Ruski pripovjedači/Poglavlje 3

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
O ruskom romanu. RUSKI PRIPOVJEDAČI
autor: Milivoj Šrepel
Nikolaj Vasiljević Gogolj.


Razvoj realizma u Rusiji.

I. Političke prilike u Rusiji za Nikolaja I. i glavni predstavnici knjige u to doba.[uredi]

Epoha vojničke države, neograničenoga absolutizma pod Nikolajem I., pod tim gvozdenim čovjekom, koga su zgodno nazvali »la façade d'un grand homme«, ostat će u povjesti ruskoga duha i književnosti za uviek označena slavnim imenima duševnih boraca i pjesničkih talenata, kakovi su Bjelinski, Hercen, Lermontov i Gogolj. Ova su nam imena s tim draža, jer su se sasvim razilazila s cielim službenim sustavom i načelima tadašnjega družtva, te ne mogavši se oni osloniti ni na kakovu moralnu podporu, napokon su propali, jedan prije, a drugi kasnije.

Kakav je značaj onoga vremena? Poslije političke uzbudjenosti dvadesetih godina naleglo je doba družtvene letargije. Činilo se, da je posljednja iskra političkoga nagona utrnula, pa gdje je još slabo tinjala, strogo su na nju pazili. Ali sam vladavinski sustav bio je takav, da je izazivao smjer ideja, koje su se kritično ili dapače skeptično okrenule proti tomu sustavu. Sustav je na ime proglasio kao svoje osnovno načelo — narodnost. Gvozdeni militarizam i despocija htjeli su se prikazati narodnima, kao da odgovaraju predajama ruskoga puka, onim predajama, koje je, kako rekoše, Petar Veliki oskvrnio.

Nikolajev simbol, koji pripada u podpunoj redakciji ministru prosvjete grofu Uvarovu, proglasi rusku državu osobitim organizmom, kojemu se ne smiju pricjepljivati državni oblici zapadne Evrope; već treba iz petnih žila nastojati, da se država ruska što bolje očuva od štetnih utjecaja zapadnih; najbolje sredstvo za to podaje stroga policija i cenzura. Većina družtva bila je time zadovoljna, pa se je ova privola takodjer odrazila u tadašnjoj konservativnoj književnosti i novinstvu. Nastojalo se je, da se narodne sile ne maknu iz svoje neradinosti i da se zaprieči njihov duševni razvoj, pa je to doista uzrokovalo, da se je ogroman dio družtva pretvorio u zastajalu baru. Javno mnienje nije imalo prava živjeti, budući da se nije smjelo nijedno djelo vladino ni hvaliti ni koriti. Odatle se rodi politički i moralni indiferentizam.

Književnost se je uklanjala svemu, što bi se ticalo vlade ili uprave. Korifeji književnosti podali su se kultu čiste umjetnosti ili su živjeli za abstraktne filozofijske interese. Pravoga novinstva i nije bilo. Dapače bilo je zabranjeno predavati noviju političku povjest i narodnu ekonomiju. Novinstvo se ograniči izključivo na čiste literarne predmete. Izuzevši »Moskovski Telegraf« Polevojev, Nadeždinov »Teleskop« i kratkovjekoga »Evropejca« J. Kirjejevskoga, žurnalistika je sastojala od samih skandalnih listova bez načela, dok se nije pojavio Bjelinski (g. 1834.). Zastupnici ovih listova bili su književni noćobdije ili servilni hvalitelji vladinih čina, kao Bulgarin i Greč, ili glupo šaljivi ili drzko nemoralni klowni kao Senkovski, neukusni samodopadni pedanti kao Ševyrev, i bizarni frazeri romantici, kao Bestužev, koji se je u beletristici povodio za Hoffmannom.

Renegat Tadija Bulgarin (od god. 1789.—1859.) bio je prava policajska duša, on je pod krinkom lojalnosti zatomljivao svaku zdraviju struju u družtvu i razglasivao ju za otrov, donesen sa Zapada. Iz glupe nenavisti blatom se nabacivaše na svako znatnije djelo književno, na primjer na Puškinova djela. On je zajedno sa Grečem izdavao »Sjevernu Pčelu«, punu filistroznoga morala i duševne nemoći. O kakovim idejama u djelima triumvirâ Bulgarina, Greča i Senkovskoga, koje su svi pošteni ljudi prezirali, ne može biti govora. Još najpristojniji bijaše izmedju njih Greč, ali u isti mah i najslabije glave.

Ova konservativna žurnalistika vodila je kolo u Petrogradu, naprotiv Moskva bijaše zborište mladjih, više opozicionalnih duhova. Opozicija je dakako bila dosta nedužna, jer joj je rad stajao samo u tom, da proti Bulgarinu i Greču brani francuzke i ruske romantike i da lomi koplje za Puškina.

Već je beletrist A. Bestužev (od god. 1795.—1837.), koji je pisao pod pseudonimom »Marlinski«, izišao kao branitelj romanticizma, te postao osnivačem tako zvane romantične kritike. Stup klasicizma bijaše u ono doba profesor povjesti u moskovskom sveučilištu Mihajlo T. Kačenovski (od g. 1775. do g. 1842.), koji je Karamzina nasliedio u redakciji »Vjestnika Evrope«. Kačenovski je bio sasvim valjan značaj s ozbiljnim načelima. On je bio u načelu protivnik romanticizma, pa nije priznavao vriednosti Puškinu i Lermontovu.

Proti njemu podigne glas strastveni Nikolaj A. Polevoj (od god. 1796.—1846.), čudnovat samouk, koji je od trgovca postao književnikom i 1825. godine pokrenuo časopis »Moskovski Telegraf«. On je najpače pobijao privrženike francuzkoga i ruskoga pseudoklasicizma, protivnike Shakespeareove, Byronove, Puškinove. Vatreno i okretno navaljivaše na Kačenovskoga, pa je razvio veliku, ali dakako diletantsku svestranost, jer je u isti mah bio kritik, novelist, dramatik, historik i prevoditelj. Njegov je časopis ugodio ukusu množine i silno se razširio. Donosio je mnogo neobradjene gradje iz svjetske književnosti, dakako bez stroge kritike. Glavna je snaga Polevojeva u opoziciji proti predajama i zastarjelim autoritetima: on je svježom strujom skepticizma potisnuo t. zv. estetičnu kritiku. Medjutim je skepticizam njegov pošao predaleko, jer je svako strogo znanstveno proučavanje držao odmah za pedanteriju. Njegov »Nacrt ruske književnosti« bio je za ono doba znamenit. Kasnije on promieni svoje nazore o Puškinu na gore i osu prva djela Gogoljeva pogrdama. To ga osami. U službenim su krugovima već odavna budno vrebali na njega kao na rdjava rodoljuba i liberala, pa kad je g. 1834. pokudio neku dramu Kukoljnikovu, bi »Moskovski Telegraf« — zabranjen. Kasnije on priedje sasvim u protivnički tabor Bulgarinov i Grečev, pa je do smrti (g. 1846.) uredjivao »Sina otačbine«.

Uporedo s Polevojem počeo je na polju kritike raditi profesor ruske književnosti u Moskvi Stjepan P. Ševyrev (od godine 1806.—1864.), silan pedant. Budući nesposoban razlikovati, što je pravo, što li krivo, tesao je visoke filozofijsko-estetične teorije.

Medju mladje kritike u Moskvi pripadaše takodjer profesor umjetničke povjesti Nikolaj J. Nadeždin (od god. 1804. do g. 1856.). U tudjini upoznao se on s filozofijom Okenovom i Schellingovom. Godine 1831. pokrene list »Teleskop«. Nadeždin bijaše u načelu skeptik: on nije bio ni privrženik klasicizma ni romanticizma, pa je poricao oba pravca u Rusiji, jer je u obće sumnjao o narodnoruskoj kulturi i književnosti. On je držao, da se ruska književnost nalazi u stadiju posljedovanja, pa da je goli otisak zapadne knjige. I Bjelinski je pošao s ovoga izhodišta. Ipak je Nadeždin u kritikama postupao metodski i uviek po instinktu razlikovao dobro od zla. G. 1836. poradi »filozofijskoga lista«, koji je Čajadajev priobćio u njegovu organu, bi »Teleskop« zabranjen, a urednik prognan.

Tako se je odrazio utjecaj »narodnoga« sustava. U poeziji razvila se u to doba romantika. To se vidi u lirici i u pripoviesti, kojoj su glavni zastupnici A. Bestužev, N. Pavlov, knez V. F. Odojevski i N. Kukoljnik. Na sreću ruske poezije probudio se genij Puškinov u Lermontovu, koji se visoko podiže nad svoje suvremenike.

Mihajlo Jurjević Lermontov (od god. 1814.—1841.) skroz je romantičan skeptik i pesimist poput Byrona, značaj je njegova rada »opozicionalna romantika«. Sve njegovo nastojanje u knjizi opozicija je sistemu vlade i idealima tadašnjega družtva. On je zato kao i Byron podpuno subjektivan pjesnik. Ali je ipak u bližem dodiru sa životom i družtvom nego Puškin. Puškinovi su junaci nemoćni naprema struji, koja ih okružava, odriču se boja i padaju u apatiju. Naprotiv Lermontovljevi junaci svi brode proti obćoj struji, oni su nezadovoljni, pa zalaze u borbu sa životom i družtvom, ali ne mogu doći na kraj sa vlastitim strastima, te napokon zalutaju bez cilja kao lagana ladjica na pučini morskoj.

