Ruski pripovjedači/Poglavlje 1

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pripomenak Ruski pripovjedači: —  Osvrt na rusku književnost.
autor: Milivoj Šrepel
O ruskom romanu.


[3]
Osvrt na rusku knjižvenost.

I.

Ruska književnost u povjesti družtvenoga razvoja Rusije znači mnogo više, nego ikoja druga književnost u Evropi u povjesti naroda, u kojem je nikla. Ovdje mislimo poglavito na novo doba ruskoga družtvenog života, na period poslije Petra Velikoga, kad se je Rusija uhvatila u kolo evropskih naroda. Kao nova država, Rusija se ne osniva na razlici staleža i korporacija, nego na inim načelima. Već je Katarina II. uvidjala ovu činjenicu, te je namjeravala na umjetan način osnovati staleže u Rusiji, na ime stvoriti srednji, gradjanski stalež. Razvoj družtva išao je u Rusiji sasvim drugačije, nego u zapadnim evropskim državama, pa tko hoće da izuči ovaj razvoj, treba da primieni ine metode. U Rusiji ne bijaše socijalnih i političkih stranaka u tom smislu i razmjeru, u kakvom ih nahodimo na Zapadu. Na Zapadu borba i uzajmične koristi korporacijâ i staležâ same po sebi čine osnovu, iz koje je niklo pravo, država, umjetnost, nauka, sav etički sviet; prosvjeta je zadnja rieč zapadnoevropske civilizacije: ona je prije svega posljedak socijalno-političkoga života. Medjutim kao što su se u zapadnoj Evropi obrazovale i okupile stranke, te osnovale svoja glasila za staležke i korporativne interese: tako o Rusiji štampa i glasila književnosti upravo izazivaju u životu nove stranke i uvjetuju sâm njihov obstanak. Socijalno-političke se stranke [4]javljaju, kad se pomalja prosvjeta, i svi družtveni pokreti posljedica su književnih utjecaja.

Medjutim dok je u Evropi svaki čimbenik bio predstavnik kojega staleža ili korporacije i o njih se oslanjao: u Rusiji se družtveni čimbenici javljaju posamce, to su odjelite osobe, no za njihovim ledjima nije stajala uredjena stranka, gusta falanga običnih vojnika, koji bi žarko branili obće koristi, interese cieloga staleža ili udruge. Tako na primjer u doba humanizma Sickingen ili Hutten znatni su poimence po tom, što su predstavnici interesâ ciele političke korporacije. Sickingen je bio zaštitnik interesâ ciele stranke, bio je po tom moćna družtvena sila, na koju su se morali osvrtati i njemački car i kralj francuzki. U Rusiji su borci imali riedko kad za sobom stranku; oni su se opirali o same sebe, pa je za to njihov rad u povjesti Rusije ostajao gotovo bez traga, dok nisu odkrili novih putova za družtvenu djelatnost s pomoću zapadne prosvjete. Književnošću je odkrito polje za izmjenu misli i za utjecaj na družtvo. Pojedini radnici mogli su sada ostaviti vidne tragove svojega nastojanja. Budeći u družtvu ljubav i shvaćanje za književnost, podižući to shvaćanje, uzvisujući obću ravan ruske civilizacije, stvarajući sebi obćinstvo i stranku, ovi su ljudi nahodili za se davno željenu, živu, marljivu radnju, nalazili su polje za razvoj svojih sila i za uspješno razvijanje, gdje njihov trud nije više odilazio netragom. Zato su pisci u Rusiji imali svagda veći družtveni zamašaj, po kojem su njihova djela, kadšto na uštrb njihove umjetničke vriednosti, postizavala družtvenu cienu. To je i uzrok, što su gotovo svi važniji spisatelji ruski novijih vremena uz riedke izuzetke doživjeli progone i patnje, mnogi nisu mogli mirno proživjeti svoje dane, neki su dapače svoje nastojanje platili glavom, kao na priliku Puškin i Lermontov. Martirologij je ruske književnosti dosta krupan!

Ozbiljna družtvena ciena ruske književnosti može se razabrati već odatle, što veliki monarsi podržavahu svoje reforme literarnim djelima, koja su ili sami pisali ili ih naručivali u drugih. Tako su postupali Petar Veliki i Katarina II. Petar je naložio, da se sastavljaju propoviedi, u kojima se objašnjavaju njegove [5]promjene, priredjivao je glume, u kojima su se ruglu izvrgavali protivnici njegovih reforma; a Katarina je poticala satirične novine, sama ih podupirala i pisala djela satiričnoga i družtvenoga uzgojnog smjera.

U Rusiji se okupljaju ljudi i stvaraju družtveno-političke stranke po smjeru i stupnju naobrazbi. Možno se je baviti ciele godine u kojem krugu ne znajući, pripada li ovaj ili onaj član medju plemiće ili je iz drugoga sloja (a to se na Zapadu saznaje na prvom susretu); samo se pita, kojemu tko smjeru pripada po svojoj naobrazbi. Time se tumači i to, zašto Rusija imade razmjerno tako mnogo mjesečnih žurnala naučno-književnoga sadržaja, premda neke druge države evropske imadu veći broj čitateljâ. U ove žurnale ulazi sve, što imade suvremeni interes, a što izvan Rusije izlazi u posebnim brošurama. Zato u Rusiji imade manje brošura. Ovi su žurnali veoma razšireni i nalaze se u rukama svakoga naobraženog čovjeka. Oko njih se okupljaju i okupljali su se od prije pojedine stranke. Takovu su zadaću imali: »Moskovski Telegraf«, »Teleskop«, »Moskovski Vjestnik«, »Suvremenik«, »Rusko Slovo«, »Djelo« , »Otačbinski Zapisci«(»Otečestvennyja Zapiski«), »Slovo«, a sada ju imadu — »Ruska Misao«, »Ruski Vjestnik«, »Ruski Obzor«, »Vjestnik Evrope«, »Sjeverni Vjestnik«, »Rusko Bogatstvo« i dr.

Budući da su politične prilike sprečavale praktični rad, te je napredak nalazio oduška samo u književnosti: beletristika je postupice dobivala družtveno-pedagogično značenje, i to tako, da se ne može povjest ruske književnosti u obće ni obradjivati samo s estetičnoga gledišta. U drugu opet ruku cenzura je mnogo vremena bila veoma stroga i zajedljiva, pa su se pisci morali izražavati, da se može čitati izmedju redaka. To je uzrokovalo mnoge nesporazumke, te je za ljude, koji su bili podaleko od književničkih krugova, tajni smisao ostajao podpuno nepojmljiv. Vještina u takovu pisanju i čitanju bila je tolika, da je vlast uzela administrativno postupati proti piscima, kojih su djela već prošla obću cenzuru, ako se je štogod čitalo medju redcima.

[6]
II.

Ruska se književnost dieli u narodnu ili naustičnu i u umjetnu ili pismenu. Pismena se opet dieli prema periodima narodnoga i državnog života.

Stara književnost ima četiri perioda: prvi ide od početka književnosti do Tatarskoga vladanja (u XIII. vieku), drugi od Tatarskoga vladanja do Ivana Groznoga (u XVI. vieku), treći od Ivana Groznoga do sredine XVII. vieka, a četvrti od sredine XVII. vieka do Petra Velikoga.

I nova se književnost dieli u četiri perioda: peti na ime viek ruske književnosti seže od epohe Petra Velikoga do Lomonosova (do vieka Katarine II.), šesti teče od Lomonosova do Karamzina (do Aleksandra I.), sedmi ide od Karamzina do Puškina, a posljednji, osmi od Puškina do danas.

O najstarijoj narodnoj poeziji ruskoj kazat ćemo koju niže, jer su se oko sabiranja epskih i lirskih narodnih pjesama staroga predtatarskog perioda Rusi stali živo baviti istom u prvoj polovini našega stoljeća; pjesme su se sabirale u različnim krajevima Rusije, gdje ove pjesme još i sada žive u ustima narodnim, razumije se, sa raznim izmjenama. Umjetna je književnost prešla k Rusima od podunavskih Slavena u doba, kad se je zavelo kršćanstvo (988. godine). Oko godine 855. dala su se sveta braća Ćirilo i Metodije na to, da sastave slavensku azbuku po uzoru grčkih slova.

Sa kršćanstvom prešli su u Rusiju alfabet i knjige crkvenoga sadržaja. Bile su napisane u »starom slovjenskom« (starom bugarskom) jeziku; tako se je izradio »crkvenoslavenski« jezik, koji se do danas upotrebljava u Rusiji u službi božjoj, a u obće je dosta razumljiv svakomu, ma i nenaobraženu Rusu. Najstariji je spomenik u Rusiji Ostromirovo evangjelje (od godine 1056.—1058.). Drugi je spomenik Izbornik Svjatoslavov (g. 1073.), to je preradba enciklopedijskoga zbornika, koji je bio posvećen bugarskomu caru Simeonu.

Preko Bugara dobila je Rusija množinu duhovnih legenda i svjetskih priča bizantinskoga i iztočnog porietla, koje [7]sačinjavaju čudnu smjesu apokrifâ, povjesti, mitologije i svetačkih legenda. Tako osobito mjesto zapremaju priče o Aleksandru Velikom i o Trojanskoj priči. Kasnije je koješta prevedeno na ruski ravno sa grčkoga. Književnost ovoga roda nahodimo u različnim zbornicima do 17. stoljeća, a u narodu održalo se koješta do danas.

