanimljivima.

U sadašnje doba gotovo se svi podudaraju u tom, da je u umjetničkom pogledu umno značenje prikazivanih osoba podpuno bezrazlično. To je istina samo do stalnoga stupnja, poradi toga, što će više umove vazda privlačiti uzvišenije i veće zadaće.

A svojina je pjesničkoga talenta osjećati cielo značenje i sve pokrete suvremene duše, kako vidimo na primjer u Shakespearea i Goethea.

Velik se pjesnik ne će odreći toga, da se uzpne na koju mu drago visinu, do koje su se podigli njegovi suvremenici. On će zahvatiti u svoju mrežu sva skrovišta duše i uma.

U sadašnje doba u književnosti ženstvo prelazi u uzdahe i plač za čovjekom, a muževnost prikazuje ili ono, što je grubo, ili ono, što je žalostno.

S novim razvojem evropske književnosti, sila i veličanstvo, od kojih nam je romanticizam prikazao samo prividjenja, iznova će svečano uljezti u književnost, vjernu zbiljskomu životu.