Najznamenitije je njegovo djelo u prozi »Junak našega doba«, u kojem pjesnik prikazuje prirodu u opreci sa tako zvanim »obrazovanim družtvom«. Slikovito zaledje podaju ovoj drami iz velikoga svieta omiljele gore Kaukazke. Opisi prirode i običaja, tipi divljih Kaukazaca Azamata i Kazbiča, značajka Pečorinova i Maksima Maksimića sjajne su točke u cjelini. Posljednji simpatični značaj tvori ujedno vezu izmedju jednostavnih izraza čuvstva u prirodne djece i prezasićene blaziranosti obrazovanih uživalaca i blesana. Takovo je nepokvareno čedo prirode dražestna, nježna Kaukazkinja Bela, koju puteni Pečorin zavodi, da ju poslije kratkih naslada kao uvelu ružu odbaci i tako upropasti. I Maksimić je takova čista priroda, puna ljubavi i sućuti k čovjeku. Naprotiv junak vremena Pečorin prikazuje nam nestašno šuplje elemente ruskoga byronizma i nije toliko simpatičan. Taj junak salona imućan je plemić, koji se je zasitio užitaka otmenoga svieta. Obuzet dosadom i mržnjom na život nastoji se osvježiti »neobičnim putem«. Zato Pečorina privlači — jahanje na divljem konju po stepi i ratna buka. Pečorin, kao i Onjegin, vjeran je odraz svoga vremena. I druga su lica u romanu tipna.

II. Pojav realistične škole u četrdesetim godinama. — Gogolj. — Čajadajevljevo pismo. — Zapadnici. — Život i rad kritika Bjelinskoga.[uredi]

Genijalni Aleksandar Hercen kaže, da je bila velika sreća po rusku književnost, što je ona produkt aristokratskih talenata, što su svi znatniji pisci potekli iz viših slojeva; ova je okolnost očuvala književnost od prostačkih elemenata i podala joj vanjski i nutarnji comme il faut, koji se ogleda u eleganciji oblika i u unutrašnjem čuvstvu za mjeru i takt. Istina je, da do XIX. vieka inteligenciju rusku tvori plemstvo. No počevši od ovoga stoljeća čuje se u književnosti sve češće glas srednjega staleža, dapače srednji stalež zahvaća u nju epohalno.

Odkako su sveučilišta, otvorena svim staležima, postala ognjište Schellingove i Hegelove filozofije, ne može se više govoriti o monopolu aristokracije u književnosti. Poslije Puškina i njegovih aristokratskih prijatelja naglo se javljaju književnici srednjega i nizkoga staleža i pripremaju misaoni prevrat: Polevoj, Nadeždin, Bjelinski, Gogolj i pučki lirik Koljcov .... Treba li drugih dokaza, da je bilo upravo potrebno, da se u aristokratsku rieku privede demokratska struja? Bez trgovca Polevoja možda ne bi bio moguć sin okružnoga liečnika Bjelinski, koji je postao Lessingom ruske književnosti. Trgovac marvom i drvima Koljcov i ukrajinski kozak Gogolj priredili su onaj demokratski, narodu prijatni smjer, na kojem je osnovana i realistična pjesnička škola sadašnjosti i družtvena kritika Bjelinskoga i njegovih nastavljača.

Realist ne mora prikazivati samo niže slojeve, a da visoki sviet kao »romantičan« pušta s oka. No u Rusiji je kinezki zid dielio interese i stupanj naobrazbe višega i nižega sloja, pa je realizam nuždno započeo s prikazivanjem svjetine i pučkih običaja. U doba političke reakcije i gospodstva bizarne romantike, koja se kretaše izključivo u salonu ili — na Iztoku, bila je velika smionost risati puk. Ta ondje nema nego surovost i prostota! U drugu ruku ne poznavajući dobro puka pisci su romantike zapadali u šablonu. Takove su pripoviesti M. P. Pogodina, koji se kasnije proslavio kao historik i slavjanofil, to su prvi nezreli pokušaji demokratskoga realizma, koji je još pod presilnim dojmom sentimentalne romantike Karamzinove. Istom geniju Gogoljevu podje za rukom osnovati realističnu školu u Rusiji.

U prvim novelama Gogolj je još romantik, premda je već sasvim narodan. Gogolj idealizuje Ukrajinu, njegova mašta živi u slavnoj prošlosti Ukrajine. Već se tu vidi čovjekoljubiv pjesnik, ljubezan humorist Dickensova roda, koji se dobrodušno ruga i lukavo podsmieva, ali bez žuči. Istom kasnije, poimence u »Mrtvim dušama« i u »Revizoru« postaje njegov humor sve Više i više žučljiv.

Godine 1836. izadje njegov »Revizor«, koji ojadi sve službene krugove, premda je car Nikolaj nakon neke otege ipak pristao na predstavu i srdačno joj se smijao. S nečuvenom smjelošću, gotovo drzkošću izvrgao je ovdje pisac ruglu cieli Nikolajev sustav. On je u blato bacio dva kumira, kojima se klanjaše družtvo kao svetinjama: autoritet i subordinaciju. To je i bilo jedino načelo Nikolajeve vladavine. Mjesto subordinacije postavi pisac publicitet, javno mnienje. Javno se mnienje doista probudi i — osudi vladin sustav. U tom stoji politična važnost djela, kako su ju upoznali Bjelinski i Hercen. Sam pisac nije je našao.

Godine 1842. objelodani Gogolj »Mrtve duše«. Neopisiv je dojam ove komično-satirične slike vremena. Lica su u njoj pravi biseri fine, realistične karakteristike. No u djelu nema odredjena ideala. Elementarnom silom svoje komike dao je Gogolj signal za književni rat naprednjačkih ideja s rutinom i reakcijom, najprije samo na estetičnoj i moralističnoj podlozi. Njegovi divni realistični tipovi bili su izhodišta, a shvaćanje njegova humora mjerilo za liberalnu ili reakcionarnu kritiku.

Tako je dao Gogolj moćnu pobudu opozicionalnoj i progresivnoj književnosti, kojoj je glavnim zastupnikom Bjelinski. No sâm Gogolj ostade daleko od filozofijskoga kriticizma Bjelinskoga i slavjanofilâ. Gogoljevi politički nazori ne odgovaraju modernomu liberalizmu. U njegovim djelima ne javlja se patriotski fanatizam, nego fanatizam ironije nad samim sobom. »Što se smijete? Ta vi se smijete sami sebi!« govori nam svaki njegov redak. A Gogolj se je smijao svemu, pa i samomu sebi — izprva iz šale, kasnije iz bolestne potrebe autosekcije. Gogolj je sanjar i fantast, on je pjesnik, ali nije mislitelj.

Tako je kasnije i oborio svoj gnjev na zapadnu prosvjetu, pogazio ideju slobode i humaniteta, išao čak pisati apologiju kmetstva. Napokon se zakopa u teologijske tančine i misterije pravoslavne crkve. On je postao žrtvom, koju traži svaka prelazna epoha, kad se u koštac uhvate dva protivna nazora o svietu.

Ako je Gogolj s pomoću pjesničkoga genija došao do poricanja službenoga sustava u Rusiji i dao moćnu pobudu progresivnomu pokretu četrdesetih godina, bilo je u Rusiji takodjer takovih misaonih ljudi, koji su do istoga, dapače još odlučnijega resultata došli — drugim putem. U onom uzkom krugu mladih Schellingovaca, u kojem su u tridesetim godinama elementi zapadničtva i slavjanofilstva još nerazdieljeno driemali, a kojemu su pripadali Venevitinov, Pavlov, Odojevski, Hercen, Nadeždin i J. Kirjejevski, — počele su se Schellingove ideje primjenjivati na ruski život i prema tomu preradjivati. Ovdje se je počeo cieli historijski razvoj Rusije proučavati s gledišta Schellingove filozofije, a kulturni ciljevi i budući problemi ruskoga naroda udešavati na ovom abstraktnom temelju. Ovdje su već bile klice onoj teoriji o propadanju zapadne prosvjete i o potrebi novih, svježih struja; tu su već elementi za kasnije slavjanofilstvo kao filozofijsku opoziciju; ovdje su se napokon razvile mistično-katoličke tendencije, koje su upored s negacijom ruskoga stanja, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti našle izraz u glasovitom »Filozofijskom pismu« P. Čajadajeva.

Iste godine kad i »Revizor«, izadje i ovo pismo pukovnika P. J. Čajadajeva (od godine 1793.—1855.). On je u kulturi Zapada našao svoj ideal.

U tom pismu veli Čajadajev: » ... Mi Rusi ne pripadamo ni Zapadu ni Iztoku, te nemamo predajâ ni jednoga ni drugoga ... Što je drugim narodima već u krv prešlo, to je u nas gola teorija ... Svi narodi imaju periode krepke radinosti, imadu izvor povjesti ... Mi toga nemamo ... U našoj pameti nema zanosnih uspomena, nema velikih, posljedovanja vriednih primjera. Mi živimo ravnodušno prema svemu, okruženi najužim horizontom, bez prošlosti i budućnosti ... Mi ne dolazimo u dodir s drugim narodima ... Došli smo na sviet kao nezakonita djeca, bez sveze s drugim ljudima ... Mi rastemo, ali ne sazrievamo; napredujemo, ali stranputicom, koja ne vodi do cilja. Svi narodi zapadne Evrope imaju zajedničku fizionomiju, resultat zajedničke povjesti svoje i svoj odjeliti individualni značaj. Njih spajaju ideje dužnosti, zakona, istine, reda. A čim ćemo mi nadoknaditi nestadak ovih ideja? U nas nema temeljitosti, metode, logike, silogizma zapadnoga...... Prema svomu namještaju izmedju Iztoka i Zapada morali bismo u sebi spajati oba velika početka spoznaje: maštu i razbor. Ali u istinu mogao bi misliti, da obći zakon čovječanstva nije pisan za nas. Putnici života, mi ne dadosmo životu ništa, ne stekosmo ništa od njega, ne pridasmo masi ideja u čovječanstvu ni jedne svoje ideje ...« Zatim Čajadajev prelazi na tečaj historijskoga razvoja ruskoga prema zapadnomu, govori o značenju kršćanske vjere u zapadnom svietu i o njezinu razvoju, pa završuje pismo s preporukom preporoda, kojemu se ruski život imade podvrći u duhu zapadne kršćanske, poimence katoličke ideje.