U sredini XI. stoljeća živio je kijevski monah Nestor, kojega zovu otcem ruske književnosti. Njemu pripada kazivanje o ubistvu knezova Borisa i Gljeba i ljetopis najstarijih vremena Rusije, doveden do 1110. godine. Kasnije su ovaj ljetopis nastavljali i popunjavali razni duhovnici i svjetovnjaci. Vrela su mu bili bizantinski hronografi, odjelita kazivanja, legende i kazivanja suvremenikâ.

Na koncu XI. vieka bi složeno krasno epsko »Slovo o puku Igorovu« (očevidno, sačuvano u nepodpunu obliku), koje je našao grof Musin Puškin godine 1795. Po pjesničkoj cieni ide ovo djelo medju najznatnije spomenike ruske književnosti, složio ga je neki suvremenik samoga junaka, a sama pjesma odaje utjecaj narodne poezije i bugarske književnosti, koja je onda bila u Rusiji silna. Djelo je proniknuto rodoljubnom tendencijom, te je po zamisli autorovoj htjelo da nesložne knezove ruske ujedini proti azijskim hordama, koje su vječno prietile domovini. U njem se s velikim oduševljenjem prikazuje sudbina kneza Igora.

U to je doba Rusija bila gotovo na istoj visini naobrazbe, kao i ostala Evropa, s kojom je postojano i živo obćila. Kneginje su ruske iz kuće Vladimirove polazile zamuž za mnoge sinove vladarskih domova evropskih; broji se do 17 takovih udaja. To se je prekratilo, kad su zavladali Tatari. Težki jaram njihova gospodstva zapao je od sviju država evropskih samo Rusiju, koja ga je podnašala više nego tri stoljeća.

Oskudni ostatci kulture sahranili su se u manastirima, koji su bili pod bizantinskim utjecajem; pa i onda, kad se Rusija oslobodi od Tatara, samo se lagano i mučno oporavlja kultura pod moskovskom vlašću. Ali to ne bijaše stara Rusija, kakovu vidimo u dane Kijeva i Novgoroda. Despotsko [8]gospodstvo azijskih naroda udarilo je pečat i na moskovsko vrieme. Napokon u XVI. stoljeću počinje nova prosvjeta probijati sebi put. Car Ivan IV. Vasiljević (od g. 1534.—1584.) stade osnivati po gradovima učilišta i god. 1554. uredi u Moskvi prvu štampariju. Književni je spomenik naobrazbe i kulture u to doba — Domostroj (ekonomija), koji je sastavio Silvestar, plemeniti savjetnik onoga cara, štono je kasnije nazvan Groznim.

U to je doba Poljska bila sa Rusijom u kulturnoj svezi, pa je preko Kijeva utjecala na književnost rusku; tako se dogodi, da su se u ruski jezik uzeli uvlačiti tudji elementi u jugozapadnoj Rusiji, kad se je Litva sjedinila sa Poljskom; to je znatno smetalo sasvim narodnomu razvijanju ruskoga jezika i knjige. Njemačka je reformacija našla jeku i u Poljskoj, ali su ju ovdje doskora zatomili Isusovci, koji su amo pozvani zaokupili škole; oni su se zauzeli i za osnivanje školâ u jugozapadnoj Rusiji. Njihovu se utjecaju u XVII. stoljeću oprieči Petar Mogila: bio je to znamenit čovjek, koji je mnogo putovao i izučio se u parizkom i inim sveučilištima; on je podao maha kijevskomu kolegiju, koji je već postojao, i u obće pridigao kulturu i nauku. Sâm je pisao učene duhovne knjige i stihove po uzoru poljske versifikacije. Ivanu Mogili i njegovim pomagačima podje za rukom osloboditi jugozapadnu Rusiju od Isusovačke škole. Kad se je Malorusija (sa glavnim mjestom Kijevom) otresla poljske vlasti i sjedinila s Velikom Rusijom, postade utjecaj kijevskih učenjaka na rusku knjigu veoma znatan. Preko njih je Moskvu presvojio duh suvremene evropske nauke, pa se je njima služio još i Petar Veliki, dok nije mogao dobaviti učitelje pravac iz Evrope.

Od kijevskih učenjaka, koji su došli u Veliku Rusiju, osobito su vriedni pažnje Simeon Polocki († 1682.) i sveti Dmitrij Rostovski Tuptalo († 1709.). Pod njihovim utjecajem bi u Moskvi godine 1685. uredjeno učilište (slavensko-grčko-latinska akademija); za cara Alekseja Mihajlovića nahodimo već vrstu svjetskih drama, koje su se prikazivale u domu naobraženoga boljara A. S. Matvjejeva. Ove je drame slušala i [9]buduća carica, mati Petra Velikoga. Medju inim je pisao svjetske drame i arhiepiskop novgorodski Teofan Prokopović, savjetnik Petra Velikoga.

III.

S Petrom Velikim počinje se nov period ruske literature. Petar je Veliki često naručivao dramska i druga književna djela, služeći se njima za svoje reforme. Car je glavom mnogo utjecao na književni jezik, koji se je za njega sve više i više oslobadjao od crkveno-slavenskih veriga; on je uveo i gradjansku azbuku, kojom se danas u Rusiji piše.

Rusija je nasilno iztisnuta iz stare kolotečine, a novom družtvenom silom javljaju se mladi ljudi, koji su uzgojeni izvan domovine ili koji su imali kod kuće inostrance za učitelje. To je bilo uzrokom, da se je novi period ruske književnosti odmah započeo sa satirom, sa kritikom suvremenih prilika; ruska je književnost udarila smjerom negativnim i u isti mah didaktičnim, pa se je toga držala dugo vremena. Prvi je pjesnik nove epohe knez Antioh Dmitrijević Kantemir (od god. 1709.—1744.). Kantemir se je naobrazio u Rusiji, ali je kasnije dugo živio u Parizu i Londonu, pa mu je taj boravak izvan domovine podao prilike, da se privikne inomu životu i da ironijski promatra domovinske družtvene prilike. Satirik po smjeru, on je pisao stihove, pazeći samo na broj slogova po francuzkom načinu. No već je Tredjakovski (od g. 1703. do g. 1769.), čovjek velike kulture, izticao potrebu, da se umjetna poezija povede za mjerilom narodne poezije, ali je sâm bio premalo za to nadaren, da iznese valjane primjere.

Istom veoma darovitomu Mihajlu V. Lomonosovu (od g. 1711.—1765.) podje za rukom, da provede osnovu reforme u jeziku i osobito u metrici. On je otac ruske metrike. Boraveći u Njemačkoj poradi svoje naobrazbe naučio se je metrici po njemačkom uzoru, osobito mu se svidjahu stihovi Günthera, za kojim se je povodio i u svojim svečanim odama. Po rodu pomorac, on je bio strastan rodoljub, te je kao član [10]petrogradske Akademije naukâ bio glava Niemcima protivne stranke. U obće kao učenjak i mislitelj on je mnogo veći nego kao pjesnik.

Njegov suvremenik Aleksandar P. Sumarov (od g. 1718. do 1777.) prvi je ruski pisac, koji je visoko postavio zadaću djelovati na družtvo s pomoću knjige, pa zato nije htio primiti nikakove dužnosti, koja bi ga mogla smetati u tom poslu. Pisao je tragedije na francuzki način u aleksandrincima, ali se je ogledao i u drugim vrstama poezije, te se je držao — na žalost bez razloga — ruskim Voltaireom. No za rusku je dramu stekao liepih zasluga. Prva postojana glumišta uvedena su u Petrogradu godine 1756., a u Moskvi 1759. Darovitiji je bio njegov rodjak Jakov B. Knjažnin (od g. 1740.—1791.), koji je svojom zadnjom dramom (»Vadim«) uzbudio cielu buru. Kad je ova drama napisana, već se je podpuno razigrala francuzka revolucija. Liberalna carica, koja se prije divila Voltaireu i slobodoumnim enciklopedistima, bojala se sada svakoga slobodnog pokreta misli.

U ovo neprijatno doba (1790.) Aleksandar N. Radiščev (od g. 1749.—1802.), jedan od prvih ljudi u Evropi po naobrazbi, objelodani svoju znamenitu knjigu »Putovanje iz Petrograda u Moskvu«. U njoj je s velikom čovjekoljubivošću opisao užasne prilike seljakâ, zahtievaše za njih slobodu i predloži razne osnove za administrativne reforme. Neke su se želje piščeve izpunile, ali istom za cielo stoljeće kasnije. Izdanje bi uništeno. A Radiščev bude osudjen najprije na smrtnu kaznu, no kasnije bi pomilovan i odaslan u Sibir.

Početak vlade Katarine II. (1762.) prikazao se veoma prijatnim za prosvjetu i razvoj književnosti. Njoj se činilo zgodnim, da književnost pretresa najvažnija družtvenopolitična pitanja: pod njenom egidom bi osnovan cieli niz satiričnih listova, ona je uzdržavala mlade talente, sama pisala satire i pripoviesti. Još godine 1783. izdala je naredbu, da se poradi narodne naobrazbe mogu bez zapreke osnivati privatne štamparije.

Satirično-didaktični pravac, koji se vidi u komedijama carice Katarine, nadje pravoga majstora u Denizu J. Fon-Vizinu [11](od god. 1745.—1792.), koji je napisao »Brigadira« i »Maloljetne« (Nedoroslj); u prvoj drami žestoko bičuje nastojanje svojih suvremenika, da bi se prikazali evropski naobraženi, dok svoje zanemaruju; a u drugoj podvrgava strogoj kritici rusku zlobu, koja je izrasla na osnovu kmetstva.

