Poviest Hrvatska. Dio drugi (Smičiklas)/Pristup

← Knjiga deveta

Poviest Hrvatska. —  Dio drugi. Od godine 1526 - 1848. autor: Tadija Smičiklas

Ferdinand I. →

Na pristupu k poviesti hrvatskoj za dobe Habsburga obazrieti nam se valja najprije na tadanji položaj Hrvatske. Narod hrvatski branio se je bio već preko sto godina od velike azi- jatske sile, dok je u šestnaestom vieku dospio u strašnu dviestoljetnu borbu za narodni obstanak. Turska sila dospjela je po ve- likom sultanu Sulejmanu I. na vrhunac svoje moći. Odmah u početku svoje vladavine osvoji on otok Rhod, začme mu gospodstvo na sredo- zemnom moru, Algir i Tripolis, obale sjeverne Afrike i sve zemlje da dolje do Nubije osvojiše vojske njegove. Mornarica njegova takmila se s brodovljem svih vlasti kršćanskih na sredozemnom moru kroz cieli šestnaesti viek. Gizdava Venecija milosti je iskala, Italija strepila, a Španija badava kušala boriti se s ovom premodnom silom na moru. Na kopnu otvori si Turska osvojenjem Biograda vrata u Ugarsku i Hrvatsku, te se je doskora vijao turski konjski rep u srdcu Europe nad priestolnicom Ugarske. U Aziji zavlada Sulejman iz Bagdada per- zijskim zaljevom i arabskim morem do indijske zemlje. Pod ogranci Alpâ i Himalaji palili su u ovom vieku čopori turski. Kao što su u pradavno doba poviesti veliki despote azijatski ganjali ciele narode, da ih u druge zemlje prebace, tako su sada Turci kršćanski narod pred sobom tjerali, da ga u svojem velikom carstvu raztoče. „Koliko je zviezda na nebu i pieska u moru, toliko vojskâ, imade naš veliki car", tako se hvaliti znali Turci poniznim kršćanskim posla- nikom, „a na proljeće doći će vas pohoditi." Kada je sultan glavom izilazio na bojno polje, nije imao nikada manje od sto hiljada vojske. A što je sultan mačem osvojio, to je po turskom pravu imala biti za uvieke zemlja prorokova namjestnika. Mira po pojmovih medju- narodnoga prava nije u ovom vieku dala turska vlada nijednomu kršćanskomu vladaru. Primirje samo mogli su si izprosjačiti kršćanski vladari po svojih poslanicih, koji su se svaki put iz priestolnice sulta- nove vraćali občarani od sjajnosti i zastrašeni od sile carstva njegova Pokoriti sav kršćanski sviet i satrti mu glavu u samom Rimu, to je bio zadnji cilj žednomu krvi kršćanske silnomu Sulejmanu, kada je više puta sam glavom sa svom sjajnošću izilazio u Europu na čelu svojih strašnih vojski.
Kršćanski sviet iliti respublica christiana stoji prama ovoj sili polomljen. Nova vjerska načela, rušeći moć i ugled pape rimskoga i katoličke crkve, uzdrmala su jedinstvo kršćanskog svieta zapadne Europe. Papa rimski, njekoč duša i pokretač svim obranam i navalam kršćana na nekršćane, stoji sada zameten u razprah vjerskih, a nje- gova glasa neslušaju narodi. Vapaji iz Hrvatske i Ugarske na kršćanske vlasti završuju uviek : ako ovaj „antemurale christian itatis" propadne, propalo je sve kršćanstvo! Pape su podupirali ove prošnje, ali liepo reče već papa Hadrian VI. : »Više ste štete kršćanstvu učinili vi kra- ljevi kršćanski neslogom svojom, nego li Turci, premda svi mislimo i znamo, da su presilni."
Francezka je stajala u ovom vieku u neprekidnom prijateljstvu s visokom portom samo za to, da kuća Habsburg nenadmaši svojom prevlasti Francezku. U Njemačkoj pomutila je bjesnoća protestantske vjere na toliko duhove, da je sam Martin Luter morao ustati proti nauci, koja se je stala širiti. Kako je „naš njemački narod" — veli Luter — „pol vraga pol čovjeka, njeki upravo žele, da Turci dodju i zavladaju." Vidi se — veli dalje o kneževih — da nije bog kod nas, jer neda našim knezovom toliko snage i duha, da ozbiljno o ratu s Turci rade. Toliki se sabori u to ime sastaju, a ništa se nikada neuradi, kao da se bog ruga našim saborom, pak daje vragu go- spodovati, dok Turci neprovale i samu Njemačku neosvoje. Neka nepuste kršćanski vladari, da se pojedini kraljevi sami u boj s Tur- činom upuste, kako je to do sada bivalo, „da Turčin proždre danas kralja ugarskoga, sutra kralja poljskoga, a narod se naš izdaje, na mesnicu vodi; u ludo se krv prolieva." Česa nije mogao postići papa rimski, nije dakako postigao niti Martin Luter, jer smućeno družtvo ljudsko, kakvo je onda bilo u Europi, nikada dalekih koristi niti po- gibelji progledati nemože.