Čajadajev nije pisao iz mržnje ili povriedjene taštine, nego u najtoplijoj ljubavi k domovini. Toga nisu uvidjali, te »patrioti« udri grditi. Čajadajevljev je list poricao, što je Nikolajev sustav tvrdio: narodnost. Službeno stanovište nije trpjelo ovakove propagande, tadašnje prilike štampe nisu dopuštale diskusije. Nedostatci ovoga pisma bili su očiti, ali kritika, znanstven odgovor ne bijaše moguć. Vlada Čajadajeva proglasi — ludom i zatvori ga. Kasnije se on preseli u Pariz. Njegova je krajnost bila prirodna reakcija proti skrajnjemu poljepšavanju Nikolajeva sustava, proti ideji »službene narodnosti«, kako ju zove Pvpin. Katoličku crtu njegovu treba da tražimo u istom vrelu, kao i u Schlegela i Stolberga, na ime u onoj potrazi religioznih ideala. Medjutim u njegovoj propagandi nije važna strana pozitivna, nego negativna, skeptična. Kao izjava narodne samospoznaje, kao iskrena kritika sebe i otvorena priznaja nedostataka u ruskoj prosvjeti ona je mnogo dopriniela, da se unište samoobsjene u ruskom družtvu. Osobito je vidan njezin utjecaj na Bjelinskoga i Hercena.

U moskovskom sveučilištu stvorili su se u to doba razni djački krugovi, koji su, zatvoreni za sebe, živjeli za svoje filozofijske interese. Katedra se zamuljila u rutinu, Nadeždin i Pavlov bijahu jedini znameniti učitelji. Glavna je privlačna snaga u pritajenoj propagandi Schellingizma. Poimence su dva kola dolazila u sve oštriju opreku. Jedno se kolo okupljalo oko slobodoumnoga djaka Stankevića (od god. 1813. — 1840.), koji je prijatelje upoznavao sa Schellingom i Hegelom. Schellingov se je sustav svojim skladnim i maštovitim značajem silno doimao mladeži, koja je težila za srećom u idealima. Tako im postade jedini cilj, da budu dostojni nosioci bezkrajne svjetske ideje i da dostignu najviši stupanj moralnoga savršenstva. Svaki doživljaj, svaka misao, svako čuvstvo prolazilo je kroz retortu metafizike, vas život preobrazio se u kult ideje. Ovi su idealisti ostali na okupu i onda, kad su dovršili nauke, a u to kolo idu: M. Bakunjin, Bjelinski, Botkin, M. Katkov, T. Granovski, — u početku takodjer K. Aksakov i Homjakov, koji su se doskora odciepili i sa braćom J. i P. Kirjejevskim osnovali slavjanofiski smjer.

Proti njima stajahu A. Hercen i njegovi prijatelji Ogarev, Satin i dr., koji su doduše počeli sa Schellingom i Hegelom, ali su se skoro dali na studij Hegelovske ljevice (Ruge-a i Feuerbacha) i francuzkih socijalistâ Saint-Simona, Fouriera i Cabeta.

Stankević i drugovi poštovahu Goethea, Hercen i pristaše — Schillera, Huga, Sandicu. Obje se stranke nisu podnosile do svršetka četrdesetih godina, pa su se uzajmice nazivali »metafizici« i »frondeuri«. No kasnije ih život, uz druge prilike, opet zbliži i ujedini, kako se to vidi iz života obojice prvaka njihovih — Bjelinskoga i Hercena.

Visarion Grigorjević Bjelinski (od godine 1810.—1848.) bio je sin nekoga okružnog liečnika u Čembaru. Ne svršivši gimnazije podje, da se na svoju ruku pripravi za sveučilište. Godine 1830. upiše se u moskovsko sveučilište, ali već godine 1832. bude izpisan poradi »nesposobnosti«. Pravi je uzrok bio, što je Bjelinski napisao dramu, u kojoj su cenzura i rektor njušili »drzovite ideje«. Lišen svega pokuša daroviti mladić, da se protura pišući za »Teleskop« Nadeždinov. Uza to je bio u svezi sa Schellingovcima u sveučilištu, pa je tako razširio svoje filozofijsko, estetično i jezično znanje, obrazovao svoj ukus i tegobom života okušani duh svoj očeličio na idealizmu, koji je bio lanac cieloga saveza. Ovdje se je napokon izvježbao u dijalektici.

U svojoj prvoj anonimnoj raspravi »Književna maštanja, elegija u prozi« (god. 1834.), koja je izišla u Nadeždinovoj »Molvi« (Glasu), podao je u dražestnu obliku i s dubokim osjećanjem divan priegled ciele ruske književnosti počevši od XVIII. vieka i iznio neočekivan paradoks, da do sada još nema ruske književnosti u širem smislu, ali da upravo to i zajamčuje budući procvat narodne knjige. Svojom novošću i dubinom izazvali su ovi članci cielu oluju, anonimni je pisac prvi iz abstrakcija Schellingizma i Hegelizma izveo pitanja moralnoga, umnoga i umjetničkog života i protegao ih na ruske prilike. Demokratska je crta bila u tom, što je pisac tvrdio, da intelektualno težište vremena nije više u aristokraciji, nego u demokraciji. Napokon članci navališe nemilo na glupo štovanje, koje je obćinstvo izražavalo krivim književnim »veličinama«. Medju inim izpravio je Bjelinski u jezgri nekritični sud o Deržavinu, Karamzinu i Puškinu.

Ova znamenita razprava pribavi Bjelinskomu nepomirne protivnike ne samo u kolu Bulgarinovu i Senkovskoga, nego donekle i u krugu Puškinovu; oni su ga držali za »drzovita vikača« i »budalasta dječaka«. Naprotiv on osvoji srca sviju, kojim se je zagadila reakcija u književnosti.

Glavna je crta u njegovu talentu, što je umio živo shvaćati umjetnost, što je bio vrstan razlikovati pravo od nepravoga i odkriti, što je u istinu genijalno. Njegovi prvi članci o Gogolju u »Teleskopu« i u »Moskovskom Promatraču«, koji je uredjivao godine 1838.—39., sjajne su apologije humorista Gogolja, genijalne improvizacije o geniju njegovu. Bjelinski je Gogolja njemu samomu protumačio. On je morao Gogolja braniti od njegovih napadača i od njegovih pretjeranih štovatelja. Medju prvima je bila petrogradska štampa, koja je humorista proglasila za cinika i nepatriota, a medju drugima su bili slavjanofili, izmedju kojih je Aksakov tvrdio, da je Gogolj moderni Homer, komu se može o bok postaviti samo Shakespeare.

U isto doba sa radom Bjelinskoga javljaju se snažni talenti, kakovi su Puškin, Lermontov, Gogolj, Koljcov, a to pokazuje, da su oba pojava u nuždnoj svezi. To je uvidjao Bjelinski, pa je zato ocjenjivao napomenute velikaše ruskoga Parnasa. Od godine 1843. do 1846. priobćio je u »Otačbinskim zapiscima« svoje slavne članke o Puškinu, njih 11 na broju, koji zapremaju cielu 8. knjigu njegovih skupljenih djela. I Lermontovu je posvetio više kritika, a Koljcova je uveo u književnost i postavio mu poslije smrti njegove krasan biografijski spomenik.

Moskovskomu periodu (do g. 1839.) pripadaju još članak Bjelinskoga proti Ševyrevu i članak, naperen proti Hercenovu radikalizmu. Oba članka pokazuju nam Bjelinskoga na vrhuncu Higelizma, s kojim se sprijateljio na ponuku svoga druga Bakunjina i u kojem je tražio i nalazio izlazak iz labirinta životnoga pitanja.

Bakunjin je sav pronikao u najtamnija mjesta Hegelove filozofije. I Bjelinski podje za njim, 110 kako je bio uza svu strastvenost dosljedan, prirodno je, što nije ostao na stanovištu objektivna optimizma, nego što je izreku o »razboritosti svega, što jest«, učinio principom političkoga života. Tako je u napomenutim člancima Bjelinski postao vatrenim braničem absolutizma, narodna i čovječja prava pri tom su dakako prošla veoma zlo. Bjelinski je tim počinio moralno samoubistvo, pa je preselivši se doskora u Petrograd uvidio svu grozotu njegovu. Zbliživši se sa Hercenom i Granovskim odagnao je s očiju sofističnu maglu, koja mu je duh zamaglila. Majstorska djela Gogoljeva i suvremene družtvene i književne struje znatno su pripomogle, da se Bjelinski prisloni uz realizam i humani demokratizam.

U isto doba, kad su počele prosievati prve iskre političkih teorija u ruskoj periodičnoj štampi i navješćivati kulturnu borbu — u nazorima moskovskih slavjanofila Kirjejevskoga, Aksakova, Homjakova i Samarina: složili su se ruski »ljevičari Hegelovci«, medju koje pripadaše i Bakunjin, pod zastavu francuzke socijalistične škole (Cabet, Proudhon, L. Blanc, Leroux i njihovi učenici u liepoj knjizi Musset, Hugo, G. Sand), te su sa simpatijom pratili demokratska nastojanja kasnijih februarskih ljudi. Bakunjin, preselivši se u Berlin, postade suradnikom Rugeovim u »Ljetopisu«, a Hercen i Bjelinski preuzeše u »Otačbinskim zapiscima« i kasnije u »Suvremeniku« vodstvo progresivnih književnih ideja. Bjelinskomu bijaše težko. Reakcija, sliepo bjesnilo cenzurne oblasti nije dalo, da se pretresaju dnevna pitanja, izuzevši strogu literarnu sferu nije se moglo ništa kritici podvrgavati. Reakcionarna štampa (Bulgarin, Senkovski, Greč, Polevoj), stojeći pod zakriljem žandara, krenu biesnu hajku na časopis Krajevskoga; bila je prava sreća, što se je službenim čuvarima obćega dobra kritična i moralistična propaganda Bjelinskoga pričinjala glupim nesmislom, za koji policija nije trebala ni mariti!