Drugi je vidan predstavnik komedije u ovo doba Vasilij V. Kapnist (od g. 1757.—1824.), pisac znamenite drame »Zanovetanja«, u kojoj oštro i smjelo šiba podmitljivost činovnikâ, poimence sudaca. Komedija se mogla iznieti na pozornicu samo na osobnu želju cara Pavla I.

Najznatniji je pjesnički talenat ovoga vremena dvorski pjesnik Gavrilo R. Deržavin (od god. 1743.—1816.), koji je opjevao caricu u svojoj »Felici«. Najpoznatija mu je oda »Bog«, prevedena na sve evropske jezike — djelo retorično, samo gdjegdje ukrašeno biserjem prave poezije. Deržavinu se ne smije poricati talenat, premda se nije mogao usavršiti poradi nedostatka dobrih uzora i krajne nedotjeranosti u književnom jeziku. Njegova su djela narodu tudja. Njegovi su suvremenici M. M. Heraskov (od g. 1733.—1807.), pisac težke epske pjesni »Rusijade«, i J. T. Bogdanović (od g. 1743. do g. 1802.), koji je pod utjecajem Lafontainea i Apuleja napisao nekoć mnogo čitanu »Dušicu«.

U liberalnom periodu Katarine II. u Moskvi su radili N. J. Novikov (od god. 1744.—1818.) i njegov rano umrli drug Švarc (koji je došao u Rusiju godine 1776., a umro 1784.). Oni su osnivali štamparije, knjižnice, knjižarnice, žurnale; vodili učeno družtvo, u kojem su bili članovi najdarovitiji i najobrazovaniji ljudi sve Rusije. Njihov je rad urodio velikim plodom. Prije Novikova bile su u Moskvi samo dvie knjižarnice, koje su prodavale knjigâ na godinu za 10.000 rubalja, a na koncu njegova rada bilo je ondje dvadeset knjižarnicâ s 200.000 rubalja godišnjega prometa. Osim toga je Novikov bezbroj knjiga, ponajviše prievoda, razpoklanjao po svoj državi.

U njegov krug udje i mladi Nikolaj M. Karamzin (od god. 1765.—1825.), koji je uzrokovao u književnosti velik prevrat. Zanimajući se iz početka prievodima i člancima za [12]djecu, do skora ode na Zapad, da se usavrši; a ovaj boravak na strani nije samo prijao njegovu duševnomu razvoju, nego ga je sačuvao od biede, koja se skoro iza njegova odlazka oborila na njegove moskovske drugove. Predjašnji liberalni sistem Katarinin prevratio se u strogo regresivan; privatne štamparije, koje je prije sama carica podpomagala, biše dokinute godine 1796.; ujedno bi zapriećeno uvoziti inostrane knjige, a u glavnim mjestima, kao i u pokrajini, bi zavedena duhovna i svjetska cenzura. Družtvo pisca Novikova već je prije raztepeno, sam Novikov dopane tamnice. Već prije, nego se Karamzin vrati sa putovanja po Evropi, javila su se njegova znamenita »Pisma ruskoga putnika«, odišući novim duhom. Do tada su ljudi u Rusiji evropske prilike, velike umjetnike i mislitelje poznavali ponajviše po prievodima obično nevaljalima, pa su svu bit evropske naobrazbe nalazili u tom, da se odievaju po francuzku i da se povode za pseudoklasičnom književnošću. Sad najedared dodje Karamzin i u vjernim, živim crtama prikaže u svojim pismima sliku zapadne prirode i družtva. Njegova promatranja, njegovi osobni susretaji s prvacima evropske nauke i književnosti primakli su čitatelje, rek bi, licem k licu do onoga, što su do tada mogli pomišljati tek veoma nesavršeno. Uza to bješe jezik ovih pisama lagan i prijatan, u sretnoj opreci sa težkim književnim jezikom Karamzinovih suvremenika, sa jezikom, koji se još nije očistio od silne primjese crkvenoslavenske. Karamzin osnuje žurnal »Vjestnik Europe«, u kojem je podavao naučno-književnu hroniku i na taj način poučavao svoje zemljake. Premda se je i on često žalio na tegobu cenzure, ipak mu je neriedko pošlo za rukom obići zabranu, da se šire i prevode inostrana djela. U ostalom proti njemu se stvori silna konservativna stranka, kojoj je bio na čelu predsjednik Akademije A. S. Šiškov (od g. 1754. do g. 1841.), te se razpali borba, u koju je ušao vas tadašnji književnički sviet; no u toj prepirci sve su mlade sile stajale uz Karamzina. On je uveo u Rusiju sentimentalnu poeziju i »gradjanske« motive; borbu sa pseudoklasicizmom započeo je s pripoviešću »Biedna Liza«, koja se je kosnula tisućâ čitatelja i [13]bila uzrokom nebrojenim pohodima na mjesto radnje, blizu Moskve. U Karamzinu je Rusija dočekala takodjer i povjestnika, koji je prvi obradio »Povjest ruske države« na osnovu prvih vrela. Najljepše vrieme njegova književnoga rada pada u vladu Aleksandra I., jer je kratka vlada Pavlova bila još neprijatnija po duševni razvoj, nego posljednje godine Katarinine.

J. J. Dmitrijev (od g. 1760.—1837.), drug Karamzinov u mlade dane — zajedno sa svojim predšastnikom J. J. Hemnicerom (od g. 1745.—1784.) i suvremenikom A. E. Izmajlovićem (od g. 1779.—1831.) odlikovahu se osobito u basni.

Od dramaturgâ ovoga doba zaslužuje spomen Vladimir A. Ozerov (od g. 1770.—1816.), koji je svoje junake gradio po uzoru francuzkom (»Dmitrij Donski«), a gdjekad po primjeru njemačkih i englezkih pisaca (»Fingal«).

Od Karamzina je kud i kamo veći pjesnik njegov mladji suvremenik Vasilij A. Žukovski (od god. 1783.—1852.), koji se razvijao još u književničkom krugu Novikova, drugovao s Karamzinom, radio s njime, borio se za nj; pa kako je Karamzin uveo sentimentalnu poeziju, tako je on odkrio romantični period ruske književnosti. Premda je on, udubavši se u njemačke i englezke pjesnike, više iz njih prevodio nego samostalno tvorio, opet je umio svagdje unieti svoju osobnu bol, koju mu zadade nesretna ljubav, svoje misli i čuvstvovanja, tako da su njegove pjesme više no goli prievodi.

Napoleonove vojne kako u Germaniji tako i u Rusiji probudile su narodnu samosviest. Osobito se silno dojmio mnogih obrazovanih Rusa, koji su služili u vojsci, pohod preko ciele srednje Evrope do Pariza. Ono, što je Karamzin izkusio i u svojim pismima predstavio čitateljima, mogao je sada svatko vidjeti na svoje oči. Osjetljiva mladež vrati se kući s obnovljenim duhom, puna čovjekoljubivosti, naobrazbe i slobodoljublja pa se žurila, da dade oduška svomu srcu u poeziji i u obće u književnom radu. Ovi ljudi po svojim sklonostima i po mislima, koje su ponieli sa sobom sa Zapada, nisu se osjećali voljko ni u vojnoj ni u gradjanskoj službi tadašnje Rusije.

Car Aleksandar I., koga je uzgojio Švicar Laharpe, u [14]mlade dane i u početku svoga carovanja držaše se romantično-liberalnoga pravca, koje je kasnije iz raznih uzroka prešlo u mistični konservatizam. Mladi ljudi, zaneseni rodoljubnim i čovjekoljubivim idealima, što su se nedavno borili s Napoleonom za domovinu i oslobodjenje Evrope od tudjega iga, stvarali su po primjeru njemačke mladeži razne saveze; ovim je savezima bilo svrhom moralno usavršivanje i družtveni napredak. Car je znao za ta družtva, te je bio sklon njihovim plemenitim težnjama. Pjevačem ovih težnja izstavi se Kondratij F. Ryljejev (od god. 1796.—1825.), koji se je proslavio svojim »dumama«.

Restauracija na Zapadu povede za sobom reakcioni Metternichov sustav, koji je i u Rusiji našao vatrenih braniča. I u Rusiji period krajnoga liberalizma izmieni se reakcijom; jedan od najvažnijih njezinih braniča bijaše čuveni Arakčejev. Oštri ovaj prelom izazva u družtvu, a osobito u mladeži nezadovoljstvo, koje je raslo i raslo, te napokon izrazilo se po smrti cara Aleksandra u prosinačkoj buni (14. prosinca 1825. god.). Dionici ove bune zovu se »dekabristi«. Žrtvom ovoga pokreta palo je mnogo mladih ljudi, od kojih su neki obradjivali i književno polje, kao što su lirik Ryljejev, knez A. J. Odojevski (od god. 1802.—1839.) i beletrist A. A. Bestužev (od god. 1795.—1837.), koji je pisao pod pseudonimom »Marlinski«, a bio je jedan od najljubljenijih pripovjedača svoga vremena.

Uporedo sa romantičnom muzom Žukovskoga zvučala je lira više realističnoga epikurovca Konstantina N. Batjuškova (od godine 1788.—1855.), koji se je zajedno s pobjedničkom vojskom iz Evrope vratio u domovinu, ali je ovdje naišao na velika razočaranja, te je napokon poludio. Spominjemo još J. J. Kozlova (od godine 1779.—1840.), sliepoga pisca »Monaha«, N. J. Gnjediča (od god. 1784.—1833.), prevoditelja Homerove »Ilijade«, D. V, Dyvydova (od god. 1784.—1839.) i osobito Ivana Andrejeviča Krylova (od godine 1768.—1845.), prvoga čisto narodnoga pjesnika; u njegovim se je basnama odrazio narodni humor, često izazvan pojavima suvremenoga [15]družtvenoga i političkoga života. Mnogi su njegovi stihovi postali poslovicama; Krylov na polju basne nadilazi sve evropske pisce, ne izuzevši ni Lafontainea. Svi su ovi pisci utirali put jednomu od najvećih ruskih pjesnika — Aleksandru Sergejeviću Puškinu (od god. 1799.—1837.).