Čim je manja briga bila zapadnim kršćanskim narodom, kako turska sila u zemljah hrvatskih, ugarskih i austrijskih napreduje, tim je uža sveza za zajedničku obranu nastajala medju Hrvatskom, Ugar- skom i austrijskimi zemljami. „Samo radi obrane naše svjete vjere biramo Te," vele Hrvati novomu kralju Ferdinandu, „kad su nas svi kralji zaboravili!" Po želji susjednih zemalja imao je u šestnaestom vieku ban hrvatski pucanjem iz himbarada i paljenjem vituljača naviestiti dolazak Turaka. Iz Ribnika pukla je lumbarda, da naviesti preko Metlike cieloj Kranj- skoj, a od Drave pucalo se, da se nastavi s jedne strane u Štajersku, s druge u Ugarsku do Dunava, a od Altenburga i Kiseka tekao je dalje glas u austrijske zemlje. Ovaj zaključak sabora svih austrijskih zemalja (u Insbruku 1538.) karakteriše nam nov savez zemalja i naroda uz Dunav, Savu i Dravu, od kada su dobile jednoga vladara. Za obranu ovoga saveza i za slavu kršćanstva stoji hrvatski narod kao živi zid. Su- sjedne u nevolji zahvalne zemlje rado su Hrvatsku nazivale „antemu- rale christianitatis", a osobito austrijskih zemalja. Hrvatska na skrajnih točkah periferije novoga saveza zadobila je najveće rane na svojem na- rodnom tielu, dočim je komad po komad odpadao u ždrielo nezasitnomu neprijatelju. U ovo vrieme nasta medju narodom otimajućim se od smrti strašna ali istinita poslovica: Bog visoko a car daleko.
Kroz puste vječne ratove bez odmora prolaziti ćemo u šestnae- stom vieku, ali iz krvavih mučeničkih djela otaca svojih crpsti ćemo sladku utjehu, da u najstrašnijih i najzdvojnijih časovih Hrvati neoka- ljaše imena svoga. „Živi Turkom nepredajimo se", može se reći, da je geslo Hrvatom u šestnaestom vieku.
Samo nam se sobom nudja, da u ovom kratkom pogledu okom svrnemo na obseg zemlje i na one rodove, na kojih je počivala snaga i ugled kraljevstva. Hrvatska je prije mohačke bitke oslanjala s iztoka obranu svoju na jake gradove uz Dunav i Savu, od kojih je bio znamenit na utoku Drave u Dunav dobro utvrdjeni O s i e k i pri utoku Drine u Savu na savskom poluotoku jaki grad Rača. Uza Savu imao je i kralj i drugi mogućni velikaši gradove svoje, koje su sami po mogućnosti branili, a narod ih je popravljao i utvrdjivao. Znatniji su bili Brod i Kobaš pri otoku Orljave u Savu, Gradiška zastićena s juga Savom, a od sjevera i iztoka nepregazivimi močvarami. Hrvatska je granica tekla dalje uz Vrbas rieku, na kojoj je bila Banjaluka grad na obie strane Vrbasa i Vrbasom u polukrug oblieveno Jajce, kojega kapetan je radi važ- nosti mjesta za poslednjih kraljeva ugarskih imao naslov kapetana ili bana od Jajca. Od Jajca na jugoiztok nestalnom i više puta pre- lomljenom crtom završivala se obranbena crta Hrvatske sa nepredo- bitnim Klisom povrh Spljeta grada, gdje su negda dane rado bo- ravili kraljevi naše krvi. Iz Klisa obuhvaćajuć Zagorje a ostavljajuć primorje tekla je granica uz Velebit do mora, na kojem su cvali Senj, Bakar i Rieka, U ovo vrieme bili su u cvietu mnogi mogući hrvatski rodovi, koji su od davnih vremena resili povjest svoga naroda. Izmedju Vrbasa i Une natjecali su se bogatstvom i prostranstvom zemalja grofovi Bla- gajski sa Keglevići i na sjeverozapadnoj strani prema Uni sa Frankopani Tržačkimi. Veći dio Like i Krbave bio je u ruku roda Karlovića, a na primorju glavni gospodari Frankopani Ozaljski. Izmed Une i Kupe na milje daljine širili su se posjedi Zrinskih. Uza Savu i preko u Bosnu i uz Kupu bio je bogati biskup i kaptol zagrebački. U Mosla- vini podigao se netom rod Erdeda. Uz Posavje slavonsko po liepih plodnih zemljah vladali su Kanižaji i Zapoljski, a uz Podravje Banfi ili Banovići i Morovići, dočim je u srednjoj Slavoniji bio jak od sta- rine rod Prodanića, sada zvanih Nadaždija. U liepom Zagorju bilo je Draškovića i Baćana i mnogo drugih rodova. Nemožemo ovdje izbra- jati mnogobrojnih plemićkih rodova raztresenih po svem kraljevstvu, od kojih su mnogi dali odlične branitelje svomu narodu u ovo vrieme neizmjerne premoći turske, a tečajem pripoviedanja dogodjaja izađi će i onako na pozorište povjesti.