Bjelinski sad više ne stoji u estetici na stanovištu teorije o bezsviestnom stvaranju, kao ono s početka; umjetnost mu nije više bezsviestno lebdjenje umjetnika u višim sferama, nego samo sredstvo za izraz životnih pojava, za objašnjivanje i razumievanje života. Tako je kritika pošla na publicistično tlo, dočim je dotle išla samo za abstrakcijom. Trebao je još samo korak do realistične kritike!

Preselivši se u Petrograd Bjelinski postade glavnim stupom »Otačbinskih zapisaka«, koje je godine 1839. utemeljio Krajevski. On bijaše duša organa, on mu podavaše života, pokreta, boje, te je zastupao njegov »smjer«. Kad se je javio g. 1841. slavjanofilski »Moskvićanin«, zametnu se vatrena polemika izmedju oba lista, načelno protivna. Proti Ševyrevu, koji je Bjelinskoga prekorio s nepatriotizma, napisao je on divan pamflet »Pedant«, koji je upravo porazio protivnika. Istomu vremenu pripadaju oba sjajna članka o Petru Velikom, u kojima je iznio svoje ideje o reformi i o ruskim kulturnim ciljevima, — i njegova razprava o spomenicima prostonarodne poezije ruske, koje Bjelinski nije cienio dosta. Bjelinski nije još shvaćao, koliko može vriediti prostonarodna pjesma za kulturnu povjest, jer je u ono doba izpitivanje narodnoga blaga u Rusiji bila u povojima. Bjelinski veli: »Umjetna poezija uviek je viša od prostonarodne, koja nije drugo nego djetinje blebetanje pučko, sviet tamnih slutnja i nejasnih čuvstava; naprotiv umjetna je poezija jasna rieč muževne sviesti, forma skladna sa sadržajem, sviet pozitivne realnosti. Mala pjesma bogodana pjesnika umjetnika vriedi više, nego svi produkti prostonarodne poezije.« Isto je tako bio Bjelinski odviše strog prema narodnim nastojanjima slavenskih folklorista i izpitivača narodne prošlosti. On je odrješito odbijao narodni separatizam, pa je s toga i bio protivnik sveslavenske ideje, premda mu je bila simpatična ideja »narodnosti« (dakako ne u službenom obliku).

Kao privrženik zapadne prosvjete, a uza to pod konac života zaokupljen studijem Mladohegelovaca i francuzkih socijalista, Bjelinski se je opirao slavjanofilstvu, koje se pojavilo na književnom polju u četrdesetim godinama. Ipak je Bjelinski umio u koječem i pohvaliti njihov trud oko pitanja o odnošaju Rusije prema Zapadu i inteligencije prema puku.

U bitnosti može se Bjelinski smatrati glavnim teoretikom »zapadničke« stranke. On nije sliepo precjenjivao zapadne prosvjete, nego je tvrdio, da se od zapadnih pitanja moraju U Rusiji primati i ocjenjivati samo ona pitanja, koja se tiču i ruskih prilika. Drugo bi bilo Don-Quijotstvo. »Kod sebe, oko sebe — treba da tražimo pitanja i njihovo rješavanje.«

Slavjanofili su »Moskvićaninu« god. 1845. dali drugi, mnogo temeljitiji, strogo-filozofijski smjer. Oni su podali još jedanput »zapadnicima« ruku na pomirbu, oni su im priznali, da je zapadna prosvjeta dobro utjecala na Rusiju, no u ostalom su prisvajali ruskomu narodu imanentnu kulturu i odatle izvodili svoje družtvene, vjerske i politične ideale. Bjelinski je dopuštao, da je puk jedan od glavnih čimbenika političnoga života, ali je odbijao misao, da bi ruska narodnost imala tradicionalan autoritet.

Ruska reakcija bijaše u cvatu. Mladi učenjak i prijatelj Bjelinskoga Timofej N. Granovski (od godine 1813.—1855.) vrati se iz tudjine i pročita zimi godine 1843.—44. u Moskvi nekoliko predavanja o srednjem vieku, koja su silno odjeknula u obćinstvu. No nisu se svidjala slavjanofilima poradi toga, jer su mukom prešla preko Rusije i pravoslavlja. Mitropolit moskovski povjeri nekomu profesoru duhovne akademije, da oprovrgne — Hegela, a pjesnik Jazykov navali biesnom pjesmom na »zapadnike«. Godine 1845. prekide Granovski sve sveze s Aksakovom i Samarinom, pa se složi sa Hercenom.

Slavjanofili su sve više potezali pitanja politična i družtvena u okvir svojih razprava, pa su tako u početku petdesetih godina pokrenuli pitanje o ustavu seoskih obćina. Hercen se je s njima slagao na tom polju, dok je Bjelinski ostao u području književnom. Bjelinski nije utaman proricao, da će skoro sazreti ruska knjiga, — u sredini četrdesetih godina pomoli se niz mladih književnika na beletrističnom polju, posvećujući svoju pažnju osobito nižim slojevima. Za svoga vodja proglase Gogolja, a publika ih nazove »prirodnom školom«. Bjelinski se počne baviti oko »prirodne škole« i dade se na posao, da čitateljstvu razjasni njeno biće, zadatke i opravdanost njenu. Godine 1846. dovrši svoje članke o Puškinu. Godinu dana zatim prestupi Bjelinski k »Suvremeniku« J. Panajeva i N. Nekrasova, gdje je bilo ognjište prirodne škole. Hercen, koji se dade na roman, grof Sologub, Dostojevski, Gončarov, Grigorović, J. Turgenjev — postaše stupovi ruskoga naturalizma. Uz njih pristaše pjesnik Nekrasov, pravni historik Kavelin, historik Solovjev, izpitivač mitologije Afanasjev, pa se može reći, da su svi iz djelovanja Bjelinskoga dobili pobudu za slobodno, strogo izpitivanje. Bjelinski je probio put humanoj, novoj eri u poeziji i znanosti.

U svojim godišnjim priegledima ocjenjivao je Bjelinski sve pojave prirodne škole i nastojao pokazati njihovu svezu sa vremenom i narodnim stanjem. Poradi prsne boli podje u Salzbrunn, odakle je napisao oštro i slobodno pismo Gogolju poradi njegovih »Dopisa«. Na povratku u domovinu pohodi Pariz, gdje nadje Hercena, g. 1847. za uviek prognana iz domovine, i Bakunjina. Kao da je osjećao skoru smrt, Bjelinski se žurio kući. Od g. 1843. bio je Bjelinski oženjen, te se morao brinuti za obitelj, no premda je radio preko mjere, skapavao je od gladi. Izjele ga brige i poslovi, trpio je od sušice, a liečenje mu nije koristilo, nego ga dovede do groba. Zadnja mu je znamenita radnja »Osvrt na rusku književnost u godini 1847«, napisana 1848; u njoj je vrstno označio stanje ruske inteligencije. Još u predvečerje februarske revolucije radila je vlada oko reforma, poimence oko toga, da dokine kmetstvo. Statistični odbori, znanstvena izpitivanja ekonomijskih prilika na ladanju, pučki spisi, demokratska beletristika — sve je to navješćivalo novu eru, za koju se je i družtvo zanimalo. Tomu je dao rječita izraza Bjelinski u onoj sjajnoj razpravi, koja je humani demokratizam proglasila za geslo budućnosti i od protivnika branila prirodnu školu. Protivnici su se rugali i gradji i estetičnoj vriednosti ove škole. No Bjelinski razčiniv sve napadaje dolazi do zaključka, da su oni nastali što iz preživjelih staležkih predsuda, a što iz predsudâ ukusa. Analizujući prve Turgenjevljeve »Lovčeve zapiske«, Gončarovljevu »Običnu historiju«, Dostojevskoga »Biedne ljude« dokazuje Bjelinski, da ova škola ima na pretek i umjetne ciene. Umjetnost kao svrha sama za sebe — to je zakopana misao, gola fikcija. Umjetnost treba da služi družtvenim problemima. Danas može biti nazvana pravom umjetnošću samo ona, koja odgovara svomu vremenu i idealima svoga družtva. Medjutim to baš nije mačji kašalj, golom kopijom i tendencijom ne može se to postići. Već naprotiv samo onaj pisac vriedi, koji je ujedno umjetnik, koji umije stvarati tipe, a ne tek pojedinačke slučajeve. U tom i stoji vriednost prirodne škole: njezine su osobe — tipne. Ova zadnja razprava posljednji je članak u razvojnom lancu ruskoga estetičnog kriticizma u tridesetim i četrdesetim godinama. Ona je most, koji vodi od naraštaja četrdesetih godina do učenika njegovih u petdesetim i šestdesetim godinama.

Uz fizičke boli napanu na Bjelinskoga razne neugodnosti. Preokret vladinih krugova, nova reakcija, koja je otela sve nade o reformi, otrova zadnje dane Bjelinskomu. »Sjevernoj pčeli« podje za rukom prikazati ga prevratnikom, a bilo je i denuncijacija. Šef »III. odsjeka« (političnoga redarstva) zovne ga k sebi, no Bjelinski nije više mogao da se odazove, 26. maja 1848. umrie.

Kao kritik i idealna ličnost Bjelinski se dojmio bezprimjerno. Njegova djelatnost označuje novu eru u ruskoj žurnalistici. Njegovi visoki zahtjevi prema književnosti, njegovo mjerilo ljepote, nutarnje istine i moralnoga ideala prema poeziji bijaše nešto sasvim novo u kritici; do njega nije nitko o važnosti umjetnosti govorio s tolikim zanosom, s tako dubokim shvaćanjem i s tolikom stilističnom vještinom. Njegova je pojava organično uvjetovana. S njime, demokratom prestala je kritika biti monopol aristokrata i učenih pedanta. Njemu nije u kritici nijedan suvremenik bio premac, uza to je sve druge kritike nadilazio plemenitošću i čistoćom svoga bića. Ako je promienio misli, bio je to posljedak nutarnjega rada.