IV.

S Puškinom se započinje najnoviji period ruske književnosti. On je u početku bio romantik. Napoleonove vojne dale su mu pobude, da pjeva rodoljubne pjesme, u kojima se je povodio za Žukovskim, a Žukovski je opet bio pod dojmom germanskih vojnih romantika. Zanesen liberalnom strujom Puškin je pisao pjesme i epigrame sa socijalnopolitičkom primjesom, a medju inim u to doba spjeva svoju »Odu slobodi«, koju ju je milostivo primio car Aleksandar I., ali bi kasnije zabranjena. Za nekoliko godina poslije kongresa u Aachenu, Tropavi i Ljubljani nastupi reakcija, i Puškin samo s pomoću moćnih osoba ukloni se izgonu. U početku bi poslan na jug, a poslije na svoje imanje bez prava, da ga ostavi. Ovdje u toj samoći stvorio je pjesnik svoja najdivnija djela. Otresavši se romantike, podade se byronizmu, koji se je prenasitio života, ali se ipak izbavi i od njega, jer se je na sreću pjesnik sve više i više zbližavao sa narodnim težnjama.

U to doba upravo se počinju Rusi baviti i oko narodne pjesme. Našasta zbirka bylinâ (junačkih pjesama) K. Danilova, koju je g. 1818. objelodanio Kalajdović, pobudi interes u izobraženih izpitivača i pjesnika. S vremenom su izašle i druge zbirke, koje se dopunjavaju još i dandanas. Najbolje zbirke pripadaju Petru Kirjejevskomu, Rybnikovu i Hilferdingu. Narodne pjesme živu u raznim gubernijama, no osobito na sjeveru, gdje su se pod zaštitom prostranih pustinja i šuma stari običaji sačuvali u veoma svježu obliku. Različne se pjesme ujedinjuju u podpune epopeje, pa se tim narodna ruska epika razlikuje od epa nekih drugih naroda, u kojih su epopeje došle do našega vremena u književnoj obradbi, pa je nastala potreba, da [16]kritika na pr. u pjesmi o Nibelungima potražuje izprvični sloj narodnih pjesama. Naprotiv u ruskoj epici (kao i u hrvatskoj) treba samo da se odiele najstariji elementi od novijih varijanta. Kao što se je politički život skupljao u Rusiji oko Kijeva, Novgoroda i Moskve, kao što ova tri imena pokazuju tri različne periode ruske povjesti: tako se i skupine narodnoga kazivanja tiču ovoga ili onog perioda. Najstarije pjesme pripadaju kijevskomu periodu, a glavni je narodni junak ujedno najveći junak kijevske skupine; junaci ove skupine okružuju »rumeno sunašce — miloga kneza Vladimira«. Ilija Muromec predstavnik je slobodnoga ruskog seljačtva. On vazda ostaje vjeran svojemu zvanju, odbija kneževske milosti i u obće svaku ma kakovu poboljšicu. On spasava Rusiju, kojoj prieti najveća pogibelj, kad ga zastrašeni knez Vladimir stane zaklinjati udovama i sirotama. Odlične su crte ovoga epskog junaka dobrodušnost i strpljivost, sjedinjena sa tvrdom vjerom u svoje sile; on nije ni žestok ni prevarljiv. Za Ilijom stoji još cieli niz tipnih »bogatira« (junakâ).

Narodna poezija, za koju do sada nije nitko mario, izišavši evo na vidjelo duboko se dojmi ruske umjetne književnosti i podade Puškinu i njegovu kolu novu silu i pravac. Istom od ovoga vremena zaslužuje ruska (pisana) književnost ime »narodne«; do tada je bila inostrana biljka, presadjena najprije iz Bizanta, a kasnije iz Zapadne Evrope. Od to doba daroviti pjesnici i prozaici trse se spajati narodna načela s načelima Zapada. Tako nastoje ruski spisatelji stvoriti tip, koji odgovara potrebama ruskoga života, — tip ruskoga čovjeka.

Već u pjesničkoj pripoviesti »Ruslanu i Ljudmili« Puškin je jasno izkazao nastojanje, da sveže inostranu romantiku s ruskom narodnošću. U kasnijim se njegovim većim pjesnima (Kaukazki zarobljenik, Bahčisarajska fontana, Cigani) mjesto romantike javlja byronizam; napokon izadje njegov narodni roman u stihovima — »Evgenij Onjegin« (od g. 1823.—1831.), u kojem je na početku još možno zamietiti utjecaj Byronov, no naskoro se njegov utjecaj gubi za narodnim prizorima i opisima ruske prirode. U tom se romanu prvi put riše značaj [17]čisto ruske žene Tatjane, u junaku romana prviput vidimo čovjeka, u kojega su se jasno odrazili svi nedostatci kao i sva preimućtva onih osobina, koje su se razvile na osnovi tadašnjega ruskog družtva. Onjegin se je razišao sa ruskim družtvom, koje bijaše posljedak umjetnoga nenarodnog razvoja; pa budući sâm produkt ovoga poredka, on zajedno sa svojim tvorcem ište — unutrašnje oslobodjenje. Svi najznatniji tipi ruskih romana sve do naših dana (na pr. u Turgenjeva i Gončarova) imaju Evgenija Onjegina za svojega praotca.

U isto vrieme steče na polju komedije bezsmrtnu slavu prijatelj Puškinov Aleksandar S. Gribojedov (od g. 1795.—1829.), čovjek velika dara i goleme naobrazbe, koji je rano poginuo za narodne bune u Teheranu, gdje je bio poslanikom. Njegova komedija »Zlo od razuma« (Gore ot uma) napisana je prije »Onjegina«, ali ju zabrani cenzura štampati, pa je kolala po Rusiji u tisućama priepisâ. Junak komedije Čacki tek što se je vratio iz tudjine, kao čovjek svjež, poražen slikom družtvenih okolnosti, počinje goruću propovied, ne bi li svoju okolinu uputio o nepravilnosti prilikâ. Sve se svrši s tim, da Čackoga, kao neugodno čeljade, proglase najprije za karbonara, političkog nezadovoljnika, a zatim upravo za ludova, tako da Čackomu nije druge nego pobjeći.

U godinu 1825. padaju najznatnija djela Puškinova, u toj ih je godini ili napisao ili zamislio. Amo se prislanja osim mnogih lirskih pjesama »Boris Godunov«, narodnohistorijska drama. Malo iza toga, što je car Nikolaj uzašao na priestol, bi Puškin pozvan na dvor i medju inim zapane mu zadaća, da napiše povjest Pugačevljeva prevrata. Godine 1837. poginu u dvoboju, koji je izazvala fino izpredena pletka. Puškin je pisao takodjer u prozi, a ostavio je mnogo nedovršeno; sve to pokazuje, da njegov pjesnički genij nije još dostigao svoje najviše točke.

Oko Puškina sakupi se kolo pjesnikâ, od kojih su se osobito iztakli Evgenij A. Baratvnski (od god. 1792.—1844.), Nikolaj M. Jazykov (od god. 1805.—1847.) i baron Anton A. Deljvig (od god. 1798.—1831.).

[18]

Mnogo slabije utjecaše Puškin na filozofa, pjesnika i kritika D. V. Venevitinova (od godine 1805.—1827.) i na nesretnoga originalnog A. J. Poležajeva (od god. 1809.—1838.). Poležajev je poradi cinične pjesme »Saške« iz reda djakâ uzet u vojnike, propio se i napokon završio život u vojničkoj bolnici. Njegova je poezija — lirika očaja. Ironija sudbine htjede, da je imenovan častnikom — poslije smrti; zato se Poležajev u portretu, koji je bio pridodan njegovim djelima, vazda slika u častničkom odielu, premda ga za života nije nikada nosio.

To bijaše mučno doba. Cenzura se protegla do krajnjih granica, nauka i naobrazba došle su pod policajnu pažnju. Broj djaka bio je u sveučilištu ograničen na 300. Filozofija se nije smjela predavati; iz tečaja povjesti bila je izključena epoha francuzke revolucije. Sa zapadom se je moglo veoma težko obćiti. Književnost, ili bar onaj njezin dio, koji je popularan, otudji se životu. Najljepši talenti zamukoše i osnovaše osobit krug, u kojem su osim inih bili Žukovski, Puškin i kn. Petar A. Vjazemski (od godine 1792.—1818.). U žurnalistici je kolo vodila »Sjeverna pčela«, koju su izdavali N. J. Greč i T. V. Bulgarin, pa »Biblioteka za čitanje«, koja je izlazila o trošku knjižara A. F. Smirdina, a uredjivao ju je poznati rugalac i šaljivdžija Josip J. Senkovski. Ovi su ljudi, kao da su uzeli književnost u zakup, bez milosti gonili iz književnosti sav napredak i podupirali svoje dobre prijatelje, koji su se kasnije pokazali kao lažni talenti. Takovi su bili na pr. N. V. Kukoljnik i A. V. Timofejev.