Bjelinski je dao pobudu za metodsko mišljenje; njegova je djelatnost označena idealizmom, koji je prihvatio vas naraštaj. Bjelinski je većinu ruskih književnih prvaka posvetio. On je rusku književnost osamnaestoga vieka i devetnaestog vieka do konca četrdesetih godina ocienio tako, da je tim posao dovršen.

Nasljednici Bjelinskoga živjeli su u drugo vrieme, koje je iznielo na površinu ine književne i družtvene težnje, pa ćemo vidjeti, kako su se oni odužili svojemu zadatku.

III. Njemačka filozofija u Rusiji. — Slavjanofili.[uredi]

Od njemačkih su se filozofa u Rusiji u početku stoljeća najviše dojmili Schelling i Hegel. Poimence je odziva našao Hegelizam sa svojom novom filozofijom povjesti, koju drži za razvoj narodne ideje. Hegelova je filozofija uniela svjetlo u nejasne teoretične predstave predjašnjega vremena i podala osnovu za pojmove o narodnosti, državi, gradjanskom družtvu. Na istoj su osnovi sagradjeni novi sustavi prava, komparativne filologije i mitologije, povjesti i etnografije, te su oni prodrli i u Rusiju i utvrdili novu učenjačku školu na evropskom temelju.

Bilo je to vrieme, kad se je u svim zemljama Evrope počela izučavati prostonarodna književnost, kad je nauka s najvećom pomnjom iztraživala povjest, u kojoj će se nepokvarene crte narodnosti najlakše razabrati. Filozofija, literatura, politika — podju u službu nacionalizmu, nacionalnoj ideji. U prilog ove ideje već se je u dvadesetim godinama preko Evrope izpreplela mreža tajnih saveza i već su izbijale revolucije (u Grčkoj i Poljskoj). U Rusiji se već za Napoleonskih vojna čuje prosvjed proti tudjinstvu u knjizi i običaju, te se budi težnja za narodnom samostalnošću. U dvadesetim godinama bijahu svi naprednjaci — donekle slavjanofili. No pod kraj ovoga doba ideja nacionalizma već je osnovana na filozofijskoj spekulaciji — u napomenutoj Školi ruskih Schellingovaca. Sve se dade na studij »narodnosti«, te već u doba Aleksandrovo ovaj smjer može se ponositi uspjesima na polju povjesti, arheologije i etnografiije. Kao filozofijsko-historijska teorija javio se ovaj duševni smjer u novom slavjanofilstvu.

U duševnim i javnim prilikama Nikolajeve ere bili su svi uvjeti, da se javi novo slavjanofilstvo. U ovom sustavu slievaju se spekulativni, teologijski i romantični elementi. Spekulativni je arsenal crpen iz Schellinga i Hegela; teologijsku osnovu podavaju crkveni otci i bizantinski pisci, a romantika se nalazi u težnji, da se u prošlosti naroda nadju pravi uvjeti života religioznoga, moralnoga i družtvenoga, koji će ostvariti ideal prave narodnosti u tužnoj sadašnjosti.

Ovaj je arhaizam isto tako romantičan, kao što je mistično-katolička tendencija u Čajadajeva, ili pojavi kod preporoda zapadnih Slavena, na priliku »ilirska« ideja u nas.

Novo slavjanofilstvo tražilo je abstraktno narodno načelo, pa se je zadovoljilo uvjerenjem o etičnoj veličini naroda, o njegovoj umnosti i neobičnoj važnosti za razvoj čistoga čovječtva. U strogo književnoj djelatnosti prisloni se ono direktno uz romantike. Već je Puškin udario u žice Sveslavenstva, a slavjanofili stvore sveslavensku liriku, kojoj su na čelu Jazykov i Homjakov.

Kao opozicija »službene narodnosti« Nikolajeve novo slavjanofilstvo označuje napredak. Slavjanofili su u početku drugovali sa zapadnicima; Kirjejevski, Homjakov, Aksakov prijateljuju s Hercenom i Granovskim, no kasnije pukne razdor i zametnu se razpre o tom: u kakovu je odnošaju pravoslavna crkva prema rimskoj i protestantskoj, te kako stoji ruska prosvjeta prema zapadnoj?

U početku su se prepirali naustice, prvaci u dijalektici bijahu Homjakov i Hercen. Već prije, u početku četrdesetih godina govorili su Ševyrev i Pogodin o truležu Zapada. Kad su napokon u sredini četrdesetih godina slavjanofili izišli na javni mejdan žurnalistike, te 1845. godine Ševyrev i Pogodin preuzeli redakciju »Moskvićanina« (od god. 1840.—1856.), iznieli su oni svoju nauku u dovršenu obliku. Uz ovaj list pokrenu »Moskovski Zbornik« i »Zbornik« D. Valujeva, koji su donosili bogatu gradju historijsku i etnografijsku. Uza to je u Petrogradu živio »Majak« (Svjetionik) od g. 1840.—45., koji je propoviedao uništaj sve kulture i duševnoga života. Prvi dosljedni list slavjanofilski bijaše »Russkaja Besjeda«, počevši od 1856., u kojoj su izišle najbolje radnje slavjanofilâ: obaju Kirjejevskih, Homjakova i Aksakova. U kasnije doba javiše se i drugi njihovi časopisi.

Osnovne filozofijsko-historijske teze dobi njihova škola od Ivana V. Kirjejevskoga (od god. 1806.—1856.). U svojim djelima tvrdi on, da je zapadna naobrazba dovršila svoj tečaj, te da od sada ne može čovjeku podati ništa drugo nego čuvstvo nezadovoljstva. Skepsa je uništila temelje pozitivnoga bitka. Kao Što je morala starina napokon potražiti osvježu u drugih manjih naroda, tako treba Zapad da se preda načelima pravoslavnoga Slavenstva. Zapadna prosvjeta nema više pravih etično-vjerskih načela, ona je spolja savršena, ali je iznutra strunula, jer se je razišao razbor s vjerom. Ovaj sklad razbora i vjere podaje samo pravoslavni Iztok, koji je po tom jedini sposoban shvatiti najvišu istinu.

Dogmatičnu je stranu slavjanofilske teorije obradio daroviti Aleksjej St. Homjakov (od god. 1804.—1860.), koji se proslavi kao sveslavenski lirik.

Historijski su opravdavali slavjanofilstvo D. Valujev, J. Samarin i Konst. Aksakov. Po Samarinu sva ruska povjest (ne samo prošla, nego i buduća) osniva se na obćini, obćina prikazuje najviši akt slobode i sviesti. Razvoj germanskoga »načela osobnosti« nije nikada mogao uhvatiti koriena u Rusiji; pa i sam Zapad teži za komunalnom organizacijom družtva, za onim, što već živi u ruskoj — »obćini«. Zapadnici su se toj misli protivili, no ipak Hercen i socijalisti vruće su ju zagovarali. Velika je zasluga slavjanofilâ, što su u svezi s pitanjem o obćini radili oko dokinuća kmetstva. Poimence je sam Samarin u tom poslu stekao bezsmrtnih zasluga. Isto tako je Samarin i na polju narodno-ekonomijske publicistike mnogo privriedio.

Konstantin S. Aksakov (od god. 1817. —1860.) pravi je historik slavjanofilske škole. On je bio skroz i skroz idealist i entuziast, bez ikakve afektacije, te je svoju iskrenu ljubav k puku pokazao kao historik, novinar, pjesnik i kritik. On je razvio u raznim djelima misao o opreci grčko-slavenskoga svieta prema germansko-romanskomu od prilike ovako:

Evropejske su države postale osvajanjem, u njima je načelo sile i robstva. Ruska je pak država postala činom dobrovoljna poziva. Rusku je vladu utvrdila privola naroda. Zato je načelo ruske države — sloboda. Od sile dodje Zapad do revolucije, a ruski je Iztok ostao vjeran vladi. Katolicizam je doveo Zapad do crkvene razpre, a Rusija je složna u vjeri pravoga kršćanstva.

Povjest Zapada puna je efekta i bučnih prizora, ruska povjest nema kako vitežtva, tako ni križarskih vojna. Govoreći o unutrašnjem ustroju Rusije tvrdi Aksakov, da se ovdje nalazi podpuna solidarnost izmedju zemlje i države. Ako je došlo do sukoba, radilo se samo o tom, tko će vladati, a nije se išlo za tim, da se ukloni monarhija. Istina je, što govori Aksakov o jedinstvu vjerskom i družtvenom u staroj Rusiji. S Petrom Velikim počinju se klase otudjivati. Reformu Petrovu nazivlje Aksakov nasiljem i izdajstvom protiv ruske narodnosti. Nova priestolnica nije u svezi s Rusijom ... Napoleonova provala zabunjuje državu, koja traži pomoć u Moskvi i u zemlji. Moskva spašava sebe i državu. Samo još više klase čame pod igom Zapada, no Moskva opet počinje oslobadjati. Ruska se ideja počinje emancipovati, njen rad izlazi iz Moskve, te nije daleko preporod prave Rusije.

Aksakov sanja o tom, da bude Moskva opet priestolnicom carevom. On je najradikalniji medju slavjanofilima.

Poslije njegove smrti bio je vodja slavjanofilstva njegov brat Ivan (od god. 1823.—1886.).

Uza neke nedostatke slavjanofilstvo je steklo golemih zasluga za razvoj narodne sviesti. Njegov ideal bijaše — prosti narod. Bila je velika smionost iznieti takovu misao u doba, kad su vlastela i činovnici s priezirom gledali na kmetove, koji živu samo za to, da za njih rabotaju. Uza to su slavjanofili nametnuli historijskoj nauci novu zadaću, da odkrije nutarnje elemente narodnoga značaja, jer oni jedini mogu pravim svjetlom obasjati historijsku važnost puka, te prošlost i sadašnjost države. U tom je znamenita privreda slavjanofilstva. To se mnogo dotiče s novom historijsko-kritičnom naukom, koja ide za studijem pučkoga života, starina i prostonarodne poezije.