Otudjujući se od sadašnjosti, književnost je rado zalazila u prošlost. U to doba počeo se u Rusiji veoma marljivo obradjivati historijski roman, kojim su se osobito dvojica bavila: M. N. Zagoskin (od god. 1789.—1852.) (»Juraj Miloslavski«, »Askoldov grob«) i J. J. Lažečnikov (od god. 1794.—1869.), (»Posljednji Novik«, »Ledeni dom«, »Basurman«).

Od lirikâ u ovo doba iztiču se E. J. Guber (od godine 1814.—1848.), V. G. Benediktov (od g. 1807.—1875.), J. P. Kljušnikov, T. J. Tjutčev (od g. 1803.—1872.), grofica E. P. Rostopčin (od g. 1811.—1852.) i Karolina K. Pavlov. [19]Nekako u ovo doba počeo je raditi grof Vlad. A. Sologub (njegova su najbolja djela »Tarantas«, »Po vješt dviju kalošâ« i t. d.) Kao beletrist i kritik bio je na glasu Nik. F. Pavlov (od god. 1803.—1865.) (»Tri pripoviesti«).

No pored sviju prepona kulturni je pokret probijao svoje putove. Ne malu zaslugu steče na tom polju novinar i kritik N. A. Polevoj (od god. 1796.—1846.), sin Kurskoga trgovca, rodom iz Irkutska, samouk. On je u Moskvi od god. 1824. do god. 1834. izdavao čuveni žurnal »Moskovski Telegraf«, gdje je zametnuo žestoku borbu sa pseudoklasicizmom i branio romantiku. On je napisao »Povjest ruskoga naroda«, koja je prosula novo svjetlo, izniela nove poglede na predmet. Drugi važni žurnal ovoga vremena bijaše »Teleskop« (od god. 1831. do god. 1836.), što ga je izdavao profesor moskovskoga sveučilišta N. J. Nadeždin (od god. 1809.—1856.), kritik, koji je pisao pod pseudonimom Nadoumka, po filozofijskom pravcu Schellingovac.

Duševni život Rusije u tridesetim i četrdesetim godinama ujedinjivao se je u moskovskim družtvima, gdje se je misao daleko od petrogradskoga birokratizma mogla razvijati slobodnije, gdje se je lašnje disalo i gdje su još donekle živjele tradicije vremena Novikovljevih, gdje su se nahodili još neki spašeni dekabristi. Mladi ljudi, od kojih su se mnogi učili po njemačkim sveučilištima, donosili su sa sobom ljubav k filozofiji, koja je onda vladala, k filozofiji Schellingovoj i Hegelovoj. Schellingov su sustav propoviedali i sa katedre profesori J. J. Davydov (od g. 1794.—1813.) i M. G. Pavlov (od godine 1793.—1840.). Moskovsko sveučilište zaprema odlično mjesto u povjesti umnoga razvoja u Rusiji. Prvo filozofsko družtvo bilo je sastavljeno od Schellingovaca, medju kojima su bili Venevitinov, braća Kirjejevski i knez Vlad. T. Odojevski (od god. 1804.—1869.), znamenit čovjek, veoma široke naobrazbe (njegovo je najčuvenije djelo »Ruske noći«). Kad se je poradi raznih uzroka iza nekoliko godina razpao krug Schellingovaca, utvrdi se oko Nik. Vlad. Stankovića (od godine 1809.—1840.) novi krug Hegelovaca. Kasnije nastade u [20]ovom krugu razlika i proizadje podjela u »slavjanofile« i »zapadnike« (donekle pod utjecajem »Filozofijskoga pisma« skeptika Petra J. Čajadeva). I jedni i drugi težili su za tim, da provedu reforme u družtvenim i državnim prilikama; i jedni i drugi bijahu rodoljubi, ali svak na svoj način; jedni su sve osnivali na narodnoj osnovi, na temelju filozofijskih, crkvenih i historijskih prilika, ali su precjenjivali značenje bizantinizma u ruskoj povjesti; drugi su opet izpitivali družtvenopolitička pitanja, zanimali se ne prošlošću nego budućnosti, i tražili izlazak u zapadno-evropskoj, osobito socijalističnoj književnosti. Jedni su zalazili u dubinu prošlosti, tražeći ondje svoje ideale, i stvorili niz prekrasnih učenih razprava o ruskoj povjesti i ruskoj narodnosti: oni su dali prvu pobudu za probudjenje narodne samosviesti; drugi pak provodeći zapadne kulturne ideje, oplodjivali su domaću zemlju i prigotovljali veliku sintezu svojega i tudjega, obradjivali tlo za budući razvoj Rusije. Obje stranke, i slavjanofili i zapadnici, uzajmice su se nadopunjavale; njihova je djelatnost na prvi pogled uzajmična, bilo je to lice i naličje iste medalje. Tako su se obrazovale dvie goleme stranke u novoj ruskoj književnosti, dva smjera, koji obuhvaćaju i državu i družtvene prilike: obje se stranke medju sobom bore, broje u svojim redovima najvidjenije i najprosvjetljenje ljude, te do dana današnjega diele veliku gromadu čitateljâ u dva tabora.

Medju slavjanofile ide Aleksej S. Homjakov (od g. 1804. do g. 1860.), otac slavjanofilstva u pravom smislu, bogato nadaren filozof, bogoslov i pjesnik, panslavist, vatren rodoljub, koji je gledao na prilike možda nešto optimistično, ali u svakom slučaju čovjek genijalne prirode, do sada još nedostatno proučen i ocienjen.

K slavjanofilima pripada i darovita obitelj Aksakovâ; otac Sergej T. (od god. 1791.—1859.) napisao je »Obiteljsku kroniku«, epsku sliku vlasteoske obitelji. Njegovi su sinovi Konstantin (od god. 1817.—1861.), historik i filolog, i Ivan (od godine 1823.—1886.), publicist i pjesnik, posljednji od plemenite plejade. Znatno se je iztakao filozof Ivan V. Kirjejevski [21](od god. 1806.—1856.) i njegov brat Petar (od godine 1808. do godine 1856.), poznati sabirač narodnih pjesama ruskih. Od slavjanofila napominjemo još Jurja T. Samarina i Dm. Valujeva.

Medju zapadnike ide jedan od najboljih ruskih prozaika i najoštroumnijih pisaca Aleksandar N. Hercen (pseudonim: Iskandar) (od god. 1812.—1870.), koji se je pod konac života prislonio uz ideje, veoma blizke slavjanofilstvu; njegov drug i sutrudnik Nikolaj P. Ogarev (od god. 1813.—1877.), pjesnik dosta darovit; Vas. P. Botkin, kritik i putnik, profesor obće povjesti u moskovskom sveučilištu Timofej N. Granovski (od g. 1813. do g. 1855.), jedna od najplemenitijih ličnosti u povjesti ruske inteligencije, i slavni kritik Visarion Grigorjević Bjelinski (od godine 1810.—1848.), koji je silno utjecao na razvoj ruskoga družtva i književnosti. Bjelinski je umio ocieniti svako novo djelo književnosti ne samo sa gledišta estetične kritike, nego je ujedno pokazivao svezu djelâ sa svjetskim pojavima. Njega možemo nazvati uzgojiteljem ruskoga družtva u najvišem smislu ove rieči. Svi pisci i pjesnici novoga perioda izkusili su njegov utjecaj. On je oborio lažni auktoritet književnikâ predjašnjega doba i prvi procienio značenje novih pjesnika i spisatelja. Njegovo estetično osjećanje bijaše tako golemo, da su njegovi prigovori u većini slučajeva ostali definitivni, pa se i sada ne mogu promieniti. On je utemeljio književnu reputaciju mnogih pisaca, prokazao i proslavio neke talente, kao na priliku Aleksandra V. Koljcova (od godine 1809.—1842.), silnoga samobitnog lirika, tvorca pjesama, koje su potekle iz dubine narodnoga srca; neke od njegovih pjesama pjevaju se danas po narodu. Od pjesnika, koji su donekle pošli stopama spomenutoga Koljcova, napominjemo Ivana S. Nikitina (od godine 1824.—1864.). Predšastnicima Koljcova mogu se na polju pjesme držati profesor moskovskoga sveučilišta Aleksej T. Merzljakov (od godine 1778.—1830.) i glumac N. S. Cyganov († g. 1833.).

Uporedo sa Puškinom stoji genijalni pjesnik Mihajlo Jurjević Lermontov (od godine 1814.—1841.), jedan od [22]većih lirika u svietu, koji je u 27. godini poginuo u dvoboju na Kaukazu. Poslije smrti Puškinove on je odmah stao na stranu onih, koji su poznali zlu pletku i zahtievali, da se krivci kazne. (Vidi njegovu pjesmu »Na smrt Puškinovu«.) Njega pošalju na Kaukaz, pjesme je bilo zabranjeno štampati, tako da je »Pjesma o caru Ivanu Vasiljeviću« s mukom mogla ugledati svjetlo — i to bez imena pjesnikova. To je pjesma narodna, savršen proizvod umjetnosti. U djelima pjesnikovim odrazila se neumorna borba slobodnoga, samostalnoga plemenitog duha sa silom vremena, koja je sve izjednačivala; u njima se javlja očaj Rusa, koji se u duši osjeća slobodnim, dok ga prilike u domovini pritiskaju; na taj način očaj je u pjesnika razumljiv, kao i u Byrona, koji je takodjer svisnuo poradi stanja u svojoj rodnoj zemlji. Nije pravo Lermontova nazivati prostim imitatorom Byronovim. Lermontov je, kao i Byron, progonjen u svietu tudjinac, ali s ruskom dušom. Sa svom svojom snažnom prirodom Lermontov teži k svjetlu i dobru, samo u njima vidi pjesnik spasenje od duševnih muka. Ove je pokrete i borbu prikazao u svojoj velikoj pjesni »Demonu«. On je napisao takodjer znamenitu dramu »Maškaradu«, a okušao je svoju snagu i na polju romana, i to s golemim uspjehom. Proza u njegovu »Junaku našega vremena« (god. 1841.) ostala je nedostižna. Medjutim dok se Čacki u Gribojedova nad razvraćenim družtvom osipa dugim moralnim govorima, i dok se snažni Onjegin Puškinov odvraća od družtva i zapada u bezsilan spleen, junak Lermontovljev Pečorin u gorku otvrdnuću kazni sebe i okolicu. Njegova neobična sila gubi sama sebe; ne nalazeći za nju prilike, da ju upotrebi, Pečorin ostaje toliko pametan, pa ne probija glavom zida, no u isti par on je i premlad i prepun života, da bi se mogao oboružati filozofskim pokojem.

Ne mnogo kasnije (god. 1843.) pojavi se roman Hercenov »Tko je kriv?«, u tom romanu glavni junak Beljtov uzalud traži za se znamenitu družtvenu djelatnost i napušta Rusiju, da bi se podao plemenitoj dangubi, premda inače osjeća i misli demokratski.

[23]

U isti mah izišao je sa svojim pripoviestima i komedijama jedan od najvećih ruskih prozaika Nikolaj Vas. Gogolj (od godine 1810.—1852.). Prije napominjani spisatelji prikazivali su u svojim djelima visoku naobrazbu ili više klase: Gogolj naprotiv iznosi pred čitatelja sve slojeve družtva i bičuje ih, u isto doba zabrinut za njihovo nizko moralno stanje. On daje maha i prostora svojemu neizporedivomu humoru, no sa skrblju prikazuje svoje tipe, te umije i u njih pokazati, što je obće ljudsko, hoteći time odvratiti čitatelja od očaja. Nezdravi uvjeti života — eto, što odvraća čovječju prirodu od pravoga puta; odstranite njih — pa će i ljudi biti drugačiji; i izpod pokvarene ljuske vidi se zdravo zrno. Takovo gledište osobito nahodimo u veličanstvenom romanu Gogoljevu »Mrtve duše«. Junak romana Čičikov prolazi unutrašnjom Rusijom i susreće se s raznim tipima i značajevima; djelo je ostalo nedovršeno. Gogolj je u svjetskoj književnosti jedan od najsilnijih predstavnika pečalnoga humora, i sam Dickens, kako veli neki kritik, samo je mladji brat Gogoljev. U pripoviestima riše Gogolj sa zanimljivom i nepridržanom veselošću narodni život maloruski. S njegovim komedijama, osobito s »Revizorom«, gdje bičuje suvremeno činovničtvo, slabo se što može porediti. Manira je u Gogolja čisto realistična, sve je do sitnicâ uzeto iz života, pa su za njime na tom putu pošli svi pozniji pripovjedači ruski. Gogolj se smatra glavom i samoniklim osnivačem u Rusiji tako zvane »obličiteljne literature«, koja odkriva nedostatke družtva, imajući pred očima idealne ciljeve, ciljeve njegova moralnoga preporoda.

U povodu revolucije na Zapadu pod konac četrdesetih godina, reakcija je u Rusiji postala silnija, pa je literatura pala u veća ograničenja. Turgenjev je poradi toplo napisana nekrologa Gogolju bio poslan na imanje svoje i predan nadzoru policije. Dostojevskoga su odpremili u Sibir poradi drugovanja sa kolom Petraševskoga, u kojem su se čitale socijalistične knjige. Tek krimska vojna proizvede promjenu u prilikama. Nastupi vrieme reformâ: oslobodjenje kmetovâ, sudbene reforme, izmjena cenzurnih pravila, pedagogijske [24]reforme i dr. Rusija je dugo stenjala, pa dobivši svježega uzduha sad je odahnula. Pokrenu se sva pitanja socijalno-političnoga života. Živjeli su kao u vrućici, pa kao u vremena revolucije naglo su prolazile faze razvoja jedna za drugom. Pred družtvom išla je književnost, ona je podavala formule tendenciji i težnjama, podavala im imena i iznosila tipe, koji su bili udešeni po značajevima u samom životu i po kojima su se nazivale ciele stranke. Glavni su pisci ovoga perioda — Turgenjev i Gogolj; ako pročitaš njihove romane po kronologijskom redu, moći ćeš proučiti povjest unutrašnjega razvoja ruskoga družtva u to vrieme.

Ivan Sergejević Turgenjev (od god. 1818.—1883.) počeo je svoju djelatnost godine 1845. i osnovao svoju slavu »Zapiscima lovčevim«, gdje pod oblikom lova pohadja različne »pomješčike« (vlastelu), iznosi svoja opažanja i u malim pripoviestima slika prirodu i ljude. Zatim dodje roman »Rudjin« (g. 1855.), u kojem prikazuje darovita čovjeka, puna plemenitih težnja, ali koji ne nalazi tla za svoju djelatnost i napokon polaže svoju glavu za tudju stvar na barikadama u Francuzkoj. Nekoliko godina iza toga javlja se »Plemićko gniezdo«, u kojem je glavni junak Lavrecki čovjek plemenite prirode, ali bude nadjačan, pa dobro uvidjajući svoju slabost ište silu i uspjeh u mladeži, koja poodrasta. U romanu iza toga, u »Predvečerju« (godine 1859.) već se javlja čas, kad treba da napokon izadju na pozornicu ljudi djela. Napeto se očekivao novi roman »Otci i djeca« (godine 1861.). Proces brzoga razvoja, koji se dogodi u družtvu, živo je odstranio predjašnje ideale, družtvene forme i pojmovi podvrgli su se strogoj kritici i pokazali se nezgodnima; no u isti mah podrovano je i svako štovanje autoriteta, koji se je osnivao na tradiciji; sve kulturno nasljedje predjašnjega doba priznato je za predsudu i počelo se progoniti. Bazarov, junak potonjega romana, sam se izdaje za »nihilista«. Ovaj naziv postade devizom mladeži, koja se povodila za Bazarovom po tendencioznom tumačenju kritika Pisareva i nadilazila svoga heroja u rezkosti, a ipak nemajući njegova znanja.

[25]

U podpunu očaju napisa Turgenjev godine 1867. »Dim«, gdje iznosi porugljiv i porazan prigovor otcima i djeci, svim strankama i slojevima naobraženih ljudi, te u svim tendencijama ruskoga družtva vidi samo maglu, dim. Litvinov, glavni junak ovoga romana, odlučuje se na to, da se razstane sa svim širokim pitanjima i »obćom stvari« i da se podade skromnoj privatnoj djelatnosti. Istom godine 1876., pošto je Turgenjev imao opet priliku lično zagledati u ruski život, izdade svoj zadnji roman »Nov«, u kojem iznova izlazi svjetlije stanje.

U isto vrieme i uporedo s Turgenjevom prikazivao je u svojim djelima suvremeno družtvo Ivan Aleksandrović Gončarov (od god. 1812.—1891.), koga neki drže dubljim misliteljem čak od Turgenjeva. Gončarov je risao laganije nego Turgenjev, duže je izradjivao svoje tipe, pa dok je Turgenjev podao čitateljstvu nekoliko djela, Gončarov je još sjedio nad jednim. Tri su njegova glavna djela: »Obyknovennaja istorija« (javila se u »Suvremeniku« god. 1847.), »Oblomov« (u »Oteč. Zap.« godine 1858.) i »Obryv« (u »Vjestniku Evrope« godine 1868.), a razstavljena su desetgodišnjim razmakom po svojem postanju. U prvom romanu prikazuje nam zanesena mlada čovjeka, koji dolazi iz pokrajine u priestolnicu, i poslije nekoga protesta ulazi u uzke granice povriedjena činovničkoga života. U »Oblomovu« sastajemo lice, puno raznolikih interesa, s najčistijim i najplemenitijim čuvstvima; no u njega nema razvite volje, on ne umije živjeti i raditi, pa dolazi do pune apatije, do gubitka svake energije. To je dovršetak tipa »ljenivca«, kojega je prikazao Gogolj u Tentetnikovu. Oljga, tip paralelan Turgenjevljevoj Jeleni u »Predvečerju«, uzalud se trudi dozvati Oblomova k poslenosti, pa ga izmjenjuje energičnijom naturom Niemca Stolza (kao što i Jelena ujedinjuje svoju sudbu sa sudbinom Bugarina Insarova), Stolz daleko ustupa Oblomovu po razvoju i težnjama. Nad »Obryvom« (Odvala) radio je Gončarov duže nego nad drugim romanima, no nagli tečaj družtvenoga razvoja protekao je njegovo djelo, pa se je metoda Gončarovljeva u ovom slučaju pokazala nedostatnom. Prva čest romana ne odgovara kasnijim. Djelo je [26]znatno samo od momenta, kad se junak Rajski susreće s licima iz pokrajine — Markom Volohovom, nihilistom, rek bi, učenikom Bazarovljevim, s bakom Berežkovom i s Vjerom, silnom i samostalnom ženskom naturom, koja smjelo ide u susret novim strujama. Ona se ipak ne odkida od temelja moralnoga bivstva i probija se kroz mrak pogrješakâ i s njima spojenih stradanja do svjetla, podavajući ruku novomu radniku, i to Tušinu (ovaj je tip paralelan Litvinovu u »Dimu« i Solominu u »Novi« Ivana Turgenjeva). Roman nije bio u svoje vrieme dosta ocienjen kritikom.