S dokinućem kmetstva 19. februara g. 1861. ušla je narodna ideja i ruska monarhija u novu fazu. Selo i obćina izišli su napried i osvojili sva ostala družtvena i politička područja i interese. Razkmećenje je pojačalo narodnu ideju, pa je novo obrazovanje ladanjskih prilika — osobito poslije poljske bune — postalo središtnom točkom sviju stranaka, glavnim sadržajem sviju političkih misli u Rusiji. Mnoga se je liberalna želja morala odgoditi.

IV. Socijalistična propaganda i radikalizam. -— Hercen. — Dobroljubov. — Katkov.[uredi]

No da se vratimo u četrdesete godine! Sredina ovih godina bijaše doba družtvenoga vrenja. Filantropske i socijalistične sanjarije Saint-Simonove, Fourierove, Proudhonove razgrijale su se u glavi ruskih idealista, pa kod tadašnje cenzure njihovo se nastojanje moglo odraziti samo u obliku tajnih saveza. Takav je tajni savez g. 1849. odkriven u Petrogradu, te su njegovi članovi strogo kažnjeni. U kolu ovih »Petraševaca« (vodja im se zvao Petraševski) nalazili su se mnogi korifeji književnosti petdesetih do osamdesetih godina. Spominjemo samo Dostojevskoga i Pleščejeva. To je bila ruska jeka februarske revolucije, koju su predvidjali trezniji ljudi, kao Bjelinski i Hercen. Žalostni svršetak ove »jeke« morao je otriezniti i idealiste.

Poslije visoke plime nadodje u početku petdestih godina silovita osjeka i reakcija. Poslije velikih nada banu razočaranje. Mjesto reforme nametnut je družtvu umjetan patriotizam, koji je našao oduška ponajprije u krimskom ratu (od god. 1853.—1856.). Ali na toj klisuri razbile su se i materijalne i moralne sile Rusije. Premda je ruska vojska u ratu izniela slavnih epizoda svoga junačtva, ipak su Rusi poslije rata uvidjeli svoju političku nezrelost, odkrili nutarnje štete. I tako poče družtvo bez pomilovanja koriti samo sebe.

Književnost mu je vjerno zrcalo, u njoj prevlada smjer odkrivanja i obtuživanja, ne uviek realističan u obliku, ali uviek u tendenciji. Pod konac petdesetih godina javlja se opet družtveni pokret, kojemu na čelu stoji čovjekoljubivi car Aleksandar II. Počinje se nova politična era. Od sada vlada i javno mnienje idu uporedo i rade uzajmice. To je nešto novo.

Družtvo iznenada i silovito počne obarati zapreku, koja mu nije dala, da se upoznade s pravom vriednošću sviju uredaba državnoga života. Ljudi se stanu zanositi liberalnim uredbama Zapada i uzmu štovati, što je do jučer vriedilo za prevratničko ludilo, pa tako počnu zabacivati autoritet i predaju. Svi su uvidjeli, da su grozni resultati i ukorienjene štete vladavine Nikolajeve bile u najužoj svezi sa sustavom »viših gledišta« i da je razsulo vojske, uprave, narodnoga blagostanja i financija prirodnom posljedicom onoga vladavinskog sustava, komu je bila prva zadaća ugušivati javno mnienje.

Caru Aleksandru II. valjalo je mnogo popraviti, a još više stvoriti. Prvo mu je djelo, što je dao neku slobodu štampi i javnomu mnienju. To se dogodi u doba, kad se je samo javno mnienje izmienilo. Periodična presa postade ujedared vlašću, na koju se morahu obazirati sve vlade.

Signal borbi nove štampe sa preostatcima staroga sustava dao je prijatelj Bjelinskoga slavni Aleksandar Ivanović Hercen (od god. 1812.—1870.), jedan od najvećih novinara u svietu. Pošto je svršio nauke u moskovskom sveučilištu, te se iza višegodišnjega progona u Vjatki i Vladimiru preselio u Petrograd, dade se na književnost, Pod pseudonimom »Iskander« počeo je u »Otačbinskim zapiscima« sa »Uspomenama mlada čovjeka« (god. 1841.) i s nekim novelama; kasnije napisa niz drugih razprava i godine 1847. roman »Tko je kriv?«, u kojem se pokaza darovitim pripovjedačem.

Hercen bi ponovno prognan — u Novgorod, odakle godine 1847. pobježe u tudjinu, da se nikada više ne vrati u domovinu. U Parizu se združi sa socijalistima i poljskim emigrantima. Njegova brošura »S druge obale« (g. 1850.) vatren je prosvjed proti stanju države ruske i naviesti svietu spasiteljsku snagu ruskoga zemljištnog posjeda, komu je sudjeno, da bude orudje, kojim će se osvojiti panslavistično-demokratsko svjetsko carstvo. Iz Pariza ode Hercen u London, te ovdje ustroji slobodnu rusku tiskarnicu. Počevši od g. 1857. izdavaše tjednik »Zvono« (Kolokol, od 1865. do 1869. u Ženevi), koji je uz mjesečnik »Polarna zviezda« (g. 1855.—62., 8 knjiga, London i Ženeva) imao kolosalan utjecaj na razvoj političkih misli i javnih prilika u Rusiji.

Odmah u prvom broju upravi Hercen otvoreno pismo caru Aleksandru, u kojem s nečuvenom smjelošću ište od njega, da okaje zlo, koje je njegov otac Nikolaj nanio Rusiji, da dokine sustav obćega robstva, da uvede liberalne uredbe, a prije svega da odmah učini kraj kmetovanju, jer inače ne će biti sloge izmedju vlade i puka.

Pismo se je dojmilo kao živi oganj. »Kolokol« je dakako odmah zabranjen u Rusiji, ali je ipak bio u svačijim rukama; iz sviju krajeva Rusije prispievali su mu na taman način dopisi; državne su tajne izlazile u njemu na vidjelo kao najobičnije stvari; imena političkih uhvaćenika i prognanika, razprave u senatu i državnom vieću, podmićivanja i prestupci policije — sve je to izlazilo pred čitatelje.

Utjecaj Hercenov i njegova lista ostade jak, dok je tražio dokinuće kmetstva i tjelesne kazne i dok je zahtievao, da se uvede javno i naustično pravosudje. No kad su se ove želje u šestdesetim godinama izpunile, listu nestade cara. Hercen počne sada nemilosrdno navaljivati na mane nove vladavine i grditi postupak visoko namještenih ličnosti, ali je u tom djelovao samo destruktivno. Hercen je u to doba bio pod dojmom revolucionarnoga fanatika Mih. Bakunjina (od god. 1814. do g. 1876.), koji je iz sibirskoga progonstva pobjegao, te preko sjeverne Amerike g. 1861. došao u London, pa uz Hercena i Ogareva bio glavnim suradnikom »Kolokola«. On je i unio prevratni, destruktivni element u list, koji se pretvori u organ socijalne revolucije i anarhije.

Hercen je već prije branio poljske zahtjeve, Bakunjin pak podje u svom polonizmu god. 1863., kad je buknula poljska buna, do izdajstva proti Rusiji.

Proti »Kolokolu« ustane sada M. Katkov, izdavač »Ruskoga Vjestnika« i tadašnji vodja narodno-centralistične stranke, koja je sve više i više ugleda dobivala u narodu. »Kolokol« izgubi vas dojam i popularnost, god. 1865. priedje u Ženevu, ali se pretvori u pogrdnički list, dok ga godine 1869. ne nestane. Godinu dana za tim umrie Hercen. On je ne samo jedan od najmoćnijih, nego ujedno jedan od najvještijih i najduhovitijih pisaca novoga vremena. Uz deset ruskih knjiga »Sabranih djela« (Ženeva, g. 1875.—1879.) pridolaze mnoge brošire njegove u drugim jezicima.

Bilo je i drugih ruskih emigranta, koji su književno radili po tudjim stranama, — najglavnije im ognjište bijaše u Londonu.

Već poradi toga, da oslabi prigovore londonskih novinara, morala je ruska vlada podati koncesije časopisima, koji su osobito pod konac petdesetih godina nicali kao gljive iza kiše. Sve se dade na publicistiku. U Petrogradu osnuje bogati grof Kusjelev Bezborodko progresivni časopis »Rusku Rieč« i plaćaše velike honorare. U Moskvi se Katkov odreče profesure i pokrene list »Ruski Vjestnik« godine 1856. Cenzura bijaše liberalna i blaga. Do skora novinstvo nije poznavalo granica, novine se nadmetahu u radikalnoj smjelosti i polemičnoj skrajnosti. Hercen bijaše uzor, njegov način nadje odziva. Knjige gotovo i ne izlaze. Gradja novinstvu bijaše bezkrajna. Resultati moderne prirodne nauke, ustavno državno pravo, noviji odsjeci povjesti, prevrat g. 1848. i 1849., pozitivna filozofija i narodna ekonomija (u kojoj se iztaknu daroviti Vladimir Miljutin), prievodi socijalnih romana, preradbe i izvadci iz svih znatnijih naučnih i političnih djela evropskih pisaca (kakovi su Mill, Vogt, Moleschott, Buckle, Darwin, Stirner, Ruge, Feuerbach, L. Blanc) — sve to ulazi u ove novine i silno se doimlje ruskih čitatelja. Budući da se još ne mogahu direktno ocjenjivati ruske državne uredbe, zamatahu se misli o tom u odielo kritičnih razmatranja o ustavnim prilikama, o absolutizmu i o konstitucionalizmu zapadnom. Uza to ide beletristika rugajući se tipovima kmetskoga vremena. Nikolajevska soldateska, podmitljivo činovničtvo, nepoštena policija, surova vlastela — prolaze šibe u beletristici. Satira s denuncijacijom — cvate i gospoduje.