Medju nasljednicima Bjelinskoga na polju kritike i publicistike valja napomenuti Valerijana Nik. Majkova (od g. 1823. do g. 1847.), Vladimira Aleks. Miljutina (od g. 1826.—1855.), Apolona Aleks. Grigorjeva (od god. 1822.—1864.), pjesnika i filozofijski naobraženoga mislitelja, Nikolaja Aleksandrovića Dobroljubova (od godine 1836.—1861.), već napomenutoga Dmitrija Ivanovića Pisareva (od god. 1840.—1868.) i Nikolaja Gavrilovića Černyševskoga (od g. 1827.—1889), koji je svoju publicističnu djelatnost prekinuo s tendencioznim romanom »Čto dêlatь?« (god. 1863.). Ovaj roman neprijatno poraza svojim nihilističnim tonom, a kolorit mu je čisto socijalističan. No s vremenom će se strasti utišati i bit će moguća objektivnija kritika, pa ćemo ovaj roman kao sliku novih družtvenih prilika, koje se iznose u sanjama glavne junakinje i koje su osnovane na mnogostranom izučavanju novijih ekonomijskih i socijalističnih knjiga, moći da ubrojimo medju najvrednija djela u načinu »Utopije« Tome Morusa. No na mladež je zlo utjecala najslabija čest romana, gdje pisac nastoji teoretične fantazije spojiti sa zbiljskim životom. Černyševskoga, temeljita učenjaka, nevino je proglasila nihilistična nedoučad za svoga učitelja, te on bude poslan u Sibir, no kasnije se povrati u zavičaj, u Saratov, gdje je i umro usred naučnih i književnih nastojanja.

Tendenciozni smjer novije književnosti našlo je i svoga pjesnika — Nikolaja Aleksejevića Nekrasova (od god. 1822. do god. 1877.). Hrpa manje nadarenih pjesnika povlačila se [27]za njim na tom putu. Nekrasov se proslavi pjesmama lirsko-satiričnoga sadržaja. Njegova najgolemija pjesma »Komu je liepo živjeti u Rusiji?« (Komu na Rusi žitь horošo?) već samim nadpisom kazuje očitu tendenciju.

Zajedno s Nekrasovom i u istim žurnalima (u »Suvremeniku« i u »Oteč. Zap.«) radio je znameniti ruski satirik u prozi Mihajlo Evgrafović Saltykov (od god. 1826.—1889.) pod pseudonimom »Ščedrin«. On je udario temelj svojoj slavi »Gubernijskimi nacrti«, pa se je gotovo trideset godina neumorno borio za svoja načela. Najčuvenija su njegova djela: »Gospoda Golovljevi«, »Pošehonijska Starina«, »Historija jednoga grada«, »Pompaduri i Pompadurke«.

Veoma snažan talenat nahodimo i u Alekseja Teofilaktovića Pisemskoga (od god. 1820.—1881.), koji je podao ruskoj knjizi znatna djela, kakova su »Tjufakъ« (Matraca), »Tisuća duša«, »Uzburkano more«, »U vrtlogu« i drama »Gorka sudbina«. Pisemski je jedan od najsilnijih predstavnika realizma i humora u ruskoj knjizi.

Od predstavnikâ tendencioznoga romana šestdesetih godina iztiču se Aleksandar Konst. Šeller (A. Mihajlov), rodjen godine 1838, koji je stekao glas romanom »Gnjila blata«, i Mihajlo Vas. Andjejev (od god. 1821.—1876.), koji je napisao »Tamarina« i romane »Podvodni kamen« i »Izmedju dva ognja«. Posljednja su dva romana bili osobito popularni, jer se tiču obiteljskoga pitanja.

Uz tendenciozne pisce valja prisloniti i Nikolaja Geras. Pomjalovskoga (od god. 1835.—1863.), koji se proslavi »Nacrtima burze« i romanima: »Gradjanska sreća« i »Molotov«; on ovdje nastoji prikazati novoga junaka vremena — demokrata, koji ostavlja pučki sloj i zadobiva gradjansku, buržuaznu sreću.

Nikolaj Sem. Ljeskov (pseud. Stebnicki), rodjen g. 1831., veoma je plodan pisac bez oštro izražene individualnosti, a stekao je ime svojim romanom »Nigdje«, naperenim proti nihilističnim težnjama. Svakako mu je bolje djelo »Soborjane« (Crkvenjaci), amo idu i »Sitnice iz arhijerejskoga života«. [28]Autor je pokazao, da obširno poznaje duhovnički stalež. Neki su mu od ovih sastavaka veoma sretno pošli za rukom i obiluju neodoljivim humorom.

Dmitrij Vasiljević Grigorović (rodjen godine 1822.) znatan je po tom, što je prvi uzeo prikazivati prostonarodni život. Njegove pripoviesti iz pučkoga svieta »Selo« i »Antun Goremyka« bile su u svoje vrieme znamenitim književnim pojavom. Za njima su došli romani »Rybaki« (Ribari) i »Pereselency« (Preseljenici), takodjer iz narodnoga života, ali nisu više tako uspjeli. Jedno od najljepših djela Grigorovićevih u zadnje je vrieme »Gutaperčevyj malьčikъ«.

Konac petdesetih godina označuje se pojavom nove književne škole »narodnikâ«, koji su posvetili svoje sile izučavanju i prikazivanju narodnoga života.

U početku je ova škola prema narodu stajala negativno, njezini su predstavnici Nikolaj Vasiljević Uspenski (od god. 1837. do 1889.) i Vas. Aleksjejević Sljepcov (od god, 1836.—1878.). No negaciju do skora zamieni ozbiljnije i dublje izučavanje.

Nadalje su predstavnici ove škole bili Aleksandar Iv. Levitov (od g. 1842.—1877.), znamenit umjetnik, Fedor Mih. Rješetnikov (od g. 1842.—1871.), silan realist, i Pavao Ivanović Jakuškin (od g. 1820.—1872.), koji je zalazio u narod i sakupljao narodne pjesme.

Najznatnijim prikazivačima prostonarodnoga svieta u naše doba valja smatrati Gljeba Ivanovića Uspenskoga (rodj. god. 1840.) i Nikolaja Nik. Zlatovratskoga (rodj. godine 1845.). Dok Zlatovratski iznosi poimence svietle strane seljačkoga života i s osobitom ljubavlju riše visoka svojstva ruskoga naroda, Uspenski — veoma dubok realist, zahvaćen realizmom i poricanjem, prikazuje s najvećom objektivnošću narod i njegov život, te dostizava gotovo naučnu točnost i naučnu metodu. Najbolja su mu djela: »Vlast zemlje«, »Moral Rasterjajeve ulice«, »Razorenje«, a Zlatovratskoga je najljepše djelo »Ustoji«.

Veoma darovite slike narodnoga života i ruske prirode predstavio je Pavao Iv. Meljnikov (od g. 1819.—1883.), njegov je pseudonim Andrija Pečerski. On je ponajvećma izučavao [29]»razkolnike« i prikazao ih u dva romana »U šumama« i »U gorama«.

Kao znameniti pisci historijskoga romana vriede u novo vrieme grof Evg. Andr. Salias de Turnemir (rodjen g. 1841., glavno mu je djelo »Pugačevci«), Danilo Lukić Mordovcev (rodjen g. 1830.) i Grig. Petr. Danilevski (od g. 1829.—1892.).

Jednim od najvećih suvremenih pisaca ne samo ruske, nego i svjetske književnosti valja svakako priznati grofa Lava Nik. Tolstoga (rodj. g. 1828.). On se je javio sa slikama »Detstvo i otročestvo« (Djetinjstvo i mladost), premda je ovo djelo maleno po svojem obsegu, ipak je znatno po dubokoj analizi djetinje duše, te stoji u tom rodu gotovo osamljeno. U svojem historijsko-životnom romanu »Vojna i mir« riše nam vrieme napoleonskih vojna, važno u povjesti ruske civilizacije, kad se u prvih predstavnika ruskoga družtva budi narodna samosviest, te se ili izmiruje ili bori sa širokim idejama zapadne civilizacije, koje su bile izdjelane i dovedene do krajnjih granicâ u epohi francuzke revolucije, i koje su Napoleonove vojske razniele po svim stranama evropskoga kontinenta. Nastavkom ovoga romana trebalo je da bude djelo, koje je pisac zamislio o »dekabristima«, kao resultat onoga utjecaja, što ga je napomenuta epoha izvela na rusku mladež. No djelo ostade nedovršeno, jer se Tolstoj stao zanimati oko etičnih pitanja u suvremenom kulturnom ustroju; pod utjecajem ovih pitanja napisao je roman »Anu Karenjinu«, pripoviest iz velikosvjetskoga života, djelo zanimljivo po psihologijskoj analizi iznesenih tipova. Za to vrieme stao se u Tolstoga dogadjati prelom, te mislitelj, ne sasma izvoran, pobiedi u njega genijalna umjetnika, a to se moglo već i prije zamjećivati u njegovoj osobitoj ljubavi prema ljudima, kakovi su Bezuhov u »Vojni i miru«, a Levin romana »Ane Karenjine«. Njegova daljna djela ili ne pripadaju više u oblast liepe knjige ili nose na sebi biljegu genija, koji je na koncu zapao u sasvim čudne tendencije.

Zadaća družtvenoga nastavnika i propovjednika (na primjer u »Smrti Ivana Iljića«) prirasla je Tolstomu k srcu više nego čisto umjetnička, pjesnička djelatnost. On je bio objelodanio [30]niz spisa, koja rješavaju obširna religiozno-moralna pitanja (»U čemu stoji moja vjera«, »Evangjelje« i dr.). Neka njegova djela posljednjega doba (»Vlast tmine«, »Plodovi prosvjete«) vraćaju se opet na realno tlo, premda ga pisac promatra na svoje naočari, ili se pak gube u labirintu nejasnih maštanja, kao što pokazuje »Kreutzerova sonata«. Predjašnja njegova velika djela pribavila su mu ogromnu popularnost na Zapadu. Tolstoj je za života postao svjetskim piscem, a to je sudba, koja je riedko zapala ruskoga pisca. Očevidno, — da nije Tolstoj došao do golema auktoriteta kao umjetnik, za cielo bi njegov glas ostao nečuven, i na njega kao moralista ne bi se sviet toliko ni osvrtao, da je s ovim radom započeo svoju književnu djelatnost.

Ne manjim psihologom, doduše na osobitu području psihopatologije, na ime psihologom ludila i zločinstva, pokazao se je Fedor Mih. Dostojevski (od g. 1821.—1881.). On je počeo sa znamenitom pripoviešću »Biedni ljudi«, napisanom u duhu Gogoljevu; junak pripoviesti Makar Djevuškin i nije drugo nego razvoj Akakija Akakijevića u Gogoljevoj »Mantiji«. Poradi svoga drugovanja sa članovima kruga Petraševskoga godine 1848., kad su i u Rusiji tražili »revoluciju«, Dostojevski bi osudjen na smrtnu kaznu, ali pomilovan i poslan na robiju. Ova je kazna za vazda porušila zdravlje piščevo, zamračila njegov duh i podala mu napokon religiozno-mistični smjer, no ovdje je pribrao najbogatije psihologijske opazke o različnim prestupnicima. Resultatom ovih opažanja bijahu »Zapisci iz Mrtvoga doma«, koji su osnovali slavu piščevu. Sila je romana u analizi, koja se ovdje javlja u podpunosti umjetničke i realne istine. U drugim djelima autor često tjera značaj ljudî i dogadjajâ pod jaram predpostavljene svoje zadaće i cilja. Gorući zastupnik »Biednih ljudi«, »Poniženih i povriedjenih« (tako se zovu njegovi romani), jedan od najuzvišenijih humanista našega vieka, Dostojevski želi družtvenu reformu postići na taj način, da uzvisi unutrašnje dostojanstvo čovjeka. Njegova neka djela svezana su sa suvremenim dogadjajima, i zato bez komentara postaju sve manje i manje razumljiva. No u drugim velikim djelima njegovim, kao što su »Zločin i kazna«, »Idiot«, [31]»Braća Karamazovi«, obće ljudski interes olakoćuje shvaćanje dapače i inozemcu, pa su upravo ova djela proslavila ime Dostojevskoga po svemu Zapadu. Dostojevski je jedan od najpopularnijih pripovjedača ruskih za granicom, pa je osobito u Francuzkoj stvorio cielu školu posljedovateljâ. No u obće veliki ruski pisac pronikao je u rusku naturu, bio je »narodnik« i »počvennik« (čovjek rodjene grude), te je priznavao, da je obće ljudski razvoj možan samo na osnovu narodnoga razvoja. Dostojevski je silan ne samo u prikazivanju mračnih zločinaca i ludjaka, nego je ujedno predstavio takova čudna djetinjska lica, kakova su Kolja Krasotkin, Iljuša u »Karamazovima«, Nelly u »Poniženima i uvriedjenima« i »Idiot« s djetinjski prostom i čistom dušom.

Medju ruskim dramaturzima novijega doba zauzima prvo mjesto bez sumnje Aleksandar Nikolajević Ostrovski (od godine 1824.—1886.), koji započe svoj rad s dramama iz trgovačkoga svieta; on je dao bogat repertoir ruskoj pozornici, pa ga mnogi drže za osnivača samostalnoga ruskoga teatra. Od njegovih djela u stihu iztiče se u dramatsko ruho odjevena priča »Snêguročka«. Medju njegovim posljedovateljima odlikuje se Nikolaj Jak. Solovjev (rodjen godine 1845.).

Osobitu školu privrženikâ čiste umjetnosti tvore neki ruski lirici, izmedju kojih ide prvo mjesto Afanasija Afanasjevića Šenšina (Feta) (od g. 1820.—1892.) i Apolona Nikolajevića Majkova (rodjena god. 1821.). Fet je u svojoj lirici slobodan od svake tendencije, pa ga je zato publika slabo cienila u doba, kad su u književnosti gospodovali gradjanski motivi. On pripada u obitelj čistih lirika — pjesnikâ ljubavi i prirode. U posljednje vrieme steče Fet slavu kao prevoditelj djela Schopenhauerovih, a slave ga i s njegovih prievoda staroklasičnih pjesnika. Jedan od najčistijih njegovih posljedovatelja u oblasti lirike svakako je pjesnik, koji se krije pod inicijalima K. R. (knez Konstantin Romanov, rodjen g. 1858.). Majkov se odlikuje dražešću stiha i čistotom jezika. Motivi su njegove poezije raznolikiji nego u Feta, jer uvodi u svoje pjesme i slavenski i staroruski i starinski sviet. Njegova lirska drama »Dva svieta« majstorska je [32]tvorevina, puna pjesničke i historijsko-psihologijske istine, koja bi mogla biti na ukras kojoj mu drago zapadnoj književnosti; ona razmatra onaj momenat, kad kršćanstvo dolazi u sukob sa rimskim družtvom, koje umire.

Amo pripadaju donekle Jakov Petrović Polonski (rodjen godine 1820.) i grof Aleksjej Konstantinović Tolstoj (od godine 1817.—1875.), koji se već više odazivlju zlobi dana. Prvi, autor mnogobrojnih dražestnih lirskih pjesama, počeo se u posljednje doba zamjerno podavati romanu u prozi. Drugi, znamenit sa svojih preradba ruskih bylina, i sa svojih pjesama u narodnom duhu, napisao je prekrasan historijski roman »Knjazь Serebrjanyj«; njemu pripada takodjer »Dramatična trilogija«, koja se započinje sa »Smrću Ivana Groznoga«.

U ovu školu može se nadalje pribrojiti Nikolaj Fed. Ščerbina (od god. 1821.—1869.), pjesnik Helade, i Lav Aleksand. Mej (od g. 1822.—1862.), koji se je iztakao razkošnim stihom prevodeći iz starinskih i većine evropskih jezika. Ujedno je on napisao divnu, historijsku dramu u stihovima, kojoj je nadpis »Pskovitjanka«.

Od pjesnika-prevoditeljâ vriedi iztaknuti Mihajla Larionovića Mihajlova (od god. 1826.—1865.) i Aleksjeja Nikolajevića Pleščejeva (rodjena godine 1825.).

Ima u Rusiji takodjer spisateljica i pjesnikinja, medju njima se iztiče opisivateljica ruske pokrajine Nadežda Dmitrijevna Hvoščinska (po mužu, Zajončkovska, književni joj je pseudonim: V. Krestovski, od g. 1825.—1890.), nadalje Julija Valerijanovna Žadovska (od g. 1825.—1884.) i Nadežda Stepanovna Sohanska (od g. 1825.—1889., pseudonim joj je bio Kohanovska).

Od najmladjih spisatelja uživaju osobitu slavu Vsevolod Mih. Garšin (od god. 1855.—1878.), pisac malih pripoviesti, punih psihologije i humanosti, i lirik Semen Jakovlj. Nadson (od god. 1862.—1887.). Težko bi bilo već sada govoriti ovdje o drugim mladim suvremenim piscima, koji još nisu dovršili svoje književne djelatnosti, a gdješto još nisu pokazali ili dotjerali svoje osobine s dovoljnom jasnoćom.

[33]

Velike reforme za carevanja Aleksandra II. u svim područjima državnoga života, kao što su: dokinuće kmetstva i tjelesne kazne, uvodjenja prisežničkih sudova i sudbene javnosti, obća vojna dužnost i dr., podale su ruskomu družtvenomu životu nov pravac, te dopuštaju raditi i djelovati direktno na praktičnom polju samoga živovanja, dok su se prije glavna pitanja družtvenoga razvoja izradjivala samo s pomoću književnosti. Ali to književnosti nije naudilo. Ako svrnemo okom nazad, na njenu prošlost, moramo se samo diviti moćnomu razcvatu i rastu njezinu za ovo poldrugo stoljeće, kad u Rusiji ne samo što nije bilo narodne književnosti, nego u obće književnosti u užem smislu. Rusija je u to kratko vrieme izradila znamenitu beletristiku, visoku ne samo po sadržaju i idejama, nego i po umjetnosti, — beletristiku krasnu u estetičnom pogledu. Odličnom joj je crtom poimence to, što ujedinjuje zahtjeve etične i estetične. Pa je već nadošlo vrieme, da se Zapad klanja ruskoj književnosti, isti onaj Zapad, koji je do nedavna gledao na Ruse kao na kakove barbare; pa je književnost ruska dapače u prievodima, ne uviek točnima, izvojevala sebi priznanje zapadne kritike i čitateljstva, dapače ih zadivila. Čudno je samo, što se na Zapadu i u samoj Rusiji često čuje pohvala književnosti, a u isti mah se opaža protivnost ili nebrižnost prema ruskoj civilizaciji i njenim težnjama, kao da književnost nije izraz višega intelektualnog života u narodu i kao da ona najvjernije ne odrazuje smjera i zadataka narodnoga razvoja i onih elemenata, koji preko narodnosti ulaze u obću riznicu razvoja svega čovječanstva.