Na čelu radikalnoga novinstva u Petrogradu stoji godine 1847. osnovani »Suvremenik«. U petdesetim godinama lati se njegove redakcije daroviti ekonomist i kritik Nikolaj G. Černyševski, nazvan ruski Robespierre, ali je bliži Millu. On priobći od g. 1853. do g. 1862. u listu svojem velik broj razprava iz narodne ekonomije, filozofije, antiestetike, kritike, historije i književne povjesti. Ovi se članci odlikuju blistavim slogom, te po njima dolazi on kao novinar o bok Bjelinskomu i Hercenu. Kao pripovjedač pobudi veliku senzaciju svojim romanom »Što valja raditi?«, koji je napisao u progonu godine 1862. i 1863. To je dugo vremena bilo evangjelje Mladorusâ. Tendencija mu je socijalna. Jezgra njegove socijalistične i politične propagande stoji u tom, što zahtieva, da se osobno vlastničtvo na zemljištu dokine na korist obćinskoga posjeda, da se seljačtvo uvede u podpuno vlastničtvo svojih seoskih kotara, da se plemstvo dokine, vojska razpusti, a priestol okruži demokratskim uredbama.

Pravu književnu kritiku u »Suvremeniku« vršio je na žalost prerano umrli, daroviti Nikolaj Aleksandrović Dobroljubov (od god. 1836.— 1861.), koji nas mnogo podsjeća Bjelinskoga. Budući plemenite i ponosne prirode težko je podnosio Dobroljubov, što mu je raditi u vrieme, koje valjana čovjeka osudjuje ili na neradinost ili na žrtvovanje samoga sebe. Premda je bio po prirodi nježan i mekan, bio je prinudjen u kritici udariti u žice oštra sarkazma. Nepravi položaj puka prema državi, neosjetljivost družtvene mase, vlastita osama, napadaji poradi oštrine njegove i napokon obćenita reakcija — sve ga je to ojadjivalo, kidalo mu zdravlje i srušilo ga u prerani grob.

Bilo mu je jedva dvadeset godina, kad je godine 1856. izišao na književno polje, okusivši već čemer siromaštva poput Bjelinskoga. Ipak je on dobro shvatio zadaću kritike, odrekao se estetike i uzeo za mjerilo realni život i družtvo. U svoja dva članka branio je t. zv. altruizam, teoriju oplemenjena egoizma, koji svoju sreću traži u obćem dobru, a obće dobro u blagostanju svakoga pojedinca. Prirodno je, da prema tomu stanovištu nije bio zadovoljan stanjem Rusije, te je ustao proti njemu. Svaki redak njegovih kritika pisan je rek bi krvlju njegova srca.

Osobito je zanimljiva njegova analiza Gončarovljeva romana »Oblomova«, u njoj je Dobroljubov iznio originalne ideje o trajnosti družtvenih tipova, ako ostanu analogne prilike javnoga života. Kritičko su remek-djelo njegove dvie goleme razprave o dramama Ostrovskoga pod nadpisom »Tamno carstvo«, a čitaju se kao roman; one pripadaju medju najbolje, što je evropska kritika u obće stvorila u analizi kojega pisca u svezi s fiziologijom ciele družtvene sfere — u ovom slučaju ruskoga trgovačkoga svieta. Uz drame Ostrovskoga razvija Dobroljubov groznu, mračnu sliku družtvene truleži. Na isti realistični način razpravlja o Turgenjevu i Dostojevskom. Pisao je i o Cavouru, pa i o Owenu.

Dobroljubovu prigovaraju, da je previsoko podigao negacija, isto tako mu neki zabavljaju, što je oskvrnio umjetnički ideal, što je uz visio literarni utilitarizam i ponizio mnoge autoritete (tako u poeziji Puškina, a u pedagogici Pirogova). Tvrdili su, da mu je znanje površno, baš kao i Bjelinskomu. No najviše mu zamjerahu oštrinu u njegovu pisanju. On se je u šaljivom listu, koji je izlazio sa »Suvremenikom«, nemilosrdno rugao samoobsjeni i nadutosti književnika, koji su mislili, da je s izvrgavanjem družtvenih rak-ranâ već dovršen posao popravka. Danas se ime Dobroljubovljevo cieni kao i Bjelinskoga. Tko se bori proti tmini, bori se za svjetlo. I doista: duševno svjetlo, humani družtveni odnošaji, osnovani na razboru, prirodi i čovjekoljubivosti, uzgoj mladeži, naobražavanje puka, u kojem je nalazio najzdravije življe za razvoj družtva — to bijahu njegovi ideali. Umro je kao žrtva svoga poštenja usred laži i surovosti.

Dobroljubov preminu znamenite godine 1861., kad se je izpunila najvruća želja sviju dobrih Rusa i njegova: dvadeset i pet miliona kmetova dobilo je slobodu! To je trebalo da bude početak nove ere. Sva je država prekipljivala, radikali bivahu sve smjeliji, liberalno je plemstvo frondiralo, njegove skupštine bijahu kao prevratni klubovi. U to buknu seljački nemiri — Volgi na iztok. Valjalo ih umiriti oružjem. Iza toga stanu se burkati djaci u Petrogradu, Moskvi, Harkovu, Kijevu. Vlada je nesmetano snovala novim načinom urediti državno-pravno mjesto plemstva, oblasti, civilno i kriminalno pravosudje, policiju, domene, nastavu. Bezbroj listova izadje na vidjelo : »Dan« .1. Aksakova, M. Dostojevskoga »Vrieme«, »Stoljeće«; reakcionarna »Viest« zastupajući interese velikih posjednika, Poljaka i baltičkih baruna bijaše osamljena. Razdražljive brošure i napadaji, izgredi i požari podržavahu obćinstvo u neprestanoj vrućici. U mnogih velikih činovnika našli su se papiri i listovi, koji su pobudjivali sumnju o uzkoj njihovoj svezi s londonskim novinarima.

Vlada počne triebiti listove, cenzura se pooštri. Tri opozicionalna lista (medju njima i »Suvremenik«) dokinu, a Černyševskoga god. 1864. protjeraju na robiju u Sibir.

Mih. Katkov usudi se god. 1862. u svojem moskovskom listu probiti obći muk, te Hercena, Ogareva i Bakunjina okriviti za nemire petrogradske i nihilistična rovanja. Katkov uzme dokazivati, da se socijalistična utopija londonskih novinara ne može izvesti. Magična sila Hercenova »Kolokola« presahnu. Kad je za godinu dana planula poljska buna i kad su liberalni listovi opet mucanjem očitovali svoju simpatiju prema Poljacima, ponovno je Katkov izišao, da revoluciju na Visli proglasi posljedicom rada londonske i parizke emigracije.

Katkov je zahtievao, da se buntovnici pokore, prikazivao je, da su Poljaci protivnici ruske državne ideje, te je tražio, da se Poljska mora sasvim pripojiti k Rusiji, jer je to osnova za sve buduće ruske osnove. Tako je Katkov postao kolovodja narodne stranke, a umio je osvojiti i demokraciju. Rusifikacija, narodnost — to bijaše bojno geslo liberalizma njegova. Katkov postade diktator javnoga mnienja i kritizovaše sve čine vlade, koja je zastrašena pretenzijama plemstva, a još više atentatom Karakozova (god. 1866.) sve odrješitije počela stupati putem reakcije ...

V. Gogoljevi učenici. — Pejsaž u ruskom romanu.[uredi]

Učenici Gogoljevi prihvatili su čedno ime »prirodne škole«, a skupljali su se oko Bjelinskoga. To bijahu: Hercen, Turgenjev, Gončarov, Dostojevski, Grigorović i neki drugi. K njima se pridružiše i neki mladji talenti, medju kojima se slavno iztiču satirik M. Saltykov-Ščedrin i grof L. Tolstoj.

Svi zajedno stvoriše sadašnju rusku realističnu školu, koja je ures ciele evropske književnosti. U djelima pojedinih pisaca vidi se razvoj ruske beletristike po njenim družtvenim elementima; iz ovih djela može se razabrati, koje su težnje i ideali u ruskom družtvu u razno doba živjeli i družtvom kretali; opaža se, da je ruska realistična škola, kao i literarni kriticizam, uviek punu jezgru svoje epohe i njenih ideja izcrpla i izrazila u radnjama najboljih pisaca.

Koji je obćeniti značaj inteligentnoga ruskog družtva od četrdesetih godina do šestdesetih, kakov nam se ukazuje u djelima napomenutih pisaca ? Četrdesete su godine za naobraženo družtvo rusko bile doba abstraktnoga, idealističnoga kulta, vrieme nutarnje filozofijske radnje i boležljive refleksije. Osjećali su ljudi, da živu u oči velikih dogadjaja, nove ere, pa su nastojali, da se za nju priprave!

Ali nova era ne dodje, i u petdesetim godinama osjećaše naraštaj sav teret vlastite, promašene eksistencije. Suvišni ljudi, mali Hamleti izbili su svagdje na vidik, gotovo u svakom gniezdu. To nije više Lermontovljev Byronizam, nego su to većinom ljudi, koji nisu prokuhali Hegelove filozofije, pa sad od neprobave pate. Ništa nemaju s njima zajedničkoga oni riedki ljudi, u kojih doista gori božanska iskra, ali koji ipak ne mogu naći prave djelatnosti, te propadaju bez traga i glasa. Skeptici, kojim je skepsa lagodna danguba, romantici, koji se nasukavaju u prozi života i napokon ulaze sa životom u dogovore — to su takodjer tipovi četrdesetih i petdesetih godina.

Živa struja idealizma, koja se danas osjeća u mladjem naraštaju rukom, samo je nasljedje četrdesetih godina. U idealizmu četrdesetih godina, kako veli Pypin, pravi je izvor gorućoj težnji sadašnjega mladjega pokoljenja k prosvjeti, vrelo njegovoj želji, da sve svoje sile prinese u službu naroda.

***

Prije nego priedjemo na životopise pojedinih ruskih pripovjedača, osvrnut ćemo se na okolišno slikanje u ruskom romanu, koje ovdje kao i u zapadnoj beletristici u devetnaestom vieku zaprema važno mjesto. Svaka književna škola primjenjuje opise prirode na svoj način, svaki pripovjedač unosi u njih osobine svoga smjera i ćudi izuzevši pisce, koji se osvrću samo na unutrašnji sviet kao n. p. Dostojevski. Zato je i zanimljivo pitanje o važnosti pejsaža (okoliša) u razvoju romana. Od ruskih su se pripovjedača kao osobiti pejsažisti iztaknuli Turgenjev i Tolstoj.

I u tom području valja početi s Puškinom, u njegovim djelima nahodimo prve umjetničke opise prirode u ruskoj književnosti. U prozi im se je dosta ugibao, pa kad opisuje prirodu, drži se velike kratkoće. Ova sažetost podpunoma odgovara obćemu tonu njegove proze, koja se kosi s obširnošću tadašnjih modnih pripovjedača. Sav čar pejsaža nahodimo u njegovoj poeziji, gdje daje maha svojemu kistu, no držeći se uviek istinitih boja. Njegovi opisi Krima i Kaukaza, mora i snježnih gora, sjevernih predjela i pješčanih ravnica pravi su biseri svoje vrsti. Ipak u njima odjekuje časovito duševno stanje pjesnika-romantika.

Što je Puškin učinio za poeziju, to je na tom polju za prozu privriedio Gogolj, njegovi opisi južno-ruskih stepa u »Tarasu Buljbi« unose u rusku književnost nov živalj, oni su pokazali, da se i bez ritma i rime mogu postići silni i duboki dojmovi u opisu prirode. Ima u Gogolja detaljnih slika, ali i vještih nacrta, pa jedni i drugi izazivlju naše čudo. Pozoran motrilac opazit će u njegovu pejsažu već tajnu onu mističnu žilicu, koja se je kasnije silno razbujala po cielom biću Gogoljeva talenta, no iz sviju opisa odiše njegova živa ljubav k oskudnoj, jednoličnoj prirodi ruskoj.

Isto je čuvstvo ovladalo i Lermontovom, koga se Kaukaz dojmi još silnije nego Puškina; čarobna snaga ove divlje i razkošne prirode probija i u njegovim pjesmama, kao i u »Junaku našega vremena«. Južno, modro nebo pjesnika je podpuno zbližilo s prirodom. I u Lermontova su opisi prirode bogatiji u stihu, nego u prozi.

Ovakovo nasljedje pejsaža preuzeli su beletristi četrdesetih godina, oni ga ne posljeduju robski,te nalazimo, veliku razliku u opisivanju prirode u Gončarova, Tolstoga i Turgenjeva, no uza sve to vidimo i zajedničku crtu, koja ih veže s Puškinom, Lermontovom i Gogoljem u tom području.

Najrjedje opisuje prirodu medju napomenutom trojicom — Gončarov. Njegovo je omiljelo polje — duševni život, i to ne samo u točkama njegove kulminacije, nego i u njegovu postepenom i polaganom razvoju. Gončarov nam više opisuje kuću, sobu, način života u svojih junaka, nego sam prirodni okoliš. Zato je u Gončarova pejsaž samo slučajno zaledje slike bez nuždne sveze s radnjom i licima. Nije slučajno, što se u »Običnoj historiji« i u »Oblomovu« radnja dogadja — u gradu. Svu zalihu njegovih okolišnih opisa nalazimo u »Obryvu«. Njegove opise možeš izkinuti iz pripoviesti, pa će oni sačuvati svoju vriednost. Gončarov najvoli opisivati prirodne pojave, i to u tečaju njihova razvoja, n. pr. nastajanje svietle ljetne noći. U prirodi su mu po volji osobito mirni pejsaži, pokoj i san prirode.

U Tolstoga u ranijim djelima ima mnogo više pejsaža, nego kasnije. U »Djetinjstvu«, »Dječačtvu« i »Mladosti« osjećaš na svakom koraku, kako je pisac u blizini prirode; on živi zajedno s njom i ona živi s njime, dieleći s njime radost i tugu. U ovim djelima on gleda na prirodu kao diete ili mladić. Nije slučaj, što u »Mladosti« pretežu opisi proljeća i ranoga ljeta, oni označuju etape onoga puta, kojim prolazi srce probudjujući se za nov život. U samom pejsažu ćutiš mladića.

No u prvim djelima Tolstoga vidimo već i takovih pejsaža, koji nisu u tako tiesnoj svezi sa radnjom. To se osobito krasno razabira, kad opisuje padanje podsječena drveta u »Tri smrti«. Nigdje se on ne približuje više k maniri J. Turgenjeva, k tipu čisto umjetničkoga opisivanja.

U kaukazkim pripoviestima prvi put nalazimo novu vrst pejsaža, koji kasnije gotovo jedini preotima mah u njegovim djelima: to je mimogredno opisivanje, umetnuto u radnju, kadkad sipajući na nju uzgrednu zraku svjetla, no svagda je kratko, neumjetno, jednostavno. U sebastopoljskim pripoviedkama ima i takovih opisa malo, strašna ozbiljnost predmeta kao da ne da piscu odahnuti. U »Kozacima« ima pejsaža nešto više, ali je od prilike, kao u kaukazkim pripoviestima.

U »Vojni i miru« pejsaž je mnogo skromniji nego. u »Kozacima«, ima ga u obće veoma malo i dolazi samo pripadom. Višeputa su ti opisi nerazdjeljivo spojeni s radnjom. To vriedi poimence za malobrojne opise »Ane Karenjine«, gdje slike proljeća i ljeta služe za okvir seoskih radova i podhvata Levinovih. Samostalni opisi prirode, znameniti sami za sebe, izčezavaju u Tolstoga od početka šestdesetih godina. Tolstoj počinje osjećati, da se priroda različito doima ljudi, jedne zanosi ljepotom, a druge veličanstvom, jedni ju ljube više sa čuvstvom, a drugi s umom. Tolstoj pripada od sada medju druge. To je prvi znamen one duboke promjene, koja se dogodi u filozofiji piščevoj. Prije nego se Tolstoj iznevjerio umjetnosti u obće, počeo se iznevjerivati jednoj njenoj grani.

Prvi je po vriednosti pejsažist ruski Turgenjev. Ni u koga ne zapada prirodnih opisa tako važna zadaća, ni u koga ne odlikuju se oni tolikom raznolikošću, takovom životnošću, takovim savršenstvom oblika. Sve se je sjedinilo, da Turgenjev postane majstorom opisnoga genre-a. Sljubivši se od mladih dana s velikoruskim ladanjem, on se rano upoznade s prirodom savršenijom, bogatijom i snažnijom; prvo putovanje po Njemačkoj, Švicarskoj i Italiji bilo je za njega, što jug Rusije za Puškina, a Kaukaz za Lermontova. I u tom širem horizontu pejsaža vidi se zapadnik Turgenjev. Ipak iz njegovih djela rječito govori njegova goruća ljubav k rodnoj zemlji, k prirodi zavičajnoj, kako se to najvećma opaža u »Dnevniku suvišnoga čovjeka«. Tu se osjeća »ljubav, vjerna do smrti«. U tom dubokom shvaćanju prirode pomagala ga je njegova ljubav k lovu, ona ga je i zbližila s prirodom. No on gleda na prirodu kao umjetnik i vidi tonove boja, kojih svjetina i ne vidi. To svjedoče i njegove pjesme, koje se odlikuju upravo bogatim pejsažem.

U »Lovčevim zapiscima« razlievaju se opisi prirode širokim valom, sad nahodimo nacrt, sad opet akvarel, a drugda pravu uljenu sliku s najdivnijim koloritom. Uz njih se prislanjaju opisi u »Tri susreta« i u »Pohodu u Poljesje«. Potonja pripoviest stoji na medji dvaju perioda u životu i radu J. Turgenjeva, k nasladi prirode ovdje se prvi put pridružuje neugodna upoznaja njezina nemara i ravnodušnosti, kako to s najboljom jasnoćom i silom nalazimo izraženo četvrt vieka kasnije u »Pjesmama u prozi«.

U romanima i u pripoviestima njegovim nahode se opisi prirode razmjerno riedko, a još rjedje su samostalni. Kadikad su samo uzgredni, a gdješto proniknuti subjektivnim elementom i spojeni sa duševnim stanjem kojega lica. Prvi su opisi vazda kratki. S većom su silom prikazani drugi opisi — subjektivni. Neodredjeno očekivanje, prvo predčuvstvo prve ljubavi, probudjaj dugo spavaćiva srca, težnja k životu, upokoj nemirnih misli, uspomena na propalu sreću — sva čuvstva, sva duševna stanja počevši od nemira do afekta nalaze odjeku u prirodi. Nijedna strana ovoga uzajmičnog sklada nije ostala tudja Turgenjevu. Tko poznaje »Dnevnik suvišnoga čovjeka«, »Dopise«, »Asju«, »Plemićko gniezdo«, »Otce i djecu«, za cielo se je divio ovoj neobičnoj snazi njegova talenta.

No to nije sve. Ima opisa i druge vrsti. Neki su fantastični, kao u »Prikazama«, neki opet služe za ilustraciju duboke misli, kao u »Dosta«, jedni odišu naivnošću, a drugi opet pedantizmom prema tomu, na čija usta izlaze (na pr. pripovjedačev opis u »Psu« i Klüberov opis u »Proljetnim vodama«).

Na tom polju nadvisuje Turgenjev ne samo svoje ruske drugove, nego i prvake francuzkoga modernog romana Flauberta, Zolu, Goncourta. Dapače može se reći, da u pejsažu ruski roman znatno nadilazi u obće sve francuzke pripovjedače.